Puste kuće u zavičaju

Povezani članci

• “Glas razuma”: Ljudska prava ne smiju biti tema referendumske odluke!
• Tarik Haverić: Ne možemo biti neutralni
• Pogledaj nas Katalonijo
• Turbulentna vremena hrvatskog tjednika Feral Tribune
• NA DAN NEZAVISNOSTI BiH: KRIK IZ DŽEHENNEMA
• Čuvari etničkog čišćenja: Zašto se šuti o paklu kroz koji prolaze povratnici u BiH?

Idemo napolje. Herben, fizios koga najduže poznajem i cijenim još od ležanja u bolnici i prvih vježbi, odmah nakon amputacije, zakopčava jaknu i s čuđenjem gleda moj šorc.

“Vani je hladno, znaš.” U pravu je. Četvrti decembar. Noćas je mrzlo, a i sad, usred dana, temperatura je tek nešto iznad nule.

“Nema veze, navikao sam.” Važno odgovorim, zatvarajući rajferšlus od jakne. Kako da mu kažem da sam se tridesetak godina, sve do prije par ljeta, svakog jutra, i ljeti i zimi, tuširao hladnom vodom? Misliće da sam lud. Što, možda, i nije daleko od istine.

Herben, ja, proteza i štap. U lift, pa kroz prostrani bolnički hol, napolje. “Među lavove”. Ne, nije me strah. Fric (Frits), jedan od najboljih prijatelja, moj čudni Holandez, me juče dovezao na hemo, “istovario” pred glavnim ulazom u bolnicu, i otišao da traži parking. “Možeš li sam,” upitao. Bí me stid da zaniječem, pa odgovorim: “Mogu, jašta nego mogu, šta misliš?” I tako, sâm, kroz prepuno predvorje, mirno s kraja na kraj golemog predvorja, do lifta. Prvi sprat, recepcija, i, na koncu, “moj” odjel – hematologija. I brzo, nakon dvije žíce, istim putem natrag. “Gled’o sam te, krišom, pri povratku,” smijulji se Fric, “ni trena panike. Svaka čast!”

Pogledam ga, iskosa, i nasmijem se. Ionako (pre)velik, moj nos – raste do stropa!

I eto sad, sa Herbenom, nakon što smo u sali vježbali hodanje po strunjači i savladavanje raznih prepreka, šetam oko bolnice. Uzbrdo, nizbrdo, na travu, pa na neravan, zemljani teren oko jednog golemog stabla. K’o podmazano. Samo me je jednom morao malo pridržati.

“Super. Kad se sjetim kakav si bio prije mjesaec dana…”

“Rek’o sam ti da sam ja dizel. Sporo palim. Ali kad upalim… ,” nasmijem se, i nastavim hodati.

“Prekosutra imamo evaluaciju. Mislim da će ti šef odjela reći da si gotov sa vježbama. Sad-zasad te više nemamo čemu naučiti. Nakon godinu dana dođi nazad, da vidimo kako ide,” kaže Herben, i blago se nasmješi. Doista, iz one rupe u kojoj sam bio prije 4-5 mjeseci, daleko sam dogurao.

Hoću da mu odgovorim, a ne znam šta. Predamnom puno vlažnog, opalog lišća. Samo da se baš sad ne okliznem.

***

Pala noć, a pao i snijeg, rijetka “zvjerka” u zemlji niskozemskoj. Veju, veju pahulje, s one strane prozora skoro sasvim okovanog ledom. Mislim na puste kuće: onu u Suhom dolu, Konjicu – srećom, komšije iz prizemlja lože dobru vatru, pa cijevi neće popucati – i onu na Boračkom jezeru, vikendicu, ponos radničkog samoupravljanja, u kojoj provedosmo tolika bezbrižna ljeta. S kaminom, odavno ugašenim.

Na djedovu kuću na Borcima mislim, u kojoj sam, prije no što je izgrađena ta naša vikendica, provodio raspuste. Ogromnu peć na drva, kraj koje bi zimi vazdan sjedila, i prela, moja predobra baka Rista: gusta, i pod starost crna kosa, okruglo, naborano a ipak rumeno lice, i blago, nekako vazda kao tužno lice žene kojoj kao da je, na ovom svijetu, prirodno mjesto tu, u zapećku.

A voljela me je, silno, ta moja baka! Najsmotanijeg, ali, bogami, i još od djetinjstva najnačitanijeg od svih unuka. A njima Sarići, srećom, nikada nisu oskudjevali.

Pa prva, i posljednja moja skijanja, na padinama oko djedove kuće. Pa noćni izlasci na malu, ili, nedajbože, veliku nuždu u poljski wc, pedesetak metara od kuće, na ulazu u gustu šumu. Govno bi, da budem iskren, tada umiralo u meni. Ponekad bi nas, djecu, na tom putu pratio neko od starijih, a nekad – kad bi se zasjelilo i zapilo – bogami, i ne. Srećom, to bješe urijetko. A kad bih se, nakon obavljenog “posla”, vratio u sobu, i zavukao pod teški vuneni pokrivač – nikad deblji jorgan, nikad bolji, ni dublji san!

Sad u toj kući žive drugi, ma, koliko znam, isto dobri ljudi. Nekoliko sam im puta svratio na kafu, pa u jednom trenutku, i s tim prestao. Ne mogu. Sva ta duga, prelijepa ljeta, i hladne, uzbudljive zime, a nikog od njenih prijašnjih stanara tu više nema. Stari(ji) većinom pomrli, mlađi se raštrkali po “inostranstvima”.

Ni onog poljskog wc-a, sklepane straćare u kojoj bi stric J. – jà čudna meraka! – po pô debela sata znao čučeći čitati stare novine, ni njega već odavno nema.

Vani i dalje vije. Gluho doba noći. Umjesto da brojim ovce i probam usnuti, ja, u domu ravničarskom, dumam o pustim kućama, zavičaju.

Kako li ću sutra, na revalidaciju?

Fantomska bol

Sedam ujutro. Kroz prozor,
dvoglas kiše i vjetra
i miris komšijine cigarete.
Ni on,
kanda,
ne smije, il’ neće
da puši unutra,
pa se truje vani,
na meraji.
Kiša i vjetar, bura bez mora,
kraj siječnja, a ne siječe
– nigdje minusa!
I sve me podsjeća na onu zimu,
izbjegličku,
Nje i djece: Červar,
devedeset i četvrte. 

Noćas prvi put sanjao da,
mlađahan, i ne kao ja,
opet hodam na obje noge,
ali tegobno,
kao kroz mulj,
ili nekakav gust, crn med.

Samo si jednom mokrio u urinal,
cereka se đavolak,
onaj s desnog ramena.
Krenem da,
s noćnog stočića,
dohvatim knjigu,
i čâle,
kad me najednom žestoko zasvrbi peta,
i to desna,
koju već odavno nemam.