Putuj Evropo, super smo se družili

Zlatko Dizdarević
Autor 2.11.2021. u 08:20

Izdvajamo

  • Evropska unija poseban je problem. Svakim danom i snagom i ulogom u svijetu sve je manja. Bez Britanaca, Merkelove, zabavljena sobom, sa Makronom koji eno sad usput nagovara i Bidena da digne ruke od OHR-a i Visokog predstavnika u BiH  (njegovo suprotstavljanje širenju EU već je poznato) – dovoljan je odgovor na još jednu ružnu vijest u vezi sa našom utakmicom. Onu o grobnoj šutnji Bruxellesa povodom značajnog pismu Inzka o alarmantnoj situaciji u BiH, poslanom još 17. maja ove godine Josephu Borellu zaduženom za vanjsku politiku i sigurnost u EU. A sada se utrkuju u spašavanju svojih birokrata pričama o značaju institucija u životu građana BiH i pozivanjima rušiocima tih institucija da ih oni – spašavaju.

Povezani članci

Putuj Evropo, super smo se družili

Što bi kazao Đole, krivi smo mi koji smo ćutali…

Prvo poluvrijeme dugo i spektakularno najavljene utakmice u kojoj će se američko-evropska pravda obračunati sa zlim silama u Bosni i Hercegovini završeno je neriješenim rezultatom, bez golova, a svako ga tumači na svoj način i u svoju korist. Gosti iz inostranstva čiji su svi glavni igrači u najavljivanoj pobjedi (po)kazali što su imali, za sada, ostaju pri svome – biće nešto u nastavku!  Domaćini ušančeni na uigranoj liniji odbrane tamo su gdje su štoperi  koncepcijski uvijek. U očekivanju nastavka držeći se čvrsto i sudbinski za ruke. Ako jedan kiksa, padaju svi i zajednički željeni cilj napada i odbrane – neriješeni rezultat – ostaje do kraja, uz pokoji žuti karton i možda, samo možda jedan crveni ako baš svima bude od koristi.

Izjave igrača koji kobajagi napadaju raspadnuti tim kobajagi domaće odbrane, poznate su i precizne. Što ih svi unaokolo tumače po potrebi i uz pomoć definitivno usvojene realnosti da fakti ionako ništa više ne važe spram tumačenja samokonstruiranih interesnih istina.

Kontranapade je bio očekivan

Zna se da su igrači iz špice napada kazali minulih dana i slijedeć, uz sve žongleraje  u igri:

Matthew Palmer, izaslanik SAD za izbornu reformu u BiH: “Nismo ovdje da osiguramo neko konkretno rješenje, mi pomažemo… BiH može računati na Sjedinjene Američke Države ali niko ne može ponuditi konkretna rješenja.”

Angelina Eichhorst, direktorica pri Evropskoj službi za vanjske poslove (EEAS): “Pokušavamo na sto staviti jedan okvir oko kojeg bi se kasnije vodili pregovori…Suština je jačanje institucija za dobrobit građana…”

Christian Schmidt, Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini: “Ne vjerujem da se trebaju prihvatiti uslovi koje postavlja član Predsjedništva BiH Milorad Dodik kako bi se uklonila blokada u državnim institucijama…Ali, imam snažan utisak da neki ljudi već vide da gospodin Dodik pomalo pretjeruje…”

Nakon ovakvih riječi i optimizma naivnih da se sprema iole logičan, konkretan odgovor tvoraca dejtonske BiH onima koji javno najavljuju klasični državni udar na tu istu BiH, da bh institucije sada NEĆE spram mrtve glave  jačati oni što su ih svjesno i ciljano rušili, te da je groteskna  tvrdnja kako “NEKI ljudi vide da Dodik POMALO pretjeruje” – kontranapad odbrane bio je očekivan.

Dodik Paljanskom deklaracijom  njegovog SNSD-a bez dileme ponavlja do iznemoglosti – nema mu druge – da će Institucije BiH (minimum Oružane snage BiH, Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) i Uprava za indirektno oporezivanje) biti protjerane iz RS-a itd.itd. Čović mu hita na sastanak u Istočno Sarajevo i iskazuje puno razumijevanje za “argumente”, te izjavljuje da Dodik nije prijetnja po stabilnost BiH (?!), Vučić istovremeno poziva Izetbegovića u Beograd kao predstavnika Bošnjaka u BiH (sic!) a ovaj prvo hoće pominjući da mu neće pasti kruna s glave, pa onda neće, ohlađen reakcijama javnosti, a valjda i  mrdanjem krune. Milanović na isti način dovodi Dodika u Zagreb, a onda nudi spektakl za istoriju: Problem BiH će riješiti on, Milanović, zajedno sa Vučićem i Erdoganom, uz učešće “predstavnika tri naroda u BiH, Čovića, Dodika i Izetbegovića”! Ostaje doduše malo nejasno ovo sa Čovićem nakon uočljive promjene kod Milanovića glede vlastitog statusa – od nekada “predsjednika svih građana u Hrvatskoj”, do “predsjednika svih Hrvata”. Doduše, još nije kazao “svih Hrvata na svijetu”, ali dobacio je do pola, po Balkanu. Ministar mu odbrane Mario Banožić još ustvrdio – i  uz pripremu za slanje vojske u BiH. Protiv koga? Treba li kazati koliko u ovoj šemi sa daljine merače Rusi povodom njihovih “klijenata” na Balkanu.

Za sada, svi elementi potrebni za održavanje profitabilnog stanja “status quo” u BiH, u interesu tvoraca ovakve navodno državotvorne i suverene konstrukcije i njihovog tridesetogodišnjeg slavodobitnog ega tim povodom, potom  instaliranih  domaćih halapljivaca  u projektu, nekako su preživljavali. No, svaka vještačka tvorevina koja ne uvažava istorijsku i aktuelnu realnost kad-tad dotakne svoju crvenu liniju. A “mirna Bosna” bila je i mogla je i dalje biti istorijska realnost uz ništa veće probleme od onih koje imaju mnoge druge države i u Evropi i u svijetu. Uz jedan uslov: Tu crvenu liniju treba priznati, pogotovo ako je ona i prekoračena, a ne samo dotaknuta. Nema novih planova bez konstatacije propasti starog.

Dobri i loši momci

Otvoreno najavljivani državni udar Dodika, tvorci Daytona i postdejtonske realnosti, međutim, ne priznaju. Ili zato što su i oni izgubili kapacitet (da li i stvarni interes) da vuku konkretne  spašavajuće poteze za “njihovu” BiH i nas male ovdje. Ili jer vjeruju da će se Dodik posuti pepelom u zadnji čas, a oni onda u ime pomenute status-quo strategije kazati sretni kako se “sa njim ipak može”. Nekima će se čak svidjeti i njegova groteskna izjava data u društvu sa Čovićem,”ne želimo nikoga prevariti…mi smo savršeno dobri momci.” Naravno, među “lošim momcima” dosta je onih koji su  uvjereni da će on ovaj put  sa svim političko-fakinskim  potezima ići do kraja.

Sve ovo gore pobrojano manje-više poznate su vijesti koje udovoljavaju čak i nekadašnjim standardima u novinarstvu kojih više interesno nema, a prema kojima je vijest tražila i odgovore na pitanja, ko, kako, kad, gdje i zašto. Vidi se da odgovori na prva četiri pitanja u vijestima o drami koja se valja po Bosni i Hercegovini, i sa pomagačima i sa davljenicima, postoje. Nedostaje, kao uvijek u ovakvim situacijama koliko-toliko usaglašen odgovor na pitanje “Zašto?”

Mnogo je varijanti na stolu u mogućim odgovorima povodom ovog pitanja. Od naoko strateški manje važnih a jasnih, kao što je mizerna psihologije malih ljudi na značajnim mjestima što u talu jedni sa drugima, mimo svih “konstitutivnih” razlika, čuvaju sve pokradeno u minulih trideset godina. Zato im je opstanak na vlasti po svaku cijenu neupitni imperativ. Sa proizvodnjom straha i nacionalističke mržnje u baš ovakvoj BiH vjeruju da mogu opstati. A ublažavanje retorike sve trojice – posebno one Dodikove anti-NATO, najbitnije za Amerikance, uz povratak na “ljubav” između SNSD-a, SDA i HDZ pa tako i očuvanjem nacionalističke politike – poklon je i za kobajagi napadače i branitelje ovakve države.

Druga je varijanta inostrana i “geostrateška”. Amerikanci, očigledno, nisu spremni da lako priznaju poraz koncepta koji su instalirali kroz “Mirovni sporazum” ali ga nisu dovršili. Institucionalizam sa “liderima” koji su nastavljači koncepta podjele i otvaranja “nedovršenog rata”sebe radi, bio je osuđen na propast u začetku. Ipak, ko smo mi i šta smo mi danas sa našim problemima u vrijeme kada se Americi iza brda valja ogromna i lukava, “tvrda” Kina sa mega ambicijama i novim partnerima. Biden hita gdje god može da pod plaštom najjačeg smiruje gdje god može ne bi li oslobodio kapacitete za sutrašnju brutalnu utakmicu protiv Pekingom. Otud eno i interni signali kod kuće da bi mu valjalo spustiti loptu i sa Rusijom. Smirivao bi i Bliski istok, Iran, eno uzajamnih komplimenata sa Erdoganom, neuspjeli Afganistan prepušten ljutim destabilizatorima a partnerima Talibanima, i – što će mu tu još nervoza sa Bosnom. A radikalna promjena ovdje, sa uništenom supstancom pameti, znanja, kriterija i novih mladih ljudi na toj liniji, jeste Mission impossible. Malo kadrovske kozmetike i malo sankcijica pojedincima nikada nije bitno promijenilo ozbiljno teško stanje. Za ozbiljnu promjenu potrebni su ozbiljni rezovi. Amerikanci i danas “njihov” NATO će naći rješenje za njihov interes sa Rusima, i obratno. Šprdnja je da će im Dodik u tome biti važan, ili prepreka.

Rezultat je unaprijed poznat

Evropska unija poseban je problem. Svakim danom i snagom i ulogom u svijetu sve je manja. Bez Britanaca, Merkelove, zabavljena sobom, sa Makronom koji eno sad usput nagovara i Bidena da digne ruke od OHR-a i Visokog predstavnika u BiH  (njegovo suprotstavljanje širenju EU već je poznato) – dovoljan je odgovor na još jednu ružnu vijest u vezi sa našom utakmicom. Onu o grobnoj šutnji Bruxellesa povodom značajnog pismu Inzka o alarmantnoj situaciji u BiH, poslanom još 17. maja ove godine Josephu Borellu zaduženom za vanjsku politiku i sigurnost u EU. A sada se utrkuju u spašavanju svojih birokrata pričama o značaju institucija u životu građana BiH i pozivanjima rušiocima tih institucija da ih oni – spašavaju.

I šta sad? Čekati drugo poluvrijeme i kompletnu pokrenutu mašineriju sa napadačima i odbranom koji u svlačionici iza zatvorenih vrata trguju ne bi li se dogovorili o neriješenom rezultatu. U suprotnom napadačima ode obraz u istorijskoj gradnji stadiona bez terena i golova, a braniteljima u lažnim obećanjima da će zasaditi travu ispuniti želje gledalaca. Ovi, u međuvremenu sjede, šute i čekaju. Neko neuobičajeno hrabar potajno je u međuvremenu pustio preko razglasa muziku na stadionu. Pjesma je bila ona, stara a vječna, Balaševićeva:

To nisu krivci primitivci
Što su pokupili mast
Korov nikne digot stigne
Ma svaka njima čast
Krivi smo mi.

Otkud svi ti paraziti
Što su nam zagustili
Nemoj stari moj
Krivi smo mi
Što smo ih pustili

Putuj planeto
Ovde se vrag priziva
Nama je lepo
Slika jedna neopisiva

Eto, tako nekako. U ovom trenutku čeka se drugo poluvrijeme. Sve sluti na dogovoreno neriješeno i koktel za pozvane nakon toga. Uz novo obećanje, kao nakon Daytona, da će se igrati i nova utakmica, jednom. Kladionice ipak sve lošije prolaze jer je rezultat sada unaprijed poznat, a za tu novu utakmicu uz ovu neriješenu, ni publike više neće biti. Otišla.

Što bi kazao Đole, krivi smo mi koji smo ćutali…

Interview.ba

Zlatko Dizdarević
Autor 2.11.2021. u 08:20