quo vadis, croazia?

Autor 7.3.2011. u 02:58

quo vadis, croazia?

Prvo tromjesečje 2011. godine u Hrvatskoj je obilježilo prosvjedovanje građana/ki. Prvo sramežljivo, pa sada nešto masovnije, ali još jako daleko od masovnih prosvjeda i vala općeg nezadovoljstva javnosti poput onih u Tunisu, Egiptu i Libiji. U Zagrebu se najviše prosvjeduje, moglo bi se reći uredovno, svakih dva-tri dana. Zagrebački prosvjedi narasli su od tri nezadovoljnika/ica na prosvjede od nekih 8 do 10 tisuća prosvjednika/ica.

Zagrebačke prosvjede, a moj je dojam da je tako i s prosvjedima u drugim gradovima Hrvatske, karakterizira potpuna kaotičnost, nekoherentnost i odsustvo jasno artikuliranih, pomno osmišljenih ciljeva, isprepletenost raznih ideoloških slojeva te najrazličitijih motiva prosvjeda. Od ljudi čija je gola egzistencija ugrožena, od onih koji/e žive u potpunoj socijalnoj bijedi, bez ikakvog svjetla prosperiteta na kraju jezivog tunela siromaštva u kojem teturaju već mjesecima i godinama; onih kojima je ’puna kapa’ Vlade i ’parazitskih’ političkih elita; onih koji/e žele biti aktivni čimbenici/e povijesti, gladni/e akcije, borbe i uzbuđenja; onih željnih instant političke ili druge promocije; pa sve do onih koji/e slijede globalne trendove, odnosno političku modu.

dvostruki kriteriji vlasti

Vlast u Hrvatskoj nije se najbolje snašla u prosvjednoj situaciji, a posebno me začudio iznimno oštri stav Vladimira Šeksa spram slučajeva paljenja zastava te odbijanje mogućnosti da ’ulica’ isprovocira izbore. Čini se da je gospodin Šeks zaboravio da su krajem ’80ih, početkom ’90ih upravo on i njegovi kolege/ice iz HDZ na ulici izborili promjenu vlasti, a jedna od ponuda na HDZ-ovom uličnom meniju u to je vrijeme bila, između ostalih, uvreda na račun socijalističkog režima, i paljenje zastave bivše države.

U tom smislu danas začuđuje ’čistunstvo’ potpredsjednika Sabora, koji u paljenju zastava više ne vidi prosvjednički, doduše neukusni folklor, već začetak iznimno opasnih namjera. A možda gospodin Šeks govori i iz osobnog iskustva, jer mu je poznata povijest posljednjih dvadesetak godina, u kojima je HDZ kao, povijest je pokazala, doista stranka opasnih namjera, počela paljenjem zastava, a završila s (po)’palj(iva)enjem’ gotovo kompletne državne imovine.

a što čini i/ili može činiti oporba?

Kao saborska zastupnica, pripadnica vjerojatno najomraženijeg korpusa iz i inače omraženih tzv. političkih elita, s velikom pažnjom pratim sva događanja vezana uz prosvjede javnosti. Nije mi ugodno slušati prilično banalizirane, ali najčešće opravdane kritike i optužbe javnosti upućene ne samo Vladi, već svim ’političkim elitama’. Iako sam kao zastupnica oporbene stranke izrazito kritična prema nesposobnoj i dokazano korumpiranoj vlasti, iako sam tijekom mandata iznijela cijeli niz konkretnih prijedloga i inicijativa za poboljšanje sektora koji pratim, iako vjerujem da radim u interesu javnosti te da sam doista na raspolaganju građanima/kama koji/e trebaju moju pomoć u zastupanju njihovih interesa (a što je moguće provjeriti i putem mnogobrojnih pisanih zastupničkih pitanja koja sam uputila Vladi), svjesna sam toga da sam u očima javnosti, baš kao i moji/e kolege/ice iz Kluba, nesposobna i nedjelotvorna, udaljena od stvarnih problema i interesa građana/ki koje bih kao zastupnica trebala zastupati.

Stoga sam si od početka prosvjeda svaki dan postavljala pitanje: što kao oporbena zastupnica mogu (još) učiniti kako bih ispunila očekivanja javnosti o tome da mi, oporbeni/e političari/ke u Saboru, doista (počnemo) zastupati njihove interese?

Moj odgovor nije ugodan – ne mogu ništa (više) učiniti od onoga što činim, jer moj je interes kao političarke koja je dio sustava, kao socijaldemokratkinje koja se zalaže za realizaciju socijalno pravednije države i društva visokih civilnih vrijednosti pomoću djelovanja kroz institucije sustava te edukacijom javnosti, dijametralno suprotan interesima trenutno neartikuliranih, kaotičnih i anarhičnih parola prosvjednika/ica. Nije to ugodno priznati, ali kao dio ’političkog establišmenta’, kao netko tko je dio sustava države koja je uvijek, nažalost, i to bez obzira koliko država demokratična i liberalna bila, u stvari hegemonija jer održava red i poredak uz pomoć zakona kao skupa obvezujućih pravila te represivnog aparata policije i različitih inspekcija, ne mogu podržati ideju koja u stvari stoji iza ovih prosvjeda, iako ta ideja nije artikulirana.

Ta ideja se naslućuje iza bijesnog urlanja desničara na braniteljskim prosvjedima, ta se ideja pomalja iz riječi ultra lijevih prosvjedničkih skupina na tzv. Facebook prosvjedima – a to je želja za ukidanjem države kao hegemonije te davanje neposredne ili direktne vlasti narodu (što god to značilo). Nažalost, nasilje koje je izbilo na zagrebačkom prosvjedu, politička pohlepa i samovolja pojedinaca koji slove za organizatore prosvjeda, pokazuju da ni prosvjednici/e, a ni društvo u cjelini nisu/je postali/lo toliko osviješteni/o da bi bilo moguće realizirati stabilnu anarhiju, odnosno etično bezvlašće, društvo socijalne pravde bez kontrole države i njenog represivnog aparata.

Socijaldemokracija se nije odrekla komunističke ideje socijalno pravednog društva, ali za razliku od komunizma, socijaldemokracija je svjesna toga da postignuće takvog društva nije moguće revolucijom ako svi, ili barem većina, članova/ica društva još uvijek ne posjeduje svijest i odgovornost ponašanja po načelu – ne čini drugima ono što ne bi želio da čine tebi. Zbog toga je put socijaldemokracije do socijalno pravednog društva put evolucije – edukacijom i parlamentarnim djelovanjem osigurati sve pravednije društvo visokih ljudskih prava. A to je još uvijek spor i mukotrpan put hegemonije, sustava koji se mijenja i evoluira iz sebe, a ne dokinućem sebe.

sustav se istinski može mijenjati samo iznutra – evolucijom

Istina koju ne priznaju oni/e koji/e prosvjeduju jest da su i oni/e dio iste hegemonije kojoj i ja (nevoljko priznajem da) pripadam. U tom su smislu i ovi prosvjedi samo suptilan način na koji hegemonija održava samu sebe, način na koji hegemonija jača svoj represivni karakter. Kaotičnost i nekoherentnost prosvjeda, u stvari, rade na održanju i cementiranju ideje hegemonijske države kao jedinog sustava koji osigurava red i zaštitu pojedinca/ke pred kaosom bezvlašća i samovolje neodgovornih i pohlepnih pojedinaca.

Nije to nikakav novi izum države kao represivnog aparata – sve supkulture, pokreti ili ideje (čiji je navodni cilj dokinuće hegemonije, i to putem davanja privida slobode, prava na izražavanje drugačijeg mišljenja), u stvari aktivno, iako suptilno, rade na održavanju postojećeg sustava represije. Svi/e smo mi članovi/ice sustava i kao takvi/e ne vidimo ’slijepu’ pjegu sustava u kojem živimo, a taj je sustav još uvijek, i to na cijeloj planeti Zemlji, bez obzira na razinu demokratičnosti i ’pravednosti’ društva ili pojedine države – hegemonija, državni sustav koji počiva na zakonima i represiji. Prosvjedi su dobrodošli kao način korekcije devijacija unutar hegemonije, ali to zahtijeva znatno drugačiju strategiju i taktike od ovih koje sada imamo prilike vidjeti u Zagrebu i drugim većim gradovima u Hrvatskoj.

Kao prvo, nužno je da prosvjednici/e precizno zacrtaju svoje ciljeve. Samo momentalno raspisivanje izbora i pad Vlade ne znače nužno i korekciju anomalija u sustavu pa u tom smislu to ne smije biti cilj, već jedno od sredstva za postizanje cilja. Cilj prosvjednika/ica bi, prema mojem mišljenju, trebao biti Vlada i državni aparat koji putem zakona i represije služe kao pravedni i nediskriminatorni servis građana/ki koji/e poštuju i rade na unapređenju pravila države u kojoj žive. Taj aparat dužan je osigurati jednaka pravila igre za sve, na jasan, pošten i maksimalno transparentan način. Država mora stvoriti okvir koji neće biti ograničavajući, već poticajni faktor za sve njene državljane/ke. Korekcija socijalne politike treba ići u smjeru solidarnosti bogatih sa siromašnima, zdravih s bolesnima, privilegiranih s depriviranima, većinskih s manjinskim članovima/cama društva.

Da bi se realizirao taj cilj, strategija prosvjeda mora biti nenasilna, prosvjedi ne smiju ostati ili postati samima sebi svrha, nužno je pridobiti saveznike u tzv. glavnim strujama društva, a to podrazumijeva, između ostalih, i pridobivanje politički relevantnih saveznika. Prosvjedima je nužno upravljati promišljeno i organizirano i ne dopustiti pražnjenje nakupljene negativne energije putem govora mržnje i nasilja. A to znači mijenjati, korigirati anomalije u sustavu iznutra, jer za potpuno novi i bolji sustav, iz svega sudeći još uvijek, nažalost, nismo spremni.

hrvatska i svijet u godini prosvjeda

Ne treba nikako smetnuti s uma ni činjenicu da i hrvatski prosvjedi, iako specifični jer govore o problemima našeg društva, problemima koji najvećim dijelom izviru iz višegodišnjeg koruptivnog i bahatog HDZ-ovog vladanja državom, ukazuju na jedno globalno nezadovoljstvo postojećim odnosima moći, strukturom hegemonijskih država u kojima svi/e živimo, osjećajem iskorištenosti i manipuliranosti svakog čovjeka kao s jedne strane robe, a s druge strane zaluđenog potrošača na multinacionalnom, nemilosrdnom globaliziranom tržištu. U tom smislu svi prosvjedi, i oni u Hrvatskoj, i oni u Tunisu, Egiptu, Alžiru i Libiji imaju svoje nacionalne specifičnosti, ali istovremeno ukazuju i na potpunu dekadenciju sustava temeljenih na centralnoj, gospodarskoj paradigmi stalnog ekonomskog rasta.

Taj je svjetonazor doveo do sadašnje ekološke krize, klimatskih promjena, zagađenja i osiromašenja svih prirodnih izvora, pretvorio je ljude u nezadovoljne i nezasitne potrošače stalno novih roba, pojedince čiji se životni uspjeh direktno mjeri, ne kroz stupanj osobnog zadovoljstva životom, već kroz akumulaciju novca i ekonomskih dobara. S rastućom ekološkom krizom svjetske multinacionalke i domaći beskrupulozni, a privilegirani tajkuni pokazuju sve očitije i gramzivije apetite prema stjecanju prava i vlasništva nad najvažnijim strateškim nacionalnim dobrima: vodom, zemljom, šumama, biološkom raznolikošću, odnosno genetskim kodom, što je put prema patentiranju samog života. U svim državama, bez obzira radi li se o otporu Mubaraku, Gadafiju, Ben Aliju, ili Sanaderu i njegovoj kamarali, u prosvjedima se ujedinjuju bijes na one koji su opljačkali narode i države te na one koji žele prisvojiti ono što je prirodni monopol svake države – njene prirodne izvore. Nadam se da će prosvjedi u Hrvatskoj i drugim državama, ako ništa drugo, barem spriječiti polaganje ’šapa’ gramzivih multinacionalki i domaćih tajkuna na ono što je nacionalno i opće dobro.

Imajući na umu globalnu situaciju moglo bi se pokazati da svi prosvjedi kojima će, čini se, obilovati ova godina, najavljuju znatno veće i radikalnije globalne promjene od onih nacionalno definiranih ciljeva – smjene vlasti i povećanja društvene pravednosti. Odnosno, da ukazuju na veliku tranziciju – sustava gospodarske paradigme u sustav neke druge, vjerojatno ekološke paradigme. To će se svakako dogoditi, ako ne ove godine, onda sigurno u nekoliko sljedećih godina. I to ne zato što ćemo mi postati osvješteniji, i to ćemo htjeti, već zato što ćemo to zbog globalne situacije ekološke devastacije i klimatskih promjena morati učiniti. Tko zna, možda nas upravo ta ekološka agenda potaknu da kao većina postanemo svjesniji/e i odgovorniji/e članovi/ice društva pa na taj način i prerastemo sustav hegemonije. No, bojim se da će hegemonija opstati i u sustavu ekološke paradigme, a to znači da ćemo kroz desetak godina živjeti u tzv. eko-terorističkim gradovima i državama.

     

ZaMirZINE

Autor 7.3.2011. u 02:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija