Radomir Lazić: Povratak u palanku ili onemogućena mogućnost

Radomir Lazić
Autor 7.6.2014. u 19:42

Izdvajamo

  • Bezbroj puta izrekao sam na stranicama ovog portala svoje ubjeđenje da su izbori koji treba da se održe pogubni za ovu državu. Sa onima, ponovo kao kandidatima, koji bi po svim zakonima MORALI biti u zatvoru, sa pokradenim novcem koji im je MORAO biti oduzet, sa onima koji MORAJU za njih glasati radi svog vlastitog opstanka.

Povezani članci

Radomir Lazić: Povratak u palanku ili onemogućena mogućnost

Po ko zna koji put pokazali smo koliko možemo zajedno. I po ko zna koji put zadovoljili se time i predali ponovo svoje sudbine i živote u ruke onih za koje znamo da ne mogu, neće i ne znaju. Predali sudbinu u ruke hiljadama kupljenih diploma, magisterija i doktorata, hulja, lopova i propalica.

Piše: Radomir Lazić

Uradili smo koliko smo mogli. I više od toga. Izašli iz svojih plemenskih zajednica među druga plemena. Vidjeli da imaju isti jezik, istu boju kože, pomagali i dobijali zahvalnost do neba i preko toga. Trajalo je onoliko koliko je trebalo da se sve ono, nazivano bagrom, bandom, mafijom, imenima kojima se valjda nigdje u svijetu ne nazivaju političari a da ne reaguju na to bar privatnom tužbom, nije ponovo organizovalo i preuzelo stvar u svoje ruke.

Životi tih ljudi za koje je najgore prošlo a najteže tek dolazi sad su u njihovim rukama. I neka im je Bog na pomoći. Od ovih tu pomoć neće dobiti.

I sve ono što se može nazvati pravim herojima, a herojstvo je i ludost, jer se svjesno žrtvuje i život pomažući drugima, vraća se polako u svoje palanke. Vođeni svojim preblemima, brigama i strepnjama za sutrašnji dan, mjesec ili godinu.

U tim palankama se svečano dočekuju ratni zločinci, dižu se spomen ploče onima za koje to tek treba da se dokaže jer mi koji smo preživili kao i oni koji su pobijeni nisu dovoljan dokaz. Protiv toga je bilo tek dvoje ljudi. Prebijenih i, vjerovatno, kažnjenih, za narušavanje „reda i poretka“.

Vraćamo se svojim zabludama da će izbori koji su pred nama donijeti neke promjene, spas, da će ih donijeti neko. Kao što je to uradio u prvim danima katastrofe koja nas je pogodila.

Neće naravno, jer ponovo se pojavljuju lažne mesije, čudotvorci, spasioci koji u svom riječniku imaju samo tek nekoliko napamet naučenih riječi za koju osim zadnje i ne znaju pravo značenje. Evropske integracije, strane investicije, mala i srednja preduzeća i donacije. I u tu laž svi vjeruju. I mire se sa svojom vlastitom propašću.

Na pomolu su novi savezi, inicirani nedostatkom volje, znanja i strpljenja onih koji će zbog prioriteta, a to je uprvom redu vraćanje kredita, i starih i novih, pokrivanja još ono malo preostalog za jeftinu prodaju, pokušati reorganizovati ili ravnomjernije rasporediti taoce koji će se u kojoj god regiji, od četiri predviđene, zvati manjina.

Po formuli da će svako kršenje ljudskih prava od strane većine u jednoj regiji biti vraćeno istom mjerom njihovoj manjini u drugoj regiji.

Idealna formula.

Po ko zna koji put pokazali smo koliko možemo zajedno. I po ko zna koji put zadovoljili se time i predali ponovo svoje sudbine i živote u ruke onih za koje znamo da ne mogu, neće i ne znaju. Predali sudbinu u ruke hiljadama kupljenih diploma, magisterija i doktorata, hulja, lopova i propalica.

Bezbroj puta izrekao sam na stranicama ovog portala svoje ubjeđenje da su izbori koji treba da se održe pogubni za ovu državu. Sa onima, ponovo kao kandidatima, koji bi po svim zakonima MORALI biti u zatvoru, sa pokradenim novcem koji im je MORAO biti oduzet, sa onima koji MORAJU za njih glasati radi svog vlastitog opstanka.

Većina ne misli tako i red je da svoje ubjeđenje, sa osjećajem gorčine, sačuvam do konačnog rezultata.

“Apsolutna garancija da ovu zemlju nije moguće uništiti je lažna. Naša tisućljetna historija danas ne pije vode. Da li tri velike etničke skupine, plus ostali, plus manjine, zaista ovu zemlju osjećaju kao svoju? I ako je ne osjećaju kao svoju, čemu ovaj silan trud da je očuvamo? Ako ne možemo živjeti zajedno, onda se raziđimo.”

Rečenica koju je Zdravko Grebo izrekao prije sedam, osam godina. Rečenica koja je postala program i onih koji su je „čuvali“ a još više onih koji su vidjeli ko i kako je čuva.

I svu moju strepnju i svu moju buduću ćutnju stavio je Mak Dizdar u samo jednu pjesmu.

Pitamo mudrace nesigurne o tome šta s jutra biće

Zovemo tako između oblaka na sve strane svoje pravo biće

A samo u snu znamo za ono zlatno lišće

Tražimo vrijeme a ono za nas kao da i ne zna

Vrijeme što ni sebe ne primjećuje u grotlu bez dna

U ovom tijestu glasova opet šutnja svakako caruje svijetom

Pa hajde da se s tim cvijetom šutnje uputimo

U slutnji jednoj na iskonsku šutnju da i mi zašutimo

Skrhani konačno slomljeni na svojoj zelenoj grani

U kosti svoje ulovljeni u zemlji svojoj udomljeni

Da upustimo se strasno u zagrljaj sa svojim slatkim jadom

Kad sastati se nikad nećemo sa nade svoje svojim gradom

Da više nikakav glas se ini u tišini iskonskoj ne čuje

Samo ono zvono tišine nek se vine u meni –

Čisto od vatre stare teško od novog smisla

Ko vjetar kroz borja crna umorna

Ko kiša kroz mramorja smrti pokisla

Kroz nebo tek pred nama otvoreno –

Do zvijezda neka

Odjekuje

Radomir Lazić
Autor 7.6.2014. u 19:42