Radomir Lazić: Trutovi i matice

Povezani članci

• Europa na braniku otadžbine
• Počasni skok sa bakljama i Stari most u bojama zastave Njemačke u znak sjećanja na Hansa Koschnicka
• Zastupnica Naše stranke Mirjana Marniković-Lepić: Da li otpad iz Alumine ugrožava sjeveroistok BiH?
• Nada Zdravič: „Predsjednički kandidati : Mentalna bolest ili poremećaj ličnosti?”
• Sarajevo na pravoj strani histerije: Zašto izostaje osuda Hamasa
• Kritika ciničkog uda

Ono što ostane zvalo bi se država Bosna. Malo manja od puste želje onih koji, i sa onim dijelom koji imadoše, ne znadoše ništa drugo nego pokrasti sve što se pokrasti dalo i malo veća od one koju zamišlja i Baja i kolega mu.  Kad i one pčele radilice, koji toliko vole svoju maticu, shvate da ono što im je pokradeno ovdje, matica ne može i neće nadoknaditi. Kad to neće imati gdje drugo tražiti nego tamo gdje im je i pokradeno. U ovoj košnici koja se zove Bosna i Hercegovina i ako išta ostane.

Piše: Radomir Lazić

Trut ne može sam uzimati hranu pa ga hrane pčele radilice. U slučaju kad zahladni, u proljeće ili pred zimu, pčele radilice prestaju hraniti trutove i izbacuju ih van kako ne bi trošili zalihe meda.

Cijenim dobre namjere, trud, vrijeme i prijedloge kolega iz Srbije i Hrvatske za buđenje Bosne I Hercegovinie iz komatoznog stanja u kojem se nalazi i ne smatram to miješanjem u unutrašnje stvari jedne suverene zemlje.  Njena suverenost je vrlo relativan pojam.

Svakom od tih prijedloga nedostaje uvijek ono „ali“ a u većini slučajeva svodi se na to kako i koje poteze će povući prvi susjedi, šta će reći EU a odlučiti na kraju Amerika. Sad se još o tome pita i Rusija. Biti ovdje, živjeti ovdje, gledati  sve ovo i trpiti to, što kažu, na svojoj koži, daje povoda da se i najdobronamjernijim, ni krivim ni dužnim, kaže da gledaju svoja posla ili još tačnije, kad huja prođe, da se okanu ćorava posla. Dvadeset godina od završetka rata postoji nešto što se još uvijek ne može nazvati državom niti još uvijek ima bilo kakve vizije kakva bi ona trebala biti.

Oni dobronamjerni zanemaruju činjenicu da Bosna i Hecegovina za posljednjih dvadesetak godina nema niti je imala ni jednog državnika. Onoga s kojim bi se nasamo a ne kao s ekskurzijom, mogla popiti bar kafa u interesu države. Teško je nabrojati koji opskurni likovi su se pojavljivali u ulozi onoga koji treba predstavljati državu. Od nesretnika koji je od državnih para kupovao unucima šlaufe za kupanje do odbjeglih kriminalaca. Niko se više ne bi iznenadio da se sutra u toj ulozi pojavi i novopečeni magistar nauka i s pršćenjem na rukama dočeka neku, zblanutu, stranu delegaciju.

Bosna i Hercegovina nema političara. I koliko god ih neki nazivali, zbog vlastite gluposti ili sitnog interesa, čak i elitom, ostaje to tek gomila šefova, zamjenika, savjetnika i službenika visoko profitabilnih preduzeća i kooperanata pod nazivom opozicija.

Bosna i Hercegovina zato nema ni politiku. Ni vanjsku ni unutrašnju. Ona joj je unaprijed već i određena. Tržište jeftine radne snage polako se pomjera iz, ipak daleke, Kine a sirovine i prirodna bogatstva davno su nam već pod hipotekom.  Razvoj srednjih i malih preduzeća, kao strateški cilj onih koji nam „pomažu“ i onih koji ih, ne znajući ništa pametnije, prizivaju zapečatiće na dugo vremena naše plate na bijednih 300 do 400 EUR i povećanje penzija, za  par procenata, svake prestupne godine.

I priželjkuju svi, ali se neki i boje, da se odnekud ne pojavi kakav takav političar. Neko ko bi, koliko još sutra, zamoilio  Baju da što hitnije raspiše referendum. Da ponese sve sa sobom osim onoga što u gruntu još uvijek stoji upisano kao imovina, živih ili mrtvih, ali još uvijek građana Bosne i Hercegovine. Idi Baja i ponesi sve svoje sa sobom. I da urgentno dobije odgovor od onih kojima se sprema da imaju sasvim dovoljno i svojih lopova, dugova, propalih firmi i da niko nije spreman vraćati još i tuđe pa makar bio i brat rođeni.

Da neko malo kara Marka nudeći mu sav treći entitet i direktora mu. Pa kad se toliko volite, izvolte. Tamo gdje se spremate postoje i porezi i ovrhe i to za neke istog trena prestaje biti i lijepa i naša. Ona  gdje još uvijek mogu krasti je i ljepša i našija.

I da jednom, bar to, riješimo za sva vremena.

Ono što ostane zvalo bi se država Bosna. Malo manja od puste želje onih koji, i sa onim dijelom koji imadoše, ne znadoše ništa drugo nego pokrasti sve što se pokrasti dalo i malo veća od one koju zamišlja i Baja i kolega mu.  Kad i one pčele radilice, koji toliko vole svoju maticu, shvate da ono što im je pokradeno ovdje, matica ne može i neće nadoknaditi. Kad to neće imati gdje drugo tražiti nego tamo gdje im je i pokradeno. U ovoj košnici koja se zove Bosna i Hercegovina i ako išta ostane.

Kad za to bude političara i političke volje a do tada se rodi valjda i neki državnik.