RADOSNA VIJEST O KRAJU SVIJETA

Autor 20.9.2012. u 14:02

RADOSNA VIJEST O KRAJU SVIJETA

Pogledajte svoju natalnu kartu. To je onaj položaj planeta i fiksnih zvijezda koji vas je tiho propratio u trenutku rođenja – i ostavio neizbrisiv trag u vašem kodu funkcionisanja, i djelovanja, i ljubavi, zaposlenja, namjera, životnog smisla, konekcije s Bogom, bolesti, patnje, izvrdavanja i vađenja iz kriznih situacija i neupitnih opasnosti. Nebitno da li vjerujete u sudbinu ili ne, karma će vas ionako stići. Loša karma, instant karma, dobra karma. Ograničenja su tu i mi se samo vrtimo unutra kao lude zvijeri u skučenom kavezu. Vjerovatno je da postoji način da se iziđe iz užasa, bar na čas, da se udahne i da petama vjetra, ali je pitanje kako uraditi to, kako savladati treperavu, sitničavu i plašljivu prirodu ljudskog bića. Da budem potpuno iskren, kod mene, iznenadno i niotkud, dođu minute, sati, mjeseci ili sekunde kad ne uspijevam da zadržim osobnost, mirnoću, neophodan nivo raspoloženja i volju za življenjem i djelovanjem. Sve je tu, i sve se nekako kreće kako i kuda treba, ali psihološki pad je neizbježan. Tako je to kad vam je sazviježđe Jarca na vrhu dvanaeste kuće, a njegov vladar, Saturn, radi neugodan kvadratni ugao sa Mjesecom i opoziciju sa Neptunom. I Mjesec je u kvadratu sa Neptunom. Vrlo neugodna konstelacija, takozvani T kvadrat. Pogledajte svoju natalnu kartu. To je danas lako. Otiđite na neku od astroloških stranica na internetu i ukucajte vrijeme i mjesto rođenja. Sat i minut su vrlo bitni. Situacija se može kardinalno mijenjati ako promašimo vrijeme rođenja u par minuta. Vrhovi nebeskih kuća se kreću brzinom od jednog stepena za četiri minute i nije svejedno da li smo prvi ovoživotni krik napravili tačno u 13 sati ili 13 sati i 13 minuta. Pogledajte šta rade Mjesec, Sunce, Merkur, Saturn ili Jupiter. Pogledajte kako su se spram vas postavili Uran ili Neptun. Pogledajte i ostale planete, sazviježđa, aspekte, stepene i uglove. Samo pogledajte Sunce i Mjesec i njihove položaje i dosta toga će te otkriti o kavezu u kojem se vrtite i umu kojem robujete. Planete ne interesuje u šta, kako i koliko vjerujete, one su Bogom postavljene da ovako ili onako skrbe o vama. Prema zasluzi, prema smislu, prema potrebitosti. Kvantna fizika je na dobrom tragu otkrivanja zakonitosti koji uvezuju sve postojeće, vidljivu i nevidljivu materiju, organsku i neorgansku, tvarnu i antitvarnu, kao i mnogobrojne dimenzije gdje i kako se ona ispoljava, uvezuje u veličanstvenu i beskonačnu mrežu nepreglednih i beskonačnih mogućnosti kojima se mi, kao živa bića, uvijek možemo prikloniti, ili odbiti da to uradimo. Možete biti teist ili ateist, rimokatolik, budista, musliman, židov ili pravoslavac, gnostik ili agnostik. Posmatrajući iz srži stvari, sve to uopšte nije bitno, previše je ceremonijalno, spekulativno, tjelesno ili besmisleno. Spustivši se na niže razine, za nekog može izgledati da je živjeti lakše, za nekog teže, ali nema nikoga ko kad-tad neće neminovno pasti ili se uz sav napor ponovo uzdići uz hridi životnih prilika i neprilika.

Što se tiče mene, prolazim kroz vrijeme kad sam opetovano down. Znate, to je ono vrijeme kad se, ko zna zbog čega i kako, teško krećete ili govorite, kad ne uspijevate pronaći konekciju sa ljudima, stvarima i događajima oko sebe. Takvo stanje svijesti ne bi se trebalo smatrati normalnim ili stalnim. To je mnoge dovelo do suicidnih namjera. Nije normalno biti očajan i preplašen. To može biti trenutno, ali nikako i konačno stanje svijesti. Ograničeno vrijeme patnje, tako smo to prozvali u posljednjoj knjizi, ograničeno vrijeme patnje. Naravno, kako ne mogu naći izdavača za novu knjigu. Ni pokus sa samoizdavaštvom nije uspio. Reklamni baner za tu knjigu mogli ste vidjeti na desnoj strani ovog sajta. Nije bilo narudžbi. Prodala se samo jedna knjiga – ili dvije. Ne vjerujem da je problem bio u cijeni knjige. Valjda moram nekako da naplatim dvadeset godina svoga rada. Nije odabran dobar tajming, i stvari se nisu pokrenule s mrtve tačke. S druge strane, možda je tačno kako svijest ovdašnjih tragalaca za smislom nije bila konektovana na kolektivnu svijest koja je zajedno s mojom učestvovala u kreiranju pomenute knjige, pa ću sreću morati potražiti na nekim drugim govornim područjima.

Već sam pisao da ne trebam izdavače, čitaoce i priznanja. Bar ne sada i ne pod svaku cijenu. Događaji treba da se odvijaju prirodno i spontano. Ne kažem kako nije vrijedilo pokušaja. Sve što sam htio je da ljudima olakšam postojanje. Barem jednom čovjeku. Bar sebi. Jednom će sve to biti prepoznato. To ne zavisi od mene. Činim sve što mogu i prepuštam se životnom toku.

I vratit ću se na otuđeno stanje svijesti o kojem sam govorio. Taj osjećaj kad svijet posmatrate kroz skučenu percepciju bezvoljnosti i straha. Nimalo ugodan osjećaj. Depresija, neurastenija, melanholija, mentalni ponor u koji brzo ponirete bez nade i oslonca.

Tu hoću da vas ulovim. Upravo tu. Crna točka na životnom putu. Jer jedan od takvih trenutaka treba da bude odskočna daska ka novim prostranstvima i drugačijoj budućnosti. Ako ne baš taj trenutak, onda strpljivo i mudro očekujte neki sljedeći, bez obzira na eho straha koji se neumitno širi predjelom vašeg duha. Možete mi vjerovati. Ovo je tekst iz prve ruke i bez zadnjih namjera.

Kao trodijelna bića, sastavljena od umotijela, inteligencije i duha, mi jesmo svjesni većine procesa koji su proizvod umotijela, a inteligencija nas stalno usmjerava na krucijalno važne poruke duha. Ne slušamo inteligenciju, duh biva zanemaren i sudbina se pobrine da okidač patnje bude aktiviran. Ograničeno vrijeme patnje. Vječni pakao ne postoji, ali nezrelo je pomisliti kako pakla uopšte nema, jer pakao je stagnirajuće stanje duha kad ne poznajemo smijeha, sreće, oduška crnim mislima niti izlaza iz beskrajnog tunela depresije. Tad se prepustite viru sudbine s čijom se moći besmisleno boriti, ali kraulajte rukama, po mogućnosti bez panike tražite nekog oslonca za kojeg bi se mogli uhvatiti. Prirodan zakon je takav da ćemo ga naći i dohvatiti – to je neupitno – možda baš onda kad pomislimo kako je ponor u vir crnila nezaobilazan i konačan, možda baš u taj sudbinski trenutak. To je kao kad prodirete kroz pulsirajuće, koncentrične zidove razornog uragana, i onda, kad se čine da su vjetrovi i atmosferski pritisci neizdržljivi, uplovimo u zonu tišine. Um se smiri, tijelo prestaje sa drhtavicom, a pogled sa sivila i beznađa možemo uspraviti ka kristalno čistom plavom nebu. Između njegova centra i kružno poredanih razarajućih formacija olujnih vjetrova, kod svakog se uragana nađe ta zona tišine i relaksacije. Baš kao pri životnim olujama i razaranjima. Taj trenutak treba iskoristiti, posvetiti mu dužnu pažnju i ukazati poštovanje, i prizvati riječ neokaljane inteligencije i poruke iz dubine duše. A ona nas može dotaknuti na način i iz pravca odakle to nikad ne bi smo pomislili.

Kako se to meni nedavno dogodilo.

Ja sam čovjek ekstrema. Nekad jedem premalo, nekad previše. Nekad radim previše, nekad ne radim nikako. Nekad sam sretan, nekad tužan, potišten ili euforičan. Potentan ili frigidan. Mislim da se radi o podsvjesnim psihičkim uzrocima nad kojima nemamo kontrolu. Ne fotografišem se mnogo, pa ne mogu prezentirati fotografiju na kojoj se mogu vidjeti moj strah i izbezumljenost. Ali, nije daleko od istine ako kažem da u tim trenucima najviše podsjećam na ukliještenog oposuma:

 

Tako priklješten nisam mnogo jeo, radio, govorio, hodao niti vozio. Nisam se radovao i nisam znao odakle da počnem i kako da završim sa danom – i svakim sljedećim danom. Bio sam sam u sobi, u kući, u ulici, gradu, državi, kontinentu, sam na svijetu, bespomoćan u svemiru. Gurao sam od sekunde do sekunde a vrijeme je jedva prolazilo, kao na usporenoj i ozbiljno oštećenoj filmskoj traci.

Radio sam u autopraoni i čistio auta. Jedini posao kojeg sam mogao dobiti. Vlasnik praone je bio realan i nenametljiv čovjek. Svoj sam posao radio savjesno i predano. Auto je bilo od gospođe iz predgrađa. Rad je bio jedini izlaz. Nisam imao živaca da sjedim i razgovaram. Ubacio bih novac u automat i vodenim pištoljem prskao deterdžent, s karoserije skidajući nečistoće. Onda bih iz tih istih auta usisavao mrve i prašinu. Veliko crno auto i visoka plava žena. Uvijek bi dolazila sama. Neobično je kad lijepe žene dolaze same. Bila je redovan mušterija. Imala je povlastice – nižu cijenu pranja, povremene sitne poklone i tako to. Dok bih prao auto, ona bi stajala i iz neposredne blizine posmatrala kako radim. Insistirala je na muzici s radija. To je bilo dodatno mučenje. Ona to nije znala. Vjerovatno je smatrala kako i ja uživam u muzici dok perem auto. Ali, to je bilo mučenje. Kad ne jedem, ne spavam, ne radujem se i nemam libido, i muzika mi teško pada na dušu, ali i ovaj put je zvrčao folk s neke „narodne“ stanice:

ko se ženi jednom

isto k’o nijednom

dva-tri puta bar

to je prava stvar

 

aaaaaaj, pitaj cure

reći će ti svaka

oženjeni ljube

bolje od momaaaakaaaa…

 

ženjenom u selu

ne piše na čelu

ljubi cure svud

i pravi se lud

 

Pa onda opet, dva puta:

 

aaaaaaj, pitaj cure

reći će ti svaka

oženjeni ljube

bolje od momaaaakaaaa…

 

Sa zadnjim stihom, ugasio se petominutni rad usisivača. Dovoljno vremena da završim sa čišćenjem. A, onda je mlada žena prišla po ključeve automobila. Baš zgodna … baš lijepa … muzika koju sluša … nebitno … neki su porivi jednostavno univerzalni.

 

„Jesi li oženjen?“ – upitala je iznenadno. Nikad do sada nismo razgovarali. Ja sam ćutljiv čovjek. Ne volim razgovore. Uradit ću sve što treba uraditi, ali nisam posebno pričljiv.

„Ne.“ – odgovorio sam brzo.

„Da li si bio?“ – smijala se.

„Nisam.“ – smijao sam se i ja.

„A hoćeš li biti?“ – smijala se još više. Smijao sam se i ja – prividno, usiljeno, jer nije mi bilo do smijeha. Ni do plesa. Ni do seksa. Stoga sam se sav srozao kad me pozvala kod sebe. Bila je sama i htjela je društvo. Htjela je biti sa mnom i to mi je otvoreno rekla, a ja sam nestajao u truleži vlastitih misli.

„Ne mogu.“ – odgovorio sam – „Trenutno nisam u formi.“ – nisam znao kako se opravdati, kako objasniti, šta još reći. Dobro sam kamuflirao svoje loše stanje, ali nisam mogao djelovati. Cijeli život čekaš ženu i onda kad se niotkud pojavi pred tobom, lijepa, željna i lepršava, ti nisi spreman na adekvatan odgovor. Depresivci i meteoropati znaju o čemu pišem.

A onda je radio stanica naglo prekinula svoj redovni program i voditelj je ozbiljnim i zabrinutim glasom počeo objavljivati vanrednu vijest:

„Poštovani slušaoci. Ovo što ću pročitati nije šala niti reklamni trik. Radi se o vrlo ozbiljnom globalnom događaju koji je pred nama. Taj svemirski, kataklizmički događaj vjerovatno će dramatično djelovati na sudbinu cijele ljudske populacije i civilizacije. Vijest su dobili svi javni emiteri i elektronski mediji u našoj zemlji, ali i u čitavom svijetu, sa zahtjevom da bude odmah i bezuslovno objavljena.“

Dama i ja smo zaćutali i začuđeno se pogledali. Svjetski proglas koji se mora obznaniti. Sto mu gromova, šta je sad pa to?

„Naime,“ – nastavio je voditelj smrtno ozbiljnim tonom – „možda su neki od vas, dragi slušatelji, već bili upoznati sa teorijom po kojoj nepoznati planet ulazi u naš solarni sistem. Riječ je o planetu X ili Nibiruu. NASA i druge državne svemirske agencije širom svijeta su upravo objavile proglas u kojem informiraju svjetsku javnost da su se spekulacije i teoretiziranje o dolasku spomenutog planeta pokazale tačnim. Nibiru dolazi, i za maksimalno 24 mjeseca će imati blisko križanje s našim planetom. Kako je riječ o dva do tri puta većem nebeskom tijelu nego što je naš planet, sa snažnim magnetnim poljem, vrlo je izvjesno da će pogubno djelovati na našu majku Zemlju. Klimatske i sve druge geomagnetne promjene kojima smo bili svjedoci zadnjih desetljeća samo su bili uvod u vrlo kritično stanje kroz koje ćemo morati proći. Prevod NASA-inog proglasa, sad ćemo vam pročitati u cijelosti …“

„Šta … šta ovo znači? – upitala je vidno zabrinuta i zbunjena gospođa.

A u meni, u meni se dogodio trenutni psihološki odskok s dna. Svjetska katastrofa, krah civilizacije, dokinuće patnje, možda i dolazak vanzemaljaca, Isusa, Maitreje, Boga samog. Majanska proročanstva i sumeranski proračuni. Nema više masona, iluminata, vjerskih fundamentalista, fudbalera, nacista i folk pjevača. Nema ni anglosaksonskog liberalnog kapitalizma, kineskog komunizma ni državom orkestriranog nacionalizma. Nema vođa navijača, jezuitskih sveštenika niti predsjednika država. Novi prostori, više dimenzije i međuzvjezdana putovanja. Možda prestanem prati automobile i dam se na pranje letećih tanjura i generatora intergalaktičkih portala. Žene će biti ljepše i inteligentnije, više privučene tipovima poput mene (naročito kad se potpuno izdignem iznad anksiozno-depresivnog stanja, što se već munjevito počelo događati sa zvaničnim proglasom o dolasku Nibirua), a manje lažnim zvijezdama kao što su Šako Polumenta ili Steven Seagal. Ne bih imao ništa protiv da se osim Isusa na planet povrati i Buda i to baš u liku Keanu Reevesa. I neizostavno Muhamed, da konačno objasni kako islamski fundamentalizam i glupe demonstracije zbog još glupljih filmova i karikatura koji ga navodno vrijeđaju sve zajedno nemaju nikakve poveznice sa učenjem i duhovnošću koje je ostavio čovječanstvu. „Ikre“ ili „Uči, čitaj!“ – bila je prva i osnovna objava Muhamedu, a mnogi njegovi sljedbenici nisu bliski nikakvom učenju, razvoju novih tehnologija ili pospješivanju molitvenog pristupa apsolutnoj istini, ali zato jesu mržnji, nasilju, glupavim i beskorisnim demonstracijama, međusobnom masakriranju i sektaškom i samoubilačkom ubijanju drugih. Muhamed, baš kao Isus ili Buda, valjda nije kiseli usjedilica koji, s neke od transcendentne svemirske tačke koju mu je dodijelio čangrizav bog, bilježi sve uvrede i ismijavanja na vlastiti račun, a onda nadahnjuju beskrupulozne sljedbenike na ubilačke i samoubilačke akcije protiv inovjernih – urlajući čiji su kanoni ispravniji. Tako velika duša sigurno se ima baviti pametnijim i svrsishodnijim poslovima u cilju uzdizanja sveukupne kosmičke svijesti. Čak i da se ne desi ništa od toga, dolazi kraj glupavim kozmologijama. Trenutačno sam se osjećao bolje i okrenuo se prema gospođi sa automobilom.

„Da, mogu ići s tobom doma. Siguran sam da mogu i trebam ići s tobom.“ – sad je moj osmijeh bio širok i iskren.

Ali dama više nije bila nasmijana i neobično susretljiva. U nekoj vrsti šoka, poluotvorenih usta i ukočenog pogleda, slušala je objavu sa radio stanice i nije se pomjerala. Mislim da nije ni čula šta sam rekao. Sjela je u auto i otišla bez riječi. Zvanična vijest o smaku svijeta nije je obradovala kao mene.

I ovaj put sam ostao bez žene, praznih šaka.

Ali nisam se brinuo, niti žalio. Čak šta više, poslije još jedne od depresivnih epizoda, ponovo sam se osjećao sve bolje, zadovoljnije i smirenije, posve spreman na kataklizmički susret sa mitskim Nibiruom.       

 

      

Autor 20.9.2012. u 14:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija