Ragužustra

tačno.net
Autor 21.5.2015. u 17:37

Ragužustra

Druga živopisna paralela koju je mrtav hladan potegao, iako vidno zatečen jednoglasnim izborom za predsjednika, ona da nije točno da je dubrovački politički prostor na koji cilja zauzet mnoštvom postojećih stranaka, jer da je i Knin bio zauzet, pa ga je oslobodila slavna i hrabra hrvatska vojska. I time nas doveo u dilemu: je li to lider Dustre najavio da će se njegova stranka boriti za svoje mjesto pod dubrovačkim političkim suncem ne birajući sredstva i metode, pa i oružane poput vojske u ratu, ili je mislio na političku smjenu vlasti u „Kraljevskom gradu“ nakon Oluje, gdje su ortodoksne srbende sjašile, da bi uzjašile ortodoksne hadezenjare, pa nešto slično najavljuje i Dubrovniku.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

Dubrovački dogradonačelnik Željko Raguž, kojega je iz političke anonimnosti i beznačajnosti koja mu je bila zajamčena kao lokalnom čelniku HSS-a (Hrvatskoj suvišne stranke) izvukao gradonačelnik Andro Vlahušić velikodušno mu udijelivši mjesto svoga zamjenika, strašno se naljutio na zagrebačku središnjicu svoje, sada već i njemu suvišne, stranke koja mu je zabranila daljnje koaliranje s Vlahušićem, i time mu pokušala uskratiti daljnje obnašanje dogradonačelničke funkcije, koja mu se već bila omilila. I umjesto da je npr. pristupio Vlahušiću, koji vrlo, vrlo autonomno vodi dubrovački HNS (Hrvatskoj nepotrebnu stranku), odlučio je, poput mnogih prosječno pokondirenih hrvatskih političkih nadobudnika (dubrovački: buzda), osnovati svoju stranku. I pri tome ni više ni manje nego staviti znak jednakosti između Grada i svoje (političke) malenkosti. Pa je tu SVOJU stranku, koja je zamišljena tako i samo tako da joj on i samo on jednoglasno i bez protukandidata na osnivačkoj skupštini, i svim slijedećim u narednih stotinjak godina, a ako ga kolega Bog poživi i više, bude bivan izabiran za predsjednika, nazvao imenom slavnoga Grada. I vidje Željko da je stranka dobra i da je ona svjetlost u svekolikoj dubrovačkoj političkoj tami. Svjetlost prozva Željko Dubrovačkom strankom, a tamu (zagrebačke) stranačke središnjice. I stoči se Željko sa strankom i njezinim imenom kao da joj predsjednikuje od vremena kad mu je kolega stvarao svijet, pa joj odmah nađedne i nadimak – Dustra. Tako bude večer osnivačke skupštine, pa jutro – dan prvi.

A po jutru se, da se spustimo s božanskih visina na općenarodnu prizem(lje)nost, dan poznaje. Dakle, zemljopisno i populacijski, sićušni Dubrovnik dobio je još jednu stranku za još jednog najpametnijeg i najsposobnijeg svoga stanovnika. Bez obzira što je iz sličnih pobuda nastala Južnohrvatska stranka nestala momentom tragične smrti svoga osnivača i dosmrtnog predsjednika pok. Srećka Kljunka; bez obzira što je i sam doživotni predsjednik predsjedništva Stranke Dubrovnik Regija Igor Žuvela neki dan iz inata baš u vrijeme kad je Raguž osnivao svoju stranku, sazvao užu obitelj i grupicu najodanijih prijatelja i nazvao to izvještajnom skupštinom, e da bi nazočne izvijestio da mu stranka još, za razliku od one Kljunkove, formalno životari; bez obzira što je po procjenama relevantnih poznavatelja dubrovačkih političkih slika i (ne)prilika Vićanov fantomski tzv. Dubrovački demokratski sabor na nedavno održanim izvanrednim gradskim izborima izvukao na birališta i zadnji preostali jeftini (u materijalnom,moralnom i intelektualnom smislu) glas iz dubrovačkog biračkog tijela; bez obzira što županijski HDZ zagovara bezuvjetni dubrovačko-neretvansko-županijski regionalizam, pa je u tom smislu preklani županijska skupština pod predsjedanjem gospara Ivana Margaretića, prof, a na prijedlog župana gospara Nikole Dobroslavića, prof. jednoglasno donijela deklaraciju od koje se još tresu gaće krojačima evropskih regija u Briselu i Strasburu; okoprčni Željko je Raguž sa svojih (stotinu i)dvanaest vjernih apostol(ic)a odlučio osnovati novu regionalnu dubrovačku stranku, i to, kako je istaknuo u svom nadahnutom govoru na konstituanti, nešto slično Istranima. Ako zanemarimo možebitne ideološke razlike između prosječnog istrijanskog muža i tipičnog našeg Raguža, javlja se jedan čisto fizički, geografsko-demografski problem: Dubrovnik odnosno dubrovački kraj (područje negdašnje Republike) su prostorno, a još više ljudstvom malašni čak i u odnosu na Istru. A ni Istra, odnosno njezin hrvatski dio ne zadovoljava više-manje određene europske regionalne kriterije. Tako da će se i Istr(ij)ani sutra kad se budu definirale evropske regije morati odlučivati između zemljopisno-teritorijalnog odnosno transnacionalnog principa po kojem bi regija bila cijela (zemljopisna) Istra s Trstom kao, ako ne glavnim, a ono sigurno najvećim gradom; ili, ako prevagne nacionalni kriterij, onda bi hrvatska Istra morala participirati u regiji koja bi obuhvaćala i Hrvatsko primorje i sjevernojadranske otoke, te vjerojatno i Liku i Gorski kotar, a glavni, odnosno najveći grad bila bi Rijeka. Već vidim dubrovačke regionaliste u rasponu od Ž.Raguža do ž. Dobroslavića, za koje ni u kojem slučaju i ni pod kojim uvjetima ne dolazi u obzir utapanje Dubrovnika u katastrofu zvanu Dalmacija, kako, pomalo ustašonostalgičarski, sa svojim hercegovačkim kolegama uskrsavaju Veliku župu Dubravu, odnosno, kako, pomalo unitarnojugonostalgičarski, još i s crnogorskim kolegama, revitaliziraju Zetsku banovinu nastojeći ih udobrovoljiti da joj glavni grad bude Dubrovnik, a Cetinje, kad već toliko inzistiraju, prijesto(l)nica.

Druga živopisna paralela koju je mrtav hladan potegao, iako vidno zatečen jednoglasnim izborom za predsjednika, ona da nije točno da je dubrovački politički prostor na koji cilja zauzet mnoštvom postojećih stranaka, jer da je i Knin bio zauzet, pa ga je oslobodila slavna i hrabra hrvatska vojska. I time nas doveo u dilemu: je li to lider Dustre najavio da će se njegova stranka boriti za svoje mjesto pod dubrovačkim političkim suncem ne birajući sredstva i metode, pa i oružane poput vojske u ratu, ili je mislio na političku smjenu vlasti u „Kraljevskom gradu“ nakon Oluje, gdje su ortodoksne srbende sjašile, da bi uzjašile ortodoksne hadezenjare, pa nešto slično najavljuje i Dubrovniku.

I na koncu ne mogu ne oservat (i ne odolit za ovu priliku prijeći na dubrovački govor) kako mi je figuro propito manjifiki gospar kapetan Riki Rossetti kako okružen onom imensom mladosti, sistemom jednadžbi s (najmanje) četiri nepoznanice Hercegovina – Raguž – Ragusa – Dubrovnik pokušava dati dubrovački legitimitet cijelomu performansu, skromno moleći da se njega ne kandidira u odbore i na funkcije u stranci, jer da bi on, u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima, ostao obični član Dubrovačke stranke Raguža – Ragužustre.

 

PS

Nakon što je političko-policijsko-umjetnička predigra s (ne)izvođenjem Uelbekovih (Houellebecq) „Elementarnih čestica“ ovoga ljeta, kako se čini, okončana u korist umjetnosti, vidjet ćemo hoće li Igre prodavati karte ili stimulirati dragovoljce za gledanje te predstave. Baš me zanima koliko će stolica u prvim redovima zjapiti prazno, odnosno tko će sve od počasnih uzvanika odnosno standardne premijerne publike biti iznenadno neodgodivim obvezama spriječen svojom nazočnošću uveličati taj blagdan slobode umjetničkog stvaralaštva.

tačno.net
Autor 21.5.2015. u 17:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija