Rak zvani „20 najtežih godina”

tačno.net
Autor 11.1.2014. u 15:48

Rak zvani „20 najtežih godina”

Foto: Avaz

U takvom okruženju vještački i nasilno induciranih kvazigrađanskih i kvazinacionalnih zelotizama, koja se ravnotežom straha održava od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, ponovo će se legitimizirati težnje pojedinih – pa u određenoj mjeri svih – nosilaca vlasti u Bosni i Hercegovini – iako, iskreno, uopće više ne znam ko je na vlasti, a ko u opoziciji – da u isto vrijeme budu vlasnici i ključa i sehare.

Piše: Edin Urjan Kukavica, AVAZ

Nakon godina intenzivnog nerada, skandala, optužbi, zatvaranja i puštanja, oslobađanja od optužbi i, da, (ne)radova na koridoru 5C (za koje će se, siguran sam, u vrlo dogledno vrijeme pokazati da se radi o pljački mitskih razmjera) i ponovnih poziva na jačanje Republike Srpske, te posljednja dešavanja u vezi s ostavkom/razrješenjem dužnosti jednog federalnog ministra za koje je teško naći izraz kojim bi se mogla nazvati (a da ga obraz može podnijeti), pantljičara – radije rak koja izjeda Bosnu i Hercegovinu iznutra – ušao je u fazu metastaze koja će svoj vrhunac doživjeti početkom marta, odnosno (ne)zvaničnim početkom predizborne kampanje. Šta će se dogoditi?

Zdrave ideje

Ponovo ćemo preživljavati ’92., vjerovatno s nekim novim-starim – naime, poznatim – akterima i svi su izgledi da ćemo kraj oktobra 2014. godine dočekati s istim omjerom i rasporedom snaga kao i proteklih dvadeset godina. Da je ovo normalna zemlja i država, sve ovo bi se, bez dvoumljenja, moglo smatrati neprijateljskim radom, ali, budući da nije, ovdje se glas protiv nepravde i građanskog i nacionalnog, stranačkog jednoumlja smatra veleizdajom, a svako sprečavanje drugačijeg i neklišeiziranog mišljenja smatrat će se patriotskim činom. Drugim riječima, komunističko jednoumlje samo je zamijenjeno stranačko/partijskim, etnonacionalnim i kvaziliderskim bezumljem u kojem ne mogu biti dvije jednako dobronamjerne bošnjačke, dvije srpske i dvije hrvatske stranke s različitim programima i drukčijim rješenjima problema normalnog i ljudskog bića dostojnog života u ovoj zemlji.

U takvom okruženju vještački i nasilno induciranih kvazigrađanskih i kvazinacionalnih zelotizama, koja se ravnotežom straha održava od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, ponovo će se legitimizirati težnje pojedinih – pa u određenoj mjeri svih – nosilaca vlasti u Bosni i Hercegovini – iako, iskreno, uopće više ne znam ko je na vlasti, a ko u opoziciji – da u isto vrijeme budu vlasnici i ključa i sehare.

U nekoliko navrata sam spomenuo odgovornost politički neaktivne (nezainteresirane?!) ogromne većine stanovnika Bosne i Hercegovine. I ovom prilikom ću ukazati na nekoliko nepopravljivih štetnih posljedica takvog, s jedne strane kukavičkog, a s druge oportunističkog stava. Skoro dvadeset godina političkog autizma, socijalne neosjetljivosti, kvazigrađanskog kvaziaktivizma, militantnih nacionalizama i sekularizama, propalih inicijativa i nedorečenih protesta… više govori o svijesti stanovnika Bosne i Hercegovine nego o političkim elitama koje su nam priuštile „dvadeset najtežih godina”.

Slijedi da osnovni problem u Bosni i Hercegovini nisu korumpirane i sebične političke elite, čovjekoliki političari i poslovni ljudi sa preduzimačkim mentalitetom parazita, nego neaktivna, nezainteresirana i beživotna glasačka populacija sa morbidnom i atavističkom potrebom da svoju sudbinu prepusti umjesto da je uzme (u svoje ruke). Pri tome, posebnu zanimljivost predstavlja stav većine da ovdje nema perspektive!? Za utvrđivanje uzroka i razloga neshvatanja da su (smo!) upravo mi stanovnici Bosne i Hercegovine njena jedina perspektiva trebao bi cijeli konzilij kliničkih i alternativnih, pa i inovativnih psihologa i psihijatara. Neshvatljivo je, logički neodrživo, matematički netačno… da pola miliona penzionera i isto toliko nezaposlenih – bezmalo, milion glasača – nisu u stanju izabrati vlast ili sebe dovesti na vlast!? Može biti da je samo riječ o mazohizmu.

Ali, ako se kao osnov za razmišljanje postavi teza da je stranačko organiziranje i parlamentarni sistem, te nevladine, vanstranačke i vanparlamentarne skupine kao kontrolni faktor, osnov liberalne demokratije kojoj (nadam se) težimo, onda ni laiku nije teško uvidjeti da imamo višak stranaka i hiperprodukciju nevladinih organizacija, a manjak svježih i zdravih ideja i snažnih pokreta i potpuni nedostatak konstruktivne kritike i samokritike. Logičan zaključak je da su stranke i partije koje bi trebale da predvode, homogeniziraju i aktiviraju ustvari pasivizirale, umrtvile i defetistički demoralizirale svaki oblik alternative, jer parlamentarni sistem ne trpi vanparlamentarnu inicijativu. Kratak spoj je nastao onog trenutka – nažalost i prije nego što je vanparlamentarni život i rođen – kad su se „stranke” i „lideri” posvetili i kanonizirali kao jedini tumači narodnih, nacionalnih i građanskih volja i potreba očekujući od ljudi – podanika – samo da se ravnaju prema zadatim uputstvima.

Stranka i društvo

Homogenizacija nacionalnih, glasačkih i ratnih korpusa imala je smisla devedesetih, bilo za agresiju, bilo za odbranu, ali otkako su takozvani nacionalni lideri počeli beznačajne, ali glasački aktivne, procente građana i naciona koristiti kao instrument. Nekolicina loših ili ne toliko dobrih, odnosno, propalih pokušaja „ulične demokratije” pokazali su, između ostalog, slabost te vrste i vida političkog organiziranja i djelovanja, a potom i nužnu potrebu za iznalaženjem funkcionalnog instrumenta – aparata – kojim će se ovo ludilo (niko to više ne naziva ni politikom, a kamoli demokratijom) okončati. Postojeće političke stranke/partije, interesne koalicije na svim razinama vlasti, parlamentarni „život” u vidu zasjedanja nacionalnih klubova poslanika i pauza, ni bilo koji drugi nama poznati vid političkog djelovanja to sigurno nisu. Ako se već zainteresirana opozicija postojećem sistemu ne želi stranački organizirati i izaći na izbore, jer im stranačko organiziranje iz razumljivih razloga izaziva poriv na povraćanje, onda umne vanparlamentarne (vanstranačke) glave moraju poraditi na iznalaženju načina da ojačaju kontrolu, jer stranka obavlja svoju funkciju isključivo ako je kontrolira autonomno, kritično i nepovjerljivo društvo. Stranka može da djeluje samo ako je vodi svjesno, autonomno i heterogeno društvo i nikako drugačije.

tačno.net
Autor 11.1.2014. u 15:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija