Raspršivanje magle oko socijalizma

Ladislav Babić
Autor 23.3.2013. u 11:10

Raspršivanje magle oko socijalizma

U medijima se često nailazi na istupe liberalnih, reklo bi se u „nekadašnjoj“ terminologiji lijevih intelektualaca – pod navodnicima stoga što se oni sami distanciraju od podjele lijevo-desno, kao fol prevladanog ideološkog nazora, te se radije no ljevičarima deklariraju liberalima – koji na sve načine žele dokazati idealizam (daklem, neostvarivost) pravednijeg, socijalističkog društva. Poslužit ću se nekim citatima, ne navodeći njihov izvor jer se grozim polemike, uglavnom stoga što suprotstavljene strane uglavnom tvrdokorno ostaju na svojim stavovima koje tek budući događaji mogu promijeniti, nastojeći se kritički osvrnuti na njih.

Tako, primjerice, jedan samodeklarirani liberal piše:

Levica će, međutim, bez obzira da li sebi dodeljuje nacionalni ili internacionalni predznak, u konačnici uvek gubiti svoju suštinsku političku bitku. Naime, zbog utopističke prirode svog konačnog cilja, levica je neminovno osuđena na poraz, čak i onda kada uživa politički monopol, odnosno kada naspram sebe uopšte i nema desnicu (bilo koje vrste) kao prirodnog rivala (idejno-političkog ili fizičkog, svejedno).“

Taj, navodno utopistički cilj kojem ljevica teži, je prema autoru citata besklasno društvo, pri čemu on ustraje na tvrdnji da su klase invarijanta – konstanta – cjelokupnog društvenog razvoja, samo se elite izmjenjuju na vlasti. Pritom autor svaku znatniju ekonomsku razliku među grupama ustvari shvaća kao klasnu razliku među njima, što je skroz naskroz pogrešno. U kapitalističkim uvjetima proizvodnje, moguće je definirati dvije osnovne, međusobno interesno suprotstavljene klase – buržoaziju ili kapitaliste, te proletere iliti radničku klasu. Osnovna razlika među njima potječe od vlasništva nad sredstvima za proizvodnju u kombinaciji sa odnosom tih vlasnika prema proizvodnim snagama. Daklem, ne spada svaki vlasnik proizvodnih sredstava automatski u buržoasku klasu, ako se njegov odnos prema radnicima ne bazira na odnosima eksploatacije. Objasnimo to detalnije. Greška koju čine kritičari tog klasnog koncepta, navodno prevaziđenog, je što se drže zastarjelog – poteklog iz minulih stoljeća – pogleda na radništvo, ponajbolje ilustriranog negdanjim njenim simbolima srpom i čekićem. I suvremena se ljevica nastoji riješiti tih simbola (po meni neopravdano) iz razloga što je danas došlo do unutrašnje stratifikacije – ali to ne znači i bitne podjele – među radništvom. Seljaka također treba uvrstiti u radničku klasu, s obzirom da privređuje vlastitim radom, te – mada je vlasnik zemlje i sredstava za proizvodnju – uglavnom koristi obiteljsku radnu snagu u zajedničkom cilju ostvarenja boljeg života, pritom ne vršeći eksploataciju nad njom. Inženjeri, liječnici, znanstvenici, umjetnici, profesori, učitelji,…, svi intelektualci koji rade za vlasnika – bila to država ili privatnik – ma i ne služili se srpom i čekićem, također spadaju u radništvo jer razmjenjuju jedino što posjeduju (vlastitu stručnost i rad) za plaću koja nikada nije adekvatna njihovom doprinosu, a u odlučivanju o bitnim aspektima strukovnog, razvojnog i materijalnog interesa nemaju odlučujuću riječ. Druga je stvar što snobovskog, intelektualnog samoljublja radi, ogromni dio tog obrazovanog sloja radničke klase ne uviđa svoj – u biti sasvim jednak položaj kao radnika za strojem ili kopača kanala – te se s indignacijom odriče pripadnosti zajedničkoj klasi. Dakako da i među tim obrazovanim dijelom populacije postoje privatni poduzetnici koji – bez obzira na ograničeno vlasništvo nad proizvodnim sredstvima – ostaju dijelom radništva tako dugo dok bezdušno ne koriste u svrhu vlastitog bogaćenja rad svoji zaposlenika. Da skratimo, još jednom ponovivši – razdiobna crta između kapitalista i radnika je njihov odnos prema vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, uz dodatnu komponentu prisustva ili odsustva eksploatacije zaposlenika.

Kaže dalje, ranije citirani autor:

Ako neko možda i dalje ne razume, stvar je u tome da klase ostaju konstanta u svakom sistemu. Koliko god vatreni levičari iskreno verovali u moralnu superiornost socijalizma ili komunizma nad kapitalizmom, i u ta dva sistema se, kao i u svim drugim, nezavisno od bilo čije volje ili želje jedna klasa neizbežno uspostavlja kao upravljačka naspram ostalih grupacija koje tvore datu zajednicu.”
S ovim citatom bi se čovjek svakao mogao složiti, da ga ne kvari dio “Koliko god vatreni levičari iskreno verovali u moralnu superiornost socijalizma ili komunizma nad kapitalizmom…”. Posjednici sredstava za proizvodnju koje, prema našem prethodnom tumačenju, možemo smatrati kapitalistima (u tranzicijskim društvima regije eufemistički nazvanim poduzetnicima, nastojeći time prividno smanjiti klasni sukob koji tinja među njima i radništvom), svakako čine manji dio bilo kojeg suvremenog kapitalističkog sistema. Kako je socijalizam kao prijelazni perod prema besklasnom društvu, komunizmu – o kojem zbilja možemo diskutirati jeli i kada je moguć – definiran kroz “diktaturu radničke klase”, a kako ista čini golemu većinu svjetske populacije, samo ignoranti ili lično zainteresirani za održanje kapitalističkog sustava, mogu smatrati da socijalizam nije moralno superiorniji nad kapitalizmom.
Ta, je li moralniji sustav gdje većina diktira uvjete proizvodnje i raspodjele dobara, ili onaj gdje to čini manjina? Naravno, bacajući maglu u oči onima koji uviđaju nemoralnost tekućeg društveno ekonomskog sustava, termin “diktatura proletarijata” interpretira se u obliku najgorih mogućih vojnih diktatura, pozivajući se pritom na njegovu degeneriranu primjenu u zemljama bivšeg, tzv. “realnog socijalizma”.
Nećemo dalje o samoupravljanju, pravu zaposlenih da sami doprinose rješavanju bitnih pitanja koja se javljaju u proizvodnim odnosima, uključivo dakakao i raspodjelu ostvarenog dohotka – to bi nas predaleko odvelo. Radije ćemo se pozabaviti citatom jedne feministkinje.

Spomenuta gospođa, braneći u svojoj polemici s jednim autorom kritički raspoloženim – ne prema ravnopravnosti žena kao ljudskih bića koja je prema njemu (i dakako, prema meni) neupitna – prema vizuri većine feministica koja ne ide dalje od popravljanja svog položaja u danim (neo)liberalnim kapitalističkim uvjetima, ne shvačajući da do prave, nekontekstualne ravnopravnosti može doći samo promjenom cijelog društveno-ekonomsko-političkog okvira koji ga ustvari svojim eksploatatorskim i patrijarhalno postavljenim aksiomima generira. Ne ulazeći u diskusiju o čisto feminističkim zahtjevima u okviru danog sustava koji su dakako pozitivni, ograničimo se samo na slijedeću tvrdnju:

Nesporazum, čini mi se, leži u tome da se zemlja u kojoj živimo identificira sa sistemom liberalne demokracije i razvijenog tržišnog kapitalizma, iako to uopće nije istina. Mi smo u nekakvoj poslijeratnoj posttranziciji, sa mnoštvom institucija – relikata socijalizma, i kritiziranje liberalizma kao bh političke prakse bi mogla biti samo, što bi Poljaci rekli, „pobožna želja”. Ne vidim do kakve realne društvene dijagnoze može dovesti kritiziranje sistema koji se zapravo nikad dosad nije iskusilo. Ono što vidim kao opasnost u tom diskursu je zanemarivanje činjenice da liberalizam stavlja akcenat na individualnu slobodu i prava pojedinca, a to je upravo onaj aspekt čiji je nedostatak, usudila bih se reći, korijen svih naših nesreća. Naše društvo prepoznaje samo kolektivne identitete i kolektivna prava, nacije (pa čak ni tzv. Ostali nemaju pravo na pojedinačnost, i oni su neka nemoguća grupa – negrupa).”

Ova tvrdnja je na liniji poznatih tvrdnji mnogih autora, koja ide za tim da pokaže neutemeljenost kritike (neo)liberalizma, jer – kog vraga njegovi kritičari uopće nešto znaju o njemu, kad ga na ovim prostorima uopće nisu imali prilike vidjeti na djelu?! Ovakvi stavovi su sasvim izvan spoznajnog konteksta o (neo)liberalnom kapitalizmu – usvojimo li čak tvrdnju autorice da kod nas nije ostvaren već se radi o obliku prvobitne akumulacije kapitala – onih koji su davno prošli kroz tu razvojnu fazu. Slobodno misleći progresivni intelektualci, širom svijeta – bez obzira na svoj spol – već godinama uviđaju i upozoravaju na propast takvog koncepta društvenog razvoja, imajući nepobitne dokaze u svjetskoj ekonomskoj krizi koju je on generirao. Treba li bolji dokaz njegovog intrinsičnog, eksploatatorskog karaktera, od trenutačnog pokušaja pljačke ciparskih štediša? Pljačke njihovih štednih uloga u svrhu rješavanja bankarske krize koju nisu oni izazvali; pljačke uloga koji već jednom bijahu oporezovani u času kada su zarađeni. Autorica umjesto da, pravilno zamjećujući kako je u sustavu “realnog socijalizma” prevelika pažnja posvećena grupnim (klasnim) slobodama nasuprot individualnima, pođe od ostvarenih sloboda u tim uvjetima nadograđujući ih onima koje bijahu manjkave, cijeli taj propali sustav
bez ostatka baca u košaru za smeće pa se iznova posvećuje (i) borbi za tada već ostvarene slobode.

Naveo sam neke sasvim pogrešne stavove koji idu za dezavuiranjem pravednijeg društvenog sustava, istovremeno ne zamjećujući neke progresivne stvari ostvarene u proteklim – povijesno odbačenim – uvjetima njegove degeneracije, pa čak i potpunog relativiziranja njegove moralnosti u odnosu na vladajuće stanje. Svakako da treba iz prošlosti izvući pouke, ali niti ništa manje uočiti negativnosti sistema koji danas prevlađuje, te iz sinergije ovih zapažanja stremiti izgradnji pravednijeg društva. Jer, ono svakako postoji, ma trudili se protivnici ideja o njemu koliko god željeli, da to opovrgnu.

magazinplus

Ladislav Babić
Autor 23.3.2013. u 11:10