Ratni dnevnik Gorana Sarića: Posveta

Goran Sarić
Autor 11.4.2013. u 16:26

Ratni dnevnik Gorana Sarića:  Posveta

u Sarajevu je , do dvadesetog septembra hiljadudevetstodevedesetidruge godine poginulo , prema bezbojnom glasu spikera prestoničkog radija , dvije hiljade dvije stotine i dvadeset petoro djece.(1)

Zapisujem to u podrumu bez škura, i bez prozora, jazbini “popločanoj” hladnim linoleumom.

Pišem ovo  ledenog dlana i vrućeg prsta, na moje Momke misleći: Svenko je prošle sedmice trebao povi u školu. Torbak o leđima, u njemu olovka i papir. Šarene bojice.

Busom do Poreča.

Mali Čovjek (2) sriče prva slova.

Putuje li sam, bez majke, i jesu li mu suhe oči, s jutra .

Svoj prvi školski rastanak s majkom, i ocem-borcem, strahogoncem propustilo je, eto, 2225-oro djece u Sarajevu, djevojačkoj haljini isparanoj gelerima.

Ovu užasno nemuštu pjesmu posvećujem njima , divljački slomljenim grančicama prepunim cvijeta, tek propupalog.

***

( IZ PREPISKE UČITELJA MARKA BRUKA I SLIKARA LAZARA DRLJAČE (3) )

Borci , 16. XII 1967.

Dragi Mirko .Primio sam tvoje novosti. Imam puno , puno da ti pšem o Svemiru i nemiru na ovoj našoj korici zemaljskoj. A poslije evo vidiš na pisma doživotno će me boljeti četiri moja čvorova prsta tj. desni i lijevi kažiprst i isto desni i lijevi palac.To je sve od duga rada.

Ja sam evo zasao u ovu zimu a nijesam uspio da nap. s ovim izložbu da vidi neko sliku najvećega pokretača misli Nikole Kopernika – a onda misli. Bruno. Galilej. I sada put na Mjesec. Bujo i Sem sada idu na Mjesec. u-hu?

I nemoj ugovarati piskaralima o pustinjaku .

 

 

                                                                                   Čika Lazo

***

Prvi cijelac zaškripao poplatama.

Duboke, stare smeđe čizme, kapa, rukavice.

Muk sretnih vremena.

Mislim, i opet, na Svenka i Vanju. Na njihovu siječansku, prvu zimsku radost pred prizorom zametenog potoka. Jutrom.

Dvadeset i drugi drugi devedeset treće: gomila zajapurene dječurlije, uprkos svemu, uinat svim karadžićima svijeta, veselo se sanjka. Njihovi glasovi, odledjeni šišmiši na tvrdoj stazi, sapliću moj ionako nesiguran hod. Raste guta straha: ako rokne? Ako samo jednom rokne?

***

P o v r a t a k   k u ć i

 

 

Nanovo žurim u gro,

u grotlo.

Titraju riječke ulice. Mlade, uredne žene brode,

plivaju ulicama. Sirene i hridi, ljuljaju bocima.

Topla njina tijela mirluše, još, rubeninom – k’o jutarnji kruh, vreo,

Tek iz rerne!

Jezde šarene fasade kuća u centru

mali dućani , kavanice “iskićene” dangubama .

Pogled mi pade na listje, olovno,

svježe odštampano: sinoć su opet Konjicom zujale granate,

venuli, na Jurija Gagarina mostu, zaprepašteni starci. (4)

***

D r a g a   D a v a k i c e ,

Nisam vjerovao daji kad je mjesecima ponavljao: Kakav je ovo rat?! Mi još nismo ni osjetili rata!

Moju nevjericu potkrepljivale su hiljade granata, puno, neki kažu – čak oko šezdeset procenata – srušenih, zapaljenih ili opljačkanih kuća.

Ali sad…

Već šest dana smo u totalnom mraku. Nema struje, a pucnjava, koja više ne dolazi samo iz pravca sela Borci, ne dozvoljava mi ni da čestito operem zube ili da se, jutrom, istuširam. (Vidiš kako mi dobro dođe moja stara navada tuširanja hladnom vodom. Smij se ti, samo se smij!)

U podrumu imam jednu kantu ( solženjicovi sibirski sapatnici bi kazali: kiblu) u koju, da prostiš, piškimo a baka, kad “zagusti”, vrši i onu drugu, malo složeniju nuždu. Ja još nisam dotle dogurao.

Grad gori.Ono o čemu sam ti, prilikom mojih posjeta, često govorio, čega sam se stalno plašio, upravo se dešava. I što je najgore, još se ne vidi kraj najnovijoj katastrofi. Jer, za razliku od one stare priče, ovdje imamo čak TRI jarca na tankom brvnu.

A u tom je slučaju sve moguće.

Srijeda , 23. 04. 1993. ( nastavak )

Prošlo je pola šest. Bukti vatra u glomaznoj njemačkoj peći. Nestvaran mir, tek s vremena na vrijeme “silovan” pokojom udaljenom detonacijom ili rafalom iz automatske puške (prdavac).

Juče smo imali jedan od najtežih dana otkako je počelo. Čitavih pet sati grmilo je iz svih oružja i oruđa. Detonacije su odjekivale doslovno sa svih strana. Više se nije znalo ko na koga puca, jer su sad, kažem, u igri tri zaraćene snage.(5)

Jedan top, ujna kaže topić, postavljen je kod sale, drugi na Govnari, iznad naših kuća, treći na Šilića-okuci, pa možeš misliti na šta liči taj “maskenbal”. A u sali se. kažu, trenutno nalazi nekoliko stotina zatvorenika, i to, odnedavno, i Srba i Hrvata. Hirovitost ratne (ne)sreće: vojnici koji su do prije pet-šest dana – barem formalno – bili ljuti neprijatelji sad čame u istoj, za ove prilike dozlaboga nesigurnoj zgradi, čiji je limeni krov običan papir za leteće “ljepotice” s brda.

Ne smijem ni pomisliti …

Na potoku su sad smješteni punktovi Armije BiH ,tako da se sad oko naše kuće šećka dosta  njenih vojnika. Zasad nam nisu pravili nikakve probleme.To su većinom gradska raja, svi se poznajemo, ali je i pored toga napetost velika. Tako se neko veče, oko 10 sati, vraćamo sa sijela u skloništu kod ujne i daje, kad s potoka odjeknu : “Stoj!”, praćeno repetiranjem. “Ko ide”, ponovo viknu isti glas.

“Ja sam, komšija, odvratih, stojeći kao ukopan, odgurnuvši ruku kojom me je majka pokušala povući iza zida. “Sa mnom su majka i ujna.”

“Silazi dolje, do garaže.”

“Evo  idemo. Samo ne pucaj, sve je u redu.”

Ujni i mami su se noge “odsjekle”, naročito zbog nekih okolnosti o kojima ti sad ne smijem pisati.

 Kad smo, sve tutajući, napokon sišli do garaže, jedan  debeljuškasti vojnik

nam reče da noću ne smijemo ni mrdnuti iz kuće.

“Naređeno nam je da pucamo bez upozorenja”, dometnu “krofnica”, važan kao da je upravo citirao Sokrata.

Poslije smo im brže-bolje skuhali kafu, pa je mamin lonac, zbog njene panične užurbanosti, skroz zagorio.

Danas sam, ipak, išao na posao. Bimbo i ja smo “fićom” projurili kroz Grad sa čijih padina, kažu, vrebaju snajperisti HVO-a. Izgleda da je ovih dana jako puno ljudi stradalo u borbama tako da, kad mi je danas jedan kolega rekao da je moj drugar, pjesnik, metalac Meho Rizvanović umro prirodnom smrću, kao da mi je, božemeprosti, laknulo. “Uh, srećom, otpuhnuh. Neko mi je ranije rekao da ga je pogodio snajper . Eto šta učini sranje od rata! A da je mir, gorko bih plakao za pjesnikom.

                                                                             Tvoj Ja

——–

1 Kasnije sam saznao da je ovaj podatak o broju stradale djece u Sarajevu upitan. Nisam ga provjeravao, mada bi valjalo. No, da je i jedan  jedini vrabac, a kamoli onaj nezlobni iz moje pjesme, previše je.

 

2 Tek pošto smo mu dali to ime, Darija i ja smo od jedne priateljice saznadoh da Sven na švedskom jeziku znači: čovjek.

3 Lazar Drljača ( 1881 – 1970 ), poznati bosanskohercegovački slikar, pariški đak i družbenik Pikasa, posljednje decenije svog života proveo je u Šantica vili, ponad Boračkog jezera, slikajući i uzimajući od prirode taman toliko koliko mu je bilo potrebno za život. Bio je i drvosječa, i ribolovac, ters i lutalica. Nije volio medije, grad i nametljivce, a sebe je, po vjeri i ljudstvu, smatrao autentičnim – bogumilom! (Vidi knjigu Šefke Hodžića “Zatočenik ljepote”.) 

4 Dok nisu zaratili Armija i HVO, s propusnicom “Crvenog križa Herceg-Bosne Općine Konjic” svaka sam 2-3 mjeseca išao u Poreč, u posjetu Dariji i djeci. Bila su to neka suluda putovanja, ni u čemu nalik mirnodopskim. Ali, o tome će još biti riječi.

5 *Kad ih sad, u rano proljeće 2013.ponovo iščitavam,ove mi se bilješke katkad čine toliko naivne – kao da ih je pisao onaj dječarac, Mali Princ od Sent Egziperija! No, čini mi se da bih u sličnim prilikama, u osnovi, i sada isto postupao.

Sjećam se, tako, jednog razgovora s Mensurom, sarajevskim muzičarem s kojim sam se sreo nekako odmah po dolasku u Holandiju, januara 1995. I on je ovamo došao poslije dvije godine sarajevskog pakla. “Znaš, mada su i mene mnogi izdali, ja ni danas ne dijelim ljude na ove ili one, Još uvijek imam prijatelja na svim stranama. Ali, sa Srbima mogu pričati samo ako priznaju ko je prvi počeo.”

   I u pravu je čovjek. I u ordinarnoj kafanskoj tuči se uvijek notira hronologija makljanja, a nekmoli u ratu u kome zagine toliko duša.

Poštujući svaku žrtvu i i danas žaleći što u BiH nije bilo dovoljno snaga da povedu sveopšti antišovinistički rat,moram opet i opet – ovdje: veoma uprošteno – ukazati na redoslijed unutrašnjeg razaranja moga zavičaja: prvo karadžićevski hici sa Holiday Inna, pa Bobanovina, pa tek onda Alijina fildžan-država.

Sve drugo su jalova ufanja da se nađu opravdanja za preventivne zločine.

Tagovi:
Goran Sarić
Autor 11.4.2013. u 16:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija