Raul Kevrić: Motovun 2011. – Filmovima protiv kiše

Autor 3.8.2011. u 03:56

Raul Kevrić: Motovun 2011. – Filmovima protiv kiše

Motovun film festival je nastao 1999. godine i najavio svojevrsno oslobađanje hrvatskog filma od ideoloških okova tada vladajućeg režima. Njegovi utemeljitelji su poznati hrvatski redatelj Rajko Grlić i nekadašnji televizijski novinar Igor Mirković. Njih dvojica su široj hrvatskoj  javnosti poznati i kao autori kultnog dokumentarca “Novo, novo vrijeme”, koji je pratio prvu promjenu vlasti u Hrvatskoj krajem 1999. i početkom 2000. godine. Festival svojom atmosferom do danas predstavlja antipod pulskom filmskom festivalu koji još iz doba Jugoslavije slovi kao “režimski” i služi kao okupljalište društvene elite. Kad zanemarimo same filmove, uspjeh motovunskog festivala kao društvenog događaja je u tome što je zadržao “alternativnu” atmosferu, a ipak postao mjesto gdje možete sresti i neke poznate ljude koji inače svojim angažmanom spadaju u društveni mainstream. S tom razlikom što u Motovunu ti ljudi ne hodaju po crvenom tepihu u svečanim odijelima, već šeću ulicama srednjovjekovnog gradića  zajedno s običnim posjetiteljima koji spavaju u šatorima. Promatrajući poznate face ove godine u Motovunu sam s olakšanjem zaključio da je Hrvatska danas ipak opuštenije mjesto nego u vrijeme kad je festival nastao, obzirom da je tada bilo nezamislivo da Predsjednik Republike na takvom mjestu sjedi na kiši i gleda film, zajedno sa “stokom sitnog zuba” kako je tadašnji predsjednik odmilja zvao svoje podanike.

josipovicmff

U najavi ovog teksta sam napisao da se ove godine održava 14. Motovun film festival, a na samom festivalu sam saznao da je ovogodišnji festival proglašen četrnaestim da bi se izbjegao nesretni broj 13. Igor Mirković je to objasnio nastojanjem da festival ne doživi sudbinu NASA-ine misije Apollo 13. Izjavu treba shvatiti u kontekstu činjenice da je održavanje svakog slijedećeg MFF-a uvijek pomalo neizvjesno jer ovisi o financijskim sredstvima koja festivalu nisu unaprijed zajamčena upravo zbog njegovog alternativnog karaktera.

Festival se svake godine na neki način bavi jednom društveno aktualnom temom. Ove godine je napravljen satirični osvrt na antikorupcijsku kampanju i maniju hapšenja koja posljednjih mjeseci trese ovo društvo. Festival je otvorio Rade Šerbedžija recitacijom pjesme Predraga Lucića “Goli i bosi”, koja se izruguje korumpiranim kapitalistima i njihovoj pohlepi. Nakon toga su poznati odvjetnici Čedo Prodanović, koji je nedavno preuzeo obranu Ive Sanadera, i Anto Nobilo koji brani bivšeg Sanaderovog zamjenika Polančeca, napravili kritički osvrt na zakon koji zabranjuje okupljanje pred zgradom Vlade. U skladu s ovom temom, festival je ove godine imao i “kino Remetinec” nazvano po zagrebačkom zatvoru, gdje su puštani stari zatvorski filmovi. Ulaz je bio besplatan, a izlazilo se uz kauciju od jedne kune.

otvaranje

U kontekstu ovakvog, društveno angažiranog otvaranja, bilo mi je neobično to što je prvi film koji je prikazan nakon ceremonije otvaranja bio “Blue Valentine” Derek Cianfrancea, koji se bavi intimnim odnosom dvoje ljudi. Mislim da bi efekt bio potpuniji da je festival i u filmskom smislu otvoren nekom političkom satirom poput “Misije London” koja je prikazana pred kraj festivala.

Zemlja partner festivala je ove godine bila Irska. Gledajući niz irskih filmova, stekao sam dojam da je ta kinematografija dosta opterećena teškim socijalnim temama, poput alkoholizma, uličnog nasilja, razorenih obitelji i sl. Iz te kategorije vrijedi posebno izdvojiti film “Come On Eileen” redateljice Finole Geraghty, koji se bavi obiteljskim životom jedne sredovječne alkoholičarke, te “Savage” redatelja Brendana Muldowneyja koji prati sudbinu muškarca koji je brutalno pretučen i kastriran u sukobu sa uličnim razbojnicima. Redateljica prvog filma je u razgovoru s publikom nakon projekcije rekla da je film snimljen sa zanemarivo malim budžetom, u njenom privatnom stanu, a glumci su nosili vlastitu odjeću. To naglašavam, zato jer se to iz samog filma uopće ne vidi, film je napravljen tako da ostavlja dojam kvalitetne društvene kronike o životu i problemima radničke klase. Drugi film me se dojmio kao brutalnija i osuvremenjena verzija Scorseseovog “Taksista”. S tim da me ovaj film više prodrmao jer je fenomen uličnog nasilja prikazan naturalistički, bez holivudskog celofana.

Vrijedi spomenuti i gostovanje kontraverznog austrijskog redatelja Ulricha Sedla, koji je dobio nagradu Maverick za nonkonformizam, na festivalu je prikazana njegova autorska retrospektiva, a na motovunskom “doručku s autorom” je s publikom i novinarima pričao o svom pogledu na film i provokaciju na filmu, te o specifičnom, uglavnom improviziranom načinu na koji snima svoje filmove, stvarajući efektan spoj igranog filma i dokumentarca. Time ću se detaljnije pozabaviti u recenziji jednog od njegovih filmova. Na “doručku s autorom” su se od poznatijih imena pojavili i Želimir Žilnik, te autor knjige “Misija London” Alek Popov.

seidl1

Osobno me se jako dojmio jedan hrvatski dokumentarac, koji je na festivalu prikazan besplatno, i van konkurencije. U prvi mah sam htio napraviti klasičnu recenziju tog filma, ali sam od te ideje odustao zbog intimističkog pristupa koji autor u tom filmu koristi i prema samom sebi, i ljudima koji su obilježili njegov život. Naime, mislim da ni puno iskusniji recenzent od mene ne bi bio pozvan da hladno i analitički pristupi nečijoj intimi. Radi se o filmu “Ratni reporter” koji je snimio bivši ratni snimatelj HRT-a Silvestar Kolbas. U zadnjih desetak godina je bilo više pokušaja da se kroz  različite filmske žanrove prikaže “druga strana Domovinskog rata” bez zauzimanja nekog ideološkog, ili dnevnopolitičkog stava, a ovaj film mi djeluje kao daleko najuspješniji takav pokušaj. Autor nije krenuo u izradu filma s neke društveno bitne referentne točke, već kroz potpuno osobnu perspektivu. Prvo nam je vjerno opisao vlastito odrastanje u Vinkovcima i ljubav prema umjetničkoj fotografiji. Došavši do točke u kojoj je silom prilika postao ratni snimatelj, dočarao je rat kroz sitne svakodnevne detalje iz života običnih ljudi, koji u to vrijeme nisu stizali do javnosti, jer su izgledali nevažno u usporedbi s visokim domoljubnim ciljevima. Pritom je otkrio i detalje iz vlastitog obiteljskog i intimnog života koje većina ljudi želi zadržati za sebe. U razgovoru s publikom nakon projekcije je rekao da je film zapravo njegov način da zaliječi vlastite ratne traume kroz ekspresiju. Film je zanimljiv i po tome što u njemu prvi put vidimo situacije iz televizijskih ratnih izvještaja koje se inače izrežu u montaži, poput spikerice koja brizne u plač dok izvještava o bombardiranju. Gledajući taj film 2011. i znajući da se većina visokih domoljubnih ciljeva nije ostvarila, shvatio sam da su sudbine ljudi prikazanih  u filmu zapravo jedino što je bitno, i pomislio nešto poput “Jebem ti državu, i tko je stvori!”. Preostaje mi samo da čestitam autoru na hrabrosti.

jmk

Ove godine je u Motovunu prikazan tisućiti film, i ta čast je pripala filmu “Pina” Wima Wendersa, koji je na festivalu ujedno doživio i prvu 3D projekciju na otvorenom.

Prikaz festivala ne bi bio potpun bez osvrta na još jedan aspekt petodnevnog života u Motovunu koji nema izravne veze s filmskom umjetnošću, a to je život u kampu.  Tekst sam započeo pričom o MFF-u kao mjestu na kojem se vidi napredak u opuštenosti atmosfere u društvu općenito, pa i među javnim osobama. Efekt života u kampu je otprilike isti takav, samo prenesen na mikrorazinu. Riječ je o događaju, koji mlade ljude, inače odrasle uz televiziju i kompjuter, prisiljava da se odreknu komfora, pa i da se nauče oslanjati jedni na druge u rješavanju praktičnih problema koje u kampu može prouzročiti čak i obična kiša. Zanimljivo je gledati gomilu ljudi koji na početku još donekle pokušavaju na razne načine zadržati barem dozu udobnosti na koju su inače navikli, a do kraja festivala su potpuno opušteni, i gacanje po blatu na putu do šatora im je najnormalnija stvar na svijetu. Stav je otprilke “Ako sam preživio jučerašnju kišu, mogu preživjeti bilo što!”.

Iz koncertnog programa festivala bih izdvojio koncert grupe Kultur Shock, i multinacionalnog  benda Shamrock Rovers koji svira irsku muziku.

Glavnu nagradu Propeler Motovuna je osvojio belgijski film “Bikova glava” redatelja Michaela R. Roskama o stočnoj mafiji. Odluku je donio žiri u sastavu: Vanja Černjul, David McKenzie i Agnes Kocsis. Nagradu Bauer za najbolji film s područja bivše Jugoslavije je dobio srpski film “Tilva Roš” redatelja Nikole Ležaića, a finalisti su bili Matanićeva “Majka asfalta” i slovenski film “Otac” redatelja Vlade Skafara. Nagradu Maverick za neukalupljenost je dobio već spomenuti Ulrich Seidl, a nepotkupljivu nagradu za promicanje borbe protiv korupcije koju festival dodjeljuje u suradnji s udrugom Transparency International je dobio film “Misija London”.

Festival je zatvoren uz projekciju filma “Perfect Sense” Davida McKenzieja koju je odgledao i Ivo Josipović i prigodnu zajedničku zdravicu organizatora i publike.

U idućih nekoliko tjedana ću objaviti recenzije nekoliko motovunskih filmova po mom slobodnom izboru.

tekst uz dozvolu autora prenosimo sa portala e-Balkan-net

Autor 3.8.2011. u 03:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija