Raul Kevrić: Plodite se, množite se!

Autor 2.7.2011. u 06:49

Raul Kevrić: Plodite se, množite se!

Svaki put kad netko u Hrvatskoj krene iz bilo kojeg razloga brojati stanovništvo, to bude povod za patetičnu priču o tome kako Hrvati izumiru, o (ne)uspješnosti pronatalitetne politike i o tome koliko djece bi zapravo trebale rađati hrvatske majke. Vjerojatno najbizarniji detalj u cijeloj toj halabuci je činjenica da si političari, svećenici i statističari umišljaju da odgovor na to pitanje znaju bolje od već spomenutih majki. Mogli smo to vidjeti i u srijedu, povodom objave preliminarnih rezultata ovogodišnjeg popisa stanovništva na kojem je evidentirano 4.290.612 ljudi, što je oko 150.000 manje nego prije 10 godina. Još nije ni utvrđeno je li razlika u brojkama posljedica promjene u metodologiji popisivanja, ali standardna naricanja o premalo malih Hrvata su već počela.

popisstanovnistvabig

Konzervativni dio javnosti koji se oko toga redovito najviše uzbuđuje, uglavnom svodi problem na biološko-seksualnu razinu, i na pitanje koliko svaka žena treba roditi djece da bismo se demografski “spasili”. Takav pristup je višestruko problematičan. Kao prvo, pomalo je fašistički, zato što rađanje djece promatra kao “dužnost žene prema narodu i domovini” umjesto kao pitanje osobnog izbora i u krajnjoj liniji intimne odluke u koju  se normalna država ni u bunilu ne bi smjela miješati.  Kao drugo, takvo zapomaganje je apsurdno u kontekstu činjenice da je konzervativna Vlada srednjovjekovnim zakonom o umjetnoj oplodnji učinila sve da neplodnim parovima put do roditeljstva. I to je sve učinjeno uz nemalu asistenciju Crkve koja istodobno toliko grinta o natalitetu da bi najradije zabranila prodaju prezervativa.

Za kraj sam namjerno ostavio najdublji problem na ovom području, a to je činjenica da naši najveći borci za natalitet promatraju roditeljstvo prvenstveno kao statističko-ideološku pobjedu na principu “Što više malih Hrvata, to više mladih katolika i članova mladeži HDZ-a.”. Izvan konteksta potrebe za stvaranjem buduće mase birača i vjernika koja će oduševljeno aplaudirati svojim vođama, naše “natalitetne aktiviste” uopće ne zanimaju životi i životne perspektive ljudi za čije rađanje se tako gorljivo zalažu. Ne zanima ih čak ni u kakvim uvjetima će ta djeca odrasti, ni tko i kako će ih odgojiti. Oni bi podigli natalitet na isti način kako su to radili naše prabake i pradjedovi, a to je pravljenje djece po logici “Kol’ko dragi Bog da, sinko moj!”. To je onda rezultiralo rađanjem dvoznamenkastog broja djece od kojih bi pola pomrlo pri porodu ili prije desete godine života, a od svih njih, bi eventualno najstariji sin dobio priliku da postigne neki individualni uspjeh u životu i da se izgradi kao ličnost. Takav pristup svećenicima i desničarima naravno odgovara i zato što je od neškolovanih, siromašnih i karakterno neizgrađenih ljudi najlakše napraviti pokorne sljedbenike.

breastfeedingbaby

Kad bi im doista bilo stalo do dugoročno brojnijeg, ali i zadovoljnijeg stanovništva koje neće biti podložno manipulacijama, onda bi “natalitetni naricatelji” vjerojatno primijetili da broj rođene djece u današnje vrijeme ovisi o kvaliteti života koju prosječan čovjek može osigurati sebi i potomcima. To je tako i zbog toga što smo razvojem društva od vremena naših pradjedova do danas došli do toga da je svaki roditelj svom djetetu dužan osigurati neke stvari o kojima naši pradjedovi nisu ni sanjali. Mislim tu na obrazovanje, bez kojeg je u društvu sve teže išta raditi, a to onda uključuje i prikladnu odjeću i pribor za školu, u što spada i hrpetina knjiga. Mislim tu i na stvari poput raznih hobija i putovanja, koja su također sastavni dio edukacije i izgradnje ličnosti koji u današnjim uvjetima nije moguće zanemariti. A sve je teže zamisliti suvremeni život i bez stvari poput interneta i mobitela, iako će to nekim mojim starijim čitateljima izgledati kao svojevrsni luksuz.

Kad bi svega toga bili svjesni, naši “natalitetni naricatelji” bi poradili na podizanju općeg životnog standarda, i znali bi da se ekonomski situirani ljudi lakše odlučuju na djecu, i da je u uvjetima u kojima ljudi s 30ak godina još žive s roditeljima, jer nemaju uvjete za osamostaljenje, bezobrazno tražiti od mladih parova da pravljenjem djece zadovoljavaju statističke norme. A onda se ne bi događala ni priprema zakona o privatizaciji državnih sveučilišta, čime će obrazovanje postati privilegija bogatih, jer to naprosto nije u interesu još nerođenih malih Hrvata. Naravno, pod uvjetom da nerođene male Hrvate zamislimo kao skup samosvjesnih individua, a ne kao bezličnu i bezmozgu sljedbeničku masu. Onda bi se vjerojatno poduzelo i nešto da se stimulira ostanak onih mladih ljudi čiji roditelji su imali dovoljno avanturističkog duha da ih naprave, rode, odgoje i školuju u Hrvatskoj.

Obzirom da očito živim u društvu u kojem ljudi koji kroje društvenu stvarnost nisu svjesni svega nabrojenog, usuđujem se reći da neće biti nikakva tragedija ako broj stanovnika Hrvatske dugoročno padne na 2 milijuna. Tih 2 milijuna sretnika će čisto po logici statistike u ovoj državi živjeti bolje nego što mi živimo danas. Ili možda preciznije rečeno, ako neko (bilo koje) društvo nije dovoljno ekonomski jako, i dovoljno dobro organizirano da omogući pristojan život postojećem broju stanovnika, nema ništa prirodnije od toga da se taj broj smanjuje do održive razine. I od toga ne treba raditi nikakvu nacionalnu dramu.

Uostalom, ja bih trenutno radije bio Slovenac. To je država koja je teritorijalno i populacijski duplo manja od Hrvatske, ali ima i dvostruko jači životni standard. Naprosto, kvaliteta mi je oduvijek bila ispred kvantitete.

tekst uz dozvolu autora prenosimo sa e -Balkan.net

Autor 2.7.2011. u 06:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija