Raul Kevrić: U obranu muško-ženskog prijateljstva

Povezani članci

• Das ist (keine) Valter!
• Hrvatsko pristupanje EU kao motiv za reforme u BiH
• Mijenjati pogubljenu pamet, a ne papire
• 8 razloga zašto je propao sport u BiH
• Dragana Vučić Đekić: ISUS U LOGORU
• Dragan Bursać primio nove prijetnje: “Metak u glavu i pozdrav”

14. svibnja ove godine sam objavio tekst o reakcijama ljudi na svoju bolest iz kojeg se vidi da uglavnom ne dopuštam toj bolesti da me ograničava u svakodnevnom životu i osobnom razvoju, ali se može naslutiti i da sam zbog te bolesti imao pomalo netipičan razvojni put. Obzirom da se od ranog djetinjstva najčešće nisam uklapao u neke većinske i dominantne društvene skupine, to me je na neki način prisililo da svijet promatram na “manjinski način” i da postanem čovjek sklon propitivanju društvenih normi općenito. Imao sam tu čast stajati sa strane i promatrati ljude kako me žale, te biti svjestan da sam karakterno razvijeniji od njih. Taj buntovnički refleks prema svijetu su redovni čitatelji vjerojatno primijetili i kroz moje politološke tekstove.

Zbog te svoje sklonosti nisam izrastao u tipičnog balkanskog mužjaka koji mrzi pedere, ali svršava na nogometaše i druži se isključivo s 5 sebi sličnih macho frajera pred kojima glumi velikog jebača, tojest nisam prošao kroz socijalizaciju u muškoj svlačionici. Ne volim sportove, ne idem u kladionice i kockarnice, auto ne doživljavam kao produžetak kurca, već kao stvar koja me vozi od točke A do točke B, ne mjerim muškost duljinom kurca i brojem partnerica, ne mogu raditi teške fizičke poslove, ne idem u teretanu raditi pločice na trbuhu, nisam sklon testosteronskom preseravanju i lovačkim pričama. Zbog svega toga ne mogu ni biti prosječan hrvatski dečko koji oko sebe ima 5 tipova s kojima nedjeljom ide na utakmice, i nakon toga na pivu. Birao sam prijatelje po karakteru, a ne spolu, ali sam se lakše otvarao ženama jer mi je za normalan razgovor pasalo to što u zraku nema testosterona, koji bi poticao sugovornike na preseravanje. Sposoban sam biti prijatelj ženskoj osobi bez skrivenih motiva, jer za razliku od nekih muškaraca, ne doživljavam žene kao bića koja postoje samo zato da ih ja više ili manje taktički pokušam pojebati. Žene smatram sebi ravnopravnim ljudskim bićima u svakom pogledu, pa ne vidim zašto bih po bilo kojoj osnovi isključio prijateljstvo, pa i blisko prijateljstvo sa ženom. Smatram se svojevrsnim erotomanom, ali i tome pristupam na jedan svoj specifičan način, koji je istodobno tiši i otvoreniji od društvenog prosjeka. Ne spadam u ljude koji na sav glas komentiraju svaki dekolte koji vide, ali u situaciji kad krenem otkrivati taj dio sebe, mogu biti iskreniji od većine ljudi. Međutim, što je za ovaj tekst najvažnije, sposoban sam pristupiti ženi, bez mačističke opsjednutosti seksom kao ultimativnim ciljem.

Stjecajem okolnosti mi se dogodilo da zadnjih sedam godina imam blisku žensku prijateljicu koja je bitno utjecala na moj osobni razvoj. To se dogodilo toliko spontano, da nisam o tome uopće razmišljao kao o nečemu što bi ikom moglo smetati ili biti neobično, dok se nisam našao u vezi s djevojkom koja je od mene tražila da se odreknem tog prijateljstva. Taj zahtjev nisam ispunio, ne zato što sam time “odabrao jednu od njih dvije”, već jednostavno zato što mislim da čovjek vrijedi onoliko koliko je pošten prema najbližim ljudima, i da nitko uopće ne bi smio biti doveden u situaciju da bira između dvije bliske osobe.

To svoje iskustvo ne bih ni smatrao nečim što zaslužuje ovakav tekst, da se nakon toga nisam osvrnuo oko sebe i shvatio da živim u društvu u kojem ne samo da su prijateljstva strogo definirana spolom, nego su često i prečesto  “na ljestvici prioriteta” definirana kao inferiorna vrsta odnosa. Ili točnije, prijatelji su zamjenjivi ljudi kojih se prosječan čovjek u ovom društvu može odreći na zahtjev svoje partnerice, a da to nikome ne bude pretjerano čudno. Muško-ženska prijateljstva su u tom smislu uvijek pojačano sumnjiva, i prva na tapetu jer ih se gleda prvenstveno kao loše smišljenu podlogu za zavođenje.

Usudio bih se, dijelom i iz osobnog iskustva, tvrditi da je niz takvih socijalnih obrazaca osnovni uzrok velikog broja nesretnih brakova. Radi se jednostavno o tome da se ljudi “u ime ljubavi” odriču bitnih ljudi u svom životu, a time i bitnih dijelova svoje osobnosti, ne razmišljajući o dugoročnom utjecaju te odluke na svoj osobni razvoj.

Blisko prijateljstvo s osobom suprotnog spola, je po meni jedan od boljih načina da se čovjek karakterno izgradi. Prvenstveno zbog toga što takva  vrsta komunikacije izravno ruši predrasude o spolovima koje svi pomalo pokupimo iz raznih časopisa, filmova i sličnih popkulturnih fenomena koji se bave idejom da su muškarci s Marsa, a žene s Venere, ili kako već. Za sebe mogu reći da sam kroz intenzivnu komunikaciju sa ženskom osobom, bez zavodničkih elemenata, i podulji niz zajedničkih iskustava, naučio da oba  spola zapravo imaju iste bazične želje, potrebe, slabosti i strahove, koje samo ispoljavaju na ponešto različite načine. Naučio sam se i prirodno ponašati u ženskom društvu, ili točnije naučio sam da u takvim situacijama ne moram nužno glumiti da jesam nešto što nisam, i stvarati lažnu sliku o sebi, da bih se nekome svidio. Naučio sam se i kroz komunikaciju predstavljati drugoj osobi, uključujući i neke kontraverznije i intimnije dijelove osobnosti, bez suvišnog straha ili treme. Naučio sam i da je među bliskim ljudima veći problem ono što je prešućeno, nego ono što je u dobroj namjeri izgovoreno, koliko god to bilo “škakljivo” ili neobično. To  su sve stvari koje bih teško mogao naučiti u nekom klasičnom muškom društvu, koje funkcionira na prastarom i izlizanom principu dokazivanja muškosti kroz banalne društvene rituale. Čak bih rekao da bi mi u takvom društvu zapravo prijetila veća opasnost da prevarim svoju partnericu, jer se muškost često dokazuje i seksualnim ritualima.

A onda mi se dogodilo da djevojci koju volim nisam uspio objasniti da je čitava ta priča lijepa i topla, ali bezazlena u smislu da ne ugrožava moju vezu. Još veći šok sam doživio kad sam se nakon prekida te veze osvrnuo oko sebe i shvatio da većina mojih vršnjaka koji su u nekakvim vezama, ne može ni sanjati o iole intenzivnijem druženju sa ženskom osobom bez nadzora svoje partnerice, ili bez da nešto od toga prešuti svojoj partnerici, ili prikrije nekim jeftinim lažima. Također, zahtjev partnerice da kontakt sa suprotnim spolom svedu na najnužniji minimum, tim dečkima nije ništa neobično. Čak sam dobio dojam da su neki ljudi iskreno zgranuti spoznajom da ja mislim da bi te stvari trebale ići zajedno. Imao sam priliku čuti i neke tragikomične komentare na tu temu poput “Jebiga Raule, žene su ti malo sjebane, evolucija je kriva za to!” ili “Pa kvragu, ne možeš imati dvije žene u životu! Ako ti to treba nađi si neku promiskuitetnu umjetnicu ili alternativku koja se jebe sa svima, i to joj ne smeta!”.  Napominjem, radi se o doslovnim citatima mladih ljudi s fakultetskim diplomama i svi redom su odrasli u urbanoj sredini, a teško se navikavaju na pomisao da se odnos muškarca i žene ne mora vrtiti oko seksa. Kroz razgovore o ovoj temi s različitim ljudima sam shvatio i da moj stav da si partneri ne bi trebali međusobno braniti razvijanje prijateljstava i još neke svakodnevne aktivnosti također izaziva šok i nevjericu. U ovom društvu se pristajanje na zabrane smatra kompromisom nužnim za zajednički život. Moram priznati da uopće ne razumijem kako ljudi ne vide da time svode jedni druge na malu djecu, obzirom da se od odrasle osobe očekuje sposobnost samostalnog donošenja svakodnevnih odluka. Ne razumijem ni odakle ideja da se sigurnost u odnosu postiže zabranama, a ne povjerenjem i prihvaćanjem osobe onakve kakva jest.

Sasvim iskreno, ovaj tekst mi dugo sazrijeva u glavi, jer mi je dugo trebalo da uopće postanem sposoban to analizirati. Dugo se nisam mogao maknuti od pitanja “Zaboga, gdje ja to živim?”

Gledajući tu društvenu grotesku, dolazim do dva bitna zaključka: Prvi je da, usprkos proklamiranom liberalizmu i emancipaciji, ovo društvo još uvijek odgaja muškarce i žene da funkcioniraju kao dva  odvojena tabora koja se međusobno suštinski ne razumiju, a udružuju se prvenstveno zbog seksa, potomstva i straha od samoće, i to pod strogo kontroliranim uvjetima. Ti uvjeti podrazumijevaju i da se pomno vodi računa o tome da se pred partnerom otkriju samo oni dijelovi osobnosti koji se smatraju društveno prihvatljivima te stoga kod partnera neće izazvati nesigurnost. Dakle, mi kao društvo u odnose koji bi se trebali temeljiti na “trajnoj ljubavi i poštovanju” ugrađujemo svjesno laganje kao neophodan uvjet opstanka odnosa. Ta odvojenost spolova se više ne postiže fizičkom segregacijom, već tako što popularna kultura proizvodi posebne sadržaje i socijalne rituale za muškarce, a posebne za žene. (Npr. On će s prijateljima u kinu gledati “Umri muški 4”, a Ona s prijateljicama “Seks i grad 2”).

Drugi bitan zaključak je da barem u urbanim sredinama, i među mlađim i obrazovanijim ljudima klasični muški šovinizam polako ustupa mjesto potpuno novoj vrsti patologije.  Radi se o odnosima koji su u bitnom smislu definirani ženskim emotivnim nesigurnostima, kojima se prosječni obrazovani i osvješteni mužjak pokorava da bi dokazao da nije šovinist i jebivjetar. Drugim riječima, sinovi plaćaju za grijehe očeva i djedova.