Razdraživanje naroda

Autor 13.3.2011. u 02:04

Razdraživanje naroda

Čovječe, ovi nisu normalni. To ti padne na pamet kada vidiš kako na Markovom trgu doživljavaju ove prosvjede koji im nisu došli pod prozore samo zahvaljujući goloj policijskoj sili. Kada je demonstranata bilo samo dvjestotinjak, nazvali su ih (Karamarko) Indijancima što, hajde, može biti stvar početnog nesnalaženja. Kada će broj narasti, pomisliš, korigirat će se, jer bi to napravila svaka vlast, osim ako je baš nije sasvim ostavila pamet. E, ovu našu izgleda jeste.

Kada je broj prosvjednika došao na dvije tisuće, pa preskočio i pet i popeo se sve na deset, etikete su bivale sve gore. Vladimir Šeks je pljunuo pa zalijepio da su demonstracije “specijalni politički rat” koji su organizirale glavne opozicijske stranke na čelu sa SDP-om, dakle on prosvjednike ne vidi kao subjekt koji bi o ičemu prosudio vlastitom glavom. Pa se pitaš, dobro, majku mu, jesu li oni gore toliko šenuli da ne vide da ovim carskim podcjenjivanjem već dovode u pitanje i vlastitu kožu. Izgleda da je to i slučaj. Poslije Šeksa oglasila se i prva kundak-glava vrha HDZ-a, Josip Đakić, koji je usporedio fejsbukovske prosvjednike s “maškarama i karnevalima”, stručno procjenjujući da nemaju nikakvih izgleda na uspjeh. Doduše, nije isključeno da se u Đakićevoj tandžari zametnula misao koja bi se na kraju mogla pokazati točnom.

Ovdašnje demonstracije još nisu ni blizu poznatim beogradskim “šetnjama” u drugoj polovici devedesetih, koje su trajale mjesecima i znale okupiti i preko sto hiljada upornih i žilavih “peripatetika”, a ipak na kraju nisu uspjele srušiti Miloševića. Ali, kvragu, zar ipak ne treba uzeti u pamet da su ovo u Hrvatskoj dosad najveće demonstracije protiv HDZ-ove vlasti, ne računajući masovni sindikalni protest pred kraj Tuđmanovog života koji je, međutim, bio ograničen na Zagreb i trajao samo jedan dan? Uostalom, zar demonstranti nisu već nešto i postigli? HDZ-ov “brod luđaka” stao je već poslije nekoliko dana puštati vodu i prvi koalicijski partneri počinju prebacivati nogu na obalu, izjavljujući (Josip Friščić) da ako do lipnja ne budu dovršeni pregovori s Evropskom unijom, treba raspisati izbore. To, istinabog, još nije ono što većina demonstranata traži – izbore odmah – ali za početak je sasvim dovoljno da se mogu očekivati i drugi ustupci državnog vrha.

Tada će, međutim, postati ključno što demonstranti zapravo hoće i kamo će usmjeriti iznuđene promjene. Spomenute beogradske demonstracije, koje su dosad nedostignute u regiji po mundijalnoj širini, cijepljenosti od svakog nacionalizma pa, ako hoćete, i po duhovitosti, uspjele su tek neku godinu poslije, kada se Milošević toliko osilio da je raspisao izbore, koje je izgubio, pa pokušao ukrasti. Nešto slično moglo bi se dogoditi i ovdje u Hrvatskoj, ako HDZ bude mislio glavom Đakića, a govorio zapletenim jezikom Šeksa. Međutim, to je samo jedan dio ove priče, drugi je da beogradski superiorni šetači na kraju Miloševića nisu srušili sami. Učinili su to u savezništvu s nacionalističkim, rojalističko-četničkim strankama i snagama, što je snažno obojilo srbijansku političku stvarnost sve do današnjih dana.

U Hrvatskoj je taj amalgam šetača unaprijed i šetača unatrag prisutan otpočetka. Doduše, još se ne zna je li to uopće amalgam ili su se veteranski i fejsbukovski prosvjednici samo slučajno našli u zajedničkom revoltu ovom korumpiranom vlašću i cijelom političkom klasom. Srećom, veterani su požurili odmah izaći sa svojim zahtjevima, pa barem oko toga nema dilema. Traže neku Drugu republiku, koja bi raskinula s Evropskom unijom, što samo po sebi nije strašno dok ne čuješ da inzistiraju da braniteljima optuženima za ratne zločine smiju suditi samo branitelji, da zahtijevaju lustraciju koju bi provela baš vlast protiv koje su se pobunili, da traže ukidanje abolicije za Srbe u istočnoj Slavoniji. Kada se ovome dodaju i zahtjevi izurlani na zagrebačkom braniteljskom mitingu da se Srbe iseli iz Vukovara, jasno je da ovdje ne može biti govora o nikakvoj veteranskoj “revoluciji”, nego o ordinarnoj nacionalističkoj kontrarevoluciji.

S pravom zagrebački Mladi antifašisti upozoravaju fejsbukovske prosvjednike da ne dopuste da im ulične demonstracije vode “fašisti”, što se zbilja i nije dogodilo, osim izolirano na rubovima ulične pozornice, i to je najvažniji ispit zrelosti koji su prosvjednici položili. Pred njima su, međutim, i još neki, koji tek trebaju biti apsolvirani. Prije svega, jasno je da su prosvjedi sve masovniji što je marginalnija uloga početnih vođa (Pernar), i tu se osjeća duh onoga što su prije već afirmirali studenti, posebno zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji su sasvim dobro funkcionirali i bez lidera. Međutim, sada bi trebalo jasnije artikulirati i da svi govornici koji se već u prvoj-drugoj rečenici kandidiraju za vlast (Sačić, Pernar, Pokrovac…), ili se u njoj žele učvrstiti (Lesar, Kajin, Burić…) izdaju duh Ulice. Njena uloga, naime, nije da pomaže njima i ikome drugom, uključujući SDP i Kukuriku koaliciju, jer je to resetiranje sadašnje političke pozornice, a nju treba  sasvim dovesti u pitanje.

To se dobro ćuti u stavu Radničke borbe, još jedne mladice koja je iznikla na friško preoranoj političkoj sceni, koja smatra da izvanredni izbori nisu nikakvo rješenje. I stvarno nisu ako bi prosvjednici trebali biti samo servis manje lošim političarima da zamijene na vlasti one više loše, jer oni naprosto imaju važnijeg i pametnijeg posla. Kojeg? Pa evo, sindikati su kukavički izostali s ovih prosvjeda i tako onih više od 700 hiljada građana koji su im dali glas na lipanjskom referendumu o Zakonu o radu učinili bezimenom masom koju nema tko predstavljati. To bi umjesto njih mogli učiniti prosvjednici, čak bi to i morali, jer bi time uličnim protestima dali socijalnu notu koja najviše odgovara sadašnjem stanju u zemlji. Time bi ujedno ispunili smislenim sadržajem i svoje protivljenje Evropskoj uniji, koja nije nikakvo jamstvo da će se teška socijalna situacija popraviti, štoviše tu Bruxelles jedino ne postavlja nikakve uvjete i zahtjeve Hrvatskoj za članstvo.

E, pa što se onda može očekivati od prosvjednika nego da prvi put u ovih dvadeset godina relativno masovno osvijeste protivljenje kapitalizmu. On ne samo da nije sposoban riješiti današnju enormnu nezaposlenost i socijalnu besprizornost, kapitalizam to ni ne želi, jer mu armija nezaposlenih treba kao zamjenska radna snaga kojom drži u nesigurnosti i poslušnosti zaposlene, koliko god bili slabo plaćeni. Eto, zato su potrebne ove demonstracije. Da drže u istoj takvoj egzistencijalnoj nesigurnosti i napetosti vlastodršce koji su uvezli najgoru vrstu kapitalizma, pri čemu im nije bilo dovoljno da se privatizacijskom kutljačom obilno omaste nego su još prionuli i otvorenoj pljački. Zato zaslužuju da strepe i da, kako spomenuh na početku teksta, ako još zajedno s evropskim patronima (Swoboda, Doris Pack) izazivaju i razdražuju prosvjednike – budu pometeni.

Novossti

Autor 13.3.2011. u 02:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija