RAZGOVOR SA PRVOM DAMOM – DVOSTRUKA IGRA DEMONA

Autor 21.7.2011. u 11:01

RAZGOVOR SA PRVOM DAMOM – DVOSTRUKA IGRA DEMONA

„I ako je tako … i ako je tako, mladi gospodine, ja sam samo jedinka u procesu kojeg nikako i ničim ne mogu zaustaviti, sve i da izgaram u toj namjeri. Grizla mene savjest ili ne, zahuktala globalizacija ide svom silinom ka ostvarenju sebe same u svijetu kojeg je pritisla. Ali globalizacija, kao što sam već predočila, nije samo produkt zemaljskih mozgova. Rakshase, demonska vrsta vanzemljana, svim silama rade na kolonizaciji još mnogih planeta na kojima obitava nama poznat ili vidljiv život. Zemljin planet samo je jedan od njih. A kaže se kako je, negdje u svemiru, beskonačnom svemiru, postojao planet dječaka. Rakshase su ga otkrili i…

Vidi: https://tacno.net/Novost.aspx?id=6883  

„Postoji li nešto što bi se moglo okarakterisati kao – svemirska alternativa?“ – upitah Lauru zgrožen strašnim zbivanjima koja mi je predočila kroz priče koje bi u svakidašnjim okolnostima za mene predstavljale samo još jedan SF pesimistične sadržine.

Odgovor, začudo, bješe iznimno ohrabrujući:

„Naravno da postoji! U stvari, kanceron koji je zahvatio jedan maleni dio Mliječne Staze, gdje je planet Zemlja tek njegov periferni dio, već završava sa svojom ubitačnom metastazom. Protuteža svijetle kosmičke Inteligencije presnažna  je da bi zlo zavladalo i malenim dijelom ukupnog prostora. Cijeli taj projekat se ruši i, prije ili poslije, proces demoniziranja koji je u toku, naprasno će biti zaustavljen i negativitet će biti vraćen tamo gdje mu je centar emaniranja.“

„ Otkuda emanira? O kojoj svijetloj kosmičkoj Inteligenciji govorite?“

„Emanira sa nižih planetnih sistema. Vječita protuteža tami jeste svjetlost sa viših planetnih sistema. Zemlja je između. Rakshase su samo jedna od agresivnih demonskih vrsta koja obitava u nižim predjelima svemira. Do tamo ne dopire svjetlost sunaca. U tim svjetovima tame ne postoji strast, nema ljubavi.“

„Kako vi sve to znate, gospođo Bush, kako mogu biti siguran da sve to što ste mi ispričali ne potiče iz vaše bujne mašte, iz vaše uobrazilje?“

„Šta će se desiti ako vam kažem da sve informacije koje sam iznijela potiču iz prve ruke?“

„Ne razumijem. Šta može značiti: iz prve ruke?“

„Kako će te reagovati ako vam kažem da ja, u osnovi – nisam Laura Bush?“

„Mogu pomisliti kako ste njena sestra blizanka, ili, pak, dobro prerušena dvojnica.“ – nastojao sam da izgledam neimpresioniran novim preobratom dijaloga.

„Niti jedna od tih mogućnosti nije istinita, gospodine, niti jedna od njih.“

„Pa, ko ste, onda, vi?“

Gospođa sa kojom sam vodio razgovor, i za koju sam smatrao da je žena bivšeg američkog predsjednika, samo me netremice posmatrala. Naravno, kako to može biti stvar umišljaja, naročito nakon neočekivanog preobrata u posljednjem dijelu razgovora, ali iz očiju kojima me ukočeno gledala, izgledalo je kao da bije ledena hladnoća, kao da bijah podvrgnut svojevrsnoj telepatskoj analizi, kao da nemoćno stojim pred biološkom mašinom koja me žurno dijagnosticira.

„Ko ste vi?“ – ponovih pitanje, ali drhtanje glasa nisam mogao prikriti.

Još jedan tren su me posmatrale te strašne oči, a onda, glasom koji više nije niti izbliza nalikovao baršunastom glasu žene s kojom sam sve vrijeme vodio razgovor, nepoznata osoba pored mene je stravično progovorila:

„Rakshasa! Ja sam Rakshasa!“

I ne znam da li je to bilo od straha ili zbog djelovanja nevidljive mračne energije koju je Rakshasa usmjerio/la ka meni, no ja se više nisam mogao micati, pa, kao privezan uz stilski kauč, prestravljeno sam čekao ishod nemoguće komunikacije.

Rakshasa, ćutke, krenu ka meni.

Kao lebdeći, zaobilazio/la je veliki stol, približavajući se mjestu sa kojeg se nisam mogao micati. Čak to više i ne bješe lik Laure Bush, odnosno, radilo se o užasnom, transformisanom liku, koje je sada imalo samo naznaku ljudskih kontura. I dok mi se nepoznato i strašno biće približavalo, obilježja ljudskog tijela potpuno su se izgubila i počela pretvarati u teško opisivu amorfnu masu. Lijepa žena od maloprije, časom se preobrazila u grozno biće čiji su glava i trup bili nalik zmijskima, a udovi, raznih veličina, kojih je bilo osam ili deset, sjećali su na ekstremitete neke ogromne i ljigave hobotnice u stalnom pokretu.

Strava bez kraja i granica.

I kad pomislih kako više nemam niti mogu kuda, da ću vjerovatno biti ubijen ili progutan od strane monstruma koji me već doticao svojim groznim udovima, ljigavi pipak koji se obavio oko moga vrata, nije se stezao, grčio, nije bio oruđe kojim me Rakshasa dao zadaviti, već, naprotiv, moj vrat, trup, moja prsa, leđa, ruke i noge, bili su pod (zamislite!) tako ugodnim masažnim tretmanom od kojeg mi se opusti cijelo tijelo i uplovi u ocean mira i relaksacije.

Stalni i neočekivani obrti.

Uvjerljiva potvrda teze kako ništa nije onakvo kako se na prvi pogled čini.

Još jedan prilog tvrdnji kako je strah naš najveći neprijatelj, bez obzira na činjenicu po kojoj je puka fikcija osnov svakom strahu koji nas izjeda.

Ali pitanja koja su me mučila, stalno sam ponavljao:

„Ko si ti? Ko si, uistinu, ti? Šta hoćeš od mene?“

Dobih jasan, iznenađujući odgovor:

„Ja sam Rakshasa, ali želim da razmjenjujem ljubav s tobom. Rakshase vape za ljubavlju, ali je istina kako tako često nepravilno tragaju za njom. Kao, uostalom, i mnoge druge nesretne i izgubljene rase razbacane po beskonačnom svemiru kojem pripadamo.“

„?!“

„Obljubi me i tvoja noćna mora će prestati!“  – glas kojim mi se sada obraćao alien, ponovo je postajao ljudskiji, mada mi išćare nije bilo jasno kako i na koji način mogu pružiti ljubav čudovištu koje me obgrlilo, čak i ako zanemarim kobnu upitnost postizanja erekciju (što me prilično mučilo u posljednje vrijeme).

Odgovor sam nalazio u ponovnoj transformaciji krakatog čudovišta u meni blizak ženski lik gospođe Laure Bush.

„Za sve što nismo kadri ostvariti kroz naša izvorna, mi koristimo ljudska tijela, čiji nam kod razvoja i funkcionisanja, kao što ste vidjeli, nije nepoznat.“ – opet je pored mene sjedila divna i prijazna gospođa Bush.

„Nećete valjda ustvrditi kako mnoge bitne funkcije političkog, vojnog ili ekonomskog karaktera na Zemlji ne vrše ljudska bića već utjelovljene Rakshase? – poriv interesovanja nadvladao je malopređašnji strah.

„U specifičnim momentima, kad ne vidimo drugi izbor, odnosno kad za određeno ljudsko biće ustvrdimo kako nije sposobno odgovoriti težini nametnutog zadatka, mi pribjegavamo i takvoj soluciji.

„Bivša državna tajnica SAD-a, Condolezza Rice, tako često zvući i izgleda… hmm… nerealno.“

„Oh, dragi mladiću, tvoja pitanja mogu ići u nedogled, a bojim se kako nećemo imati dovoljno vremena da se dotaknemo svih tema za koje možeš pokazati interesovanje. Ja sam samo jedna tužna Rakshasa koja vapi za ljubavlju. Molim te da me shvatiš. Došla sam iz tamnih i hladnih svjetova u potrazi za svjetlom, u potrazi za ljubavlju. Većina pripadnika moje rase rješenje za vlastite probleme traži u dominaciji, moći, kontroli nad drugim svjetovima. Vaša ljudska rasa, u određenom istorijskom momentu, sama je postavila temelje našem dolasku i djelovanju koje je, naravno, apsolutno pogrešno. Pretpostavljam kako bi tvoje sljedeće pitanje moglo biti: čime je, i na koji način, čovjek na planetarnom nivou prizvao demonske Rakshase? A moj odgovor je: ako bi sublimirali ukupne ljudske osjećaje, osobine, emocije, težnje, htijenja, znanje ili postupke u samo jednom jedinom čovjeku, jednom prosječnom Zemljaninu, onda bi svi ostali zatečeni saznanjem koliko bi um te individue bio prepun straha, neznanja, neizvjesnosti, osjećaja izgubljenosti, mržnje, ljubomore, zavisti, ravnodušnosti, ratobornih poriva, jeda, taštine, lažnog ponosa, bolesnog egoizma, depresije, malodušnosti, zlobe i još mnogih drugih autodestruktivnih emocija. To su osobine jednog prosječnog pripadnika ljudske rase koje ste razvili mnogo prije pojave Rakshasa, a energije koje koncentrično sa svog matičnog planeta odašiljete u svemir, bile su kao magnet za nas. Gotovo sva moderna tehnologija produkt je inteligencije sa nižih planetarnih sistema. Tehnologija je pretežno am modernog ljudskog društva.“

Sve što sam mogao reći bilo je:

„Fantastično! Nevjerovatno i fantastično!“

Mnoge od navedenih negativnih emocija i ljudskih osobina prepoznavao sam pri sebi.

Sami smo pečat vlastitih sudbina.

Rakshasa, koja mi se predstavila kroz lik Laure Bush, bila je iznimno inteligentna, otvorena, samokritična i, uopšte, fascinirajuća sagovornica. Nisam znao koja bi njena stvarna uloga mogla biti u paklenom dosluhu određenih zemljana i vanzemljana koji su, svako hraneći svoj gladni, bolesni ego, bili saveznici u procesu stvaranja Novog svjetskog poretka. Radovala me misao kako bi Rakshasa u liku Laure Bush mogla biti – disident. Prvi disident sa nižih planetarnih sistema. A ja volim disidente. Zavolio sam Lauru Bush, Rakshasu, čija je savjest proradila. Da li se to dogodilo da je vuk, u isto vrijeme, promijenio i dlaku i ćud?! Tačnije vučica! Nisam htio niti mogao razmišljati dalje. Udovoljio sam njenoj potrebi da je obljubim. Naravno da je, pri tom, Rakshasa ostala u Laurinom tijelu. Njeno izvorno tijelo, u najmanju ruku, nije bilo podesno za razmjenu nježnosti – bar ne sa ljudskim bićima.

Bješe uistinu gladna ljubavi: prvo lijepe, erotske, romantične, nježne ljubavi, a potom se strast rasplamsa, čak do te mjere da odmah pobijedih strah od nemogućnosti postizanja erekcije, i jebah je u guz, dugo i protežno, jebah je u guz… guz… guz…

Po prvi puta progovorila je na Engleskom jeziku:

„Fuck me… fuck me… fuck me…

Nije mi trebao prevod da osjetim mekotu, vlažnost, njegovanost i čvrstoću čmara u kojeg sam prosipao svoje sjeme.

Volio sam disidente.

Volio sam vučicu.

Volio sam je…   

Autor 21.7.2011. u 11:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija