Razgradnja BiH kao države više nikom ozbiljnu nije upitna

tačno.net
Autor 7.3.2016. u 11:06

Razgradnja BiH kao države više nikom ozbiljnu nije upitna

Jedan od ratnih zapovjednika HVO-a, primjerice, u jednom od printanih medija zapadnih susjeda, na sva zvona optuži Tužiteljstvo i Sud BiH. Jer oni, veli, zahvaljujući i sluganskoj politici hrvatskih političara u institucijama vlasti, progone pripadnike HVO. I tomu se, zaključuje, istinski domoljubi imaju nužno suprotstaviti odmah i svim sredstvima – i to, ni više ni manje nego formiranjem vlade Herceg-Bosne u progonstvu i njezinim političkim djelovanjem.

Piše: Slavo Kukić

Statistike o stanju BiH, i kao države i kao društva, koje je svakodnevno posredstvom medija moguće konzumirati, sve dramatičnije upozoravaju. Prenerazih se, primjerice, podatkom da gotovo osam i pol tisuća građana Federacije mjesečno preživljava sa socijalnom pomoći 50 do 120 maraka – i da je, prema podacima Svjetske banke, BiH danas peta najsiromašnija zemlja u Evropi.

Razloga za specijalno iznenađenje, međutim, nema. Jer, sve to se tiče zemlje u kojoj je, prema zvaničnim statistikama, preko 550 tisuća ljudi nezaposleno – a stvarno je, nemojmo se zanositi, ta brojka možda i duplo veća. Sve to se, potom, tiče zemlje u kojoj je, otkako u „demokraciji“ poče „uživati“, ugašeno na desetine, možda i stotine, pa i svjetski respektabilnih kompanija, a odnos prema gospodarstvu danas prijeti da se taj trend i zaoštri. Sve to je, na koncu, logično stanje stvari u zemlji, u kojoj vanjski dug već danas doseže granicu od deset milijardi – i u kojoj se zahtjevi prema svjetskim financijskim institucijama množe kao gljive poslije kiše.

Ali, sve to skupa ima i svoje demografske posljedice. Prema podacima Katoličke crkve, primjerice, u BiH je samo u 2015. godini manje petnaestak tisuća njezinih vjernika nego godinu dana ranije – i čak šezdesetak nego na koncu 2003. godine. No, ne napuštaju ovu zemlju samo katolici – i samo Hrvati dakako. Odlazi, naprotiv, iz nje tko god može. Na stotine tisuća građana ju je, primjerice – negdje pročitah podatak kako je ta brojka na granici od čak 800 tisuća – napustilo u samo nekoliko godina.

Za svaku normalnu vlast to su podaci koji pale crvene alarme. Za onu, međutim, koji pustoše ovu zemlju oni su najobičnija statistika. Jer, njihovi ne odlaze. Njihovi su, hoću reći, pristojno uhljebljeni – u javnim poduzećima, državnoj upravi, institucijama i agencijama – i nemaju baš ni jednog razloga da dižu sidro. Ali, preko njih je osigurano i stabilno biračko tijelo za pojedinačne i grupne projekte vrhuški političkih partija koje ih uhljebiše – i za dovršetak političkih projekata, osmišljenih početkom devedesetih dakako.

Sa svjedočanstvima za to se, uostalom, susresti možete svaki dan. Prije koji dan, recimo, četnički vojvoda i haški optuženik Šešelj je delegitimirao svoje radikale u BiH – osim jednog, za kojega je ovdje malo tko i čuo. Jer, dalo se iščitati, vojvoda nije zadovoljan razinom političkog radikalizma kojeg mu dojučerašnji puleni ovdje iskazuju – i pristupom koji podrazumijeva otvoreno negiranje i još otvorenije rušenje postojeće države. A nezadovoljan je, ako dobro razumjeh, i činjenicom da dio njih ruši Dodika i SNSD – kojima, zamislite o kakvom se političkom sunovratu bivšeg socijaldemokrate Dodika radi, iskazuje bezrezervnu potporu. A to isto, dakako, traži i od svih pod njegovom zastavom – neovisno o tome žele li pod tu zastavu tek doći ili pod njom i u buduće ostati.

Ne čini to vojvoda bez razloga. Jer, barjak njegove političke filozofije današnji je predsjednik RS-a prigrlio snažnije od svih njegovih radikala. U prilog tome, uostalom, govore i najnovije mu pohvale povijesnoj ulozi Slobodana Miloševića – onog istog kojem je tamo negdje dvijetisućite poručivao kako je vrijeme da ode. Jer, zborio je tada Mile, nitko srpskom narodu u njegovoj povijesti kao Sloba „nije nanio toliko jada, pustio toliko krvi, ogradio ga od cijelog svijeta“.

No, nabujali čir na tijelu ove zemlje nije samo Dodik – i nisu samo oni koji guslaju na krilima velikosrpske ideologije. Potpuno suprotno, oni su samo jedni u nizu – istina, u ovom momentu nešto radikalnije, i nešto otvorenije eksponirani od ostalih. Da, uostalom, ovakav sud nije daleko od istine, svjedoče različiti detalji. Evo jednog, kojeg prethodnih dana također pokupih u nekom od medija. Jedan od ratnih zapovjednika HVO-a, primjerice, u jednom od printanih medija zapadnih susjeda, na sva zvona optuži Tužiteljstvo i Sud BiH. Jer oni, veli, zahvaljujući i sluganskoj politici hrvatskih političara u institucijama vlasti, progone pripadnike HVO. I tomu se, zaključuje, istinski domoljubi imaju nužno suprotstaviti odmah i svim sredstvima – i to, ni više ni manje nego formiranjem vlade Herceg-Bosne u progonstvu i njezinim političkim djelovanjem.

Nabujali čir na tijelu ove zemlje, koji je za njezinu budućnosti možda i najopasniji, je i sve besprizorniji islamski fundamentalizam. Prethodnih dana i tjedana, primjerice, eskalira priča o paradžematima kao odmetnutim dijelovima Islamske zajednice – koji su, među inim, i njezina prvog čovjeka prisilili na otvorenu reakciju. No, važnije od toga je da isti odnos prema tim zajednicama javno ne zastupaju i najmoćniji političari koji, kao eto, istupaju u ime bošnjačkog nacionalnog interesa. Naprotiv, šute – i time omogućavaju da paradžemati steknu pravo građanstva kao realan politički faktor ove zemlje.

Zašto – i što bi moglo biti po srijedi? Pa, krajnje pojednostavljeno, opet ambicija da se ne sječe grana na kojoj su i sami izrasli. Jer, izgube li potporu paradžemata, izgubiti će i značajan dio biračkog tijela – a time i značajan dio moći kojom danas raspolažu.

A što je s interesom zemlje – i s mogućnošću da uopće preživi? E to, kako stvari stoje, sve manje brine one koji danas vedre i oblače. Što se, naime, njih tiče, biti će što će biti, a u međuvremenu treba učiniti što se može učiniti – za sebe, za svoje najbliže, za svoju interesnu grupu.

Briga Dodika za Srbe i Republiku Srpsku. Njemu je najvažnije kako izbjeći pravni progon zbog kriminala kojeg za svoje vladavine počini – i kojeg mu danas i najbliži suradnici počinju spočitavati. Ako je, hoću reći, cijena vlastite mu slobode rušenje i BiH i Republike Srpske, neće on prezati ni od toga.

Briga, potom, Čovića za Hrvate u BiH i njihove muke – a i za vapaje Katoličke crkve kako će, nastavi li se ovako, uskoro ostati bez svoje vjerničke pastve. Njemu je, naprotiv, važno da nastavi s projektima koji osiguravaju kontinuitet odavna ustoličene prakse pljačke – i vlastita naroda i vlastite države. Važan mu je, recimo, u ovom momentu projekt minicentrala na Buni – i da preko njih svoj i džepove svojih pajtaša napuni novim milionima. I zato taj, ali i drugi njemu slični projekti, ne mare ni za upozorenja o narušavanju ekosustava, ni za prosvjede koji će, prije ili kasnije doći.

Ne briga, na koncu, ni Izetbegovića što će biti s Bošnjacima – i hoće li ih i u slijedećoj godini na tisuće, ili stotine tisuća, preko državne crte. Važno mu je, naprotiv, da s puta ukloni one koji mu predstavljaju trenutno najveću opasnost. Radončića se, kako stvari stoje, uspio riješiti – i to je, usprkos Bakirovim jadikovkama i iskazanim brigama za „subrata“, jasno svakome tko iole ozbiljnije prati političku scenu. Tko je na redu slijedeći sam Bog zna. No, Radončićevo iskustvo je upozorenje svima – i desnima i lijevima koji na bošnjačko biračko tijelo tipuju.

Argumentacija se, bez dvojbi, može nastavljati u nedogled. I svi pojedinačni primjeri – od ovih koje i sam iskoristih, preko onih o kojima se svakodnevno zbori – daju za pravo Glavnom odboru SDP od prije koji dan i zaključcima o kojima izvijesti i javnost. Na sceni je, poručiše esdepeovci, proces otvorene razgradnje državnih institucija – a ja bit tome dodao, i proces sve agresivnije dekonstitucije države same.

No, gori od toga je dojam kako to prosječna čovjeka sve manje uzrujava – i kako i on sam „navija“ da se trakavica okonča. Pa, neka bude što god – samo da se na neizvjesnost definitivno stavi točka. I da se definitivno može imati odgovor na pitanje – ostati ili otići.

Volio bih da me dojam vara. Bojim se, nažalost, da nije – da utakmica još uvijek nije okončana. Da je, sasvim suprotno, završeno tek jedno poluvrijeme. I da drugo može otići samo u jednom od dva smjera – ili će se sve otvorenijem procesu dekonstitucije suprotstaviti oni koji su ovu zemlju spašavali i prije sedamdesetak godina, ili neki njima slični, ili će ona završiti kako su joj oni drugi, i opet prije sedamdesetak godina, i zapjevali.

tačno.net
Autor 7.3.2016. u 11:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija