RAZJEDINJENI NARODI

Tomislav Jakić
Autor 30.10.2015. u 12:03

Izdvajamo

  • Za američku političku vrhušku UN „igraju“ još samo onda, ako se u Vijeću sigurnosti može progurati neka rezolucija koja joj odgovara i – naravno – kao forum s kojega se američki predsjednik svake jeseni obraća „urbi et orbi“, prezentirajući cijelome svijetu svoj pogled na globalna kretanja, sve više oslonjen na željene marketinško-propagandne učinke, nego na stvarno stanje u svijetu. A Vijeće sigurnosti otvoreno se i neskriveno ignorira uvijek kada postoji mogućnost da neka od stalnih članica (u pravilu to se odnosi na Rusiju, ponekada i na Kinu) vetom spriječi prihvaćanje rezolucije koja bi legitimirala neku akciju što je Amerika planira. Rusi su se samo jednom „poskliznuli“ i povjerovali da rezolucija o zoni zabrane leta nad Libijom znači doista samo to. Na primjeru Libije naučili su lekciju. Koliko god da je točno kako je svojedobno šef sovjetske diplomacije, Andrej Gromiko, u New Yorku bio poznat kao „Mr. Njet“, jer je – u vremenu hladnoratovske blokovske konfrontacije - odbijao govotovo sve što se predlagalo, toliko je točno i to da današnja Rusija striktno pazi da se ponaša u skladu s međunarodnim pravom (makar i formalno, jer je svakome jasno da i Moskva vodi politiku interesa). Pa su zato akcije NATO pod američkim patronatom i vodstvom i u Iraku, i u Afganistanu bile izravno kršenje normi međunarodnoga prava, dok to ruski vojni angažman u Siriji – nije.

Povezani članci

RAZJEDINJENI NARODI

Izbjeglička (ne migrantska!) kriza što trese Evropom i našim dijelom Staroga kontinenta, bila bi idealna prilika da u najširem svjetskom forumu (gotovo 200 država) nešto predložimo, nešto pokrenemo. Na žalost – ništa od toga. I u vrijeme sedamdesetoga rođendana Ujedinjenih naroda Hrvatska je pokazala kako bespogovorno pristaje biti dio svijeta što ga se bez ikakvog pretjerivanja može opisati nazivom „razjedinjeni narodi“.

Piše: Tomislav Jakić, portalnovosti

I bilo je sve, kako je trebalo biti. I svečana sjednica Opće skupštine, i prigodni, dijelom realistični, a dijelom na željama zasnovano optimistički govor Glavnoga tajnika, i čuvena zdanja u svijetu okupana plavim reflektorskim svjetlom, bojom Svjetske organizacije. Ta, slavio se sedamdeseti rođendan, a to nije malo. Da, punih je sedam desetljeća prošlo od dana kada su, neposredno nakon do tada nezabilježene i nedoživljene opće klaonice Drugoga svjetskog rata, državnici  svijeta na čelu s onima Savezničkih zemalja – pobjednica, osnovali Ujedinjene narode, organizaciju koja je trebala, kako je stajalo (i još uvijek stoji!) u njezinoj Povelji, „sačuvati buduće generacije od užasa rata.“

Procjenjujemo li samo na osnovu toga zadatka što su ga osnivači stavili pred novu organizaciju, svojevrsnu nasljednicu neslavno ugašene Lige naroda što je uoči Drugoga svjetskog rata posrnula na agresivnoj politici naci-fašizma i na povlačenju Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije iz njezinih redova, sudimo li – dakle – samo po tome, onda ni Ujedinjeni narodi nisu uspjeli. Pa, slijedom toga, nije bilo ni razloga za rođendansko slavlje. No, bilo bi previše jednostavno stvari gledati samo kroz tu prizmu, ma koliko važna ona bila.

Istina je, Svjetska organizacija nije uspjela spriječiti desetke, i više od stotinu ratova, što međunarodnih sukoba, što unutrašnjih razračunavanja silom, ali istina je isto tako da su mirovne misije Ujedinjenih naroda (čuvene „plave kacige“, u Hrvatskoj ih svakako treba pamtiti po dobru zbog mirne reintegracije Istočne Slavonije) itekako pridonijele saniranju posljedica takvih ratova i sukoba, odnosno da su – ponegdje i desetljećima – svojom nazočnošću sprječavale njihovo ponovno rasplamsavanje. Dakle, medicinskim rječnikom rečeno: preventiva jedva da zadovoljava, kurativa je bila prilično uspješna. Naravno, Ujedinjeni su narodi onoliko dobri koliko njihove zemlje-članice žele da budu dobri, odnosno u onoj mjeri u kojoj su ujedinjene. I, ne zaboravimo, dobri su i uspješni onoliko, koliko ih veliki priznaju i prihvaćaju kao jedinstveni i nezaobilazni forum za razrješavanje sporova i, uključujući i one humanitarne.

Danas, sedam desetljeća nakon njihovog osnivanja Ujedinjeni su narodi suočeni s paradoksalnom situacijom. Locirani su od samoga početka na tlu Sjedinjenih Država (mada postoje i dva evropska sjedišta UN – u Ženevi i u Beču), Washington je najveći financijer njihove aktivnosti, ali upravo zbog politike Washingtona koji posljednjih godina neskriveno, sustavno i upadljivo ignorira Svjetsku organizaciju, ona se na međunarodnoj sceni sve više približava margini, mada bi trebala biti u samome središtu.

Za američku političku vrhušku UN „igraju“ još samo onda, ako se u Vijeću sigurnosti može progurati neka rezolucija koja joj odgovara i – naravno – kao forum s kojega se američki predsjednik svake jeseni obraća „urbi et orbi“, prezentirajući cijelome svijetu svoj pogled na globalna kretanja, sve više oslonjen na željene marketinško-propagandne učinke, nego na stvarno stanje u svijetu. A Vijeće sigurnosti otvoreno se i neskriveno ignorira uvijek kada postoji mogućnost da neka od stalnih članica (u pravilu to se odnosi na Rusiju, ponekada i na Kinu) vetom spriječi prihvaćanje rezolucije koja bi legitimirala neku akciju što je Amerika planira. Rusi su se samo jednom „poskliznuli“ i povjerovali da rezolucija o zoni zabrane leta nad Libijom znači doista samo to. Na primjeru Libije naučili su lekciju. Koliko god da je točno kako je svojedobno šef sovjetske diplomacije, Andrej Gromiko, u New Yorku bio poznat kao „Mr. Njet“, jer je – u vremenu hladnoratovske blokovske konfrontacije – odbijao govotovo sve što se predlagalo, toliko je točno i to da današnja Rusija striktno pazi da se ponaša u skladu s međunarodnim pravom (makar i formalno, jer je svakome jasno da i Moskva vodi politiku interesa). Pa su zato akcije NATO pod američkim patronatom i vodstvom i u Iraku, i u Afganistanu bile izravno kršenje normi međunarodnoga prava, dok to ruski vojni angažman u Siriji – nije.

Sedamdeset godina nakon osnivanja Ujedinjeni narodi mogu pokazati mješovitu bilancu, ali – svemu usprkos – bilancu koja opravdava ocjenu kako bi u proteklim desetljećima bez njih stanje u svijetu bilo daleko lošije nego što jest. Najveća je, međutim, opasnost s kojom je Svjetska organizacija suočena njezino sustavno ignoriranje i marginaliziranje od strane SAD i – povrh toga – američko-ruski odnosi koji generiraju novim podjelama u svijetu (tko nije s nama, protiv nas je) i otvaraju realnu perspektivu novoga hladnog rata sa svim konzekvencama što ih takav rat u današnjim prilikama može imati.

Za Rapubliku Hrvatsku, malu zemlju što bi trebala biti životno zainteresirana za svjetski forum u kojem može ravnopravno s većima i velikima zastupati svoja (zaista svoja, a ne od velikog „susjeda“ prepisana ili diktirana) stanovišta, Ujedinjeni bi narodi morali biti iznimno važni. Na žalost, vanjska politika kako je prakticira Zagreb, to ne pokazuje. Svojedobno, u vrijeme HDZ vlade prokockali smo šansu što smo je, kao nestalna članica, dobili ulaskom u Vijeće sigurnosti (s izuzetkom tematske sjednice posvećene međunarodnome terorizmu kojom je rukovodio tadašnji Predsjednik, a što se danas sustavno zaboravlja), a sadašnja Vlada toliko je zaokupljena odnosima s EU i bilateralom s Washingtonom, da joj ni na pamet ne pada kako bi i Hrvatska u New Yorku mogla prezentirati neku svoju inicijativu.

Izbjeglička (ne migrantska!) kriza što trese Evropom i našim dijelom Staroga kontinenta, bila bi idealna prilika da u najširem svjetskom forumu (gotovo 200 država) nešto predložimo, nešto pokrenemo. Na žalost – ništa od toga. I u vrijeme sedamdesetoga rođendana Ujedinjenih naroda Hrvatska je pokazala kako bespogovorno pristaje biti dio svijeta što ga se bez ikakvog pretjerivanja može opisati nazivom „razjedinjeni narodi“. I to upravo danas, kada je svima ujedinjenost itekako potrebna. Jer, suočeni smo s „izvozom demokracije“ bombama, s terorom tzv. Islamske države, potom gotovo jednako opasnim terorom (koji, doduše, ne odsijeca glave, ali uništava egzistencije) nadnacionalnih financijskih centara i krupnoga kapitala, s humanitarnim katastrofama poglavito u Africi, gdje doslovno umiru deseci tisuća ljudi, te napokon kobnom opasnošću globalnih klimatskih promjena što mogu dovesti u pitanje i samo postojanje ljudskoga roda.

To su, da za ovu priliku potrebu refome UN i ne spominjemo, uz i dalje, čak i sve više prisutnu opasnost ratova, izazovi današnjice. Njima se mogu oduprijeti samo ujedinjeni, a nikako razjedinjeni narodi. Ne sjećamo se da je itko to rekao obilježavajući sedamdeseti rođendan Svjetske organizacije. A netko je trebao. Makar predstavnik male Hrvatske.

Tomislav Jakić
Autor 30.10.2015. u 12:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija