RECLAIMING MOSTAR – street art fest 2013.

Povezani članci

• “Pozdravljamo smjenu ministra Čađe”
• “Nora u zemlji čudesa” na repertoaru HNK Mostar
• Odgođena promocija knjige Al Tempo prof.dr. Esada Bajtala u Mostaru
• TRI DATUMA U TRAVNJU
• Bilježnica Robija K.: Likovni odgoj
• Semir Drljević Lovac: Nacionalizam nije rješenje

„Budućnost umetnosti nije umetnička, već urbana.“ Henri Lefebvre

Mostarske ulice kao i sve druge ulice podijeljenih BiH gradova – jer u BiH nema nepodijeljenih gradova (sintagma može biti i oksimoron) – promiču i objedinjavaju barbarizam (ono što nije kultura) i vandalizam vlasti i slojeva građanstva koji osnovnu kulturu permutiraju, proizvode i upražnjavaju upravo na tom deurbanizovanom socijalno-kulturnom tkivu ulice. Na onom tkivu koje se anti-socijalno okupira. Ulica postaje okupirani prostor onog barbarskog (na engleskom u svezi sa onim gibberish), te time javnost postaje nediferencirana te svedena na bistrinu političkih i etnonomijskih idioma odnosno na mono-u-topiju fašizma. Čin barbarstva koji odbacuje svaku kulturu – u svom vapaju za kulturom, nejasno nerazlikujući da ne postoji odnos između kulture i nekulture, i da se sve ne može nazvati kulturom. Vertikala nasilja jeste sama paradigma onoga što se mnije kao kultura, politička amalgamisana vlast i nasiljem proizveden kulturni, odnosno barbarski život ulice.

Ulica postaje mjesto i institucija, surovo i opasno žarište terora, a ne mjesto neinstitucionalnog stvaranja umjetničkih, javnih, političkih, kulturalnih sadržaja u svojim različitim formama i izvedbama, koji se u svom govoru konkretno, u idealnom smislu, estetički i ideologijski frakturno lome sa istinama cjeline.

U tome, svaki street art jeste ili bi simbolički i vizualno trebao biti oslobađanje od institucionalnog terora i ponovno potvrđivanje ulice kao javnog prostora. Te namjere, nedvosmisleno, ulična umjetnost svojim intervencijama svakako nosi u sebi.

Street art kao hibridna praksa koji izlazi iz unificiranog okvira institucionalnog svijeta umjetnosti i postaje dio vizuelne kulture, postaje važana sprega u komunikaciji umjetnosti i svakodnevnice. Institucionalna opterećenost hijerarhijama i posrednicima u odnosima prezentacije umjetnosti, učinili su da se umjetničko delo posmatra kao fetišistički objekt sakralnog karaktera. Objekt takvog statusa institucionalno uokviren gubi od svoje spontanosti i pasivno egzistira. Za razliku od toga, moć street art-a je da transformiše čitljivost urbanog prostora i direktno i spontano uvuče promatrača u komunikacijski odnos sa radom, bez potrebe da se naročito teorijski i konceptualno uobličava. Ako posmatramo grad kao informacioni dinamički prostor, gdje je on sam po sebi informacija (raspored ulica, odsustvo i prisustvo objekata itd.), i gdje se prisustvom ljudi neprestano stvara i fluktuira nevidljiva komunikacijska infrastruktura, pozicija umjetnosti u takvom kontekstu jeste borba za autonomni prostor vidljivosti i prepoznatljivosti. Kako našim vizuelnim vladaju dva glavna režima vidljivosti, prema Jacques Rancière-u (2009:109), street art se pojavljuje na raskršću ova dva režima, kroz dva načina distribuiranja vizuelnosti – vladajući režim (podrazumijeva politiku, zakon, vlasništvo) i estetski režim (umjetnički svijet i granicu održavanja između umjetnosti i onoga što nije umjetnost).

Uzmemo li u obzir to da je u Bosni i Hercegovini ovakva praksa skoro nemoguća, kako zbog nerazumijevanja gradskih organa za ovaj vid umjetnosti koji se izjednačava sa „huliganstvom“, tako i zbog „nezainteresovanosti“ umjetnika da djeluju u javnom prostoru, producira se i održava zagušljujući status quo.Ali bez obzira na represivnosti organa vlasti, street art-om i grafitima se može i gerilski baviti, što svakako predstavlja rizik, ali i ultimativni način slobodnog izražavanja umjetničkih stavova i transformisanja konteksta grada. Street art festivalom se u Mostaru otvara mogućnost da se redefinišu ustaljena mišljenja i prakse. Sa tendencijom da preraste u jedinstvenu i značajanu platformu na prostoru BiH, regiona, pa i šire, gdje bi se razmjenjivala iskustva i kreativne ideje, trebalo bi također da bude primjer i ostalim gradovima na području BiH kako da se ovaj vid umjetnosti približi i usvoji kao dio režima vidljivosti.

                                                                                Amalija Stojsavljević, istoričarka umetnosti
                                                                           Dražen Crnomat, filozof