Referen-dum-dum

Autor 29.1.2012. u 09:40

Referen-dum-dum

Svi su začuđeni – političari su i osupnuti, samo to ne priznaju – niskim odazivom na nedjeljni EU-referendum, a zapravo se nije dogodilo ništa čudno. Hrvatski birači imali su pred sobom dvije loše opcije, Hrvatsku shrvanu krizom i Evropu u ništa boljem stanju, i premda ih nikada nije krasila prevelika politička zrelost, ovaj put su se postavili sasvim logično – svejedno je. I zbilja, kakva je razlika između ovoga ovdje i onoga ondje, ako se samo na različitim razinama varira to da se vrlo bogate ili razmjerno bogate zemlje urušavaju, drastično socijalno raslojavaju, ponovno upadaju u amok međunacionalne i međurasne netrpeljivosti? Što je najgore, ni pod sve učestalijim i masovnijim pritiscima odozdo politika ne nudi rješenja, niti ih ima, nego se još više zatvara u zidine vlasti, iako to stvara napetost koja ni njih više ne čini sigurnim.

Strah koji su pokazali hrvatski političari od ovog referenduma jedva se da opisati konvencionalnim rječnikom. Iako, na prvi pogled, za njega nije bilo realnog razloga. Čitava politička klasa zbila je glave, valjda prvi put za isti štap držali su se SDP (Kukuriku) i HDZ, a u Saboru je deklaracija o članstvu u Uniji izglasana praktički jednoglasno, enverhodžinski, jer se čak ni Ruža Tomašić nije usudila biti protiv, nego je bila suzdržana. Pa ipak, vidjelo se da se toj gospodi i gospođama doslovce tresu gaće, što se sa svakim danom primicanja odluke naočigled povećavalo. To je u očitom nerazmjeru sa snagom protivnika, koji se unatoč utjecaju na manjinski ali značajan dio javnosti ipak svodi na nekoliko šačica evroskeptika, razbacanih po osi lijevo-desno, ali i po nekim manje slavnim koordinatama (uključujući promišljeno-domoserno). No, to ne znači da razloga za strah nije bilo, itekako jeste. Ulazak u EU ultimativna je životna priča ove generacije hrvatskih političara, s tim da ta priča ima dva toliko različita poglavlja da to sliči na pravu vratolomiju.

U prvom poglavlju, Hrvatska je kao na Prokrustovoj postelji razapinjana kako bi je se nekako navuklo na evropske standarde u pogledu poštivanja prava manjina, kakve-takve pravne države itd. To su podržale obje najveće hrvatske političke stranke, doduše otvoreno protiv svojih izvornih uvjerenja, prvenstveno HDZ (splitska Riva), ali bogami nije puno zaostajao ni SDP (puštanje Gotovine da pobjegne), jer su vidjele da evropska opcija neminovno pobjeđuje, što je bila ispravna procjena, ali… Taman kada je proces prilagođavanja Hrvatske Evropi poslije skoro deset mučnih godina završen, počela se tresti i urušavati sama svetica Evropa, djelomično čak na istim mjestima kao prije toga Hrvatska. I tu je ta muka aktualne hrvatske politike. To da se njoj može srušiti na glavu njeno životno djelo zbog kojeg je, mimo svog uvjerenja, morala progutati svašta, još gore, proći torturu i poniženja pristupnog procesa, a sada ovo – to je osnovni razlog za ovaj silni strah. Da bi ga se nekako riješila, hrvatska politička klasa odlučila ga je, što je moguće više, prenijeti na hrvatske građane. Neka se i oni uplaše, rezonirala je, bit će nam odmah lakše.

Tu je najviše iskočila ona prijetnja Vesne Pusić da će bez ulaska u EU umirovljenici ostati bez penzija, koja je doista skandalozna, ali ju je besmisleno gledati izvan općeg konteksta. Jer, cijeli prvi ešalon hrvatskih političara i intelektualaca u nekoliko se posljednjih tjedana pretvorio u propagandni stroj za sijanje panike da će “ne” na referendumu, kao, donijeti Hrvatskoj neku strašnu nesreću, umalo pa masovnu pogibelj. Zanimljivo je da nikome nije palo na pamet da Evropa oslikana ovako, kao nešto izvan čega nema ni jednostaničnog života, nikakvog ekonomskog i političkog prosperiteta, prije izgleda kao čudovište od kojeg treba glavom bez obzira pobjeći, nego kao mjesto na kojem se dobro skrasiti. Ali, kome i da padne?! Pa ovaj je referendum naglavce okrenuo i one za koje se to najmanje moglo pretpostaviti. I fino probrana intelektualna imena, kao Damir Grubiša ili Siniša Rodin, odjednom su počela puhati u volovski rog da “ne” znači siguran ostanak u mraku Balkana, a isto se čulo i od Vesne Pusić. Dakle, i ordinarni antituđmanovci progovorili su promuklim zagrobnim jezikom Franje Tuđmana, a čule su se čak i takve budalaštine (Damir Kajin) da bi neulazak u EU značio ostanak “iza željezne zavjese”. Kao da Hrvatskoj prijeti neka nova ruska komunistička čizma, iz tajnog Putinovog šusteraja, što li.

Naravno, kada postoji svjesna namjera da se izvali ovoliko bedastoća, preko usta mora preći i poneka koja se nije htjela. Govoreći o gubitku mirovina hrvatskih penzionera, Vesna Pusić očito je zaboravila da se na ovom prostoru izredalo skoro pola tuceta država – Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija, posebno SFRJ, pa čak i NDH – i u nijednoj mirovine nisu dolazile u pitanje. Tako ispada da je Evropska unija socijalni lazaret za zbrinjavanje sirotinje na rubu biološkog izumiranja, što u Bruxellesu sigurno neće s odobravanjem primiti. Ali, to se u ovakvim propagandnim mlataranjima jednostavno ne može izbjeći. Kada je Hrvatska postala prije dvadeset godina samostalna država, to je pratila tako zapjenjena promidžba o nepobjedivoj i vječnoj hrvatskoj državi da se iz toga lako iščitavalo kako i sami njeni tvorci zapravo u to intimno sumnjaju. I sumnja se obistinila.

Hrvatska danas sliči na ruševinu čiji su bučno slavljeni temelji dobrano nagrizeni, a cijela se nadgradnja klima zbog krivo odabranog ekonomskog modela i autističnog tipa kulture koja se neprestano zapliće o mitove i sl. Sada bi se isto moglo dogoditi i s Evropskom unijom, čiji su se hrvatski apologeti toliko zapjenili u pohvalama njene jedinstvenosti i nezamjenjivosti, da bi im oni u Bruxellesu to trebali hitno zabraniti. Jer, u tim pohvalama kao da čuči prva klimava cigla zbog koje bi se uskoro i EU mogla zavaljati u vlastitim ruševinama. Ali, ne možeš ti našeg čovjeka zaustaviti. Premijeru Zoranu Milanoviću nije bilo dovoljno da spjeva ode Uniji, nego je, valjda da bude uvjerljiviji, napravio i prezriv osvrt na važne dijelove hrvatske prošlosti, što barem među zapadnim članicama EU-a nije nikada zabilježeno. Rekao je da je Unija prva asocijacija u koju Hrvatska stupa promišljeno, dok je u prvu i drugu Jugoslaviju ušla ishitreno i bez sudjelovanja naroda. Samo u nano-mozgu provincijalne pameti može se roditi poriv za ovakvim samopljuvanjem. Ne samo da Hrvatska nije ušla u dvije Jugoslavije ishitreno, nego je bila jedan od glavnih utemeljitelja, pa i inicijatora tih dviju država, što su toliko notorne činjenice da valjda ne treba tražiti dozvolu za njih od Milanovića.

Što se tiče sudjelovanja naroda, o tome se uvijek može govoriti, pa i u slučaju Unije, kamo se, doduše, ulazi nakon nacionalnih referenduma, ali izravno se bira samo slabo utjecajni Evropski parlament, a praktički se čitava izvršna vlast samoizabire. I to, u najnovije vrijeme, po ključu Monti-Papademos, koji po svemu izgleda cezaristički, jer sasvim zaobilazi volju birača, što znači da nije ništa bolji, prije gori, nego u dvjema Jugoslavijama. E, tu naši vlastodršci nemaju nikakvih prigovora, naprotiv. Odlukom da ne financiraju referendumsku kampanju protivnika ulaska u EU pokazali su da izuzetno respektiraju tu vrstu demokracije bez demokracije, a bogami je i Vesna Pusić spomenutim vezivanjem mirovina s članstvom u EU-u napravila bigotni naklon tamošnjem poretku stvari. Mirovine su, naime, jedna od rijetkih stvari koje Bruxelles ostavlja u isključivoj nadležnosti država članica, ali eto, već nas se preparira u kolonijalnom mentalitetu da će se i o tome odlučivati u centrali EU-a.

Ali, nema straha, one gore nije briga za naše mirovine, ni za to što su one ovako jadne i nikakve, što slijedi jedan napola darvinistički rezon, prisutan i šire. U središnjici EU-a ne brinu ni za broj ljudi na burzi rada, jer ih nezaposlenost ni najmanje ne sekira. Naprotiv, Unija spušta cijenu rada budući da zaposlene drži pod stalnom ucjenom da će biti zamijenjeni nezaposlenima koji vrebaju na njihova radna mjesta. Na taj način kapital ima na raspolaganju sve više radne snage spremne da radi za sve manje nadnice, što u nebo diže profite, a osiromašuje cijele slojeve stanovništva, sutra vjerojatno i cijele države. Kako se Evropa ipak ne bi pretvorila u spomenuti lazaret, izmišljeni su famozni poticaji, koje Vesna Pusić toliko voli isticati, ali oni su zapravo samo neka vrsta socijalne pomoći koja jamči elementarnu ravnotežu globalnom sustavu. Istinabog, sada se puno govori o Poljskoj koja brzo raste zahvaljujući tim poticajima, ali taj vruće hvaljeni primjer treba ohladiti podatkom da su plaće ondje i poslije osam godina članstva niže nego u Hrvatskoj.

Pa ipak, vjerojatno je ulazak Hrvatske u EU manje loše rješenje, ako ništa drugo jer se Unija praktički geografski poklopila s Evropom, tako da su vani ostale još samo malobrojne vrlo zrele i sređene zemlje, te one vrlo nezrele i nesređene. Hrvatska, srećom, ne pripada ovim drugima, ali još manje prvima, i vrlo brzo čut će se ono staro – prije je bilo bolje. Što je najgore, sadašnja hrvatska politička klasa tako je tanko kapacitirana da će dati više argumenata za takav zaključak nego protiv njega.

Novosti

Autor 29.1.2012. u 09:40