Refleksije uz Božić: “Nešto fali u našim životima”

tačno.net
Autor 29.12.2015. u 11:04

Refleksije uz Božić: “Nešto fali u našim životima”

Kako neki sjevernoamerički kolumnisti vide naš spas od nadolazećeg talasa degeneracije – bogatstva, demokratije, tehnološke superiornosti…

Piše: Fuad Đidić

Božić je posebno vrijeme. Različito od ostatka godine. Nezavisno od toga da li ga  doživljavate kao religiozni ili sekularni  festival, ovi dani sadrže osobenu fascinaciju. Njen osjećaj posebno je intezivan  ako živite, ili, ako ste se  ove godine zatkeli u nekom od sjevernoameričkih gradova.

Božić i ovdje, kao svugdje gdje je dotakla zapadna civilizacija, ima tu snagu da kreira novi prostor. Nekom čudnom alhemijom treperećih svjetala –  ulice, trgovi, kuće i cijela naselja  transformisane su  u nešto izuzetno i skoro nestvarno. Obično i svakodnevno postalo je izvanredno i skoro nenadmašno.

Kroz bogatstvo i raskoš okićenih jelki sa malenim anđelima na vrhu, uživate potpunu iluminaciju tog drugog i drugačijeg svijeta. Sve je ispunjeno i zakićeno simobolima…Među ljude su se vratili dobro poznati rituali. Šoping molovi su prenatrpani i odaju utisak kolona razdraganih ljudi koji tragaju za poklonima sa jednim ciljem da obraduju  i usreće sve one koje su im bliski i dragi. Okupljaju se porodice i prijatelje. Slijede tradicionalni zajednički ručak,  a radost se želi produžiti  i u zajedničkim večerama. Ovo ekstatično i, skoro nestvarno  raspoloženje u ovom bogatom i elitnom dijelu svijeta, provlači se kroz cijeli mjesec decembar.

Reklo bi se perfektni svijet dovoljan da budemo ispunjeni, sretni i duhovno siti i zadovoljni. Ostvareni snovi sreće i blagostanja,  snage i dobročinstva. Slavljeničko oduševljenje dovoljno da vas pomogne da pronađete koherentno značenje  vlastitog života i da eventulano, dostignete  njegov puni smisao i svrhu.

No, da li je to baš sve, tako? Da li je to samo fasada iza koje se krije drugačija i sumornija stvarnost?

Ako radoznalo zavirite na margine promišljanja najvažnijih sjeverno-američkih kolumnista  možete pronaći  dosta  dobrih eseja koji nas vode iza ove fasade. Uglavnom svi oni, više-manje kritički, ukazuju na drugačije poglede i tumačenja.

Zanimljivo bi bilo čuti šta je o tome neki dan napisao Robert Sibley, jedan od vodećih filozofskih kolumnista kanadskog  „Ottawa Citizen-a“.

Sibley uvjerava da uprkos punom sjaju  nešto tu ipak, nedostaje. Piše kako  je njegov utisak  da mi uprkos materijalnom obilju i dalje duhovno gladujemo. Autor u svom prigodnom eseju „Oduhovljeni Božić…” traga za odgovorom – kako zapravo, ugasiti našu duhovnu žeđ, ili, kako obnoviti i povratiti naš osjećaj duhovnosti,  a da pri tome očuvamo naslijeđe i rezulate  nauke i tehonologije.

Posebni  i izuzetni dani kao sto su dani Božića, samo pojačavaju potrebu traganja da se utaži duhovna glad čovjeka i propita smisao njegova stvarnog života i izvan postvarenog svijeta razazna što je doista dobro, što je istinski vrlina,  a što mnijenje i istinsko i konačno zlo.

Poznatu duhovnu krizu svijeta koju Sibley naziva „nevoljom zapadnog svijeta“ možda  najbolje iskazuje američki esejist  Eric Cohen kako ga citira Sibley:

“Moderno doba je ogromno po svojim postignućima u bogatstvu, po komforu izjednačenih šansi za sve, nauci i njenim otkrićima…Ali uprkos tim postignućima nedostaju odgovori modernosti na temeljna pitanja čovjeka, nedostaje transcendentna vizija koja čini život sretnim i smrt smislenom…I  ova postignuća često potkopavaju sve njegove prednosti. Naše bogatstvo je degenerisano u uživanje, tolerancija je degenerisala u nepromišljeni relativizam, nauka bez filozofije reducirala je čovjeka u predmet labaratorijskih istraživanja, tehonologija bez poniznosti iskušava ga u opasnim projektima…i iluzijama božanstevnosti i besmrtnosti…”

Rastućem talasu komercijalizacije koji vrhuni u vrijeme  božićnih praznika  i neumitnom opadanju i gubitku istinske religiozne vjere, Sibley zajedno sa  većinom američkih mislilaca, kao jedini spas sugeriše – povratak misiji filozofske kontemplacije – pažljivog posmatranja detalja i nadvladvanja svega onoga što odbija pažnju što odvači, što onemogućava da ostanemo samo sa svojim mislima.

Sibley ovdje podsjeća na francuskog filozofa Blaise Paskala koji je skoro prije jednog stoljeća napisao “Jedini uzrok čovjekove nesreće jeste u tome što on ne zna kako ostati miran u vlastitoj sobi”.

Potrebno je konačno priznati, piše Sibley da u našim životima nije sve moguće shvatiti sredstvima dominantnog kalkulativnog mišljenja. U naše živote je potrebmo vratiti i drugi, meditativni oblik mišljenja, koji je uslijed povezanosti kapitalizma  i imperijalizma sa kršćanstvom ostao odbačen i zaboravljen.

Na ovom mjestu Sibley je pozvao Hajdegorovu filozofiju, koja je po njemu ultimativni poziv Zapadu, da afirmacijom novog iskustva   ponovo svijet učini oduhovljenim i mjestom istinske o-čaranosti i susreta.

Moram  priznati da ovakva promišljanja u okolnostima oštro i opasno sučeljenog svijeta kakav je danas, imaju svoju težinu i značaj ali, da ipak, ne predstavljaju neki novi i posebni doprinos.To je posve sigurno, već dobro poznata optika kroz koju se gleda na sreću i mir čovjeka u modernom svijetu.

Što je onda, ovdje novo i značajno?

Novo i značajno sadrži se u jednoj drugačijoj refleksiji.

Gdje,  zapravo, danas usmjeriti prst  kao istinskom i konačnom zlu svijeta – prema muslimanima, prema crncima, prema siromašnim, prema socijalistima, prema komunistima, prema ateistima, prema sekularistima!?

Za razliku od Trumpa ili nekih drugih političara neokonzervativnog mainstrima koji su već iskazali svoje mišljenje o tom ultimativnom zlu, sjevernoamerički esejisti i kritičari, poput Sibley, očigledno imaju drugačije mišljenje.

Odgovor  bi se mogao sažeti u slijedećem. Ne možemo zlo tražiti kroz optiku religioznog ili teološko –krščanskog mišljenja ili teologije bilo koje druge religije koje  srastaju sa imperijalnim politikama, pa i samog sekularizma u pluranom društvu, već odgovor za vlastito ispunjenje i sreću možemo samo tražiti kroz  povratak i rehabilitaciju filozofskog promišljanja kao jedinog zastupnika slobode.

Rekli bi – kroz propitivanje vlastitih temlja, vlastite prakse, vlastitih mitova, vlastitih elita i njihove prakse, distanciranja od histerije i rastućeg militarizma.

Možda bi odgovor mogao biti kod starog Sokrata koji je morao ispiti otrov jer je optužen da je svojim znanjem trovao mlade. I što je svojim racionalnim metodom otkrivao  neznanje i sofistička zavaravanja predominantna u najvišim krugovima vlasti.

Božić je prilika da se sjetimo, kao što je onomad upozorio fra Drago Bojić, da je Isus iz Nazareta bio “prezren i odbačen baš od svojih“ i da neki najvažaniji američki kolumnisti grade svoju kritiku upravo na toj povijesnoj činjenici – podsjećajući da utaživanje duhovne gladi i pomirenja sa sobom i sa drugima, treba tražiti sigurno izvan postojeće elite političke ili religiozne strukture moći i vlasti.

I upravo zbog toga, Sretan Božić svima.

tačno.net
Autor 29.12.2015. u 11:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija