Reforma javne potrošnje – Vozaj me polako…

Dino Prohić
Autor 8.4.2014. u 07:43

Reforma javne potrošnje – Vozaj me polako…

Piše: Dino Prohić Uz dozvolu autora tekst je preuzet sa bloga prohic.no

Tačan broj službenih vozila koja koriste institucije vlasti u državne, entitetske, kantonalne i opštinske – nepoznat je jer nema jedinstvene evidencije. Neslužbeno, spominje se cifra od 10.000 vozila na čije se održavanje, popravke, registracije i gorivo godišnje potroši oko 60 miliona KM.  Naravno, povrh toga dođu i plate vozačima koje se mogu procijeniti na nekih 10 miliona KM godišnje. Dakle, za bespotrebni komfor političara godišnje se iz budžeta odliva oko (minimalno) 70 miliona maraka.

Ured za reviziju institucija BiH prošle godine je naveo da državne vlasti (Parlament, Vijeće ministara i oko 70 agencija, direkcija i instituta) imaju vozni park sa 3.549 vozila.

U 142 opštine (79 u FBiH i 63 u RS) se prema procjenama posjeduje po “samo” tri vozila (ukupno 426). Naravno, ni ovdje nema tačnih brojeva.

Poređenja radi: Kraljevina Norveška (sjećate se: najbogatija, naj, naj zemlja na svijetu) ima za potrebe vlade (16 ministarstava) nekih 20 vozila. Ovaj broj uključuje i minibus i par terenskih vozila. Parlament, regionalne vlade i direkcije nemaju svoj vozni park. Opštine nemaju službene automobile.

Ovo je samo simbol bespotrebnog rasipništva političke elite. Kada bi se izdaci za ovu namjenu smanjili za samo 50 posto, oslobodila bi se suma od 35.000.000 KM. Sasvim dovoljno da se negdje u BiH nešto pokrene sa mrtve tačke.

Najveći problem zemlje i jeste javna potrošnja, koju ne bi mogla izdržati (a i zašto bi?) ni najbogatija zemlja na svijetu, a kamo li balkanska sirotinja. Uz već poslovični nerad političara (i birokrata), jasno je da je nemoguće napraviti bilo kakav pomak.

Nije jedino rješenje ukidati RS, kantone i šta već ne. Potrebno je napraviti premise po kojima će vlasti raditi. Prvi korak je amaterizacija politike. Šta će jednom predsjedniku opštine službeni automobil sa vozačem? Ili jednom članu parlamenta? Kantonalne vlasti?

Većina njih u posjedu ima automobil, a nivo plata im je takav da mogu putovati i taxijem, u slučajevima kad za to ima potrebe.

Ako pođemo od pretpostavke da je položaj visokih zvaničnika entitetskih i državne vlade malo drugačiji, ne postoji nikakav opravdani razlog za visoke troškove održavanja kantonalnih vlasti. Amaterizacija lokalne politike izgledala bi ovako: vlasti od kantonalnog nivoa na niže ne bi imali iste povlastice kao državne vlasti. Lokalni parlamenti ne bi imali pravo na plate, nego bi se sastanci kantonalnih i opštinskih vlada održavali van radnog vremena, za šta bi poslanici dobivali honorare (po učinku, naravno. Ako se ne donese dnevni red- nema ni para). Opštine treba da vodi opštinski direktor koji bi bio uposlenik opštine i u djelo sprovodio političke odluke. Naravno, nepartijski zaposlen (pravilnik o zapošljavanju u opštinskim službama se mora napraviti, tako da se ovo što se sada dešava spriječi).

Vjera u keš

Također,  jedna od oblasti u kojima postoji ogromna siva ekonomija su vjerske zajednice. Vjerski službenici su državni službenici, jer su sve vjerske institucije (u svakom slučaju ove tri velike) na državnom budžetu. To osigurava njihovo prisustvo tamo gdje je potrebno. Nažalost, velike količine novca koje se prilivaju kroz razne djelatnosti vjerskih službenika, nisu proknjižene. Razne donacije koje obični građani daju u gotovini se ne prijavljuju i neoporezuju, te na taj način ne doprinose društvu u cijelini.

Nerijetko se čuje o ogromnom luksuzu sluga božijih, koji je u neskladu sa opštim stanjem u društvu. Tolika razlika u bogatstvu dovodi do odnarođivanja vjerskih službenika, te ne ide u prilog ni njima samima.

Da bi se to spriječilo, i da bi vjera imala funkciju koja joj je i namijenjena, mora se uvesti strožiji nadzor nad protokom novaca. To se vrlo lako može izvesti zabranom gotovinskog plaćanja raznih usluga koje vjerske zajednice pružaju. Također, moguće je ispravnijim oporezivanjem doći do određenih sredstava iz ove vrste sive ekonomije.

Ovako dobivena sredstva mogla bi se preusmjeriti u zdravstvo, školstvo ili proizvodnju. Teško je pomisliti da bi crkve i IZ imali išta protiv ovakvog načina raspodjele bogatstva u zemlji, s obzirom na to da je karakter vjere u svojoj suštini socijalno-demokratski i propovijeda što je moguće pravednije društvo.

Recept za smanjenje javnih troškova:

  1. Amaterizacija politike
  2. Smanjenje javne potrošnje (službeni automobili, dnevnice i sl.)
  3. Oporezivanje dodatne zarade
  4. Oporezivanje vjerskih zajednica
  5. Uvođenje (nezavisne)  državne revizije
  6. Antikorupcijske mjere
  7. Preusmjeravanje sredstava u proizvodnju, školstvo i zdravstvo
Dino Prohić
Autor 8.4.2014. u 07:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija