REKONSTRUKCIJA GLAVE ANDREJA PLENKOVIĆA

Ivo Anić
Autor 21.7.2019. u 09:38

REKONSTRUKCIJA GLAVE ANDREJA PLENKOVIĆA

Još u travnju sada već daleke 2017. godine, vrag će je pamtiti, premijer Plenković razriješio je na sjednici vlade tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Vlahu Orepića, ministra pravosuđa Antu Šprlju te ministra zaštite okoliša i energije Slavena Dobrovića. Razlog? Navelo se u šturom priopćenju kako je trojac glasovao protiv ministra financija Zdravka Marića te podržao prijedlog oporbe za izglasavanje nepovjerenja istoimenom ministru u slučaju Agrokor. Još jedan ministar „odletio“ je tih dana s dužnosti, vraga ćete se vi sjećati te zgode, samo zbog toga što nije bio prisutan na toj sjednici Vlade, Ivan Kovačić se zvao, i sutradan se raspala koalicija s Mostom koja je Andreja Plenkovića i dovela na vlast. Mostovi ministri tražili su premijerovu ostavku, jer je niti pet dana prije famoznog loma u medijima jasno i glasno govorio kako je to njegova Vlada, te kako on kao premijer snosi punu odgovornost za funkcioniranje iste.

Po kuloarima se već naveliko držalo kako bi premijer mogao postupiti odgovorno i zbilja dati ostavku zbog toliko ministara na odlasku, te kako su novi izbori ne nužni, već stvar političke pristojnosti, no oni mudriji i racionalniji govorili su kako aktualne zgode nisu ništa doli obračuni unutar HDZ-a iz kojeg nemilice cure informacije, te kako od novih izbora nema ništa jer je premijer „očistio“ sve one koji bi ga mogli ugroziti na vlasti, te ostavio, naravno, krotke i poslušne.

Još u lipnju sada već daleke 2017. godine, vrag će je dakako pamtiti, premijer Plenković prihvatio je ostavku tadašnjeg ministra vanjskih i europskih poslova Davora Ive Stiera, a u istom mjesecu osobno je smijenio i ministra znanosti i obrazovanja Pavu Barišića, i ptice su sada na granama već znale kako je stvar u unutarstranačkim obračunima u HDZ-u iz kojeg nemilice cure informacije, no čak i oni koji su držali kako premijer treba postupiti odgovorno i časno te ponuditi svoj mandat zbog Vlade koju je sam birao i sam postavio, a ona se naravno raspala, sada su odmahivali rukom i samo se nasmijali na dobru šalu.

Zadnji put, a vraga ćete se sjetiti i toga, kada je netko zadnji put bojažljivo spomenuo kako bi premijer mogao i trebao postupiti odgovorno i časno te ponuditi svoj mandat, točnije ostavku, zbog raspada svoje Vlade koju je osobno birao i kojoj je na čelu, desio se u svibnju 2018. vraga ćete se sjetiti i toga, kada je ministrica gospodarstva Martina Dalić zbog afere „Hotmail“ podnijela neopozivu ostavku. Unutarstranački obračuni u HDZ-u dovedeni su do usijanja tih dana i nije se zapravo niti znalo tko lobira protiv koga, a tko protiv koga novinarima daje informacije, no jedno je sigurno, više nikoga nije bilo tko bi uvaženom premijeru postavio logično pitanje zašto ne odstupi s mjesta čelnika Vlade koju je sam birao i za koju je izravno odgovoran, a koja se rasula poput kule od karata, što zbog curenja informacija iz njegove stranke, što zbog skandala i afera, što zbog činjenice da više zapravo nikoga u toj Vladi i nema koga su građani RH izravno birali na zadnjim izborima.

Nikoga više nije ni bilo briga zašto premijer ne postupa časno i odgovorno prema svojim građanima jer je svima već bilo sve jasno. Obračun u HDZ-u je zapravo ono što se događa i Andrej Plenković ne ne namjerava tron prepustiti svojim oponentima. Narod? pa narod se zabavlja, što bi drugo narod trebao raditi već se zabavljati obračunima u HDZ-u?

Još pred izbore za predsjednika HDZ-a, u srpnju 2016. bilo je jasno kako kandidatura Andreja Plenkovića Milijanu Brkiću nije po volji. Ono što je posebno smetalo rigidno desnom krilu stranke bio je Vladimir Šeks koji je jasno, kao siva eminencija, stao iza Andreja Plenkovića. Da će ta, tada minorna pojedinost, biti ključna u rujnu 2018. a vrag će je se crni danas više sjetiti,  malo je tko mogao tada sa sigurnošću predvidjeti.

U kojem će smjeru HDZ ići, bolje rečeno u kojem ga je smjeru namjeravao usmjeriti Milijan Brkić tada, iza pada Tomislava Karamarka, trebali su odlučiti delegati, a ne sami članovi kako stoji u statutu. Taj očiti puč trebao se odigrati na Općem saboru stranke, no na stranu Andreja Plenkovića neočekivano staje tada Tomislav Tolušić, ministar regionalnog razvoja i EU fondova, Vladimir Šeks, te Tomislav Čuljak, bivši politički tajnik HDZ-a, što Brkiću jasno šalje alarm kako je suprotstavljanje unutarstranačkom konsenzusu oko izbora novog predsjednika previše riskantno.

Brkić tada, uz par dvosmislenih izjava tipa “predsjednik je samo jedan od jednakih”, povija rep i utapa se u klasičan desničarski kolorit, braniteljsku ikonografiju i slikanje s časnim sestrama.

Kult ličnosti koji je trebalo brzo izgraditi za novopečenog predsjednika obavili su doslovno svi mediji u Hrvatskoj, osim naravno onih koji nisu na platnoj listi vladajuće oligarhije.

Naciju je zabljesnuo novi, mladi, uglađeni i proeuropski nastrojeni Plenković, pristojan i odmjeren, oboružan znanjem nekoliko jezika, sposoban i elokventan. Naslovnice medija u Hrvata krasilo je izdanje do tada nepoznatog europarlamentarca čije je najimpozantnije dostignuće do tada bilo to što nije stao u obranu žene koja ga je inaugurirala u visoku politiku, Jadranke Kosor, prilikom njenog nasilnog izbacivanja iz stranke.

Na Dan državnosti, novoizabrani predsjednik, medijima se obratio sa simboličkog polaganja vijenca na grob Franje Tuđmana, te konstatirao kako se sprema odvesti HDZ u politički desni centar, no namjeravam okupiti i one koji su desno od nas, aludirao je jasno Plenković tada na Milijana Brkića, citirajući prvog predsjednika stranke Franju Tuđmana oko politike pomirbe.

General Damir Krstičević, Davor Ivo Stier, virili su taj dan Plenkoviću iza ramena i davna načelo i postulat HDZ-a, opisan u „Novoj hrvatskoj paradigmi“, začet još koncem osamdesetih u Kanadi kod posjeta Franje Tuđmana rigidnoj proustaškoj emigraciji, trebao je nastaviti sa svojim povijesnim radom. Zacrtan put, pomirba svih dovoljno domoljubnih Hrvata, pod budnom paskom franjevaca, trebao je konačno spojiti rigidnu desnicu i umjereni proeuropski HDZ.

No Plenković je već tada pokazivao određenu dozu autokratizma, iako načelno, sraslog u birokraciju. Da birokracija Andreja Plenkovića ima bezuvjetni monopol nad medijima pokazalo se već u prvim mjesecima njegova mandata, i to će do dana današnjeg ostati najjače oružje budućeg premijera. Milijan Brkić u više se navrata znao okomiti na svog stranačkog šefa, a granicu je prešao nekoliko puta, najviše kod prozivanja Milorada Pupovca, koalicijskog partnera istaknuvši kako nacionalne manjine neće određivati sastav vlade jer je ovo Hrvatska država i o njoj odlučuju isključivo Hrvatice i Hrvati, aludirajući dakako na Pupovca koji je Srbin.

Taj sramotni istup mediji su uglavnom prešutjeli.

Milijan Brkić u međuvremenu je obnašao funkciju alfa – mužjaka stranke slikajući se u ronilačkom odijelu i maskirnim uniformama, uvjeravajući javnost i svoje pristaše kako je on zapravo „čovjek iz sjene“, onaj kojem slabašni i anemični premijer podnosi izvještaje. No samozvani „consigliere“, kao i velik dio javnosti, uskoro će shvatiti tko zapravo ima najveću težinu, i tko je onaj koji „vedri i oblači“, a u hrvatskom slučaju to je uglavnom onaj tko kontrolira medije.

Sprega vlasti i medija manifestira se na način da koordinirano djeluju. Vlast, ovaj put u ugrozi „puzajućeg udara desnice“, zaposjeda bezuvjetni monopol nad medijima, svoju ideologiju plasira kroz medije, ali i kontrolirano svoje afere, ako netko od podređenih previše pomoli glavu.

Objekt, okarakteriziran kao ugroza na koju se treba okomiti  mora biti isključiva meta napada, što znači da izričito ne smije biti usmjeren na bilo koga drugoga. Ta metoda objekta koji je meta, provodi se takvom preciznošću da mediji uglavnom zaborave na bilo što drugo osim glave za odstrel koja krasi naslovnice, i ta metoda osigurava pozicije drugih koji bi se mogli naći kao neugodne kolateralne žrtve.

Zbog tog razloga misteriozno „nestaju“ svi dokumenti koji inkriminiraju bilo koga drugoga doli jasno određenog objekta. Objekt stoga mora ostati u jasnoj nadležnosti specijalizirane medijske hajke, ali i nijedne druge institucije, jer bi se time možebitno otvorili neugodni procesi. Drugim riječima, sistem hajke rezultira nevjerojatnošću bilo kakvog vanjskog uplitanja institucija. Niti policije, niti pravosuđa, eventualno kakvog povjerenstva za sukob interesa.  Objekti ili skupine koje će se spominjati u medijskoj hajci moraju ostati u strogoj diskreciji, predviđajući kod planiranja, jasno, kako objekti koji su kolateralno pogođeni neće niti na koji način pokušati spašavati objekt koji se ciljano progoni.

Problemi koji spajaju te dvije strane tom metodom nikako ne mogu doći do svog zajedničkog nazivnika, i nadahnuti bilo kakvu smislenu, integriranu, institucionalnu akciju. Objekt, ministar koji je uskoro na tapetu, ubrzo će shvatiti kako je bilo koji oblik reakcije na tu spregu medija, vlasti i obavještajne birokracije, uzaludan i bezuspješan. Posljedice bilo kakvog oblika reakcije danas bi za bilo kojeg smijenjenog ministra bile krajnje pogubne jer je poruka preko medija jasna i nedvosmislena, iako za same institucije posve nejasna, potpuno nedokaziva i nema niti jedan element kaznenog progona.

I to možemo najslikovitije vidjeti na slučaju ministra Kuščevića. Niti jedan element kaznenog progona nije jasan, sve se uglavnom svodi pod HDZ-ov poslovični folklor, a nove smjene ministara i novi unutarstranački sukobi u HDZ-u, ubrzo će ministra Kuščevića baciti u zastaru, ropotarnicu oligarhije i medija, te ga se sjetiti jedino prigodom ovakvih analiza.

Drugim riječima, birokracija Andreja Plenkovića vodi visokosofisticiranu „ciljanu“ politiku i u isto vrijeme zadržava isključivo pravo da je vodi u potpunosti u svojoj nadležnosti. Postavljeni parametri potpuno su u nadležnosti premijera, koji koristi sve svoje medijske resurse kako bi u konačnici mogao računati na punu suradnju objekta kojem je sasvim jasno kako će, ako ne popusti „jačem“ biti i fizički uklonjen iz svih sfera i konteksta svakodnevnog života, biti minoriziran, a po mogućnosti i procesuiran, ako ne „povije rogove“.

Tu nasilničku metodu možemo mirne duše nazvati totalitarizmom uvijenim u tamjan, aludirajući dakako na medije koji su praktički postali glasilima čvrste koalicije vladajućih i Crkve. Sasvim je nebitno tko je „mastermind“ iza baraže „iznenadnih otkrića“, afera i skandala koje mediji nezasitno i danonoćno sipaju javnosti o jučer smijenjenim ministrima. Ako iza svega stoji Vladimir Šeks, poznat po klasičnim metodama i starim, uhodanim načinima udbaških hajki, Milijan Brkić ili sam Andrej Plenković, ponavljam, sasvim je nebitno.

Kao što je za ovu priču nebitan bilo koji smijenjeni ministar ili ministrica, koji zaslužuju kudikamo goru hajku od ove koja će ugasnuti promptno kako je i došla. Kada „neposlušni“ sin ili kćer podvije rogove, tada će u javnosti i medijima, uhodano, prokušano, buknuti neka nova afera sa drugim akterima, ili će jednostavno Severina snimiti novi porno uradak koji će zabaviti naciju.

Hoće li uvaženi premijer postupiti časno i pošteno te ponuditi svoj mandat nakon raspada i ove Vlade koju je sam izbrao i kojoj je bio na čelu, sada je već pitanje za potpune budale, kao što je i ono ne stoje li iza svega unutarstranački obračuni u HDZ-u.

No što smo zapravo naučili iz svih ovih burnih događaja kojima se ovih dana bavi nacija? Ponašanje Andreja Plenkovića razotkrilo je u potpunosti medijsko stanje u državi.

Svi intelektualni kapaciteti, sva naoštrena pera i hektolitri tinte, u potpunosti su u službi birokracije na vlasti. Šutnja pred tim organiziranim kršenjem Ustava, slobode medija, i potpune moralne erozije jedne od ključnih poluga demokracije, a koja se zove pošteno novinarstvo,  naprosto je strašna.

Jer pred tom beskrupuloznom birokracijom koja je zajašila moćni stroj modernog medijskog sustava stoji u konačnici konzument. Konzument kojem se sugerira da vjeruje u birokraciju koja ga doslovno jebe u zdrav mozak. Konzumet kojem se čak i sugerira da vjeruje isključivo novinarstvu koje jedino „raskrinkava afere“ i smjenjuje ministre, a zapravo ga jebe u zdrav mozak.

Jer što je drugo doli jebanja u mozak borba protiv birokracije od koje izdašno primaš informacije?

Takav konzument kojem upravo taj mozak ne služi za seksualno općenje, već za zbrajanje više od jedne decimale, na koncu može zaključiti samo jedno.

Mora da je u pitanju  rekonstrukcija glave!

Ivo Anić
Autor 21.7.2019. u 09:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija