Renato Baretić na vijest o smrti Ante Markovića: Dan kad je sahranjena Jugoslavija

Autor 29.11.2011. u 11:29

Renato Baretić na vijest o smrti Ante Markovića: Dan kad je sahranjena Jugoslavija

Punih 27 godina živio sam u Jugoslaviji i u samoupravnom socijalizmu, znači – kraće od većine aktualnih izbornih kandidata, pogotovo onih iz HDZ-a (to napominjem isključivo radi ljubaznih komentatora pod moje tekstove, ovdje dolje) ali ipak poprilično. Još uvijek više od polovice svoga dosadašnjeg vijeka. Ali ne sjećam se, ako izbacim neke detalje mladenačko-ljubavne naravi, nijednoga trenutka koji me je u toj Jugoslaviji i u tom samoupravnom socijalizmu razveselio, razgalio i osokolio kao čas kad je Ante Marković, u izravnom JRT-ovom prijenosu, s govornice Skupštine SFRJ, ujesen 1989. zamahao novim banknotama jugo-dinara, dao delegatima sekundu dramatske pauze, pa se odozgor nasmijao kao dijete, veselo i iskreno. Više od dvadeset milijuna ljudi tad je osjetilo olakšanje, nadu u kakvu-takvu bolju budućnost, u dinar čvrsto vezan za njemačku marku, jedan:sedam, u svršetak dugogodišnje inflacijske agonije. Bilo je – ali tad još to nismo znali, ili nismo željeli znati – tek nekoliko desetaka tisuća onih kojima je Markovićev premijerski manevar nakratko pomrsio konce i zblesio ih do bijesa…

Ne znam pamti li tkogod od ovih dolje komentatora Četrnaesti (izvanredni) kongres SKJ, s kojeg su najprije otišli Kučan i svi Slovenci, a potom i Račan i svi Hrvati. Slovenka Sonja Lokar je plakala, a Hrvat Ante Marković, predsjednik SIV-a, rekao je na hodniku novinarima tek – pa što ako se Partija raspala, Jugoslavija može i bez nje! Bože, kako je to jednostavno i pametno zvučalo, hej, pa nitko se nikad u 45 prethodnih godina nije usudio reći ništa slično! Marka je odmah skočila na devet dinara, za koji tjedan i na trinaest.

A onda je krenuo belaj… Ante Marković odbijao je prihvatiti neke nepobitne realnosti, on je zbilja želio sačuvati Jugoslaviju, umjesto da se, s jednakim žarom, posveti što mirnijem razdruživanju njezinih dotadašnjih republika. Držao se svoje neizvedive fiks-ideje do samoga kraja, do raketiranja Banskih dvora, a onda shvatio da je pogriješio i sa strankom i s YUTEL-om i sa svime i ubrzo digao ruke od svega, pa podnio ostavku i pošao u Austriju.

Nijedna od osamostaljenih republika nije ga tada pozvala barem za nekakvog savjetnika. Budale su već preuzele vlast, a budale najbolje znaju da nitko nije pametniji od njih. Tek nekoliko godina kasnije učinila je to Makedonija i – kakva god bila, ipak je ona od svih ex-YU republika iskusila najmanje rata, nije li?

A jučer je, kažu, umro Ante Marković. Umro je zauvijek onaj dječački smijeh s govornice Savezne skupštine ujesen 1989., umro je zadnji ozbiljni pokušaj zajeba Slobodana Miloševića i njegove pljačke savezne blagajne, umro je i zadnji znamen one 19.-stoljetne romantičarske iluzije o zajednici južnoslavenskih naroda, ovakvoj ili onakvoj (federalnoj, konfederalnoj ili, daj bože, samo dobrosusjedskoj), umro je najveći hrvatski političar postitovske i predtuđmanovske ere. Bez obzira na sve državotvorno-nezavisno-samostalnosne datume od Vardara pa do Triglava, tek onaj jučerašnji, 28. studenoga 2011. (dan uoči onog Dana Republike, sjećate se, tad smo svi išli nekamo u kolinje) možemo uzeti kao dan konačne smrti te, 20 godina samo klinički mrtve, Jugoslavije. Bez obzira na to što joj je i sam Marković odavno isključio aparate, ona je otišla tek sad, s njime.

Na nama je sad da pokušamo razmisliti o njegovu nasljeđu, pa krenemo kontati malo suvislije i napokon pomagati jedni drugima, i to tako da međusobnom gospodskom distancom zamijenimo preveliku plemensku bliskost. Nije bez vraga Ante (prezime mu znate) emigrirao baš u Austriju. A zadržao pritom i zagrebačku i sarajevsku adresu.

Alo, ljudi, jel kužite vi uopće koliki je grandiozni lik otišao s pozornice?! Naravno, naći će se za koji dan poneki priručni vikend-biograf s naramkom neprovjerenih i (samo djelomično) izmišljenih pikanterija o tajnom životu i dvostrukoj ličnosti Ante Markovića, tog, jelte, komunističkog naivca i epohalnog nesposobnjakovića, ali to tako mora biti u ovom medijskom gnojištu oko nas. A ja ću se i dalje, kao i dosad, kad god mi na kolumnistički volej legne kakva zgodna dosjetka na račun promoćurnih, snalažljivih i probitačnih Hercegovaca, malo lecnuti čim se sjetim da je i Ante Marković bio baš taj i takav, samo pinkicu drugačiji.

tekst preuzet sa Nacional.hr

Autor 29.11.2011. u 11:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija