Renato Baretić: Ne pitaj kome kamen leti, tebi leti!

Povezani članci

• Albanska mornarica i hrvatsko zrakoplovstvo
• Ratni zločin, razum i srce hrvatske državne politike
• BRANKO RIHTMAN: Potrebno vakcinisati oko 70 posto populacije u BiH da bi se stekla imunizacija
• Vuk Drašković preko Snežane Čongradin poručio Tadiću: Izjasni se o Mrkonjićevih „pet M“
• Danijel Server: Završena je era podela na Balkanu
• Irma Baralija: HDZ i SDA su nam uzeli deset godina prošlosti, ne damo budućnost

Tko bi od ovih mene gađao kamenom, sasvim nezainteresiran za to hoće li me možda ubiti ili oslijepiti (ili, naprotiv, zainteresiran baš za to, a ako promaši i ubije koga drugog uz mene – nema veze!) premda me uopće nikad nije upoznao, niti zna koji sam i čiji?

To si pitanje postavljam, apsolutno mimo vlastite volje, zadnjih dana, dok stojim na semaforu, dok trpim bolesno prekomjernu srdačnost blagajnice u samoposluzi, dok se – pospano hineći ljubaznost – mimoilazim s drugim roditeljima ispred dječjeg vrtića, dok čitam komentare čitatelja po portalima, dok slušam radijske ankete i zvono kvartovske crkve… Odgovor je jednostavan: bilo tko. Živim, naime, u Hrvatskoj. Tu bi svatko svakog najradije ubi-ubi-ubio, ubiooooo, ili mu barem kamenom raskrvario glavu, makar bila jednako katolička, čupava, ćelava, idiotska, profesorska, liberalna ili zadrta. Svejedno. Važno je samo baciti taj kamen i čučnuti u anonimnost gomile, važno je nauditi, uvrijediti i povrijediti, pa se sakriti. Jer ako onaj tamo uzvrati, bolje je da kamen pogodi koga drugog.

Autor: Dino Stanin/PIXSELL (Ilustracija)Zato ne pitam kome kamen leti. Meni leti.

Da mogu, kupio bih neki mali, čvrsti brod i plutao njime među Kornatima do zadnjeg dana, dobro pazeći jedino na to da više nikad nijedno ljudsko biće ne sretnem i ne upoznam, ma tko i kakav bio. Čak ni vas, čak ni ako plutate na nekom sličnom brodu, s istom ambicijom. Nikog više, nikad i nigdje.

Nacional.hr