Represija kao dio diskursa moći u romanima Meše Selimovića

Autor 2.8.2012. u 18:36

Represija kao dio diskursa moći u romanima Meše Selimovića

Nedžad Dedović, magistar humanističkih nauka iz područja književnosti

Represija u Selimovićevim romanima čini najizrazitiji oblik materijalizacije diskursa moći predstavljenog kroz oslikavanje djelovanja vladajućeg sistema i moćnika koji stoje uz taj sistem. Vlast, kako navodi Nikola Kovač, „podrazumijeva represiju kao svoju suštinu“, te ukazuje na povezanost nasilja i ideologije: „Prinuda (…) i nasilje služe politici kao sredstvo nametanja jednog modela ponašanja i jednog sistema upravljanja“ (Kovač, 2005: 42, 44). Represija je jedan od osnovnih mehanizama kojim sistem vlasti „nastoji da na sve načine odredi i usmjeri čovjekove postupke“ (Kovač, u: Novi izraz,1999: br. 6) kako bi se zadržao postojeći poredak. Elementi državnog aparata i moćnici atakuju na pojedinca ili pojedince čije djelovanje se ocijeni kao negativno i podrivajuće za taj sam aparat. U procesu „modeliranja“ nepodobnih korise se mjere prinude u vidu isljeđivanja, prijetnje, stavljanja u pritvor, torture, ekonomske izolacije, te na kraju i likvidacije. Prema Gramsciju, mjere prinude se vrše kroz institucije kao što su policija, sudovi i pravni sistem, zatvori i vojska. No to je samo jedan od načina osiguravanja dominacije – postoji i izgradnja i održavanje političkih alijansi i generiranje suglašavanja (‘legitimiteta’) s narodom (Gramsci, 1971). Mjerama prinude i instrumentima moći vlast nastoji uspostaviti model ponašanja i sistem upravljanja koji će osigurati njeno funkcioniranje, bez bojazni urušavanja.

U istraživačkom korpusu koji je predmet naše studije (Derviš i smrt, Tvrđava i Krug) vlast se obračunava s pojedincima koji su svojim djelovanjem doveli u pitanje njen autoritet i opstojnost. Vlast je totalitarne prirode – režim strahovlade i funkcionira na način da joj je „najviši cilj učvršćenje vlasti (…) uz pomoć mjera nasilja i ograničenja sloboda“ (Kovač, 2005: 29). Nasilje, nametanje moći i ograničenje sloboda vrši se preko policijsko-represivnog aparata, sudstva, te različitih „predstavnika“ na terenu. Terorom se postiže učinkovitost jer se na taj način podanici održavaju u pokornosti, osiguravajući neupitnost ustroja sistema. Na tom je tragu i Kazazovo promišljanje o karakteru vladajućeg sistema u romanima Derviš i smrt i Tvrđava, posmatrajući ih kao „dokumentarni iskaz o zlu i nasilju pomoću kojih se taj sistem odražava i reproducira svoju moć“ (Kazaz, u: Lešić, Martinović, 2010: 46).

Odnosi između pojedinca i režima strahovlade u romanima Derviš i smrt i Tvrđava potvrđuju tezu da je nasilje ideološka osnova totalitarnog režima i instrument za ostvarivanje i očuvanje stabilnosti. To predstavlja i jedno od niza obilježja kojim Selimovićevi romani iz historijskog okvira kreiraju luk prema modernim vremenima – ili prema svevremenosti. Ukazujući na alegorijsko značenje romana Derviš i smrt i Tvrđava, Predrag Palavestra navodi da se „roman Meše Selimovića priključio onim delima moderne književnosti koja tragaju za odgovorima na najznačajnija pitanja našeg vremena o položaju i sudbini čovekove ličnosti u represivnim monističkim sistemima ideoloških i političkih manipulacija u bespoštednoj borbi za vlast“ (Palavestra, u: Lagumdžija, 1986: 210). Naravno, prethodna tvrdnja se može proširiti i na ostale romane – Krug i Ostrvo u kojima nalazimo sistem jedne partije, jedne ideologije koja se održava već pomenutim mjerama nasilja i ideološko-političkom indoktrinacijom (uz Derviš i smrt, naročito izraženo u Krugu).

U Dervišu lokalni moćnici represivno djeluju na Ahmeda Nurudina jer svojim riječima i traganjem za pravdom za nevinoga brata ukazuje na nepravedne odluke sistema vlasti, posebno kadije, institucije koja među prvima treba simbolizirati i svojim postupcima potvrđivati pravednu državu. Nurudin postaje opasnost za moćnike jer svojim nastupima „dovodi u vezu sistem dogmi sa realnim odnosima“ (Protić, u: Lagumdžija, 1986: 223), ukazuje na ogriješenje o dogmu što je najteži grijeh u društvu koje je ideološki markirano. Da bi spriječila Nurudinovo djelovanje koje može ugroziti njenu poziciju, vlast najprije upozorava šejha šaljući svog „predstavnika“ čiji je zadatak prenijeti prijetnju, ukazati na posljedice i potvrditi moć sistema. To su načini djelovanja represivnog aparata – „discipliniranjem“ disidentnih snaga – ukazivanjem na moć, upozorenjem, i na kraju, ako se ne ispoštuje upozorenje, kažnjavanjem protivnika instrumentima fizičke prisile. Prva „posjeta“ Vlasti odiše eufemizacijom – upozorenja se prenose „prijateljskim“ riječima, bez buke, no uz jasnu poruku kakav se rasplet može očekivati ukoliko šejh ne prihvati upozorenje. Policajac daje direktive Nurudinu – no ti direktivi nisu i naređenja, više kao savjet: „Direktivi ne moraju uvijek biti obliku naređenja, nego mogu imati i oblik učtivih zahtijeva“ (Van Dijk, 2008: 203), no onaj kome su ti direktivi (iako tako ne zvuče) upućeni iz konteksta razumijeva da je u pitanju naredba. Takav primjer nalazimo i u nastupu valijskog defterdara koji Nurudina, na prvi pogled, ljubazno pita „hoćeš li napisati rješenje?“ (o hapšenju Hasana, op. N.D.). Komunikativna situacija (pozicije učesnika u interakciji, znanje, norme) određuje upotrebu jezika – nametanje moći.

„Šalju me prijatelji.

–       Kakvi prijatelji?

–       Prijatelji. (…)

–       Poruka je kratka. (…)

Prijatelji ti poručuju da malo pripaziš šta radiš. (…)

Da pripaziš. Suviše istrčavaš, moglo bi da bude opasno. (…)

Dakle prijetnja. Namjerno ponižavajuća, stavljena u usta ovog policijskog prostaka, što se još za svoj račun, zabavlja sa mnom, dajući mi savjete. (…)

–       Nikakve krivice nemam.

–       Pa sad, nije baš da nemaš. Ko je nema, reci pravo. Eto, dolazi li u tekiju Hasan, dželepčija? Dolazi. Vodite li svakakve razgovore? Vodite. Pa onda…

–       Kako te nije stid.

–       Nije me stid, efendija. Pa onda, je li se u tekijsku bašču sklonio bjegunac? (…)

–       Kasno si pozvao stražare. A o drugim krivicama da i ne govorim. (…)

–       Je li to sve?

–       A kud ćeš više? Pametnom čovjeku i ovo bi bilo previše. (…) Svi tako u početku pitaju: je li to sve? Poslije ne pitaju.(…) pa nemoj reći: nisam znao. Sad znaš“ (str. 150–152).

Slijedeće upozorenje Nurudinu, za razliku od prvog, nema eufemizaciju. Sada vlast prikazuje svoju moć u hiperboliziranom obliku, obliku koji ukazuje na surovost i nemilosrdnost sistema. Institucionalizovani oblik nasilja, ali i etatistički teror[1], primjenjuju se nakon što je Nurudin održao govor u džamiji u kojem je na narod prenio osjećaj tuge i nepravde zbog učinjenog zločina (čime ugrožava pozicije vlastodržaca) – kazna je klasični linč „izaslanika“ vlasti što je, ustvari, legalizovano nasilje. Prizor moći se dodatno intenzivira odabirom načina napada na Nurudina: Nurudina, koji je pješak na ulici, potpuno izložen i nezaštićen, napadaju ljudi koji su iznad njega – na snažnim i moćnim konjima[2], s kandžijama.

„Dan je malaksavao, nebo je još crveno na zapadu. Sjećam se, na tom nebesnom crvenilu, što je stajalo iza njih kao podloga, vidio sam četiri konjanika na početku sokaka. Bili su lijepi, kao izvezeni na crvenoj svili“ (…)

Na samom početku crvena boja simbolizira slutnju na strahote koje će zadesiti Nurudina. U daljenjem tekstu ukazuje na bol, krv, teror i užas koji trpi Nurudin. 

„Kad sam pošao prema njima, konji su skočili, podbodeni udarcima koje nisam vidio, i jurnuli izravnati, zatvarajući uski sokak od jednog zida do drugog.“

Simbolizam Nurudinovog položaja: Moć napada sinhronizovano („jurnuli izravnati“), no  Nurudin ne spoznaje da ga napadaju (kasno shvata karakter vlasti), nalazi se u bezizlaznom „sokaku života“.

„Išli su na mene!

(…)

Ali oni su udarali kandžijama po konjskim sapima, požurujući ih, sve se bliže, zemlja je tutnjala najstrašnijim tutnjem koji sam ikada čuo, a četvoroglava neman, uzvitlana i krvožderna, primicala se nepojmljivom brzinom. Pokušao sam da bježim, ili samo pomislio, ali u nogama nije bilo snage, konji su mi dahtali za vratom, duž kičme sam osjećao jezu udarca što tek nije zasjekao, pašću, pregaziće me, stao sam uza zid, i prilijepljen, istanjen, a još uvijek dohvatljiv, vidio nad sobom četiri razjapljene konjske njuške, ogromne, crvene, pune krvi i pjene, i četiri para konjskih nogu što su mahala oko moje glave, i četiri surova torbeška lica i četvora otvorena torbeška usta, crvena i okrvavljena kao i konjska, i četiri kandžije od volovske žile, četiri zmije što su siktale na mene, oplićući me licu, po vratu, po prsima (…) postojao je samo crven, krvav, nepojmljiv užas“ (str. 199–200).

Predstava moći vlasti je vrlo snažna sa mnoštvom leksema koji simboliziraju moć vlasti  i nemoć pojedinca (koja se ostvaruje i u punom materijaliziranom obliku), ali i užas koji proizvodi moć. Elbisa Ustamujić smatra da se u ovom slučaju ugroženost i poniženost čovjekova naglašava tropičnom i metonimijskom figurativnošću – inverzivni epiteti, poređenja, metafore, sinegdoha, metonimija, anafora, polisindet (Ustamujić, 2004: 133). Kandžija ili bič vlasti, bič koji je surov i nemilosrdan za sve one koji se imalo otmu njegovom upravljanju. Vlast je izgubila svoje ljudske osobine što je predstavljeno metaforom neman i četiri zmije, uz intenziviranje s epitetom krvožderna čime se još jače oslikava priroda sistema vladavine u totalitarnom društvu. Neman dovodi Nurudina u stanje u kojem je ljudsko biće beznačajno – prilijepljen, istanjen. Selimović je za „izaslanike“ vlasti, a time i za samu vlast, upotrijebio vrlo jako poređenje – izjednačeni su sa životinjama: četvora otvorena torbeška usta, crvena i okrvavljena kao i konjska.

Represivni sistem nastavlja svoje djelovanje ne dozvoljavajući Nurudinu nikakvu mogućnost da se brani jer sistem strahovlade ne poznaje žalbu i odbranu. Saznavši (od Mula Jusufa, kadijinog špijuna) da Nurudin sprema tužbu valijskom muli, što znači potencijalna opasnost za vladajuću strukturu, lokalna vlast u liku muselima ponovo šalje svoje „izaslanike“ na Nurudina. Cilj je zatočiti Nurudina, spriječiti njegovo subverzivno djelovanje, utjecaj u narodu i na kraju ga prestrašiti, poniziti i revanširati mu se za otpor vladajućoj strukturi. Nurudin „mora“ biti krivac jer, kako navodi Kovač, „režim da bi se oslobodio krivice, pronalazi ‘krivca’ van svojih redova“ (Kovač, 2005: 222). Također, taj čin služi i kao svojevrsno opravdanje postojanja same vlasti: „Vlast može da postoji jedino ako ima svoje opravdanje. Ona ima svoje opravdanje onda kada deluje. Da bi mogla da deluje ona mora za to da ima svoje razloge. Ona pronalazi razloge da bi mogla da deluje, deluje da bi mogla da ima svoja opravdanja, ima svoje opravdanje da bi mogla da postoji i krug je potpuno zatvoren. Onda kada ne može da pronađe razloge za delovanje ona ih izmišlja.“ (Protić, u: Lagumdžija, 1986: 222). Djelovanje na Nurudina – opravdanje je Nurudinov govor u džamiji koji, prema mišljenju vlastodržaca, podriva poredak; posjedniku i Harunu se izmišlja krivica da bi vlast mogla opravdati svoj postupak. Centri moći uspostavljaju legalizaciju prinude uokvirivajući opoziciona djelovanja u atake na zakon. To su načini funkcioniranja sistema strahovlade koji postoji i opstoji zahvaljujući nametanju moći, nasilja i straha, te montiranju procesa i izmišljanju krivice i krivaca kako bi imali uporište u zakonu. Nasilje i strah su, zapravo, osnovne metode za držanje u pokornosti podanika totalitarnog režima. Efikasnost vladanja nije moguća bez ta dva elementa.

Nurudin je ponižen drskošću dvojice „izaslanika“ koji, pod oreolom moći i sile, ponovo podsmješljivo nastupaju, s imperativnim gestama koje pokazuju i apsolutno nepoštovanje prema šejhu i starom Hafiz Muhamedu, vrijeđajući ih (Hafiz je „budala“) ignorirajući njihove proteste, ironično (ili nikako) odgovarajući na pitanja i sprovodeći šejha tekije kao zločinca – urakljen i zagušen. Osim toga, vlast je ponovno prikazana dehumanizirajuće – u liku čovjeka pljosnata lica.

Nada mnom je stajao čovjek pljosnata lica, što mi je donio muselimovu prijetnju. (…)

–       Šta tražite? – upitao sam uplašen, trgnut iz sna, zbunjen njihovom drskošću.

Nije žurio da odgovori, gledao me podsmješljivo (…)

–       Nije me poslušao – rekao je čovjek veselo.

–       Šta tražiš? – upitao sam uznemiren (…) – Ko vas je pustio? Kako se usuđujete da uđete u tekiju!

(…) Pogledao me začuđeno, ništa ne odgovorivši. Našao je tužbu i pročitao, mašući glavom.

Šta će ti ovo? – upitao je iznenađen. (…)

–                     Tvoja stvar – ponovio je. Hajde, obuci se. (…)

–                     Jesi li rekao da se obučem?

–                     Rekao sam. A možeš i tako, ako hoćeš. I požuri, ne pravi ne prilike ni meni ni sebi.

–                     Dobro, poći ću. Ali neko će ovo platiti.

–                     Tako je najbolje. A neko uvijek plati.

–                     Kuda me vodite?

–                     Ah, kuda te vodimo!

–                     Šta ću reći dervišima? Kada ću se vratiti?

–                     Ništa nećeš reći. A vratićeš se odmah. Ili nikad“ (str. 202–203).

Moć policajaca oslikavaju imperativne i konstrukcije koje upućuju na prijetnju. Konstrukcija „A vratićeš se odmah. Ili nikad“ može se tumačiti kao prijetnja s obilježjima tkz. negativnog obećanja (Felman, 1993: 21), budući da u sebi nosi ironiju i realnu opasnost koja prijeti Nurudinu. Također, direktno izricanje naredaba znači i da je „tada surovo očigledno da je govornik bitniji i da ima moć da kontrolira akcije slušaoca“ (Lakoff, 1990: 30). U oba se slučaja može govoriti i o čistoj zloupotrebi moći koja se definira kao „kršenje zakona, pravila, jednakosti i pravde od onih koji gospodare moći“ (Van Dijk, 1993: 255) – policajci narušavaju svetost prostora tekije, ponižavaju i zatim hapse Nurudina bez ikakve optužbe. Zatvaranje političkih „griješnika“, onih koji su doveli u pitanje pravednost sistema vladavine, vrhunac je totalitarne svijesti i ideološkog djelovanja.

„(…) Hajde!požurivao me čovjek. – Ko smo! Kakvih sve budala nema na svijetu! Da i tebe povedemo pa ćeš znati ko smo. (…)

Budala – zaključio je policajac razložno. – Ne idi preko reda, možemo doći i po tebe. (…)

Prišao sam da mu pomognem. Policajac me zadržao.

–       Jadnik – rekao je mirno, kao grdnju, ili prezir. I pokazao mi rukom da izađem.

Išli su pored mene. Iza mene. Koračao sam urakljen, zagušen“ (str. 204).

Zagušen, glagolski prildjev trpni, i lingvistički i simbolički upućuje na položaj Ahmeda Nurudina u sistemu totalitarne vladavine, sistemu koji doslovno zagušuje slobodnu misao koristeći različite metode terora. U takvom položaju bezizlaznosti moć vlasti se prikazuje i kao moć koja obuhvata i fizičke i virtualne prostore – sveprisutna je i zato su njene žrtve toliko slabe i „pomirene sa sudbinom“:

„Zašto ljudi ne viču kad ih vode u smrt, zašto se ne oglase, zašto ne traže pomoć? Zašto ne bježe?“ (str. 205)

 Ljudi bivaju uvjereni u svemoćnu prirodu vlasti, kao natprirodnu silu kojoj se ne može i nema smisla odupirati. Borba između pojedinca i totalitarne vlasti može imati jedan ishod – poraz pojedinca. Jedan od oblika dominacije-moći je kažnjavanje reduciranjem slobode (Howarth, 2009: 316). U takvo stanje dolazi i Nurudin – bačen je u vlažnu, blatnjavu i smrdljivu tamnicu. Imajući na umu politički aspekt djelovanja protiv šejha, smatramo da je korisno pomenuti Foucaultovu tvrdnju da se „kazna mora razumjeti kao politička strategija“ (Downing, 2008: 77) koja ima svoje destruktivno psihološko djelovanje – potpuno poništavanje dostojanstva, ugleda i čovjekovog značaja. Vlast šalje poruku da je pojedinac potpuno beznačajan u odnosu na sistem, ali se time ukazuje i na činjenicu da svako i u svakom trenutku može postati žrtvom totalitarnog sistema. Taj se momenat najbolje vidi iz Nurudinovog ironijski obilježenog unutrašnjeg monologa nakon što je bačen u tamnicu – sve njegove „titule“ postale su jedno veliko ništa: „Derviš Ahmed Nurudin, svjetlo vjere, šejh tekije. Zaboravio sam na njega, cijelu noć nisam imao zvanja ni imena. Podsjetio sam se, oživio ga pred ovim čovjekom. Ahmed Nurudin, vaiz i učenjak, krov i temelj tekije, slava kasabe, gospodar svijeta. Sad traži dasku i ponjavu od slijepog miša Džemala, da ne legne u blato, i čeka da ga zadave i mrtva spuste u to blato u koje neće da legne živ“ (str. 210) .

U Krugu ne nalazimo slike hapšenja, torture i sprovođenja u tamnicu, kao oblike fizičke manifestacije diskursa moći. Umjesto slika imamo ukazivanje na represivno djelovanje protiv studenata (demonstracije 1968.) kada je je „nekoliko desetina studenata zatvoreno i na brzinu osuđeno ili istjerano s fakulteta“ (Krug: 123). Također, postoji snažna aluzija na teror jer se pominje simbol represije nad političkim neistomišljenicima i onima koji nisu htjeli da se pokore. To je najpoznatiji politički kazamat komunističke Jugoslavije  –  Goli otok na kojem je bio pritvoren nekadašnji Mladenov suborac, revolucionar Vuković Milan  koji „nije hteo da se pokori“ (str. 80). Također, i novinar Stojić je platio cijenu izgovorene riječi jer je, kako kaže Ninin otac, „bio u zatvoru zbog neprijateljske propagande, tri godine“ (str. 168). Kroz prizmu studentskih demonstracija iz 1968, očituje se demonstracija moći i represivne akcije vlasti u cilju obračuna sa snagama koje narušavaju stabilnost vladajućih struktura: „Nekoliko desetina studenata je zatvoreno i na brzinu osuđeno ili istjerano s fakulteta“ (str. 123). Selimović faktografski oslikava jedan turbulentan društveno-politički događaj koji je označio početak borbe za građanska prava i potrebu za prekompozicijom dotad ustaljenih načina odnosa u komunističkoj Jugoslaviji. S tim u vezi, može se ustvrditi da interpretacija romana Krug, ali i ostalih romana koji su predmet naše analize, može biti čvrsto bazirana na teorijskim principima novog historicizma budući da novohistorijsko tumačenje određenog književnog djela uspostavlja čvrstu relaciju sa neknjiževnim događajima čiji se eho osjeti u tom djelu. Također, novohistorijsko tumačenje podrazumijeva i naglašavanje djelovanja centara moći – logiku sila koje upravljaju društvom ali i oblike otimanja kontroli Moći – ideale individualne slobode, otpor autoritetu vlasti. Jedan je od osnovnih postulata novog historicizma tvrdnja da tekstovi reflektiraju historiju. Smatramo da navedeni principi novohistorijske kritike korespondiraju s karakterom Selimovićevih romana te se stoga mogu posmatrati i interpretirati iz perspektive novog historicizma.

Iako ne dospijeva u tamnicu, i Ahmet Šabo biva izložen torturi, poniženju i općoj egzistencijalnoj ugroženosti zato što se poput Nurudina usudio da misli, pokazavši da nije dio sistema dirigovanog mišljenja, jednog od osnovnih obilježja totalitarnog poretka. Nakon što je svojim istinitim riječima doveo u pitanje autoritet i pravednost lokalnih moćnika i prema njihovoj procjeni postao politički opasan, vlast brzo reagira preko svojih „ljudi na terenu“ koji Šabu ponižavaju na najokrutniji način – uprljavši ga svojim izmetom, čime ga, kao i Nurudina, svode na prabiće, na biće bez ikakvih vrijednosti, biće izjednačeno s ništicom: „Osjetio sam da mi se glava rasprsnula od udarca i, padajući, čuo sam nejasno kako oko mene klopara mnogo nogu, kao maljice o bubanj. Onda sam se onesvjestio“ (…) (Tvrđava: 94).

–       I usrali su te, nesrećniče, od tjemena do koljena. Usrali i upišali“ (str. 95).

Poniženje se tako uspostavlja kao još jedan od oblika djelovanja sistema moći jer su poniženju izloženi i Šabo i Nurudin. Šabo je ponižen činom prljanja izmetom i potpunim brisanjem identiteta, a izložen je i strahu i konstantnom praćenju serdara-Avdage. Nurudina vlast ponižava preko pet svojih „instanci“ – muselima koji ga grubo odbija i stavlja mu do znanja da je beznačajan, te mu imputira suprotstavljanje Svetoj knjizi; kadije koji mu se ruga i šalje ga u „smrdljivu tamnicu“; policajaca koji ga također ismijavaju i ponižavaju, te urakljenog i zagušenog sprovode u tvrđavu; muftije pred kojim je prisiljen da glumi cirkusanta; i, na kraju, valijinog defterdara koji ga primorava da potpiše nalog za Hasanovo hapšenje čime, kako kaže Nurudin, postaje „đubre“ (Derviš i smrt: 400).

Nurudinov odnos prema vlasti oslikava sami karakter junaka političkog romana – „politički roman predstavlja čovjeka u sukobu sa ustanovama, čovjeka čija su volja i djelovanje podređeni zahtjevima vlasti.“ (Kovač, u: Novi izraz, 1998: br.1). Pet „instanci“ moći predstavljaju i neprobojne „tvrđave“, simbol koji je prisutan u svim Selimovićevim romanima. Šabo i Nurudin su paradigma nemogućnosti istinskog odnosa i komunikacije između pojedinca i moćnika – moćnici uvijek imaju način kako da ostanu superiorniji (nasilje, pozivanje na zakon, svetu knjigu) što se ponajbolje oslikava u Šabinom promišljanju: „Jezika među nama zajedničkog nema, misli zajedničke nema, života zajedničkog nema“ (Tvrđava: 103). Vlast i putem poniženja ponovo dokazuje neupitnost svoje moći i utjecaja, a podređenima šalje prijeteću poruku kako završavaju oni koji se na bilo kakav način suprotstave autoritetu.

U Šabinom diskursu osjeti se nemoć pred „besmislenom surovosti“ koja zabranjuje riječ. Šabo to spoznaje, što je i cilj vlasti – „životni prostor krivca pretvoriti u stakleno zvono pod kojim će on spoznati jad svoje moći i moć vlasti“ (Prohić, 1988: 47).  Metaforički izrazi animalnog karaktera upućuju na pomenutu nemoć i potčinjenost pojedinca u sukobu s moćnom mrežom institucija, ali i na zvjerinjak, kako Šabo označava društvenu zajednicu čiji je i član: zajednica bez ikakvih pravila i zakona, morala i etike – pravila i moral tumače i imaju „monopol“ nad njima elitistički i krugovi s moći i utjecajem u društvu.

„Šta su oni? (….) Zvijeri?

Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao učiniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti?

„Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu, glista, koju kokoš kljucne, kad izađe iz svojih podzemnih hodnika.

Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

Zašto im je bila potrebna ta osveta? (…)

Da zabrane misao? Da zabrane riječ? (…)

Ja, ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode“ (str. 101–103).

Šabo u nastavku „obrazlaganja“ nasilja izvršenog nad njim ukazuje na način funkcioniranja aparata vlasti, tj. obračunavanja sa neistomišljenicima. Naime, vlast funkcionira preko neke vrste produžene ruke, uz pomoć izvršilaca koji su u pravilu ljudi upitnog morala i karaktera, ali nose strah čime učvršćuju poziciju svojih nalogodavaca. Na taj fenomen upozorava i Foucault, naglašavajući da je kroz historiju vlast iskorištavala delinkvente i kriminalce za učvršivanje i nametanje svoje moći i utjecaja (Gordon, 1980: 40).

„Ponizili su me, tuđom rukom, oni za sve imaju izvršioce, vječne sluge, bez savjesti i razuma (…) Svi im se podsmijevaju, svi ih preziru, a svi ih se boje.

I ja ih prezirem, i ja ih se bojim“ (str. 103).

Šabo razmatra mogućnost žalbe, no, za razliku od Nurudina koji vjeruje da „tamo negdje“ postoji pravda i pokušava da se žali (da ukaže na nepravdu i da pozove na kažnjavanje krivaca), on odmah, bez iluzija, shvata da je u svijetu u kojem živi besmisleno pokušavati tražiti pravdu – pojedinac je potpuno nevažan u sistemu sile i nasilja. Šabino promišljanje se može dovesti u vezu s tvrdnjom da „vlastodršci u totalitarnom sistemu nikad se ne pravdaju ni pred kim (…)“ (Kovač, 2005: 170).

„(…) koga biju na ulici kao prezrenog kokošara. Nizašto. Bez straha da će ikome odgovarati (…) Ne mogu čak ni da tužim. Koga? Mrak, vještice? I zašto? (…) Mogu da mislim što god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današenjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš (…) Nemaš mogućnosti da kažeš ono što ti je na srcu (…)“ (str. 106).

U vremenima strahovlade smrt je nerijetko kazna za slobodnu, kritičku misao. U Dervišu je tako kažnjen Harun, Nurudinov brat, jer je pronašao dokaze koji kompromitiraju vlast (sudstvo). U Tvrđavi, hafiz-Abdulah Delalija biva ubijen nakon što je javno ukazao na negativne osobine društvenih prvaka (oholost, sebičnost, teror nad narodom, spriječavanje slobodne misli). Vlast se sa svojim protivnicima ili neistomišljenicima obračunava na diskretan način, pod okriljem noći, uz pomoć ljudi upitnog morala. Tako se ne otkriva vlast kao izvršilac kazne jer takav čin ne bi bio popularan, no onome nad kime se izvrši kazna jasno se šalje poruka zašto je i od koga kažnjen: Šabu su pretukli i „uprljali izmetom“ gradski momci (nepoznati), a hafiz-Abdulaha su „namrtvo prebili hrsuzi kada se vraćao iz džamije, s jacije“ (str. 271).

Represija nad Šabom, Nurudinom i Ramizom rezultat je reakcije vlasti na njihovu izgovorenu riječ koja ugrožava stabilnost vladajuće strukture. No nisu samo pojedinci izloženi represiji zbog otpora – verbalno ili u vidu neposluha. U Tvrđavi je cijela jedna zajednica (selo Župča) izložena represiji jer odbija carsku naredbu o davanju ratne pomoći. Tvrđavski prvaci su spremni na sve kako izbrisali Ramizove riječi – kako Zafranija kaže „moramo zatrti sjeme njegovih riječi, da ne iznikne nijedna rđava posljedica“ (str. 256), a Šabi nude da utječe na Ramiza kako bi se odrekao svojih riječi što je i vrhunac totalitarnog djelovanja – zabraniti svoje vlastito mišljenje, poglede na život i stvarnost. Vlast, zapravo, nastoji uništiti čovjekov identitet – njegov identitet se mora uklapati u okvire totalitarne, nametnute misli. Važnost riječi tako poprima ogromne razmjere uzrokujući široka društveno-politička previranja. Taj je aspekt posebno izražen u totalitarnim režimima kakvi su i u Tvrđavi i u Dervišu, pošto su posebno osjetljivi prema iskazivanju kritičkih stavova, te čak svojim zakonodavstvom sužavaju granice slobodnog govora potpuno zabranjujući određene teme ili ograničavajući opseg u kojem se o njima može diskutirati. Također, Selimović i u Krugu problematizira ovo pitanje naglašavajući osjetljivost sistema prema kritičkim promišljanjima (primjeri Čizmića, Vladimira, ali i cjelokupna pozadina romana koja otkriva nepostojanje građanskih sloboda). Vlast, preko svojih ljudi na „terenu“, želi da javna riječ bude u skladu s politikom i ideologijom koju ona slijedi. Jedan od primjera takvog djelovanja je i partijski novinar R. koji nastoji da kreira afirmativnu atmosferu u odnosu na Partiju kroz vlastite ili propartijske odgovore na Vladimiru postavljenja pitanja, zatim i vrlo direktnim pitanjem koje nameće „prihvatljivo“ ponašanje što otkriva već pomenuti pritisak na slobodu govora i političkog opredijeljenja (što je jedan od klasičnih načina djelovanja nedemokratske vlasti):

–        „Smatraš li da su govori na današnjoj svečanosti bili politički i ideološki ispravni?“ (Krug: 87)

Stoga, lik novinara R. treba posmatrati i u kontekstu kontrole sredstava tzv. simboličke reprodukcije diskursa čiji su integralni dio mas-mediji. S tim u vezi, treba naglasiti da kontroliranjem sredstava simboličke reprodukcije dominantne elitističke grupe imaju cilj da kontroliraju reprodukciju svoje vlastite elitistički utemeljene moći i da uvjere cijelokupnu dominantnu grupu da održava svoju poziciju dominacije vis-a-vis potčinjene grupe (npr., da bi se izbjegla solidarnost među potčinjenim grupama (Van Dijk, 1994: 34, 23).

U Selimovićevim romanima nalazimo različite metode uspostavljanja dominacije (na neke smo već ukazali), no fokusirat ćemo se na dvije izrazito specifične: discipliniranje sa ispitivanjem kao osnovnom metodom i priznanje. Termine je uveo Foucault, a za naš su rad važni s aspekta univerzalnosti Selimovićevog romana. Naime, pomenute metode se smatraju proizvodom modernog doba, no na njih nailazimo i u Selimovićevom romanu čiji je okvir povijest čime njegovi romani prave još jedan paraboličan odnos s modernim vremenom.

Ispitivanje se odnosi na kontroliranje: kretanja, navika, komunikacije i dr. Konstantno kontroliranje i praćenje održava osobu potčinjenom, a proces rezultira potpunim „dokumentiranjem“ osobe: policijsko-represivni sistem posjeduje relevantne činjenice o određenoj osobi i može ih u nekom trenutku (zlo)upotrijebiti, prema svojim interesima. Posjedovanje informacija ili znanja primarni je cilj. Metoda nadzora nepodobnih, kao još jedan od oblika djelovanja moći kakav upoznajemo u Tvrđavi i u Krugu,  smatra se prekretnicom u historiji represije jer od konstantnog fizičkog kažnjavanja nastaje transformacija ka konstantnom fizičkom nadzoru kao efikasnijem načinu kontroliranja subverzivnih snaga pošto se na takav način prikuplja mnogo više informacija. Foucault taj vid djelovanja sistema moći smatra efikasnijim i profitabilnijim u smislu ekonomije moći (Gordon, 1980: 38). U romanima Derviš i smrt i Tvrđava „upoznajemo“ i instrument za obavljanje ovog zadatka – u Tvrđavi je to policajac-agent, serdar-Avdaga, a u Dervišu jedan od derviša, Mula Jusuf. Instaliranjem špijuna, vlast ojačava svoju moć, jer, kako smo već naveli, skrivanjem svojih mehanizama djelovanja povećava svoju efikasnost. Mula Jusuf dostavlja informacije o Nurudinovu djelovanju i time ga čini čovjekom pod reflektorom, što i jeste cilj lokalnih moćnika. U društvima Derviša i Tvrđave, društvima koja su prototip vladavine totalitarnih sistema, vlast svoju moć temelji, između ostalog, i na konstantnom nadzoru. Takav je sistem kako navodi, Dejan Đuričković, „totalitarna državna ideologija koja hoće da apsolutnom nadzoru podredi ne samo čovjekovo ponašanje nego i čovjekovo mišljenje“ (Đuričković, 1991: 235).  U Tvrđavi je Šabo izložen konstantnoj kontroli – iako ga je teško kaznila, vlast ga ne zaboravlja. Kontrolu vrši serdar-Avdaga, policajac. Lik Avdage se, ustvari, može promatrati kao simbol totalitarne vlasti koja hoće da potpuno kontrolira čovjekovo biće – njegovo mišljenje, govor, društveni i intimni život. Sve mora biti usklađeno s ciljevim totalitarnog koncepta vlasti. Poznat kao čovjek koji ubija, strašnim glasom koji ga prati i svojim pitanjima i „obilaženjima” dolazi do informacija ali i „oblikuje“ ljude po modelu kako odgovara sistemu kome pripada. Osim kontrole i praćenja s kim se i o čemu razgovara, Avdaga uveliko koristi metodu priznanja kao način uspostavljanja dominacije u cilju dokazivanja „grijeha“ sveprisutnih „hrsuza“ (Tvrđava: 195). Neumorno postavljanje istih pitanja, te mistična šutnja osnovni su elementi Avdaginog isljeđivanja. Tako će Avdaga intenzivno isljeđivati Šabu, a posebno Mahmuta Neretljaka kojem će bezbroj puta postaviti ista pitanja o Ramizovoj otmici, dovodeći ga skoro do ludila strašnim glasom koji prati serdarovo ime. Cilj je žrtvu psihički slomiti kako bi priznala „grijeh“, samo da prestane mučenje. Cijela je Avdagina pojava u funkciji straha i moći, što se vidi i u Mahmutovom iskazu „(…) al kako na njega pomislim sami mi nešto uzburlja u crijevima, a iz mene ko česma. (…) – Jest, od straha. I kažem sebi, e neću da mislim na njega! (…) Al koga god zamislim, a ono njegove oči, njegovo lice, njegov glas. A u stomaku opet ključ“ (…), te u Šabinom oslikavanju Mahmutovog stanja koje ukazuje i na fizičku i na psihičku deformisanost zbog „strašnog glasa“: „(…) Mahmut se procijepio, požutio, smršao, pod očima mu se objesile kesice, gleda izbezumljeno, ruke mu dršću, noge ga bole, proliv nikako ne prestaje, pa svaki čas trči iz magaze, ostavljajući Avdagu usred rečenice, i vraća se klonuo, poslušno sjeda pred serdara, i čeka da se mučenje nastavi“ (str. 389, 409–410). Strašni glas metafora je Avdaginog identiteta. Karakter njegovog identiteta upotpunosti odgovara tezi da je uslov za uspostavu identiteta njegovo prepoznavanje od drugih (Blommaert, 2005: 205) – Avdagin identitet mističnog ubice izgradili su drugi (narod); on je putem socijalne kategorizacije svrstan u institucionalni okvir čije zapovijesti bespogovorno izvršava (ubija). Avdaga je idealan instrument aparata vlasti jer je bezgranično uporan u traganju za „krivcima“, a vlasti je i idolatrijski odan – „spomenik vjernosti koja ništa ne razumije“ (str. 215), idealan jer ne razmišlja o razlozima nečije krivice, bitno je da slijepo obavi svoju dužnost pošto je bio „fanatički vjernik utvrđenog reda“, a njegova vjera je posao progonitelja i isljednika svih onih koje njegovi nadređeni proglase hrsuzima i za taj posao-vjeru ne traži nagradu – nagrada mu je „njegovo čisto zadovoljstvo“. On nema svoju savjest budući da je „njegova savjest državna“ (str. 232). On je, tako, još jedan Selimovićev dogmatizovani lik, lik čijom sviješću, kao i Nurudinovom, vlada dogma odanosti duhovnom pozivu – za Avdagu je to poziv agenta, onoga čija je sveta dužnost da čuva red i poredak, da lovi neposlušne koje kao takve proglasi njegov nadređeni, a pravednost i ispravnost odluka vladajućih on nikad ne dovodi u pitanje jer je „bolesnik svog poziva“ i „nesuvislo odan“, (str. 371, 415). Iz navedenih opservacija o Avdagi može se zaključiti da je on „primjer čistog birokratskog uma, vezan za rechsstaat radi njega samog, spreman da uradi svoj dio, ma kako on bio apsurdan“ (Falski, u: Lešić, Martinović, 2010: 115).

„I da ti narede da me ubiješ, ti bi poslušao. Zašto Avdaga?“

„A zašto ne bih poslušao?“ (str. 196)

Prototip Avdage nalazimo i u Dervišu, u liku Piri-Vojvode. I on je slijepo odan svom pozivu čuvara zakona kažnjavajući ljude, ne pitajući i ne razumijevajući razloge i ne tražeći nagradu. Piri-Vojvoda iz jednog skoro bezazlenog slučaja počinje „juriti sjenke“ (str. 391). Na kraju će upletanjem Hasana i Nurudina protiv vrhovne vlasti donijeti Nurudinu i smrtnu presudu. Iako, po funkciji, potčinjen Nurudinu, vrši vrlo snažan pritisak na njega stalno tražeći odgovore na svoje bezbrojne prijave i prateći njegove poteze.

„U njemu je bjesnilo načelo neke nakazne pravde i strasne želje da se kazne svi ljudi, za što bilo (…)“ (Derviš i smrt: 391).

Dakle, i Avdaga i Piri-Vojvoda polaze od premise da su svi ljudi u osnovi negativci ili „hrsuzi“ i da  „niko nije bez krivice“ (Tvrđava: 196). Kako su ljudi negativci, uloga je vlasti (tj. Avdage) da spriječi ispoljavanje te negativnosti. Avdaga, prema tome, nema „kočnicu“ kada je potrebno u nekoga sumnjati, isljeđivati, ili ga likvidirati (kako kaže Mahmut, Avdaga ubija) jer svi su za nešto krivi. Avdaga je također i medij kojim vlast prenosi svoje zahtjeve, uslove, pogodbe  i prijetnje kako bi se stavili pod kontrolu one koji djeluju kontra interesa moćnika (ovo je još jedan od načina funkcioniranja vlasti). Tako, npr., Šabi prenosi ponudu od kadije u kojoj mu nudi posao bibliotekara u zamjenu da špijunira bezvjernika Ramiza. Avdaga u svom diskursu često upućuje prijetnje, kao npr. Šabi, kada on odbija njegovu ponudu:

–       „Pokajaćeš se za to, Ahmete Šabo.“

Šabo, iako je odbio ponudu, osjeća strah:

„Pred njim nisam osjećao strah, sam sa sobom sturao sam se s nogu“ (str. 215).

Konstrukcija „sturao sam se s nogu rezultat je prijetnje. No prijetnja nije do kraja uspjela pošto Avdaga nije ostvario svoj cilj – da Šabo postane kadijin špijun.

Prijetnje predstavljaju jedan od najizražajnih oblika iskazivanja i nametanja moći kojima se „ugrožava negativno lice adresata jer govornik ukazuje na činjenicu da će on/ona – ili neko, odnosno nešto – izazvati sankcije protiv adresata ukoliko on/ona ne učini A“ (Brown – Levinson, 1987: 66). Najznačajnije funkcije prijetnje su povećavanje moći (budući da proizvodi strah) i održavanje konstantnog psihološkog pritiska potrebnog za učvršćivanje moći – onaj kome je upućena prijetnja treba da zbog straha postupa prema želji upućivača prijetnje. Naravno, zastrašivanje ima funkciju kontrole; u ovom slučaju lokalni moćnici, preko svog medija u vidu Avdage, nastoje kontrolisati „odmetnutog“ Šabu. Prijetnja, proizvodeći strah, treba navesti druge da se ponašaju onako kako želi upućivač prijetnje, odnosno kako želi vlast čiji je cilj dovesti Nurudina u ponašanje sukladno njenim interesima. Međutim, djelotvornost prijetnje je ostvarena jedino ako poluči željeni rezultat, tj. ponašanje u skladu s ciljevim upućivača. U ovom slučaju taj cilj nije postignut jer Šabo ne prihvata Avdaginu ponudu i nastavlja svoje subverzivno djelovanje.

Bitno je naglasiti da „prijetnje nisu dostupne svim učesnicima u određenoj govornoj situaciji i da stoga jasno označavaju društvene odnose“ (Short, 1996: 163). Jasno je da u govornoj interakciji Avdaga : Šabo potonji nema mogućnost prijetnje jer je moć koncentrirana jedino kod Avdage, dok je Šabo u svakom pogledu u podređenom položaju.

(Tekst predstavlja integralni dio magistarskog rada Diskurs moći u Selimovićevom romanu, odbranjenog na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru 2. aprila 2012.)

Literatura

Primarni izvori

Selimović, Meša (1997) Tvrđava. Sarajevo: Preporod.

Selimović, Meša (2004) Derviš i smrt. Sarajevo: Civitas.

Selimović, Meša (1986) Krug. Beograd: BIGZ.

Selimović, Meša (1983) Ostrvo. Beograd: BIGZ.

Sekundarni izvori

Blommaert, Jan (2005) Discourse. Cambridge: Cambridge University Press.

Brown, Penelope; Levinson, Stephen C. (1987) Politeness: some universals in language use. Cambridge: Cambridge University Press.

Downing, Lisa (2008) The Cambridge Introduction to Michel Foucault. New York: Cambridge University Press.

Đuričković, Dejan (1991) Roman 1945–1980. Sarajevo: Institut za književnost-Svjetlost.

Falski, Maciej (2010) O nemogućnosti bijega od političkog: Sudbina Selimovićevih likova. U: Lešić, Zdenko; Martinović, Juraj (eds.): Zbornik radova sa Međunarodnog naučnog skupa Književno djelo Meše Selimovića. Sarajevo: ANUBIH. Str. 95107.

Felman, Shoshana (1993) Skandal tijela u govoru: Don Juan s Austinom ili zavođenje na dva jezika. Zagreb: Naklada MD.

Gordon, Colin (1980) (ed.) Michel Foucault: Power/Konowledge. New York: Pantheon Books.

Gramsci, Antonio (1971) Selections from the Prison Notebooks. London: Lawrence and Wishart.

Howarth, David (2009) ‘Power, discourse, and policy: articulating a hegemony approach to critical policy studies.’ Critical Policy Studies, 3: 3. London: Routledge. Str. 309335.

Kazaz, Enver (2010) Mrvljenje identiteta u „Dervišu i smrti“ Meše Selimovića. U: Lešić, Zdenko; Martinović, Juraj (eds.): Zbornik radova sa Međunarodnog naučnog skupa Književno djelo Meše Selimovića. Sarajevo: ANUBIH. Str. 3549.

Kovač, Nikola (1999) Politički logos i romaneskni mitos. U: Novi izraz. Sarajevo: Pen Centar Bosne i Hercegovine. Br. 6 (digitalno izdanje).

Kovač, Nikola (2005) Politički roman-fikcije totalitarizma. Sarajevo: Armis Print.

Lakoff, R. T. (1990) Talking Power: The Politics of Language in Our Lives. New York: Basic Books.

Palavestra, Predrag (1986) Kritičko značenje alegorijske forme. U: Lagumdžija, Razija (ed.): Djelo Meše Selimovića u književnoj kritici. Sarajevo: Oslobođenje. Str. 206214.

Protić, Predrag (1986) „Derviš i smrt“ Meše Selimovića. U: Lagumdžija, Razija (ed.): Djelo Meše Selimovića u književnoj kritici. Sarajevo: Oslobođenje. Str. 215225.

Short, Mick (1996) Discourse analysis on the analysis of drama. U: Weber, J.J. (ed.) The Stylistic Reader: From Roman Jakobson to the present. London, New York, Sydney, Auckland: Arnold. Str. 158180.

Ustamujić, Elbisa (2004) Tekst i analiza, Istraživanja. Mostar: Univerzitet „Džemal Bijedić“- Fakultet humanističkih nauka.

Van Dijk, Teun A. (1993) Discourse and Society. Vol. 4 (2). London, Newbury Park, New Delhi: Sage. Str. 249283.

Van Dijk, Teun A. (1994) Discourse and Inequality. Lenguas Modernas – Universidad de Chile. Str. 27.



[1] Termini Nikole Kovača.

[2] Paralela s motivom moćnog konjanika u sceni susreta strašnog hajduka Toske „na konju“ sa Šabom i Mahmutom. Također, Nurudin je i prije imao blizak susret s konjanicima (sejmenima) u uskom sokaku (str. 137, 138), no tada su oni prošli mirno, pozdravljajući ga. U toj situaciji vidljiv je, iako bezrazložan, veliki Nurudinov strah. Taj strah se može posmatrati dvojako: kao samonametanje osjećaja krivice (iako krivica ne postoji  taj osjećaj prati Nurudina skoro bez prestanka), te kao aluzija ili slutnja na životnu ugroženost i potpuno gubljenje ugleda, što će vrlo brzo postati dio Nurudinovog bitisanja.

 

Autor 2.8.2012. u 18:36

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija