Reuf Bajrović: SDP i SDA se utrkuju u ispunjavanju predizbornih obećanja HDZ-a

tačno.net
Autor 6.10.2013. u 15:59

Reuf Bajrović: SDP i SDA se utrkuju u ispunjavanju predizbornih obećanja HDZ-a

Ugledni politički analitičar Reuf Bajrović dao je intervju za jučerašnje Oslobođenje.

Intervju prenosimo u cijelosti.

SDP i SDA se utrkuju u ispunjavanju predizbornih obećanja HDZ-a isključivo zato što su obje te stranke imperativno zainteresovane za firme u državnom vlasništvu. Za potpunu ovlast nad državnim firmama im je potreban Dragan Čović.

Sedam predstavnika političkih partija iz BiH vratilo se iz Bruxellesa: kako komentirate najave najnovijeg dogovora?

– S obzirom na zaključke sastanka iz Bruxellesa koji treba da posluže kao principi za dogovor, treba željeti da dogovor ne bude postignut. Naime, jedan od zaključaka je da su konstitutivni narodi i Ostali postali izborne jedinice, jer se lideri obavezuju da će, kako oni kažu, spriječiti nametanje rezultata bilo kojoj od tih grupa. Drugim riječima, tamo kao da je sjedilo sedam HDZ-ova. Narodi postaju izborne jedinice samo na dva načina. Prvi je onaj na koji je SDP već pristao prošle godine potpisujući sporazum sa HDZ-om, a to je da se uvede nejednaka vrijednost glasa i da dio građana vrijedi više od ostalih građana. SDP na tom modelu i dalje javno insistira kao najboljem. Drugi je podjela FBiH na dvije izborne jedinice, što su SDA i HDZ nedavno dogovorili. Oba prijedloga imaju identičan rezultat, a to je zatiranje i ono malo građanskog što je preživjelo Dejtonski sporazum. Razlika je u načinu dolaska do smrti građanske ideje. SDP nudi električnu stolicu, dok SDA nudi motornu pilu.

Gladni novčanici

SDP i SDA se utrkuju u ispunjavanju predizbornih obećanja HDZ-a isključivo zato što su obje te stranke imperativno zainteresovane za firme u državnom vlasništvu (telekomi, elektroprivrede, FDS, itd). Za potpunu ovlast nad državnim firmama im je potreban Dragan Čović. Zbog toga mu nude ono što ni u najluđim snovima nije mogao očekivati. Jer je cilj i jednima i drugima da mogu, parafraziram, prosperitetno krasti na svojih 23 posto Bosne i Hercegovine. Izgleda da je, nažalost, jedini način da se politička izdaja ideje jedinstvene BiH zauvijek skloni sa stola privatizacija državnih firmi.

Šta mislite, hoće li rok od 10 dana biti ispoštovan, uključujući i mehanizme koordinacije?

– Iskreno se nadam da neće. Tzv. mehanizam koordinacije je još jedan ustupak Dodiku, a sada i Čoviću, jer se njime na mala vrata BiH definira kao unija entiteta i, prema najnovijem prijedlogu, kantona. Naime, da SDP i SDA imaju kičmu umjesto gladnih novčanika, uopšte ne bi ni postojala priča o tom nesuvislom mehanizmu koji je nepotreban u državi u kojoj čak i Dejtonski sporazum jasno definiše vanjske poslove kao njenu isključivu nadležnost. Mehanizam za koordinaciju su nakon butmirskog procesa osmislili Dodikovi američki advokati kao način da se, ako je ikako moguće, država uništi do samog temelja. Dovoljno je reći da lideri Delegacije Europske komisije u BiH pokušavaju na svaki način da zadovolje najjačeg, tj. najbezobraznijeg, tako što sada vrše pritisak na dio SDP-a koji još nije spreman da pristane da kantonima da mogućnost veta na sve odluke vezane za integraciju zemlje u EU. Nakon dvije godine isključive odgovornosti Petera Sorensena za napredak zemlje ka EU, možemo slobodno reći da će njegov mandat ostati upamćen po tome da je bio veći Miroslav Lajčak od samog Lajčaka. Ako je Lajčak reformisao policiju tako da danas MUP RS-a aktivno radi na administrativnom etničkom čišćenju građana nesrpske nacionalnosti u RS-u, onda će Sorensen iza sebe ostaviti državu koja je unija entiteta i kantona. Ali, to će uraditi našim rukama. Odnosno rukama političkih predstavnika koje smo mi izabrali.

Posve je jasno da je najjači motiv za implementaciju presude Sejdić – Finci ponudio Štefan Füle prijetnjom sankcijama i trenutnom obustavom 17 miliona eura iz fondova IPA ove godine. No, nije baš najjasnije šta ko dobija ovakvim dogovorom?

– Ne slažem se sa vašom formulacijom. Najjači motiv je strah od idućih izbora, stoga se Sejdić – Finci koristi da se spriječi Željko Komšić i svi koji misle kao on. Što se tiče dobitka, onda se može reći da je dobitnik Herceg-Bosna. Također, dobija se dodatna diskriminacija i dobija se konačna smrt ideje da su svi građani isti pred zakonima ove zemlje. I još nešto, neće previše od tih 17 miliona vidjeti nijedan naš građanin: to je novac koji je dobrim dijelom namijenjen za eksperte za projekte. Ali, pošto nas u tim razgovorima, sa jednim ili dva, ali doslovno jednim ili dva izuzetka predstavljaju ili neznalice ili ultrapragmatici, onda je odjednom ključni bosanski državni interes da neki Nijemci ili Danci zadrže svoje dobro plaćene poslove na projektima u Komisiji.

Šta dobijaju Ostali?

– Ostali dobijaju dodatnu dozu diskriminacije i vladajuću kliku koja ih sada i otvoreno smatra glavnim neprijateljem njihove zajedničke nakane da podijele zemlju da bi podijelili resurse.

Bakir Izetbegović, član državnog Predsjedništva i zamjenik predsjednika SDA, uopće ne dvoji da je prioritet u implementaciji presude Sejdić – Finci rješavanje tzv. hrvatskog pitanja: da li ovaj stav istovremeno znači i odricanje od ranije isticane naklonosti SDA spram Demokratske fronte Željka Komšića?

– Prvo, naklonost SDA prema Željku Komšiću je izmislio Zlatko Lagumdžija. Drugo, ogromnoj većini građana BiH i svim vladama van BiH, s izuzetkom Rusije, jasno je da ne postoji hrvatsko pitanje. To je lažni problem koji je izmislila kriminogena hobotnica koja se proteže oko dva HDZ-a da bi uvjerila nešto više od stotinjak hiljada birača hrvatske nacionalnosti da su diskriminisani jer moraju da dijele svoj životni prostor sa ljudima koji imaju drugačija imena, ideje, vjeru, itd. Oni misle da njihovih stotinjak hiljada glasova vrijedi više od nečijih pola miliona. Stoga, njima je sasvim normalno da postoje dvije škole pod jednim krovom da bi svoju djecu mogli da zaštite od susreta sa djecom onih za koje smatraju da vrijede minimalno pet puta manje od njih samih. HDZ-ovi su toliko drski da se bez ikakvog ustezanja ponašaju kao da je presuda Sejdić – Finci ustvari presuda u slučaju Ivo Miro Jović i Borjana Krišto protiv države BiH. Nemojte zaboraviti da su do jučer u ime tih istih vrijednosti, naime, da sa nama ne bi dijelili zemlju, otvarali koncentracione logore.

Slučaj Komšić

Što se tiče SDA, nemoguće je tvrditi išta drugo osim da je njihov pravi politički cilj begovat na trećini Bosne, u kojem će vladati pedeset porodica čiji autoritet neće biti podložan bilo kakvoj provjeri. Izjave Bakira Izetbegovića poslije povratka iz Bruxellesa nekome ko svakodnevno ne prati politiku vjerovatno izgledaju kao da je postao član predsjedništva jednog od dva HDZ-a. Ništa o politici SDA i o Izetbegoviću kao čovjeku ne govori tako rječito kao činjenica da on koristi HDZ-ov rječnik o Željku Komšiću: slučaj Komšić?! A nije bio slučaj devedeset druge? Nije bio slučaj dok je Bakir Izetbegović sjedio u babinom sefu u Narodnoj banci? Pa što niste rekli 1992. da je slučaj?! I tek sad sam uvjeren da bi SDA ovo isto bila spremna uraditi i 1993, ali je tada bilo previše Podrinjaca, Krajišnika i Hercegovaca pod oružjem da bi se tako olako odrekli svoje djedovine. Zašto Bakir i bakirovci ’92. nisu rekli da je za njih država Bosna i Hercegovina od praga centrale BH Telecoma do zgrade kancelarije direktora Elektroprivrede BiH. Ako SDP-ov prijedlog kojim se uvodi različita vrijednost glasa od demokratske većine u BiH pravi nešto slično robovima u SAD-u koji su prije 200 i kusur godina vrijedili 3/5 vrijednosti slobodne osobe, onda SDA od te iste većine pravi Palestince. U stilu Jasera Arafata, iza kojeg je ostalo preko milijarde dolara na raznim privatnim računima širom svijeta, SDA želi da HDZ-u da dio BiH koji je nekada bio pod okupacijom zločinačke Herceg-Bosne da bi onda mogli da nastave sa podebljavanjem ličnih računa. Ali, ljudi ne vide da je Palestina danas ono što jeste upravo zato što su palestinski političari odlučili da naplate patnju svoga naroda.

Što se tiče Komšića i SDA, mislim da se SDA ustvari nadala da će Komšić svoj kredibilitet iskoristiti u nekakvoj djetinjastoj osveti prema SDP-u. Međutim, kada su vidjeli rezultate nekoliko nezavisnih i neobjavljenih istraživanja javnog mnijenja, shvatili su da je vrag odnio šalu i da je vrijeme da se prije izbora Komšić zaustavi. Stoga, oni sada žele okolčiti teritoriju od lijeve obale Neretve do sjevernog dijela Tuzlanskog kantona. USK je, kao što vidimo iz njihovog prijedloga, predan Čoviću u ruke da njime upravlja, kao što upravlja u Stocu.

Gdje vidite Demokratsku frontu nakon izbora?

– Neosporno je da DF ima trenutno najveći broj opredijeljenih birača u cijeloj zemlji. Ono što će biti najbitnije za DF, stoga i za državu BiH, jeste maksimalna izlaznost tih birača. Svako ko ostane kući će biti saučesnik u projektu podjele zemlje. Dakle, pozicija DF nakon izbora će zavisiti od izlaznosti na izborima. Veća izlaznost će značiti više glasova za DF. Međutim, iskreno se nadam da DF neće biti dio vlasti samo da bi bio vlast. Mnogi su bili vlast, ali su samo rijetki ostavili nešto iza sebe. Ako ništa, DF mora biti ona snaga koja će srednjoročnim principijelnim djelovanjem omogućiti da preživi ideja države u kojoj su svi jednaki. Najgore je kad navodni prijatelji BiH kažu da se mora postići dogovor sa Dodikom i Čovićem po svaku cijenu. Bolje ovakav status kvo, nego dogovor o podjeli. To mora biti minimum DF-a.

A gdje vidite SDPBiH?

– Nakon što je SDP prošle godine napustio Željka Komšića i pozicije koje je do tada principijelno branio, vjerovatno je da će uvidjeti da su dva HDZ-a, i odnedavno SDA, potpuno zasitili onaj dio političkog spektra koji sebe smatra isključivo hrvatskim. Za državu bi bilo najbolje da taj novi SDP, koji će biti vjerovatno više nego duplo manji od onog iz 2010, ipak ubaci u politički rikverc i vrati se ideji jednakosti svih građana na svakom pedlju njene teritorije. Također, SDP će početkom 2015. imati novog lidera ili lidericu, što povećava mogućnost promjene trenutnog hadezeidnog kursa.

Je li SDP, kako to tvrdi lider ove partije Zlatko Lagumdžija, zaustavio crtanje karata u Bruxellesu?

– SDA dijeli teritorije, dok Lagumdžija uvodi različitu vrijednost glasa, tj. birača. On bi imao kredibilitet da priča da je bilo šta spasio da nije odlučio da mu je prirodno da Bošnjak iz Sarajeva vrijedi više od Bošnjaka iz Posavine ili Stoca. Ili da mu Hrvat u zapadnoj Hercegovini vrijedi mnogostruko više nego Hrvat iz Tuzle. Oni koji se izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci mu ne vrijede ništa. Ima čitavih godinu dana do izbora da pokuša da građane uvjeri da je to rješenje, koje mu je naprasno palo na pamet tokom prošle godine kada je napustio Komšića i svoja prijašnja uvjerenja, ustvari, prirodno stanje stvari za ovu zemlju.

Popis stanovništva mu je bio šansa da pokaže svoju deklarativnu predanost zaustavljanju novih karata i podjela. Zahvaljujući i njegovom saučesništvu, popis je samo još jedan jasan pokušaj da se pritiscima, ucjenama i prevarama kroji politička stvarnost u BiH. Trenutni razvoj događaja pokazuje da se radi o planiranoj i organiziranoj akciji koja samo na prvi pogled izgleda kao potpuna nespremnost nadležnih agencija da se bave popisom stanovništva, a u stvari je dogovorena akcija manipuliranja popisnim podacima. Nezamislivo je da imamo situaciju da svi popisivači u BiH svaki dan sve popisnice sa ličnim podacima građana nose kućama, da su treninzi popisivača organizirani nekoliko dana pred popis, kao i da je proces angažovanja popisnog osoblja prepušten opštinskim vlastima. Već je sada jasno da se radi o organiziranoj akciji, kojom će se pokušati zacementirati planovi za podjelu države, te lažnim podacima trenutni odnosi na političkoj sceni pokazati kao realnost društva u kojem živimo. Lagumdžija je o popisu svoje rekao tamo gdje Cerić važi o tome kako Bošnjaci nemaju državu. Toliko o zaustavljanju bilo čega.

Demokratska fronta je jedna od novonastalih partija, tu je još i Stranka pravde i povjerenja Živka Budimira: dodamo li još Blok 14 koji su formirali SDU, LDS, Naša stranka i Stranka penzionera, možemo govoriti o prilično krcatom dijelu političke scene pozicionirane lijevo od centra, ali nemam osjećaj da i zajedno, a naročito pojedinačno, okupljaju kritičnu masu birača neophodnu za ozbiljnije pomake. Griješim li? Ili je naprosto u pitanju ovdašnja demokratska nezrelost koja ispliva odmah nakon postizanja ozbiljnijih rezultata, pa u samim strankama dođe do obračuna, kao što sad gledamo u SDU?

– Politička logika nalaže da se sve lijevo i građanski orijentisane stranke, osim DF-a, stave na zajedničku listu. Naprosto, DF je politička stranka sa puno širom podrškom birača. Međutim, ti birači nisu povezani u stranačku infrastrukturu i ulazak DF-a sa bilo kojom drugom strankom u predizbornu koaliciju bi donio popriličnu štetu DF-u. Uz sve dužno poštovanje prema strankama koje će, nadam se, biti dio Bloka 14, one, prema posljednjim rezultatima, zajedno nemaju više od 40 hiljada glasova u cijeloj BiH i zato treba da se udruže da ti glasovi ne bi bili bačeni. Vrlo je moguće da Blok 14 nakon izbora bude dovoljno veliki da omogući neku vladajuću koaliciju koja bi po prvi puta bila isključivo sastavljena od stranaka lijevog centra u FBiH.

Preskupe fotelje

Međutim, prostor za saradnju sigurno treba da postoji u RS-u, gdje niti jedna stranka koja ne negira genocid u Srebrenici ne može biti sigurna da će sama preći prag u RS-u. U tom smislu, rad koalicije Prvi mart je najbolji građanski odgovor na apartheid koji vlada u RS-u od kraja rata do danas. Nažalost, dio navodno probosanskih stranaka neće ići na tu zajedničku listu jer se boji da im se Milorad Dodik ne osveti izbacivanjem iz njihovih ionako preskupo plaćenih fotelja u državnoj vlasti.

Ništa ne dokazuje da je mit o probosanskim partijama samo to, mit, dakle, kao odluka SDP-ovog ministra obrazovanja u Kantonu Tuzla da djeci iz Konjević-Polja ne dopusti nastavak školovanja u tom kantonu, tačnije, u Sapni. Gdje je sada Mustafa Cerić da upita ministra da li je to njegova babovina, pa da može odlučivati ko će u školu, a ko neće? Gdje je sada Lagumdžija da nazove ministra i traži od njega da povuče odluku, kao što je radio kada je na moje oči bezuspješno lomio Emira Suljagića da povuče svoju odluku o vjeronauci? Gdje su sada SBB-ovi poslanici da optuže za pravljenje terena za novu Srebrenicu, jer je u ovom slučaju to tačno pošto su djeca u Konjević-Polju izložena sistematskoj politici posrbljavanja? Gdje je Bakir Izetbegović da primi Savjet roditelja kao što se polomio od primanja raznih branilaca vjeronauka? Nema ih, jer je, što se njih tiče, to druga država. Ali, ako misle da ovaj potez i ova šutnja neće imati političku cijenu, varaju se: Podrinjci danas više ne glasaju samo u Podrinju, nego i u Tuzli i Sarajevu i znam da s gađenjem gledaju na ovo preispoljno kapitulantstvo. I vidjećemo kako će neko od rečenih dobiti jedan jedini podrinjski glas i ko će imati obraza da od njih traži da daju povjerenje političarima koji će njihovu babovinu prepisati Miloradu Dodiku.

Iako Milorad Dodik i njegov SNSD godinama vedre i oblače RS-om, posljednji lokalni izbori su pokazali da je SDS sa združenom opozicijom imao snage za osvajanje značajnog broja opština. Šta očekujete u RS-u na izborima 2014?

– SNSD i SDS će se vjerovatno svađati oko svega, osim oko toga da im je najveći problem Emir Suljagić, tj. Prvi mart. Osim toga, mislim da još nije baš jasno da li će SDS ići u konfrontaciju sa SNSD-om na pitanjima koja bi mogla zanimati prosječnog građanina. Ne treba biti u zabludi da je SDS puno drugačiji od SNSD-a. Razlika između SDS-a i SNSD-a je razlika između Radovana Karadžića i Biljane Plavšić, minimalna.

Kako gledate na ovaj najnoviji obračun Dodika sa SDS-om: hoće li uspjeti da smjenom na državnom nivou isposluje poziciju najmoćnijeg dužnosnika RS-a u institucijama BiH, jer će, praktično, ako uspije, ostati samo SNSD?

– Smjena SDS-ovih kadrova ima podršku dijela te stranke. Prešutnu, naravno. Mirko Šarović je platio cijenu zaustavljanja hidroenergetskih projekata koje je RS pokušao da počne nelegalno, tj. bez podrške institucija BiH. Također, uvozni lobi iz Hrvatske je izuzetno nezadovoljan njegovim principijelnim stavom u vezi zaštite domaće proizvodnje. Međutim, uskoro će pozicije na državnom nivou biti bitne samo onima koji će uskoro napustiti političku scenu iz ovih ili onih razloga.

Spadam u onaj dio domaćeg svijeta što se jednako ljuti zbog kratkog pamćenja: da li je moguće da sada više niko ne vidi i neće da vidi načine na koje Dodik blokira institucije BiH?

– To je politička realnost koja je rezultat dugogodišnje pogrešne politike koja je zanemarivala politički potencijal dijaspore i povratnika za izgradnju snažne alternative u RS-u. SDA je 1996. godine, kao i CD koalicija, imala tri zastupnika iz RS-a u Parlamentarnoj skupštini BiH. Gdje smo sad? Država se spašava glasovima, ne zgražanjem i čuđenjem. Deblokada državnih institucija je moguća uz malo ozbiljniji napor na mobilizaciji dijaspore da glasa i uz stvaranje zajedničke liste. Prvi mart je doveo dio stranaka iz FBiH koje se godinama pretvaraju da su za BiH od Une do Drine da krenu u sprečavanje mogućnosti da se ikada putem glasačke kutije dođe do toga da demokratska većina implementira svoju volju. Tu primarno mislim na sramni Zakon o prebivalištu koji MUP-u RS-a daje pravni temelj da dovrši etničko čišćenje legalnim sredstvima.

U Bruxellesu su i Dodik i Bosić likovali – Federacija je problem, jednako zaustavljajući svaku šansu BiH ovdje u Parlamentu države da se približi NATO-u i europskim integracijama: pitam je li, zapravo, baš sve na domaćim liderima i kolika je odgovornost tzv. međunarodne zajednice?

– Međunarodna zajednica je eufemizam za zemlje zapadnog svijeta. Do dolaska Christijana Schwarza Schillinga u Bosnu i Hercegovinu 2006. sve ključne zapadne zemlje su imale slične stavove o potrebi da se interveniše putem jakog OHR-a u politički život zemlje da bi se oprali grijesi za ratne nečasne radnje, pogotovo Francuske i Velike Britanije. Nakon što je Haris Silajdžić žrtvovao zapadni politički koncenzus za svoju neutaživu želju da makar jedan krug odsjedi u fotelji Alije Izetbegovića, i uz prešutnu, ali vrlo aktivnu pomoć Njemačke, srušio aprilski paket, međunarodna zajednica u BiH ustvari više ne postoji. Postoje SAD, Velika Britanija, Turska i Japan s jedne strane, i Njemačka i Rusija s druge. Bonske ovlasti su nakon toga korištene samo u slučajevima kada je to bilo nemoguće izbjeći, kao npr. kada je Dodik odlučio da testira koliko je SAD-u stalo do BiH prvo naređujući srpskim predstavnicima u državnim organizma da iste napuste u oktobru 2007, pa onda donoseći famozne zaključke NSRS-a kojima se unilateralno redefiniše Dejtonski mirovni sporazum u maju 2009.

Novi talas blokade

Zadnje dvije godine je Njemačka vodila glavnu riječ u BiH i to tako što je pustila Delegaciji EK-a u Sarajevu da vodi i formuliše međunarodnu poziciju. SAD su zabavljene većim problemima i ne žele da biju bitku sa kontinentalnim Europljanima predvođenim Njemačkom oko nečega što iz Washingtona izgleda kao kompromis s kojim mogu živjeti. Također, Njemačka je djelomično bila zainteresovana da pomogne HDZ-ovima, ali su oni tu podršku zbog svoje duboke neinformisanosti o međunarodnim odnosima, dočekali na nož odbijajući da budu dio vlasti u FBiH u martu 2011. Nadalje, pucanje vladajuće koalicije u FBiH sredinom 2012. i sve što se nakon toga događalo je direktan šamar onima u Washingtonu koji su smatrali da BiH ne treba prepustiti na upravljanje Peteru Sorensenu i njegovim ličnim ambicijama. Tako smo došli do toga da od potpune međunarodne podrške i konsenzusa izgradnji države i razgradnji entiteta, danas imamo dva rješenje presude Sejdić – Finci koja su poklon HDZ-ovima i taj nesretni mehanizam za koordinaciju koji je suprotan nekadašnjoj europskoj klauzuli iz aprilskog paketa zato što umjesto da uvodi državnu supremaciju, on od države pravi uniju u kojoj i kantoni imaju pravo veta.

Nema tu nikakve međunarodne zavjere protiv BiH, to je naprosto susret sa realnim limitima američke moći u današnjem svijetu, ali još više je skup svih odluka lidera koji su tvrdili da su za državu jednakih. Od Silajdžića, preko Tihića i Izetbegovića mlađeg, do Lagumdžije. Svi su između države i svojih interesa u prelomnim trenucima birali ovo drugo. Silajdžić je oborio aprilski paket da bi sjeo u fotelju u Predsjedništvu BiH, Tihić je potpisao prudski sporazum da bi dao bolju ponudu Čoviću i Dodiku i time izolovao Silajdžića 2008. Lagumdžija je napustio sve u šta je do tada vjerovao da bi zadovoljio lične ambicije i da bi SDA izbacio iz fotelja u državnim firmama. To je realnost s kojom svi treba da se suočimo. Treba biti svjestan da je moglo, i još može, puno gore. U idućih nekoliko godina se možemo nadati da će pobjednici u FBiH nakon 2014. iskoristiti mehanizme blokade i čekati bolje međunarodne okolnosti za novi talas izgradnje državnih institucija.

Postoje određeni signali da se navodno u Berlinu mijenja politika prema BiH, na isti način na koji se naprasno promijenila politika prema Kosovu nakon što je 2011. došlo do ranjavanja njemačkih vojnika na sjeveru te zemlje. Kurt Bassuener i Bodo Weber su sasvim u pravu kada kažu da Angela Merkel može završiti proces izgradnje države BiH koja je u stanju da implementira volju demokratske većine. Međutim, puno je više naroda na svijetu nego država i treba biti svjestan da postoje i oni koji su države gubili nakon što su ih krvavo sticali. Čečeni su sami sebi ukinuli nezavisnost. Umalo se to nije desilo Gruzijcima radi nekoliko nepromišljenih poteza 2008. Drugim riječima, sve je do nas samih

oslobodjenje.ba

tačno.net
Autor 6.10.2013. u 15:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija