Revolucija na hrvatski način

Autor 6.3.2011. u 09:07

Revolucija na hrvatski način

Kakva nam je vladajuća politika – takva nam je i »revolucija«.  Uopće, nazivati revolucijom ova okupljanja nezadovoljnika na  Cvjetnom i drugim zagrebačkim trgovima uvreda je za sve one  događaje iz davne i recentne povijesti koje smo nazivali i o  kojima smo učili kao o revolucijama.

Za početak nam se valja osvrnuti  na cirkusante koji su u medijima istaknuti kao inicijatori demonstracije  javnog nezadovoljstva. Medicinski tehničar Ivan Pernar , 25-godišnji  mladić željan vlasti i pažnje, neupućen je u politiku i ekonomiju do te  mjere da se njegovi nastupi mogu gledati kao stand up komedija.  

Urnebesna je njegova prijetnja nezadovoljnim Hrvatima da ih on neće  više voditi i da će ih pustiti da se sami snalaze ukoliko ne žele s njim  preskakati ogradu postavljenu prema Markovom trgu. Još luđe je  njegovo obećanje da će, kad dođe na vlast, tiskati novac, pa svakom  Hrvatu dati »malo para«.

Pernarovi istupi na tako su niskoj intelektualnoj  razini, da će njegovu jalovost zamijetiti gotovo svaki čovjek koji ga ima  priliku slušati. Mladi revolucionar zato će uskoro potonuti u zaborav.  Savjet koji mu možemo uputiti jest da ne odbija djevojke koje, kaže,  žele njegovo tijelo.

Nema seksa dok ne padne Vlada, istaknuo je mladi  revolucionar, srljajući u još jednu pogrešku. 

Drugi vođa koji je zajahao na valu Pernarove »revolucije« –  Dean Golubić – opasniji je od mladog apstinenta. Ovaj  ražalovani član mladeži HDZ-a javnosti šalje ekstremne  nacionalističke poruke, nastojeći pritom pridobiti što više  lako zapaljivih birača.

Sudeći prema njegovim istupima, Golubić se želi  prodati kao mladi Franjo Tuđman, ali kapaciteta za tako nešto baš i  nema. Međutim, njegove antieuropske, odnosno nacionalističke poruke  mogu pogoditi srce prosječnog hrvatskog birača. Nadamo se da  »mladog Tuđmana« nećemo imati priliku gledati u ozbiljnijim ulogama,  jer politika koju promovira Hrvatsku bi vratila u kameno doba. S obzirom na to kakvi ljudi je vode, »revolucija« je još dobro i ispala.

Međutim, pada nam na pamet bogohulna misao da nezadovoljstvo  građana i nije takvo kakvim se želi prikazati, kad se na prosvjedima ne  može okupiti više od četiri tisuće ljudi. S obzirom na to da ovaj tekst nastaje prije demonstracija zakazanih  za petak poslijepodne, moguće je da ga je život već demantirao, da se  na Cvjetnom trgu okupilo pedeset tisuća ljudi. Ukoliko bude tako,  svakom čitatelju koji se javi autor je spreman platiti sok i ćevape.

Uz  prosvjed branitelja, održan u prošlu subotu, želimo napomenuti tek  toliko da oni huligani koji su se obračunavali s policijom u Radićevoj  ulici nisu iz redova takozvanih »fejsbukovaca«. Oni su na prosvjed došli  na poziv branitelja, odnosno na poziv udruge navijača Dinama koja je  braniteljski poziv proslijedila svojim članovima. I još, dužni smo  upozoriti da ideje organizatora braniteljskog prosvjeda Hrvatskoj ne  mogu donijeti ništa dobro.    

Sad kad smo ukazali na nedovoljnu kapacitiranost organizatora  prosvjeda, ostaje nam primijetiti da onih par tisuća ljudi koji  noću hodaju gradom i skandiraju »Jaco odlazi!« mogu biti prava  jezgra za ozbiljan pokret koji će metodom nenasilne borbe  svakoj vlasti utjerivati strah u kosti.

Da bi tako nešto bilo moguće  prosvjede bi morao preuzeti netko tko poznaje tehnologiju  organiziranja takvih acija. Metode nenasilne borbe ne podrazumijevaju  samo izlazak na ulicu i bezglavo tumaranje gradom.
Riječ je o  ozbiljnom poslu , a jedina društvena snaga koja ga je u ovom trenutku  voljna i sposobna izvesti jesu studenti Filozofskog fakulteta. Riječ je,  naime, o ljudima koji dobro znaju što hoće, o ljudima koji su  organizirali jedinu sustavnu nenasilnu akciju u posljednjih nekoliko  godina.

Riječ je o studentskim prosvjedima , koji su za cilj imali  budućnost u kojoj će djecu moći školovati i oni s najnižim primanjima.  Pri toj akciji studenti su pokazali da im nije strana literatura koja  propisuje pravila i metode organizacije nenasilnih akcija.

Takozvanu  hrvatsku revoluciju , dakle, studenti Filozofskog fakulteta mogli bi  spasiti blamaže, ali bojimo se da to neće biti u prilici učiniti. Kako to  pjesnik reče: »Na barikadama su uvijek najbrži, al’ nikad i najmudriji.«  U našem slučaju najbrži je bio medicinski tehničar željan pažnje Ivan  Pernar.

Gledajući ga s diktafonom u ruci i slušajući njegove sulude  ideje i zamisli, ne ostaje nam drugo nego smijati se i nadati da nismo  baš u takvoj banani da povjerujemo svakoj budali koja se prihvati  »revolucionarnog rada«.

novilist

Autor 6.3.2011. u 09:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija