REZERVA S KLUPE

Ivo Anić
Autor 15.9.2016. u 09:56

Izdvajamo

  • Ranka Ostojića sam upoznao u samom finišu njegove kampanje koja se igrom slučaja odvijala u svom završnom činu u mom kafiću „Art“ u centru Splita i da budem sasvim iskren očekivao sam hladnog i racionalnog policajca kakvi policajci u pravilu i jesu, malo čudni tipovi nama civilima koji govore nekim nama nerazumljivim, službenim jezikom kojim se koristi isključivo vojska i policija. No moje predrasude razbio je ugodan i nasmijan frajer koji je u laganom sakou doveo svoje društvo na predstavljanje svog političkog programa. U jednoj zbilja opuštenoj atmosferi, vrlo zabavnoj moram priznati, jer je Ranko bio djetinje sretan i srdačan, protekla su dva sata u kojima nam je predstavio svoj program i svoje nade za budućnost Splita, kako bi i u kom smjeru poveo jedan grad poseban i čudan, grad kojem se polako ali sigurno gubio onaj predznak građanskog, onaj predznak civiliziranog i onaj predznak i pojam kozmopolitanizma kojeg je imao nekako oduvijek, otkad ja znam za sebe.

Povezani članci

REZERVA S KLUPE

Ranko Ostojić pokazao je pravo lice Hrvatske, ono humano i dobro lice, prijateljsko lice koje ne mrzi već pruža ruku, lice koje ne osuđuje već pruža pomoć i zaštitu, lice koje nije ksenofobno ni rasističko već lice koje je kozmopolitsko, građansko i uljuđeno, civilizirano, lice puno empatije ali i odlučnosti.

Pamtite zasigurno sredinom devedesetih urnebesnu ideju otkrivanja hrvatskih riječi koje vuku podrijetlo iz Irana i još urnebesnije titlovanje srpskih filmova kojima smo zabavljali bivšu Jugoslaviju, današnji Region kako ga idioti zovu. Pamtite sve vrtolete i nježnike, zaigrali ste barem jedan novi šport u životu, a bilo je tu i prilično zbunjujućih izraza moram priznati. Do 1990. smo, mišljenja su bili naši jezikotvorci, uglavnom govorili srpski, a nakon što je došla demokracija propisano nam je što zapravo hrvatski jezik znači našim životima i kako ga pravilno i praktično koristiti u svakodnevnoj uporabi.

Stvar je istina bila malo komplicirana, ali tu su bili brojni jezični savjetnici, nadglednici i policajci u svim našim dnevnim novinama i na televiziji, sve sami sveučilišni profesori i ugledni lingvisti, koji su nas učili kako bismo trebali govoriti da ne bismo bili Srbi i što bismo trebali učiniti da cijeli svijet u nama prepozna Hrvate, jer ako je točna sentenca “govori srpski da te ceo svet razume”, tada je jednako točno i da ce cijelom svijetu biti jasno da nismo Srbi čim smo toliko vremena utrošili u borbi protiv svoga jezika za koji smo, eto, uvjereni da je zapravo – srpski. Pa smo sada morali izmisliti novi i pritom se pretvarati da Srbe uopće ne razumijemo. Meni je recimo jako zbunjujuća tada bila riječ „pička“. Naime sam Smoje mi je rekao na šanku da su grube riječi „rat“, „mržnja“, „fašizam“, a da je pizda jedna lipa naša dalmatinska rič koja zvoni, koje su ti puna justa.

No zanemarivši suptilnu semantičku razliku između pičke i pizde, tj. između — kako je to Šerbedžija jednom rekao u filmu “Variola vera” — spolnoga organa i karakterne osobine, prevoditelj, hrvatski lingvist je ocijenio kako je Hrvatima i njihovom jezičnom osjećaju primjerenije spolni organ zvati po karakternoj osobini, a ne po imenu koje je znano i u Srba. Pritom, kao što to obično ne čine ni naši lingvisti, nije uočio sasvim logične posljedice svojega jezičnog zahvata, a Hrvatima i Srbima prepustio na volju da cijelu stvar shvate i kao uvredu. I to uvredu baš po srpskoj mjeri. Naime, ako će Hrvati pičku zvati pizdom, tada je njihov odnos prema ženskom spolnom organu upravo onakav kakav je sugeriran u jednoj davnoj beogradskoj predrasudi o Hrvatima kao notornim i nepopravljivim pederima.

Urnebesan je naravno bio deminutiv spomenute riječi jer tu je prevoditelj baš sasvim doveo u pitanje naše poznavanje maternjeg jezika i tvorbe riječi u njemu, pa ako će Hrvati pičku zvati pizdica što bi bilo logično, grdno ste se prevarili, mudrijaši su pičku u deminutivu krstili sa – pičkica. Ta igra nelogičnosti riječi koje su nam iznenada nametnute bila bi nešto slično kao isti kurac drugo pakovanje, što bi u deminutivu glasilo valjda isti – kurčić drugi poklončić.

No ja iskreno nisam razumio riječ domoljublje, još jednu od sve sile sklepanih riječi bez korijena na brzinu i za potrebe novonastala pomodarstva. Patriotizam sam razumio ali gle vraga, vuklo je na omiljeni nogometni klub prvog predsjednika Hrvatske ili na amerikaniziranu inačicu patrije koja je latinska riječ, a nisam istina razumio ni novo podrijeklo svog naroda kada je Hrvat postalo odjednom isto što i Harvat na iranskom, a na hrvatskom bi bilo “oni kojima vladaju žene”.

Herodot donosi legendu, za koju se uhvatiše lingvisti po kojoj Harvati potomci Skita i Amazonki, pa otuda i ta suluda hipoteza. Kod Harmata se zna da su žene igrale značajnu ulogu u društvu i ta mi je teorija recimo držala vodu. Izraz domoljublje trebao bi značiti valjda domovinu – ljubim, ali meni je da oprostite, ta spona riječi prilično nelogična. Ja domovinu recimo volim i draga mi je, ali da je ljubim, iskreno i nisam, ljubiti je čisto fizički pojam. Ljubiti je čista i nepatvorena asocijacija na ženu, putenost ženskih usana koje nude toplinu, miris i duboki osjećaj ljubavi koji pokazuješ tim činom.

No u svemu tome pomogao mi je iznenada i potpuno neočekivano bivši potpredsjednik Vlade i bivši ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić glavom i bradom. Ranko, inače najljepši političar po mnogim anketama, ljubimac žena koje su ga u mnogim tabloidima proglasile najseksipilnijim muškarcem fino nam je objasnio da domoljublje nije tamo neki kurac kojim će se kititi samo HDZ i da je domoljublje isti kurac zapravo za sve političke stranke i da rečeni HDZ ne smije imati monopol na rečeni kurac od domoljublja. Domoljub može biti i antifašist, kazao je Ranko i ostavio voditelja bez teksta.

Otvorenih usta ispratio sam izlaganje Ranka Ostojića i po prvi put shvatio bit i pravo značenje te riječi koja se tako ugnijezdila u našem svakodnevnom životu. Naime da bi čovjek bio pravi domoljub morao bi biti neki kurac tj. ne bi smio imati monopol nad riječima kao što su domoljublje i pička. I tada sam shvatio poantu. Te dvije riječi zapravo su povezane i mogu se koristiti u svim inačicama i polaritetima. Pažljivo sam nastavio slušati svog Ranka koji se izvanredno zabavljao zajebavajući se sa semantičkom igrom riječi.

No meni nije bilo do zajebancije.

Svima nam se to manje više događa i svima nam se to manje više dogodilo i u ovoj zreloj dobi ne samo onoj adolescentskoj da nas nekakav bahati, samodopadni i narcisoidni lik zasjeni u nečem važnom, da vas nadglasa u nečem bitnom za vaš život i pretekne u kakvoj krucijalnoj utakmici. Nije to vjerujte mi niti malo rijetka stvar i takvi su ljudi u pravilu uvijek nekako dragi vašim direktorima, stranačkim šefovima i onima koji odlučuju o vašoj sudbini. Evolucijski tako su se ljudi razvijali, na one tihe i pristojne, uglavnom inteligentne i na one bučne, bahate i pune sebe, uglavnom s manjkom inteligencije koju su kompenzirali teatralnim nastupima. Naknadna pamet bi u pravilu pokazala direktorima i šefovima stranaka da im je izbor bio promašen i da iza samodopadne prezentacije ne stoji zapravo ništa ali to vama ionako više ništa nije značilo, vi ste odavno potražili drugačiju sredinu.

Ranka Ostojića sam upoznao u samom finišu njegove kampanje koja se igrom slučaja odvijala u svom završnom činu u mom kafiću „Art“ u centru Splita i da budem sasvim iskren očekivao sam hladnog i racionalnog policajca kakvi policajci u pravilu i jesu, malo čudni tipovi nama civilima koji govore nekim nama nerazumljivim, službenim jezikom kojim se koristi isključivo vojska i policija. No moje predrasude razbio je ugodan i nasmijan frajer koji je u laganom sakou doveo svoje društvo na predstavljanje svog političkog programa. U jednoj zbilja opuštenoj atmosferi, vrlo zabavnoj moram priznati, jer je Ranko bio djetinje sretan i srdačan, protekla su dva sata u kojima nam je predstavio svoj program i svoje nade za budućnost Splita, kako bi i u kom smjeru poveo jedan grad poseban i čudan, grad kojem se polako ali sigurno gubio onaj predznak građanskog, onaj predznak civiliziranog i onaj predznak i pojam kozmopolitanizma kojeg je imao nekako oduvijek, otkad ja znam za sebe.

No ono na što je Ranko Ostojić davao predznak i ono čemu je pridavao najveću važnost bila je ljubav, ljubav prema gradu kojem je namjeravao služiti, osluškujući probleme njegovih građana i nadajući da će se sa istima hrabro nositi i uvatiti u koštac. Ljudi koji su to predvečerje bili na tom mjestu bili su ljudi koje sam ja iznimno cijenio, ljudi kojima bi se ovaj grad trebao ponositi, ljudi duboko poštenih svjetonazorskih i moralnih načela, ljudi koji su iako kritizirali voljeli ovaj grad upravo toliko da mu na čelu žele jednog takvog gentlemana, gospodina s očima dječaka u kojima si vidio poštenje.

Sa druge strane, u isto vrijeme, niti stotinu metara dalje odvijao se palanački vašar na kojem je na čelu bio bahati i polupijani pretendent za isto mjesto gradonačelnika i jedini protukandidat Ranku Ostojiću. U toj pijanoj terevenki okupilo se mnoštvo blago rečeno slikovita svijeta koji je zapravo došao na besplatnu „feštu“ na kojoj su se pekle srdele, točilo jeftino vino i ustajala piva iz metalnih bačvi. U tom cirkusu sudjelovale su estradne zvijezde i polusvijet, na tom cirkusu sudjelovalo je zapravo pola moga grada koji se zpravo došao ili besplatno zabaviti, nešto besplatno popiti ili dobro nasmijati.

Parola koju su prenosili agitatori rečenog pretendenta bila je kratka i jasna, on je znao upravljati svojom firmom pa će i gradom. Tužnu istinu da rečeni agitator nije zapravo znao upravljati svojom firmom već da je besramno iskorištavao svoje djelatnice, znali su mnogi kao što je i Maybach u izlogu njegova dućana iza kojeg su vas gledale tužne oči njegovih blagajnica bio dovoljan znak kompleksa i malograđanštine, no nitko se tog dana nije obazirao na to, pijana terevenka trajala je do duboko u noć, a njegova svita valjala se ulicama bučna, bahata i samodopadna.

U tišini mog „Arta“ Ranko se nije ni riječju osvrnuo na svog oponenta koji ga je besramno vrijeđao tih dana niti je govorio o svom ratnom putu i zaslugama u Domovinskom ratu, Ranko nam je pričao o svom djetinjstvu i o svojim školskim danima, pričao nam je o jednoj davno zaboravljenoj ljubavi na rivi i o svojim prijateljima nestalim u vremenu. S druge strane odzvanjala je buka i vriska, Rankov oponent pričao je o svom „ratnom“ putu kojim tek namjerava kročiti uz branitelje i desničare i pričao je o križevima na Marjanu, Isusu od stotinu metara u gradskoj luci i o zapošljavanju na stotine mladih ljudi.

Od svih obećanja koje sam se naslušao tu večer samo se ispunilo jedno i to ono zadnje, Željko Kerum je održao riječ i Željko Kerum je zaposlio sve što se zaposliti dalo – iz svog Ogorja. Ranko Ostojić pričao je o mladima, o struci i o svojoj vjeri u njih, Ranko Ostojić iako stranački vojnik održao bi svoje obećanje i stvari bi po ovaj grad krenule kudikamo drugačije u posljednjih deset godina, jer deset godina bi Split bio bez Željka Keruma i bez prirodnog nastavka istog Ive Baldasara. Deset godina Split bi imao uljuđenu i građansku vlast, socijalnu i odgovornu, krutu na nacionaliste i fašizam, vlast okrenutu prosperitetu grada ne nepotizmu, vlast koja bi imala predznak poštena, ne rodijačka.

Na Ranka sam iza te epizode moram priznati i zaboravio. Tu i tamo bi se sreli i pozdravili, rukovali, ja bih hvatao svoje klince, on svoje po rivi i uvijek, ali baš uvijek osjetio bih stanovitu tugu kada bih gledao za tim čovjekom, tugu i rezignaciju jer je moglo bolje, jer je moralo bolje i jer je trebalo bolje. Bolje za grad onda i bolje za Hrvatsku jučer.

Svoj moral, hrabrost i čovječnost Ranko Ostojić je pokazao i u protekle četiri godine, tih, pristojan i nenametljiv, ali „muško“ kada treba, odmjeren ali i beskompromisan bio je naličje SDP-ove medalje, naličje koje se pokazalo u kritičnom i važnom trenutku kada nas je preplavio i iznenadio val izbjeglica.

Ranko Ostojić pokazao je pravo lice Hrvatske, ono humano i dobro lice, prijateljsko lice koje ne mrzi već pruža ruku, lice koje ne osuđuje već pruža pomoć i zaštitu, lice koje nije ksenofobno ni rasističko već lice koje je kozmopolitsko, građansko i uljuđeno, civilizirano, lice puno empatije ali i odlučnosti.

Tih dana bili smo ponosni na našeg Ranka, posebno mi njegovi prijatelji i manjina koja u ovoj zemlji pokušava živjeti po civilizacijskim standardima i svjetonazorskim načelima, bili smo ponosni, a ankete su sugerirale da se i ostatak zemlje tako ponosi, Ranko Ostojić tih je dana od strane etabliranih ženskih magazina proglašen za najzgodnijeg muškarca godine, s tim da ono najzgodniji i nije se odnosilo samo na ljepotu, žene su prepoznale stav muškarca ali i ono što na muškarcu najviše vole kada ovaj to jasno pokazuje, svoje srce i svoju dušu.

Svima nam se to manje više događa i svima nam se to manje više dogodilo i u ovoj zreloj dobi ne samo onoj adolescentskoj da nas nekakav bahati, samodopadni i narcisoidni lik zasjeni u nečem važnom, da vas nadglasa u nečem bitnom za vaš život i pretekne u kakvoj krucijalnoj utakmici. Nije to vjerujte mi niti malo rijetka stvar i takvi su ljudi u pravilu uvijek nekako dragi vašim direktorima, stranačkim šefovima i onima koji odlučuju o vašoj sudbini. Ranku Ostojiću to se nažalost dogodilo dvaput, ovaj drugi put nažalost bio je stvar njegovog izbora.

Pošten i lojalan, vojnik po habitusu koji nikada neće izdati prijatelja ostao je tako u sjeni svog stranačkog šefa i nije mu palo na pamet da se kandidira i na prošlim izborima pokuša vratiti rejting svojoj stranci koji je urušio upravo njegov šef kojem je kao čovjek odan i lojalan, koji mu je na kraju krajeva i prijatelj.

Potpuno ga razumijem i da se sam nađem u takvoj poziciji napravio bih isto, ali ostaju činjenice, činjenice koje ne možemo zanemariti.

Činjenice nažalost govore dvije stvari, prva je da bi Ranko Ostojić glatko dobio izbore bez velike kampanje da je na čelu SDP-a kojem bi dao svoje prijazno i nasmijano lice puno optimizma, u prvu spada da bi žene glasale za njega što nije zanemariva stavka i druga je ona jako bitna i po meni presudna, Ranku Ostojiću ljudi bi vjerovali, vjerovali bi mu više nego, šta ja znam, Boži Petrovu. Ranko Ostojić tako je mogao spriječiti dolazak na vlast jedne desničarske bulumente koja je po ovoj licemjernoj zemlji proširila svoj trend malograđanštine, svoj trend nepotizma i svoj trend klero-fašizma koji propagiraju duboko svjesni da ovaj narod možda nema muda ali ima prokletu navadu svrstavanja uz gospodare.

I sinoć sam otvorenih usta pratio Ranka Ostojića kako javno i bez zadrške, kao da je to normalna stvar u Hrvatskoj izjavljuje kako je ponosni antifašist i da su mu oba djeda bili u partizanima. Dapače, nastavio je Ranko uz široki osmijeh voditelja Šprajca, antifašizam treba živjeti iz dana u dan, ne ga samo spominjati kao riječ. Otvorenih usta ispratio sam izlaganje Ranka Ostojića i po drugi put shvatio bit i pravo značenje te riječi koja se tako odgnijezdila u našem svakodnevnom životu. Naime da bi čovjek bio pravi antifašist morao bi biti neki kurac tj. ne bi smio imati monopol nad riječima kao što su antifašizam i pička.

Te dvije riječi treba živjeti iz dana u dan.

Ranko Ostojić mogao je i morao priznati sam sebi da vječno ne mora biti drugi i vječno ne treba biti u sjeni onih glasnijih i onih narcisoidnijih, Ranko Ostojić trebao je i po cijenu prijateljstva prihvatiti kandidaturu za šefa SDP-a kudikamo ranije, Ranko Ostojić samo je jednom trebao biti manji čovjek i manji prijatelj u svom ogledalu i kandidirati se na prošlim stranačkim izborima. Ranko to nije napravio jer je čovjek, rijedak čovjek u ovom vremenu kada samo rijetki ostaju uz prijatelje ma na kakvom krivom putu bili. I to vam sve govori o Ranku. Nebo i vrtoglavi razvoj situacije dalo mu je novu šansu i vrijeme je da je iskoristi nad dozla boga dosadnim Toninom Piculom i povede SDP u novu eru uz stare i zaboravljene zasade antifašizma.

Za koga pitate se zasigurno? Za sebe, svoju obitelj, svoj ego? Odgovor nije točan.

Ranko Ostojić to treba učiniti za Hrvatsku.

Ivo Anić
Autor 15.9.2016. u 09:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija