Riječi u arestu

Ladislav Babić
Autor 9.1.2013. u 12:41

Riječi u arestu

Rječnici su trezori možda ponajvećeg blaga čovječanstva – fonda riječi koje ljudi upotrebljavaju u međusobnoj komunikaciji. Nije važno radi li se o “našem” ili stranim jezicima, jer u konačnici i oni su za nekoga “naši”. Uostalom, između riječi različitih jezika postoji u načelu obostrano jednoznačna korespondencija (unatoč opstoju istoznačnica), što bi značilo da jednoj “našoj” odgovora upravo jedna i samo jedna “njihova” riječ. Na kraju krajeva, ta činjenica i omogućuje prevođenje tekstova čineći ih tako razumljivim cjelokupnom čovječanstvu. To je u principu tako. U praksi su stvari mnogo kompliciranije; treba voditi računa o kontekstu, nedostatku prikladnih riječi u pojedinim jezicima kojima bismo opisali neke pojmove, promjenama njihova značenja tijekom vremena, višeznačnosti pojedini riječi, prenesenom značenju u kojem se riječ upotrebljava, itd…, o čemu najvrsniji prevodioci svakako moraju voditi računa. No, za nas je bitno jedno – u debeloj knjizi zvanoj “Rječnik” nalaze se riječi upotrebljavane u svim zamislivim realnim i irealnim situacijama u kojima se ljudsko biće može naći ili ih može smisliti. Samo o vlastitoj mašti, intuiciji, talentu, inteligenciji, i stupnju osvojene slobode pojedinca, ovisi način i kvaliteta s kojom će ih isti upotrebljavati. Rječnici su nakupine jednostavnih pojmova koje mi, ljudska vrsta, slobodno uobličujemo u skladu sa našim spoznajama, stavovima, mišljenjima i namjerama, u složenije sudove izražene smislenim (pa i besmislenim) rečenicama koje formiraju naše tekstove. E, nije nego!

Kao isuviše često, postoji kvaka. I kao isuviše često, ona je sadržana u jednoj riječi – sloboda. I kao isuviše često, tu nam riječ podastiru i tumače oni koji su, prvenstveno s moralne strane, najmanje kvalificirani da to čine. I kao isuviše često, iznova se postavlja pitanje: Kakva je to sloboda koja se mora nametati tumačenjem njena značenja? Naravno, reći ćete, tumačenjem se ništa ne može nametati, ali… Postoji niz mehanizama kojima je to itekako moguće učiniti, činilo se, čini se i činit će se još podosta vremena. Dok je konačno ne osvojimo, tu toliko žuđenu a neshvaćenu slobodu! Pretpostavimo da ste se drznuli kardinalu – povodom njegovih salvi gluposti upućenih narodu glede uvođenja Zdravstvenog odgoja u škole, ili predsjedniku s obzirom na njegova “umjetnička” mešetarenja u korist svog prijatelja (i vlastitu, dakako) javno uputiti slijedeće retke:

“… ovaj originalni majmun iz Barresove menažerije, ova jedinstvena vrana okićena perjem svih ptica, ptičica i ptičurina što ih poznaje svjetska (…) ornitologija…“,

ili recimo:

„Mjesto da oborite to… da ste hipokrit i ignorant, Vi se bacakate kao hrušt živ naboden na bumbašnicu i tješite se samozavaravanjem, da smo i mi, koji smo bili tako nesmiljeni te vas naboli, takođe proboli jedan drugoga“,

upoznali bi se sa „mehanizmom“ prisile o kojem sam govorio. Doduše, svima vam je jasno na kojeg kardinala i kojeg predsjednika ciljaju navedeni citati izrečeni sasvim drugom prilikom u polemikama sa posve drugim osobama, no posebno lijepo primjenljivi i na one koje imamo na umu, zar ne? Ipak, to je samo ilustracija kako bismo se upoznali sa mehanizmima očuvanja „časti i ugleda“ ponajčešće onih osoba koje ih ne posjeduju ni u tragovima:

„Sramoćenje je novo kazneno djelo protiv časti i ugleda. Onaj tko pred drugim za nekoga iznese činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, kaznit će se novčanom kaznom do 180 dnevnica, a do 360 dnevnica ako to učini putem medija ili interneta, na javnome skupu ili na drugi način kojim bi sramoćenje postalo pristupačno većem broju osoba. Dnevnica ne može biti manja od dvadeset kuna ni veća od deset tisuća kuna… No, kaznenog djela sramoćenja nema ako počinitelj dokaže istinitost iznesenih tvrdnja ili ozbiljan razlog zbog kojeg je, postupajući u dobroj vjeri, povjerovao u njihovu istinitost. Prizna li, pak, počinitelj neistinitost svojih tvrdnja i opozove ih, sud ga može osloboditi kazne.”

Svakako da prvi navedeni citat ne predstavlja nikakvu “činjeničnu tvrdnju” (sem ako zakonodavac tu formulaciju neće pitijski protumačiti da je sama ta tvrdnja – činjenica) jer je svima jasno kako uzoriti nije ni majmun ni bilo koja vrsta ptičurine, no podjednako će im biti jasno što se time stvarno željelo reći. Drugi citat već više korespondira sa činjeničnim stanjem, jedino je sasvim nejasno kako biste na sudu dokazali da je netko “hipokrit i ignorant” te da se “tješi samozavaravanjem”. Ostavimo li po strani raspon kaznenih dnevnica koji najbolje oslikava (ne)pravednost hrvatskog društva, zar nije sasvim u redu zaštiti svakog građanina, reći ćete – jer se zakoni ne primjenjuju samo na kardinale i predsjednike – od neciviliziranog odnosa njihovih sugrađana, od vrijeđanja njegove “časti i ugleda” koje (aprirno, jelte) navodno svi posjedujemo?

        Budala, glupan, majmun, idiot, farizej, licemjer, ignorant… – riječi su koje sadrže riječnici svih jezika ovog svijeta. Odaklem one u njima, ako se ne upotrebljavaju? Otkud njihovo značenje, ako nije potvrđeno na konkretnim primjerima? Tvrdnja da je svijet prepun neidentificiranih budala gotovo je ekvivalentna onoj da je nemoguće utvrditi utajivače poreza. Priča li to Erazmo o nepostojećem svijetu fantoma, kad zbori:

Pitam vas, u ime besmrtnih bogova, da li je uopšte neko srećniji od one vrste ljudi koje svet naziva glupacima, luđacima, budaletinama i prostacima, što su, po mome mišljenju, najpošteniji nazivi?“

Jesu li to riječi podobne samo za upotrebu u SF, Fantasy-ju, bajkama i sličnim djelima koja korespondiraju sa stvarnošću samo prekomjerno rastegnutim metaforama? Trebamo li ih izbaciti iz ionako predebelih rječnika, ako su postale nepoćudne a upotreba im je zakonski kažnjiva? Jeli necivilizirano reći kardinalu koji nas sa hrpom svojih povijesnih prethodnika već tisućljećima zaglupljuje “istinama” temeljenima na jednoj jedinoj knjizi – nasuprot milijunima knjiga s verificiranim sasvim drukčijim tvrdnjama od onih iz spomenute bajkovnice – da je glupan, neobrazovana budala i idiot? Smije li se to ikome javno reći, a da ne iskusite barem dvije vrste sankcija; zakonsku i  etičku – vašim svrstavanjem u rang neciviliziranih osoba. Zakone, zna se (jeste li sigurni?) tko donosi – no, jesu li Ujević i Krleža iz čijih su polemika preuzeti navedeni citati, necivilizirane sramote hrvatskog naroda? Ili se, kao što Matoš kaže:

“Samo… u Hrvatskoj ne shvaća, da tele ostaje tele, tuluman tuluma, glupan glupan i onda kad je član “inteligenata”. Glupost je neizlječiva, pa i onda kad izlazi iz “Pokreta” i kad je brani “Pokret”.“

Možda upotreba cjelokupnog rječničkog blaga ostaje prepuštena tek piscima, da se nekažnjivo nabacuju jedni na druge i svoje kritičare? Teško. Svjedoči o tome i svojevremena tužba izvjesnog novinara – zaboravljenog od sviju sem od starih zapisa – protiv Danila Kiša za navodnu klevetu iznesenu u knjizi Čas anatomije”, i sudski proces koji je zatim uslijedio. Poslije tri godine vucaranja po sudovima, Kiš je oslobođen optužbe, a više o tome može se doznati iz teksta “Nacrt odbrane” pronađenom u piščevoj rukopisnoj ostavštini.

Nas zanima nešto drugo. Koji nam to faktori – izuzev obrazovanja i dobrog odgoja rezultirajućeg samonametnutom tolerancijom budala – nameću ograničenja na upotrebu jezičnih bisera u komunikaciji sa drugim ljudima? Jesu li to možda ljudi koji su listom ustali protiv svojedobno donesenog Zakona o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita“? Oni koji su se usprotivili čl. 133. KZ SFRJ, odnosno zakonu kojim se sudilo zbog tzv „verbalnog delikta“? I onda, a posebno sada – nakon ponovnog instaliranja sličnog zakona (doduše, sad se postupa tek po privatnoj tužbi) – postavlja se pitanje jeli njihovo protivljenje zaista bilo iskreno ili je samo išlo putem lakše demontaže Titova „lika i djela“? Cenzori nikada ne spavaju, oni se samo maskiraju prikladnim krinkama da ih ne prepoznamo takvima, već humanistima zabrinutima za naš moral i uljuđeno ponašanje. Hoće li moj „napad na čast i ugled“ uzoritih koji sami sebe tako nazivaju, suditi oni što su mrtvo hladni prešli preko konstatacija jednog od arhitekata ove države – ministra Đodana – o šiljastoglavim Srbima s manjim mozgom – doduše vjerojatno ipak većim od njegova s obzirom da mu je ministarski mandat bio valjda najkraći u povijesti čovječanstva. Pamti se i njegova izjava o lordu Carringtonu, kojega treba „objesiti o rep konja bana Jelačića, jer to je razbojnik jedan.Da mu ni gazda nije bio ništa bolji, ne treba tražiti mnogo dalje od izjave, jedne od mnogih sličnih:

„Oni iz svijeta koji nam i danas predbacuju paljenje srpskih kuća na oslobođenim dijelovima Hrvatske, neka se prisjete da je upravo biblijsko načelo, iz Staroga zavjeta: oko za oko, zub za zub!“

čime već zalazimo na naizgled sasvim drukčije područje, regulirano člankom 174. KZ RH. Područje govora mržnje. U našoj percepciji, te razlike nema. Naime, i tu se postavlja pitanje relevantnosti onih koji određuju jeli nešto ili nije govor mržnje, a ona se jedino može procijeniti temeljem vlastita primjera koji su pružili ili pružaju u svome životu. Jednako tako valja biti skeptičan prema interpretacijama zakonskih odredbi koje znaju obuhvaćati 2-3 puta deblje knjige od samog zakonika. Kad se kaže da je presuda donešena prema zakonu, to često naprosto znači „prema interpretaciji zakona“ od strane prevladavajućih struktura. Spomenutim bi zakonom naš ljubitelj biblijskog morala bio smatran nevinim jaganjcem, sem ako se ne bi našao ludo hrabri sudija-kamikaza koji bi isticanje Starog zavjeta za pravni kriterij karakterizirao kao zamisao o njegovoj nadmoći nad suvremenim međunarodnim pravnim aktima, i kao takvim – sasvim dovoljnim za pravdanje domaćih ratnih zločina.

Do sada rečeno može se krajnje pojednostaviti. Dok još nije ostvareno čitanje misli, misli štogod želiš ali – pazi što govoriš! Čime moto o slobodi govora, a još više onaj o slobodi govora misli, postaje tek floskulom za stvaranje privida demokracije u masa. Prvi amandman (još iz 1791. godine) na Ustav SAD međutim govori:

Kongres ne može da donosi nikakav zakon o ustanovljenju državne religije, kao ni zakon koji zabranjuje slobodno ispovedanje vere, a ni zakon koji ograničava slobodu govora ili štampe ili pravo naroda na mirne zborove i na upućivanje peticije vladi za ispravljanje nepravdi.”

Prevedeno na jednostavni jezik ovo znači da možete govoriti bilo što, protiv koga god želite. Interesanto je kako Amerikanci pravdaju ovaj, već više od 200 godina stari dodatak svome Ustavu. Smatraju da se javno klevetanje, iznošenje neistina i difamiranje jedinki ili grupa organiziranih po bilo kojoj osnovi, uvijek može pobiti iznošenjem istinitih činjeničnih stavova iza kojih će stati većina naroda. Polaze od povjerenja u mentalne sposobnosti većine svojih sugrađana da će uspjeti prepoznati laž i klevetu od istine, te – kao ćudoredna bića – činjenicama stati u odbranu oklevetanih! Dakako, i ovo vrlo lijepo zvuči, još ljepše izgleda na papiru starom više no dva stoljeća, no kao i uvijek – stvarnost je najčešće prljavija od ideala kojima je želimo zaodjenuti. Ona pak se, na žalost, grčevito drži nimalo filozofske istine: “tko jači, taj kvači”! Američka unija za građanske slobode i The New York Times podnijeli su tužbu protiv Obamine administracije pozivajući se na pravo građana, garantirano Zakonom o slobodi informacija, da moraju biti upoznati s materijalima temeljem kojih se odlučivalo o korištenju bespilotnih letjelica pri egzekuciji tri američka građana u inozemstvu krajem 2011. godine. Prije no krenemo dalje, zapazimo dvije stvari: radi se o posve neprihvatljivoj praksi SAD da protivno međunarodnim zakonima koristi svoje bespilotne letilice u špijunske i egzekutivne svrhe izvan vlastitog teritorija. I drugo, tužba se odnosi samo na egzekuciju američkih državljana (ostali su valjda entiteti niže vrste). Federalni sud je donio presudu prema kojoj Ministarstvo pravosuđa nema zakonsku obavezu svojim građanima davati objašnjenja o ubijanju njihovih sunarodnjaka bespilotnim letjelicama u ciljanim napadima.

Zamjenik ravnatelja za zakonska pitanja ACLU-u Jameel Jaffer je u srijedu dao izjavu i osudio sposobnost Bijele Kuće u davanju bilo kakvih poštenih i iskrenih objašnjenja. ‘Ova presuda onemogućava pristup javnosti kada su u pitanju informacije od osnovnog značaja…’ piše Jameel. ‘Javnost ima pravo znati više o okolnostima u kojim vlada smatra da može zakonski ubijati ljude, uključujući građane SAD, koji su daleko od ratnog polja i nisu optuženi.’“

Daklem, unatoč Prvim amandmanom “garantiranoj” slobodi govora i “upućivanja peticija vladi za ispravljanje nepravdi”, vlasti ničim nisu obavezane sem na pridržavanje svojih vjekovnih pravila – “što se vlasti snilo, to se vlasti zbilo”! Narod ima pravo pitati bez očekivanja odgovora – vlast pak ima pravo ubijati mimo obaveze da išta objašnjava svojim građanima. Kad bi netko konstatirao: „Izvrsno, onda ni revolucionari neće morati davati razloge da pobiju tu bagru. Znat će jedni i drugi – zašto!“ – pretpostavljam da bi te riječi izazvale mnogo veću osudu negoli djela nezakonitog smaknuća građana. Ne liči li to isuviše na hrvatsku praksu kada lokalna birokratska šuša sa sindromom Napoleona, odbija postupiti prema analogonu američkog zakona? Godinama je ta činjenica svima poznata no ništa se ne poduzima da se izmijeni, jer – zakon je vladajućima potreban kao alibi navodne demokracije, praksa pak još nužnija u očuvanju stanja kakvo jeste.

Naveli smo lijepu ilustraciju formalne demokracije, otuđenosti vlasti od ljudi i korištenje pragmatičnih – najčešće nemoralnih – principa u korist vladajućih struktura. Ništa zato ako oni nisu podržani zakonom. U torovima vladajućih, svečanih naziva Skupštine, Sabori ili Kongresi, vrlo je lako u slučaju potrebe riješiti i tu sitnicu, koja postaje nedostatkom tek kad se narod malo previše razgalami. Imaš li pravo likvidirati 3, 30, 300 ili tri milijuna ljudi, to neće biti pitanje morala i etike, već svrsishodnosti machiavelističke politike “cilj opravdava sredstvo”. Kako dugo? Sve dok se opravdava cilj vladajućih. Ne jednom sam, navodeći “prastaro” Robespierre-ovo retoričko pitanje:

Do kada će se nasilje tirana nazivati pravdom, a pravda naroda barbarstvom ili buntovništvom?

očekivao, ako već ne moralniji i etičniji odgovor od istočasne difamacije kako širim govor mržnje, a ono bar logički doslijedan. Rezervira li tiranin sebi zakonsko pravo eliminirati troje iz mase svoje podanika, imaju li ti građani podjednako pravo na isti se način riješiti goleme manjine vlastitih ugnjetavača, a da ne budu namah optuženi za genocid, govor mržnje i slične bedastoće? Zar se do vijeka mora poštivati pravilo da je gazdino smišljati, a robovo – poštivati zakone?

Pogledamo li ekonomske i političke pedigreje „osnivača“ novonastalih država iz vremena prije raspada, usporedimo li prethodnu sa sadašnjom potkoženošću njihovom i nasljednika im, pregledamo li im kriminalne dosijee, neke stvari postaju jasne. Da će formirati takve zakonske okvire koji će im osigurati nesmetano uživanje popljačkane narodne imovine. Tome će prilagoditi kaznene zakonike, organe represije i nastojati nametnuti “korektan” rječnik kojim se društvo ima služiti, koristeći pritom prozirne zahtjeve za uljuđenim ponašanjem (gdje su im bili za proteklih ratova?). No, već drugi i treći pogled sasvim otkrivaju smisao i svrhu tih “civilizatorskih zakona”. Ta, ne mogu valjda izigravati promotore civilizacije oni koji su nas doveli tu gdje jesmo?! Držimo li se kruto nametnutih zakonskih ograničenja, trebali bismo uvesti autocenzuru i neke riječi koristiti sasvim sterilizirane svog iskonskog značenja ili ih čak uopće prestati upotrebljavati. Na sreću, nema te cenzure s kojom čovjek ovako ili onako ne bi znao izaći na kraj. Kad su u nacističkoj Njemačkoj bila zabranjena Einsteinova djela a on bio prinuđen na egzil, pokraj Potsdamske zvjezdarnice podignute prvenstveno radi izučavanja efekata Teorije relativnosti, na postamentu s kojeg je morala biti skinuta bista naučnika, cijelo vrijeme rata stakao je jedan kamen – Ein Stein. Cenzori su, gotovo po definiciji, mentalno ograničene osobe skučena i strogo usmjerenog svjetonazora. Kamen je za njih samo kamen, pa bio on i Einsten. Stoga ćete vi uvijek znati o kojem kardinalu mislim kad kažem da je glupan, dok ćemo cenzore usmjeriti na neki tiskani ili online rječnik gdje će oni godinama razbijati glavu jesam li mislio na kardinala koji je njima u mislima, na pticu pjevicu, sortu jabuke ili vrstu grožđa. Ne tjeraju li nas rigidna tumačenja i propisani („civilizirani“) konteksti na sve licemjernije ponašanje jednih prema drugima?

“Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu.”,

reći će pokojni Fritz, čiju smo jednu polemičku žaoku već citirali.

Riječi su prilično fleksibilna „stvar“ – moguće ih je mijesiti prema potrebi. Ipak, više od njihove prilagodljivosti intrigiraju pitanja: Zašto to ljudi čine? i Jesu li uopće svijesni s kojih razloga su im neke stvari dozvoljene a druge nisu? Često „mjesitelj“ počne svoju rabotu duboko uvjeren u njenu opravdanost, toliko duboko da ni ne vidi kako se „tijesto“ koje mijesi sasvim plitko upotrebljava protiv njega samoga. Naglim razvojem feminističkog pokreta 60-tih godina prošlog stoljeća na red su došla mnoga pitanja rodne ravnopravnosti, a to nije zaobišlo niti jezik. Kako ljudi nekako jako vole naknadno mijenjati povijest, poduhvatile su se feministkinje u koštac i sa poviješću jezika. Osnovni fond riječi koje čovjek upotrebljava (a nove riječi svakodnevno iznova nastaju) formiran je tisućljetnim iskustvo tijekom kojega se oštrilo i izoštrilo njihovo značenje. Znano je kako postoje dva biološka (zanemarimo li hermafrodite), ali zato tri gramatička roda. U civilizaciji koja se pretežitim dijelom formirala po muškom arhetipu, gdje su žene ako baš nisu bile „plemenita“ roda tretirane kao bića niže vrste, jasno se to moralo odraziti i u načinu sporazumijevanja – ljudskom jeziku. Osvajajući korak po korak svoja ljudska prava, na mukotrpan način ne lišen i fizičkih žrtava, žene su odlučile da im je dosta biti samo kraljicama, kneginjama, princezama, učiteljicama i domaćicama, već i u izražajnom modu žele potpunu ravnopravnost s muškarcima. Žele biti i sutkinje, avijatičarke, astronautkinje, mehaničarke, vojnikinje, kondukterke, policajke, saborske zastupnice, inženjerke, znanstvenice…Sve ih je više uvjerenih kako zahtjevima za rodnim izjednačavanjem strukovnog nazivlja rade na svojoj društvenoj ravnopravnosti. U „Pojmovniku rodne terminologije prema standardima EU”, govori se o toj – kako feministkinje kažu – diskriminaciji u jeziku (language sexism):

“Jezik je sustav kulturom naučenih znakova kojim pojedinac/ka izriče ono što osjeća i misli te interpretira svijet u kojemu živi. No, jezik čuva i obnavlja mišljenja i značenja prihvaćena u užoj i široj zajednici. Taj, uvjetno nazvan, “zajednički jezik” – jezik šire zajednice, pojedinačnog naroda ili manjinske grupe – u mnogim je jezicima poznat kao “materinski jezik”, pri čemu je uloga posrednika jezika nominalno dodijeljena majkama, tj. ženama, ali je moć imenovanja u jeziku zadržana za očeve, tj. muškarce (Borić: 2004).

Diskriminacija u jeziku postoji na svim jezičnim razinama, od jezičnih seksizama koji prenose duboko ukorijenjene predrasude o ženama do potpune isključenosti žena iz jezika. Da bi se razumjela (ne)prisutnost žena ili pak njihova diskriminirana prisutnost u jeziku, treba razumjeti odnose moći i rodnu problematiku i koristiti i stvarati jezik koji ne diskriminira žene.”

Pretpostavimo načas da ste nazvali servisnu stanicu zbog neke intervencije u kupaonici. Začas će vam poslati vodoinstalatera, odgovorili su. Očekujete daklem muškarca? Možda su trebali reći: poslat ćemo vam vodoinstalaterku – svakako bi onda bar doznali spol stručnjaka koji dolazi razriješiti situaciju u koju ste zapali. No, jeli to upravo ono što vas zanima ili pak pomoć kvalificiranog stručnjaka u rješavanju vašeg problema? Ako su vodoinstalater i vodoinstalaterka u svemu – od stručne spreme, svoje sposobnosti, tretmana na radnom mjestu,… – zaista u svemu ravnopravni, nije li sasvim svejedno tko će vam ga riješiti? Nismo li svi samo ljudska bića? Mogu reći da me iznimno nervira ovo zadiranje u jezik (jedno od mnogih, ovaj puta na sreću – smijemo li tako reći – lišeno nacionalističkih konotacija) s namjerom da se isprave „krive Drine“. U suštini, one su nastale u prošlosti, usvojene su tisućljetnim načinima komunikacije i nemaju ama baš nikakvog relevantnog značenja glede suvremene rodne ravnopravnosti. Osim možda u zamislima feministkinja koje će se osjećati ponosnima i ravnopravnima oslovimo li ih sutkinjama ili automehaničarkama, istovremeno radeći u EU za 15% nižu plaću od svojih muških kolega (podatak za RH je još stravičniji, kreće se čak do 27% u elektroindustriji), a kad se vrate domu sa „preplaćenog“ posla čekaju ih dodatna, neplaćena kućna zaduženja! U rukovodećim strukturama nema ih ni 10%. Jednostavno, smeta me pomak s težišta cijelog problema na sporedni kolosjek. Što je idući korak? Zahtjev za prilagođavanjem davno štampanih knjiga novoj politici „jezične ravnopravnosti“, što u kontekstu zahtjeva za prevođenjem srpskih pisaca ili titlovanjem srpskih filmova na hrvatski jezik baš i ne izgleda znanstvenom fantastikom, zar ne? Samo, sada u mnogo globalnijim okvirima. I dok se „jezična neravnopravnost“ ubrzano ispravlja, sviđalo nam se to ili ne, dotle na pruzi ekonomskih i strukovnih odnosa vlakovi nekako rijetko voze. Ovo je samo još jedan od primjera kako se jezik može koristiti za odvraćanje pažnje od bitnih problema društva i kategorija stanovništva, a svakako ne u njihovom interesu. Upitajte elektrotehničarku želi li radije da je zovu tim imenom ili pak 27% veću plaću – u rangu svojih muških kolega – pa ćete biti bliži suštini stvari. Nije li još Shakespeare konstatirao da:

“Ime nije ništa; ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom”

         Daklem, jezik se ne samo upotrebljava, on se i zloupotrebljava. I to na mnogo manje nevine načine negoli kad budali date ime koje zaslužuje. Ako su ljudi toga svijesni, zašto vole mlatiti slamu časti, ugleda, sramoćenja, rodne diskriminacije u jeziku i svih drugih oblika neravnopravnosti, više negoli nejednakosti ekonomskog statusa? Odgovor je nadasve jednostavan; daj narodu da se zabavlja perifernim (ne tvrdim da su nebitne!) stvarima – to mnogo manje košta negoli pravedno rješavanje njegovog ekonomskog statusa. Uostalom, nitko ni neće u njegovo ime riješiti taj problem. Rješenje će on morati preuzeti u vlastite ruke. Ipak, jezik je mnogo moćniji negoli bi se zaključilo iz ovog teksta. On je na neki način i oružje, a efikasnost mu ovisi o načinu upotrebe. Jezik priprema teren za promjene, ako se ne ograničimo samo na njegovu larpurlartističku primjenu. Ako jedni imaju, a drugi nemaju, bjelodano je koji će biti u strahu od promjena. Stoga se vlasti i pribojavaju njegove slobodne upotrebe, nastojeći ga kanalizirati u za njih prihvatljive tokove. Cijeli zaplet Ecovog „Imena ruže“ upravo se temelji na strahu vladajućih od pronalaska i utjecaja Aristotelove druge, zagubljene knjige „Poetike“, u kojoj se govori o razornoj upotrebi riječi i smijeha koji one izazivaju u komediji.

“…Smijeh, na koji časak, odvraća seljaka od straha. No zakon se i nameće strahom,

kojemu je pravo ime strah Božji. A iz ove bi knjige mogla kresnuti luciferska iskra, kojom bi čitav svijet mogao planuti u novom požaru, i smijeh bi se ukazao kao novo, čak i Prometeju nepoznato umijeće što ukida strah…A ova bi knjiga, opravdavajući kao čudotvoran lijek komediju, i satiru, i mim, koji kroz prikazivanje mana, poroka i slabosti tobože čiste od stanja uzbuđenosti, navela lažne učitelje da (đavolskim izvrtanjem) pokušaju prihvaćanjem niskog iskupiti od uzvišenog. Od ove bi knjige potekla misao kako čovjek na zemlji može (kao što je u vezi s prirodnom magijom tvrdio tvoj Bacon) zahtijevati i samo obilje kao u zemlji u kojoj teku med i mlijeko. Ali upravo to ne smijemo i ne možemo imati…Sluge bi propisivale zakone, mi bismo se (ali onda i ti) pokorili odsutnosti ikakva zakona…”

Dobro to znaju oni koji bi nametali tumačenje značenja slobode, stoga i pokušavaju načine izražavanja držati pod kontrolom, čega je jedan od oblika i – zadržati nepoćudne riječi u arestu između korica rječnika. Kad odatle izađu, nije ni toliko važno što govore, već kamo i kome su usmjerene. Tamo pak bar nikome ne mogu naškoditi, misle oni, gajeći uzaludnu nadu da će i ljudska stremljenja izumrijeti zajedno sa riječima u rezervatu. Ima puno ljudi kompatibilnih stavova (neću reći identičnih, jer to ne bi bilo prirodno) koji su svijesni kuda smo došli. Na niz ljevičarskih portala širom bivše države javljaju se mnogi ljudi kojima je od svih mogućih karakteristika koje možemo pridjeliti čovjeku, bitna tek jedna – ljudskost! Pa, zašto smo onda tu gdje smo? Možda je odgovor u pasivnosti. Pisanje, u namjeri da konstatira stanje i očekivanju da ga netko drugi promijeni, kratkoročno je samo po sebi vrlo pasivan čin. Dugoročno, međutim, kad smisao izrečenih riječi dovoljno natopi društvenu svijest – kao što učiniše francuski prosvjetitelji u predvečerje revolucije – riječ se pokazuje jača od bilo kojeg oružja. Sazrelo je vrijeme za promjenu. To bi barem morali shvatiti svi koji je, izdignuvši se na njezinim krilima, sada svim silama nastoje zamrznuti.

P.S.
Krivo će pomisliti oni koji vjeruju da nastojim promovirati međusobna čašćenja ljudi nepoćudnim epitetima. Ipak, na kraju krajeva, ponekad stvari treba nazvati i pravim imenom. Sem ako se ne bojite istine. Na vlastitu odgovornost, dakako, jer… Veliki brat vas gleda, čita, sluša, a pokatkad i prisluškuje!

 

Ladislav Babić
Autor 9.1.2013. u 12:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija