Roba, kapital ili ljudi?

Petar Fehir
Autor 6.2.2018. u 11:45

Izdvajamo

  • Jer oni znaju da tamo gdje mogu živjeti od svog znanja, truda i angažmana, odgajati djecu u tolerantnom ozračju i nasmiješeni maštati o budućnosti, da im je tamo i domovina.

Povezani članci

Roba, kapital ili ljudi?

Foto: pinterest

A ti naši, najčešće stručnjaci, kojima je dosta rigidnog konzervativizma, beznađa, tralalajanja o prvom, drugom i trećem ratu, podcijenjivanja od strane političkih diletanata, posesivnih branitelja i pridika s oltara ne žele ništa što nije moguće ili nije normalno. Oni ne žele biti ni roba ni kapaital. Samo ljudi s pruženom šansom. Ovdje ili negdje drugdje.

Kažu da se bježi iz Hrvatske. Tako bar ovu pojavu, koja dominira hrvatskom pozornicom zadnjih nekoliko godina, formuliraju neki mediji. Pa i političari. Koji se (kakvog li licemjerja) čak pitaju zašto mladi ljudi bježe iz Hrvatske!?

A mladi ljudi im to i javno govore, pišu i ilustriraju širom društvenih mreža. Iscrpno i argumentirano. Ali treba moći čuti istinu.

Prvo se te mlade ljude ignoriralo. I iz vladajuće stranke im jer mahano, u stilu, samo idite, široko vam polje.

Kao i u svim posudama i ovdje se trebalo prepuniti „grlo“ da bi se upalio alarm. E sad, da li ljudi bježe ili za tu pojavu postoji adekvatniji dominantni izraz drugo je pitanje. Pomjeranja ljudi s jednog mjesta na drugo bilo je i ranije. I u daljoj i bližoj povijesti.

Teško je reći da je ovo sad bježanje. Ono baš, kao, bježanje.

Bježanje

Bježalo se 45. Da bi se izbjegla odgovornost za zlodjela učinjena tokom onog rata. Za ubijanje i zlostavljanje civila u logorima smrti. Bježalo se i zbog straha od odmazde pobjednika. Bježalo se i zbog političkog neslaganja s nadolazećom vlašću.

Odlaženje

Šezdesetih godina prošlog stoljeća se odlazilo. U Njemačku, Švicarsku, Francusku, Austriju, Skandinaviju… Te ekonomske „izbjeglice“, „naši radnici na privremenom radu u inozemstvu“, nerijetko su odlazile uz suradnju i pomoć domaćih zavoda za zapošljavanje. U zemlji nije bilo dovoljno posla, plaćalo se relativno skromno, a abmbicije su im, opravdano, bile veće. Neki su se vratili. Neki ne. Ali velika većina je investirala u domovinu, trošila i gradila, što je nemalo utjecalo na ondašnje „pokazatelje razvoja“.

Sklanjanje

Sedamdeset prve se sklanjalo. Za sudjelovanje, pa i simpatiziranje,  „hrvatskog proljeća“ prijetila je višegodišnja zatvorska kazna. Pa se odgibalo, uz želju za povratkom, kad se za to stvore uvjeti. Što se, uglavnom, i desilo dvadeset godina kasnije.

Napuštanje

Devedeset prve, pa sve do kraja rata, se napuštalo. Milom ili silom. Zbog neslaganja s politikom ili zbog straha. Što zalupilo vrata, što protjerano. Mada je bilo i „bežanije“. Kako već tko to doživljava i tumači.

Iseljavanje

Ovih se godina, pretežno, iseljava.. Odlaze cijele obitelji. Tome pogoduje, naravno, članstvo u EU, i, kako se to već birokratski definira, „slobodno kretanje roba, ljudi i kapitala“.

Pravo pitanje, koje si vlast (pa i oporba) moraju postaviti, je: da li iz Hrvatske, na putu prema „sreći“, kreću roba, ljudi ili kapital?

Očito da je do sada, kod nas, vladalo mišljenje da odlazi roba.

Strani udomitelji, koji su naše kreativne, vrijedne i obrazovane mlade ljude dočekali široko otvorenih ruku, znaju da im je stigao neprocijenjiv kapital. Kolike će uštede samo imati! A i popraviti demografsku sliku.

A ti naši, najčešće stručnjaci, kojima je dosta rigidnog konzervativizma, beznađa, tralalajanja o prvom, drugom i trećem ratu, podcijenjivanja od strane političkih diletanata, posesivnih branitelja i pridika s oltara ne žele ništa što nije moguće ili nije normalno.

Oni ne žele biti ni roba ni kapaital. Samo ljudi s pruženom šansom. Ovdje ili negdje drugdje.

Jer oni znaju da tamo gdje mogu živjeti od svog znanja, truda i angažmana, odgajati djecu u tolerantnom ozračju i nasmiješeni maštati o budućnosti, da im je tamo i domovina.

Petar Fehir
Autor 6.2.2018. u 11:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija