Roko Markovina: „Daytonski ustav“ uništava vas već 19 godina i pomogao je samo lopovima

tačno.net
Autor 4.3.2014. u 14:43

Roko Markovina: „Daytonski ustav“ uništava vas već 19 godina i pomogao je samo lopovima

„NE PITAJTE ŠTO MOSTAR TREBA UČINITI ZA VAS,
VEĆ ŠTO VI TREBATE UČINITI ZA MOSTAR“- (Uvodno „slovo“)
1. tribina, 01.03.2014.
Hotel „BRISTOL“-Mostar

„Niko kao ti, gospodine Bože.
Udijeli milost jadnom ciganinu.
I neka sav svijet pomre, samo ti Bože, preživi.
I…drugi put pamet u glavu
kad svijet stvaraš“.
(Jedna od „Molbi ciganskih“)

 

Naslovnu misao Tribine izrekao je John Kennedy, obraćajući se Amerikancima, pri ulasku u „Bijelu kuću“, ali je, isto tako, kad god bi zaprijetila opasnost Rimskome carstvu, još prije 2000 godina, u Senatu bila maksima „Spas naroda carstva, neka bude najviši zakon“.

Dragi moji,

Pozdravljam vas večeras na ovoj prvoj u nizu tribina sličnog naziva i drago mi je što je Centar za kritičku misao u Mostaru za nasrup na njoj izabrao upravo Sergia i mene. Dvojicu ljudi, predstavnika različitih mostarskih generacija, ali dvojicu ljudi koji upravo ovom gradu imaju zahvaliti za sve to što jesu i koji mu se žele, svakim svojim danom odužiti za to. Počašćeni smo i ponosni. Međutim, moram naglasiti najprije, nismo došli ovdje „dijeliti pamet“vama, jer vi je imate sasvim dovoljni i zante puno bolje od nas kako vam je, već smo došli pripomoći, našim skromnim razmišljanjima, sređivanju situacije i u BiH i u Gradu, smatrajući to našim karmičkim dugom prema vama, pa je Sergio „zapucao iz Njemačke, a ja iz Splita, gdje radimo i, kako tako, ipak živimo.

ŠTO SMO TO RADILI JUČER?

Danas je 01.03. 2014. subota. Na današnji dan, prije ravno 22 godine, ova napaćena zemlja, koju Petar Kočić davno nazva „Ni Davidova, ni carska, ni spahijska“, izglasala je na referendumu svoju „samostalnost“ odcijepivši se od Jugoslavije.

Bilo je to teško vrijeme, kad su se crni oblaci nadvijali nad ovom zemljom. Svjedočio sam tom vremenu i kao skupštinski zastupnik BiH, vas građana, u „Vijeću građana“ i svega se dobro sjećam. Jedna bogata zemlja, puna tvornica od značaja, radnika koji su imali posao i za njega dobivali plaću dostojnu pristojnog života…i grad Mostar, jedan od njezinih perjanica u industriji, zdravstvu, školstvu, znanosti, kulturi, sportu, postali su, nakon 22 godine, sami sebi negacija, izbrisani sa svih mapa svega gore pobrojanog.

ZEMLJA PODIJELJENA NA DVOJE, MOSTAR PODIJELJEN NA DVOJE…DVOJE KOJI SE NE VOLE, RAZVALJENI, RAZRUŠENI, POSVAĐANI, POKRADENI. BEZ IKAKVOG IZGLEDA ZA POPRAVAK, ZA BOLJE SUTRA.

Onima koji se sjećaju današnjeg dana, i koji se sjećaju tok teškog 25.januara/siječnja 1992. godine u 5 sati ujutro, kad je izglasana odluka o raspisivanju referenduma za neovisnost, jasno je što se događalo. I danas, nakon toliko godina, nisam siguran je li se moralo tako uraditi. Je li se moglo, možda još raspravljati, možda diplomatski djelovati?

Sudjelovao sam i sam u toj odluci, kojoj je prethodila dvodnevna rasprava i kada smo izglasali odluku o raspisivanju referenduma, Radovan Karadžić je javno, s govornice, u ime SDS-a rekao da će „nestati s lica zemlje jednog naroda“ i pozvao poslanike svoje stranke da napusti dvoranu. I od tada se više nisu pojavili. Možda smo tada pogriješili? Možda je moglo biti i drukčije? Od onih koji misle da smo pogriješili-ja od tražim oprost, a onima koji misle da smo bili u pravu, ja čestitam Dan neovisnosti, svemu onome što nam je svima taj dan donio, usprkos.

Međutim, ovo što danas imamo, samo je posljedica jednog uzroka, jedne pogubne odluke, donešene krajem juna/lipnja 1990. kada je Skupština BiH, predvođena Zlatanom Karavdićem (predsjednikom), donijela, možda iz najboljih namjera, na zadnjoj sjednici u svom sazivu, odluku o višestranačkim narednim izborima, uz mogućnost osnivanja nacionalnih stranaka. To je, po mojem sudu, bio temeljni „preduvjet“ svemu onomu što se kasnije događalo u državi BiH, a što traje sve do danas. Jer, tadašnji saziv Skupštine BiH i njezin Predsjednik, morali su znati da neće biti poseban problem osnivanje nacionalnih stranaka u ostalim bivšim jugoslavenskim republikama, u kojima je, po samom nazivu domicilna nacija daleko najbrojnija, ali da će u BiH biti upravo iz nacionalne „trodijelnosti“ (43% M-B; 32% S; 17% H; 12 % YU i ostalih), nastati veliki problemi, koji će se, konačno, pretvoriti u otvoreni rat. Rat zasnovan na teoriji „noga i pripadajućih zemalja“, na „friziranim“ povijesnim „istinama“ i „bespućima povijesne zbiljnosti“ i „svedobnoj sveudiljnostigenocidne činitbe“. I nastao je…i na žalost i ostao do danas. Jer, ovdje je krvava prošlost i povijest ostavila svoje najdublje tragove, ovdje su  počinjali i završavali ratovi, čak i svjetski, ovdje su se, od 7 izvele 4 ofanzive za Drugog svjetskog rata. I od svega toga ništa nije bilo slučajno.

Tada osnovane NACIONALNE STRANKE u BiH (HDZ, SDA i SDS, koje sebi daju za pravo donositi odluke u ime sva tri naroda i ne pitajući ih), euforično su, na početku, zajedno pjevale, vezivale svoje zastave u jedan čvor, skandirale imena svojih „rezervnih država“, mahale i njihovim zastavama, njihove vođe išle rukom pod ruku…da bi onda, „ljubav se, vremenom, istrošila“, da bi međusobno zaratile, a što traje i dan- danas. Samo što se danas taj rat ne vodi više oružjem već opstrukcijom rada državnih organa, nakaradnom privatizacijom, pljačkom, neznanjem, neradom i uništavanjem svega onoga što je drugo i drukčije. Sjetite se kako su se ljubili, zajedno se slikavali, dogovarali se…pa, ondapogazili sve dogovore (dva puta u ovom Gradu najsurovije iskazivali po njemu i nama svoje bjesove i frustracije), pa nas rasijali po svijetu da bi naše trude opljačkali i (pre)prodali. I danas…plaćaju i novinare i profesore i  razne druge „mufljuze“ da lažu i rovare, da revidiraju povijest, da tjeraju i narode i nacije i vjere jedne protiv drugih, da zaluđuju mlade i odgajaju ih u mržnji i netoleranciji, da uništavaju i ono malo što je od Grda ostalo. A mržnja nikada i nikome i nigdje nije ništa dobro donijela. I što je najgore, izostala je ona temeljna pretpostavka svakog uljuđenog postojanja i opstanka. ODGOVORNOST. Odgovornost za iskazanu riječ i izvedeni čin. I, stoga, tu smo-gdje jesmo.

TKO JE TOMU KRIV? MI SAMI! NAROD!

Zar nije Platon rekao, još prije 2600 godina, da „Svaki narod ima vladu kakvu zaslužuje“ i da „Narod koji iz svoje povijesti nije ništa naučio-ona mu se ponavlja“. Jer Narod je birao te ljude i sada plaća za svoje zablude. I plaćati će sve dok se ne opameti. Ali, tko danas još mari za Platona? Tko za taj sjajni um, politike, matematike, znanosti , filozofije, uopće išta zna, a o osnivaču prve Akademije uopće, da se i ne govori. „Tempi pasati“-reći će neki. Jesu, ali od pametnih se uvijek ima što naučiti. Međutim, ti su isti mogli barem zapamtiti, pod „tempi actuali“ i nedavno zapisane riječi, Zlatka Dizdarevića, jednog od rijetko poštenih i objektivnih „pera“, s ovih prostora, koji, upravo na portalu „tačno.net“ napisa i ovo: „I ŠTO SAD?  VIDJET ĆE SE VRLO BRZO. VELIKI ĆE SE NAMIRIVATI, MILOM-ILI SILOM. CIJENU ĆE, IZVJESNO GOLEMU, PLATITI NETKO DRUGI, MOŽDA ONAJ NAJMANJE KRIV. ILI JE GREŠKA U TOJ FLOSKULI. MOGU LI BITI NAJMANJE KRIVI ONI KOJI REDOVITO ODABIRU POGREŠNE? I KAO VOĐE I KAO PRIJATELJE?

Toliko o prošlosti.

 ŠTO IMATE DANAS?

(Ovom obraćanju vama u drugom licu množine, umjesto u prvom, razlog je jedini što držim da nije pristojno poistovjećivati se s vama, s obzirom da s vama i ne dijelim svakodnevicu već 20 godina, ne svojom krivnjom.) Imate državu koja nije država, imate Grad koji nije grad, jer, Grad gradom ne činesamo zdanja i groblja. Gradgradom čineljudi, svojim životom, radom i zaradom, svojom kulturom, sportom, građenjem dobrosusjedskih odnosa, zajedništvom i ukupnim doprinosom njegovom boljitku. U Mostaru danas nemagospodarstva, nemaindustrije, nemanovca, nemaljubavi. Ovdje je, štoseživota Mostaracatiče, samo smrt konstanta. Smrt kojastameno, polakoi preko reda dolazi. Uglavnom po one-po koje ne bi trebala. Otišli su Mostarci, što trbuhom za kruhom, što iz beznađa, što protjerivanjem iz Grada, ali odlazei Mostarci koji su ostali u Mostaru, razočarani, prevareni, iznevjereni, zaluđeni, i sviprijevremena. I Jola iOsmanPirijaiSula i Vlado i…mnogavelika, značajna, imenakojasuzadužilaMostar, da ih sad ne nabrajam. Naizgledse činidajesvim, još živućim, Mostarcimadiljemsvijeta dobro, jersusetamodobrosnašli. Mostarciseuvijekdobrosnađu. Onisu uvijek bili čestitiljudi, čestitaRaja, dobri radnici i stručnjaci u svom poslu i sretne su države u kojima su našli svoja staništa. Svi su postigli neku materijalnu sigurnost, ali, nije im dobro u njihovim srcima i dušama. U takve ubrajam i Sergia i sebe. I našu djecu. Svjesni smo što se u BiH i u Mostaru događa.  Boli nas to. I to je jedini razlog što smo obojica, na jedan kratki telefonski poziv, ostavivši sve svoje poslove i obitelji, došli večeras ovdje, pred vas.

A vama, Mostarcimau Mostaru, pošto  ste „Daytonom“ jedino dobili „relativanmir“, bili ste se  navikli  i naonomalo štoimate, i vamaje, nanekinačin, bilo “dobro“. A ostalima, koji su, uglavnom, „Mostarcima“ postali u dva mostarska rata, bilo je „kako se tko snašao“, dok je manjini profiteraitoratnihprofitera, bilo kaobubregu uloju“.  Kaodaseništanijenidogodilo. I moralo je jednom „puknuti“. I „puklo“ je najprije u Tuzli, koja nikad nije bila nacionalno razjedinjena, pa se onda nastavilo u drugim gradovima. I to je najjači argument protiv sulude tvrdnje da se ovi protesti diljem BiH događaju  na nacionalnoj, a ne na socijalnoj osnovi…Još se i tvrdi da su se „Vođe povukle i ostavile Narod na cjedilu“. Užas.

 IMALINADE ZA BIH I ZA MOSTAR?

Ja mislim da nema, “dok svaksvoga ne skine subašu“ -kako veli jedna narodna pjesma. A tek potom, moralabi se ostvariti, baremtritemeljna preduvjeta:

PRVI, da Međunarodna zajednica, inzistirajući na izmjeni Ustava BiH, utječe da se donesezakonkojim će se već potrošene i dokazano nesposobne političkestranke u BiH suspendirati od sudjelovanja na narednim parlamentarnim izborima, već da se kandidiraju pojedinci, moralni ljudi, ljudi koji su bili pošteni u ratu, ljudi-stručnjaci u svojem poslu, ljudisaznanjemkoji će svojim radom,  stručnosti, žrtvomiosobnimprimjeromvoditi Narod iz beznađa i bespuća u bolji život, ljudi kojinećegovoritijuriš”, već ćegovoritizamnom“.

  DRUGI, da se, opet uz pomoć Međunarodne zajednice, izvede revizija tzv. privatizacije, da se opljačkano i devastirano vrati vlasnicima, da se pljačkašima oduzme bespravno stečena imovina i da se, isti, primjereno kazne.

TREĆI, daseindustrija, odnosnogospodarstvo, baremkakotako” odmah počne podizati, zajedničkimradomsvihnas (i vas iovdjeina vani), avjerujemdabisevećina otišlih i vratilatepočelagraditipoštenuzemlju. Timebiti čestitiljudi (iz prvog uvjeta), koji bi počeli iznova, dobili svoju punu satisfakciju.

ZA SVAKI USPJEH POTREBNE SU SAMO 4 „SITNICE“: ZNANJE, HTIJENJE, PRIVRŽENOST I SPREMNOST NA ODRICANJE. I RAD, RAD I RAD. I ZAJEDNIŠTVO.

Objektivno gledajući, naovim idućim zborima, za ostvarenje ovih preduvjeta nema velikih izgleda, jer nema ni vremena, a niti još uvijek potrebnog angažmana Međunarodne zajednice, alina onim narednim, akoseizvede izmjena Ustava i donesetakavzakon, izgledabi moglo i biti. Sličnajesituacija svugdje u okruženju.IuHrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori. Svugdje na ovim prostorima. Tojejedininačindaseovajužaskojisetrenutnodogađa, završi. Jer, svejeisto kao i prije 20 godina, osim štosenepuca. Poonome štopratim…u neki stvarima još je igore.( Sve su napisali i demostranti u svojim zahtjevima na demonstracijama). Rigidni, neoliberalni kapitalizam uništio je svaku socijalnu osjetljivost i postavio novac kao jedinu vrijednost iznad svih drugih.

„Daytonski ustav“ uništava vas već 19 godina i pomogao je samo lopovima. (Jedan sam od šestorice onih koji su tada glasovali protiv, znajući što će on značiti za ovu zemlju).A oni koji su ga, tada, pogrešno donijeli, barem oni „institucionalni“, moraju svoju pogrešku, što prije  i ispraviti.

Danas,čitam da Amerika i Njemačka pripremaju „Dayton 2“ i to na način da BiH bude jedinstvena zemlja sastavljena iz 4 regije (mostarska, banjalučka, sarajevska, tuzlanska i distrikt Brčko).

U toj, po njima, Mostarskoj regiji je i Livno i Trebinje i Jablanica i Bileća i Široki brijeg i Stolac i Mostar. Kako to u ovakvim uvjetima ujediniti? Tko će kome vjerovati? Tko će provesti to ujedinjenje? A nešto se, ipak, mora uraditi. Jeste li spremni praštati, a ne zaboraviti i krenuti dalje? Zbog „Mladih svijeta“, kako ih naziva Mušica.

Čitam isto tako, u izjavi bivšeg predsjednika Međunarodnog suda u Haagu, da će se presudama Karadžiću, Mladiću i Šešelju, Srbija moći proglasiti agresorom na BiH, pa će se tako steći uvjeti i za prestanak ustroja Republike Srpske. I da će BiH biti država jednog Naroda, sastavljenog od triju nacionalnosti Muslimana-Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih. Ja bih dodao, i svih onih koji su, barem privrženi ovoj zemlji, ako je već, kao svoju, ne doživljavaju.

ŠTO TREBATE UČINITI ZA MOSTAR?

Za to što biste trebali učiniti za Mostar u budućnosti, trebali biste, ponajprije, riješiti, barem temeljne probleme sadašnjosti. Vi ste ih u svojim zahtjevima prepoznali i naveli. Međutim, ponajprije, treba:

– premostiti nesporazume, nesuglasice i postaviti Grad iznad svih drugih vrijednosti. -udružiti se u jedan savez povjerenja, recimo „Savez za Mostar“, i raditi na uspostavljanju kvalitetnog života u njemu. Jer Grad se gradi ljubavlju prema njemu i to ljubavlju svih njegovih građana. Život vam je u njemu svima „zadan“, a ne samo darovan. Zašto baš SAVEZ? Pa zato što riječ SAVEZ ne predstavlja ni partiju niti stranku. Savez je, naime, poseban oblik udruživanja, pisani ili nepisani sporazum do kojega članice saveza drže i do kojega im je stalo da se održi. Savez sklapaju prijatelji, susjedi, politički angažirani ljudi, istomišljenici po nekim vrjednotama, stvarima ili akcijama, a u znak razumijevanja i međusobnog poštovanja, kad žele dati posebnu pozornost nekim životnim i karakternim vrijednostima, kad naume krenuti u neki pothvat, ili, pak, kad  im prijeti neka zajednička opasnost. I vlastoručno ga potpisuju, kao dokaz njegovog poštivanja, koje jamče svojom čašću i obrazom.

Time članovi Saveza mogu biti i pojedinci i udruženja i stari i mladi i grupni i pojedinačni…ali samo oni koji imaju čast i obraz…i zajednički cilj. Time je sve rečeno.

– Osnovati Fondaciju za pomoć nezaposlenima i gladnima- neku vrstu „kase uzajamne pomoći“, u kojoj će se prikupljati sredstva za pomoć onima koji ju najviše trebaju,( bez da ju se potkrada).

– Otvoriti „Narodnu kuhinju“ za osiguranje barem jednog toplog obroka gladnima, kojih, nažalost, ima sve više.

– Održavati redovite javne tribine o stanju u Gradu, istinito i objektivno sagledavati probleme, i donositi prijedloge mjera za rješavanje situacije.

– Omogućiti  „Plenumu građana“ pravo na javnu riječ i javno djelovanje, kao korekturu i pripomoć vlasti, i držati ga savjetodavnim tijelom „Saveza za Mostar“.

– Povezati se sa odgovarajućim institucijama Međunarodne zajednice i Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strasbourgu i tražiti pomoć za rješavanje situacije, jer sami, za ovih 20 godina, niti ste mogli-niti vam je bilo dopušteno.(Ne može se problem jugozapadnog dijela Europe riješiti, bez da se, prethodno, ne riješi problem BiH, a posebno Mostara).

Ima još puno toga što bi trebalo učiniti, ali mi se ovih nekoliko prijedloga čini nekako najprječim, danas.Sve ovo treba izvesti do narednih izbora, kakvi god oni bili. Ali najprije, treba svima biti jasno: NIKAKVO NASILJE, PALEŽ, TUČNJAVA, PROGON, IZAZIVANJE… To, ne samo da  nije u skladu s demokratskim načelima današnje civilizacije, to nije u skladu ni s osnovnim mostarskim tradicijama. Neki možda jedva i čekaju da se to dogodi, pa bi i dalje vašu ispravnu borbu za život dostojan čovjeka, prebacivali sa socijalnih na nacionalne uzroke.

JESTE LI SPREMNI NA TO? MOŽE LI SE TO IZVESTI U MOSTARU?

Jasno je svima, zdravih očiju i bistre pameti, da gladni i prevareni narod u BiH, od 06. 02.2014. godine svaki dan potroši po trgovima.prosvjedujući, barem 8 sati boreći se za svoju  pravednu stvar i to besplatno. A vlast, po njima izbrana, za to isto vrijeme ne radi ništa u pravcu rješavanja njihovih problema, koji nisu jednostavni, ali su rješivi…

I oni će dobiti svoje plaće, kao da su radili. Kao i do sada.

Međutim, ipak ostaje nada. Nada da je „pravda spora-ali dostižna“. Nada da ostaju i „Mladi svijeta“-kako ih nazva Mušica. Ostaje svjedočenje za povijest da je Narod u BiH, nakon 2o godina „Daytonske BiH“ konačno imao petlju izaći na ulice i reći „Dosta više“.

A to je puno. Jako puno.

Puno, jer je Narod postao svjestan, (kako austrijski filozof Viktor Frankl zapisa), da:

“Ne možemo birati svoje okolnosti,
ali možemo birati svoj stav.
I kada nam je sve drugo oduzeto, čovjek i dalje ima svoju
posljednju slobodu, a to je sloboda da bira svoj stav
u bilo kakvom sklopu okolnosti.
Ljudi sami donose odluku da nastave dalje, da nastave
s namjerom i željom buditi se sretni i živjeti svoj život,
svaki dan.
I zato što veruju da postoji neka viša svrha,
neki viši cilj –njihova patnja neće biti uzaludna”.

Ali, taj Narod treba stalno imati na umu i onaj davni zapis pastora Martin Niemoler:

„Kad su Nacisti dolazili po Komuniste, šutio sam,
jer nisam bio Komunist.
Kad su dolazili po Socijal-demokrate , opet sam šutio
– nisam bio Socijal-demokrata.
Pa kad su dolazili po Unioniste, opet sam šutio,
jer nisam bio Unionist.
Kad su došli po Židove, opet sam šutio,
jer nisam bio Židov.
I kad su, konačno, došli po mene,
više nije ostao nitko da išta kaže.“

 

Roko Markovina

 

tačno.net
Autor 4.3.2014. u 14:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija