Roko Markovina: MOJ ODGOVOR GOSPARU DARKU KACIGI DUBROVČANINU

Roko Markovina
Autor 2.9.2015. u 11:11

Roko Markovina: MOJ ODGOVOR GOSPARU DARKU KACIGI DUBROVČANINU

Eto, „napisah i spasih dušu svoju“. Nadam se da sam, konačno, „ispunio dug“ odgovora. Ispričavam se, ako je bilo malo podulje pojašnjavanje. Tematika je osjetljiva, a ja ne umijem drukčije.

Piše: Roko Markovina

Vidim da se već dulje vrijeme, u rubrici „Polemika“ na tačno.net portalu drži i „pismo“ poštovanog gospara Darka Kacige Dubrovčanina, a ja ne imadoh vremena (zdravstveni problemi) da na njega odgovorim, pa se ispričavam i glavnoj urednici i čitateljima što to činim tek sada. Naime u komentarima, kojih više nema na portalu, ispod teksta, mišljenja su bila podijeljena. Jedni mi odobravaju, dok drugi prigovaraju „što sam prihvatio to prestižno mostarsko priznanje – nagradu „MIMAR MIRA“ i što sam se „zahvalio“, na način na koji sam se zahvalio, u ime svih dobitnika, smatrajući da meni, kakvoga me poznaju (ni)je bilo mjesta te večeri među „slavodobitnicima“. Pogotovu, vele, da nije „bilo mjesta“ onakvom tekstu „zahvale“. Stoga, ovim putem, „vraćam svoj dug“ pojašnjenja.

O PRIZNANJIMA I „PRIZNANJIMA“

Priznanja (tj. nagrade), po mojem sudu, dodjeljuju se osobama zaslužnima za djelovanje u različitim oblastima/područjima (u mojem slučaju u oblasti mira i međunacionalne suradnje u Mostaru), a dodjeljuju im se temeljem njihovih utvrđenih zasluga, prema (pr)ocjeni stanovite, javno izabrane, komisije/povjerenstva, a prema utvrđenim kriterijima. Nagrada je javna stvar i dobitnik je može prihvatiti ili ne prihvatiti, ovisno o tomu koliko cijeni i dodjelitelja nagrade, ali i po tomu kakvu ima prosudbu o svojoj zasluzi u dobivanju te nagrade.

Međutim, ima i „priznanja“ i koje se, također, dodjeljuju, nekima, koji ih, opet, mogu prihvatiti, ili odbiti njihovo prihvaćanje, sukladno, opet, vlastitom stavu o ispravnosti njihovog im dodjeljivanja.

Kada sam obaviješten da sam ovogodišnji dobitnik ovog prestižnog mostarskog priznanja, ja sam, skromno, možda i pogrešno (pr)ocijenio da mi je „priznanje Mimar mira“ za 2015. godinu, dodijeljeno od strane Mostarskog povjerenstva, temeljem, zaista, mojeg iskrenog i nepatvorenog djelovanja u svrhu uspostavljanja mira u Mostaru i najiskrenije multietničke suradnje, posebice, čime sam bio počašćen, da sam stavljen u „krug“ dobitnika tog istog priznanja, kojega su dobili i moji prethodnici: Bogdan Bogdanović, Predrag Matvejević, Pavel Demeš, Alojz Mock, Vaclav Havel, Nelson Mandela, Irina Bokova, Emir Balić i dr. I odlučio sam ga prihvatiti, ne znajući i ostale dobitnike, ali znajući tko priznanje dodjeljuje i poradi čega.

O DODJELJIVANJU PRIZNANJA MIMAR MIRA ZA 2015. GODINU

Ja sam, dakle, o dodjeli priznanja MIMAR MIRA ZA 2015. meni osobno, doznao putem telefonskog razgovora sa uglednim mostarskim novinarom, gosp. Alijom Behramom, za vrijeme mojeg godišnjeg odmora u Lumbardi, početkom jula/srpnja t.g. Prihvatio sam to priznanje, temeljem obrazloženja: „dodjeljuje se priznanje MIMAR MIRA Roku Markovina, za predan i prepoznatljiv doprinos građenju i afirmaciji mira u teškom postratnom periodu u Mostaru“, a što je, zaista, istina i zbog čega sam „trpio i još trpim“. Bio sam počašćen tom nagradom, i zahvalio se Komisiji/Povjerenstvu jednim kraćim pismom (E-mailom), na kojega mi je gosp. Alija Behram odgovorio:

„Dragi Roko,

U Centru za mir sam pročitao raji tvoje pismo, mnoge si sadržajem, sjećanjima, porukama, rasplakao.

Hvala ti na divnim riječima koje će ostati upisane/uvrštene u „Memory knjigu Centra“, uz pisma Bogdana Bogdanovića, Predraga Matvejevića, Pavela Demeša, Alojza Mocka,

Vaclava Havela, Nelsona Mandele, Muhameda el Baradeija, Irine Bokove (generalne

direktorice UNESCA), i brojnih drugih prijatelja.
Podsjećam da će se svečana promocija novih Mimara mira, uz uručivanje povelja, dogoditi 23.07.2015. u 20 sati na terasi restorana “Labirint” u Kujundžiluku, kada će biti priređen odgovarajući program, uz baklje na starom mostu i seriju noćnih skokova u čast mimarima. Molim Te da mi dotle javiš da li postoji potreba da se za tebe organizuje noćenje u Mostaru.

Isto pitanje se odnosi i na tvog sina Dragana, s nadom da će biti u našem društvu i društvu budućih mimara.

S nestrpljenjem i toplom dobrodošlicom očekujemo te u našem lijepom Mostaru,
Bratski i mostarski,

Ale Behram.“

Zamolio me je gosp. Alija Behram i da se zahvalim u ime svih dobitnika, na što sam pristao.

Kada sam, putem izvješćivanja nekih „površnih“ BiH medija, na dan dodjele Nagrade u Mostaru, doznao da će „istu“ primiti i članovi „troglavog Predsjedništva“ BiH, a među njima i „a prije svih njih vama zasigurno najdraži, maltene, jednoglasno izabrani, napokon dočekani istinski zastupnik izvornih treće-entitetskih stremljenja vašeg naroda (mostarski: raje) u Predsjedništvu BiH, Vaš kolega, profesor i strojar, dakako i član-utemeljitelj rečene HAzaZU BiH, dr. ing. Dragan Čović“, kako navodi gospar Kaciga u svom tekstu, nazvao sam gosp. Aliju Behrama i rekao mu da ne želim dobiti isto Priznanje kao i Oni. Pojašnjeno mi je da to nije ista nagrada, već da će „ONI“ dobiti tek „POVELJU MIRA“, kao priznanje za ono što su uradili u „tom pravcu“ od kada su izabrani i da je to „zalog za njihovo buduće djelovanje“.

Temeljem tog pojašnjenja, prihvatio sam uzeti dodijeljeno mi priznanje i održati „riječ zahvale“, na samom kraju, a čiji je prenio i portal tačno.net.

Naravno, ja sam ranije, a kako je to i red, pripremio to moje zahvalno slovo.

Na samom dodjeljivanju nagrade, na terasi restorana „Labirint“, doznao sam i imena ostalih dobitnika priznanja, a na „TV-wall“-ovima, postavljane su, izmjenično, slike svih dobitnika za 2015. godinu sa izgovaranim obrazloženjima: rah. Sulejmana Demirela, pok. Ivice Račana, rah. Sulejmana Kupusovića, pok. Ratka Pejanovića, pok. Josipa Šilića, pok. Radovana Ivančevića, pok. Milana Gojkovića, ( sve posmrtno) te živih: nekadašnju predstavnicu BiH pri UNESCO-u u Parizu, Željanu Zovko, zvaničnika UNESCO-a u BiH Sinišu Šešuma, kompozitora Đela Jusića, gvardijana Franjevačkog samostana u Mostaru fra Iku Skoku, predsjednicu Jevrejske općine Mostar Ernu Cipra, kipara Florijana Mićkovića, novinara Gojka Berića, filozofa Ivana Lovrenovića, kolumnisticu Martinu Mlinarević-Sopta, odvjetnika Josipa Muselimovića, bivšeg predsjednika poslijeratnog Gradskog vijeća Mostara Milana Jovičića, redatelja Gradimira Gojera, profesora Zdravka Grebu i moju malenkost, profesora Roka Markovinu, negdašnjeg zastupnika u Skupštini BiH. Znam sve te osobe i za neka imena dobitnika i sam sam bio iznenađen. Ali, njihov odabir i zasluge, bila je stvar Komisije/Povjerenstva, a ne mene.

I za svakoga od njih izgovoreno je za njih odgovarajuće obrazloženje. To je bilo i njihovo pravo i dužnost i obveza. Kako sami izbor dobitnika – tako i razlozi dodjeljivanja priznanja.

Ja sam sa obrazloženjem za dobivanje mojeg priznanja bio zadovoljan.

rm1

O TEKSTU ZAHVALE

Iako sam, dakle, bio iznenađen nekima od dobitnika priznanja, a dajući „pravo“ na odabir članovima Komisije/Povjerenstva, na samom dodjeljivanju priznanja imao sam mogućnost ili napraviti skandal, ad hoc odbijanjem primanja priznanja i, samim tim, ne zahvaliti se u ime nagrađenih, na licu mjesta, ili „uraditi po ranijem dogovoru“. Izabrao sam ovu drugu soluciju. Naime, Grad Mostar, kao i njegova Komisija/Povjerenstvo, nisu zaslužili skandal od Roka Markovine, koji ga nikada za života, u Gradu za kojega je neraskidivo vezan sedamdeset godina i u kojemu je dvije godine, zaredom, bio biran, javnim anketama, za najomiljenijeg građanina (1990. I 1991.) ničim nije prouzročio.

Međutim, kritičari i „kritizeri“, mojeg uzimanja tog priznanja i mojeg zahvalnog slova, pa tako i gospar Darko Kaciga Dubrovčanin (kojega poštujem i njegove tekstove uredno čitam i s njima se, uglavnom, slažem) imaju pravo razmišljati i na „svoj“ način. I imaju pravo izvlačiti iz konteksta misli i riječi koje ne nalaze opravdanima, s obzirom da su bili, ipak, malo dalje od stvarnih događanja. Međutim, nemaju pravo, kao osobe od imena i renomea, ne razabrati, pa samim tim i ne podastrijeti javnosti, svoj osvrt na temeljnu poruku mojeg „zahvalnog slova“. A temeljna moja poruka, kao, uostalom i sva moja „slova“ do tada, bio je moj poziv na oprost i na zajedništvo:

„Gospodaru moj,
ako se ogriješim o ljude
podari mi snagu isprike,
a ako se ljudi o mene ogriješe,
podari mi snagu oprosta.
Gospodaru moj,
Ako ja zaboravim Tebe,
Ne zaboravi Ti mene.“

(U potpisu PROROK M. a.s. Tako je u Knjizi zapisano.)

Zapamtio sam svaki njezin redak, a stoji i danas, uokvirena, iznad mojeg radnog stola.

Ali, zašto vam sve ovo večeras izgovorih?

Pa zbog one sjajne poruke na njezinom kraju da: „ako se ogriješim o ljude podari mi snagu isprike, a ako se ljudi o mene ogriješe – podari mi snagu oprosta“.

I zato vas večeras sve molim – OPROSTITE.

Oprostite svi vi koji ste na bilo koji način bili ozlijeđeni i povrijeđeni, oprostite za sva ona ljudska zla koja pretrpjeste.

I zato vas molim da, uz onaj kamen sa napisanim DON’T FORGET, postavite još jedan sličan,  i da na njemu napišete, BUT DO FORGIVE, FOREVER. Jer, zaista:  NE SMIJE SE ZABORAVITI,  ALI TREBA OPROSTITI. UVIJEK I ZAUVIJEK.

U protivnom, ova naša borba ZA MIR I MULTIETNIČKU SURADNJU u ovom Gradu nema izgleda…i nagrada koju smo večeras dobili i koju ćete i dalje dodjeljivati, bez toga  NEĆE IMATI  SMISLA.

OPROSTITE, JER LJUDSKI JE PRAŠTATI. ( Nije mi jasno kako uvaženi analitičar, gospar Kaciga, to nije prepoznao, nap. R.M.)

Poslušajte me, ovaj put. Nećete pogriješiti, vjerujte.

Mi, večerašnji  dobitnici nagrade MIMAR MIRA, uspjeli smo, svaki ponaosob, spasiti i  svoja „dva prsta obraza“, a i glave svoje boreći se za mir od samog početka rata. Zato i jesmo večeras ovdje, pred vama. Zato smo i dobili ovo vaše značajno priznanje, svemu ostalom, usprkos.

I HVALA VAM U IME SVIH VEČERAŠNJIH DOBITNIKA. HVALA VAM NA OVOJ DIVNOJ MOSTARSKOJ VEČERI.

Vaš Roko“.             

 

A da je ta moja temeljna poruka imala dovoljnu jačinu i da je došla do onih „koji ju trebaju razumjeti“, a koji „se nešto i pitaju“ u Mostaru, svjedoči i E-mail kojega sam dobio od gosp. Safeta Oručevića – predsjednika i osnivača Centra za mir i multietničku suradnju, 27.07.2015.:

„Dragi moj Roko;

šaljem ti nekoliko fotografija i linkova sa slikama, tekstovima i komentarima iz drugih portala i novina.

Preuzeo sam tvoju zadužbinu da napravimo novu poruku na kamenu:  

DON’T FORGET – BUT DO FORGIVE, FOREVER.

A što se tiče Čovića i ostalih je malo duža priča i nadam se da će biti prilika da popričamo.

Ovo nam je trebalo da se sve u Mostaru ne vrati unazad, jer se i “mir umorio”.

Ubrzo će stranke razgovarati o Statutu Mostara i na tim principima kako urede grad, uredit će se FBiH pa i  cijela BiH. Ili zajedno ili zauvijek razdvojeno.

Zato je bilo važno da oni koji će odlučivati, osjete da još postoji energije koja će podići glas protiv svih podjela.Važno je ono što je Dragan Ćović izgovorio. Nema mu nazad.

Srdačan pozdrav od Safe.“

(Nadam se da mi ni gosp. Behram, niti gosp. Oručević neće zamjeriti što sam našu „internu“ prepisku obznanio, ali, držim da je razlog njihovog javnog objavljivanja bio, zaista, opravdan.)

Moram priznati da je meni, osobno, bila veća čast biti dobitnikom priznanja koje su, dobili Nelson Mandela, Vaclav Havel, Predrag Matvejević, Ratko Pejanović, Zdravko Grebo, Ivan Lovrenović, Milan Jovičić, Ivica Račan i dr., nego li što mi je „zamjereno“ da sam to priznanje prihvatio iako je, među laureatima bilo i nekoliko onih, koji ga, možda, i nisu, tog četvrtka, zavrijedili. A „trebao“ sam se zahvaliti i u ime njih. Držim da nisam pogriješio. Ako to nekome nešto znači, na tekstu zahvale zahvalio mi se i gosp. Valentin Inzko.

Naime, uvijek kad sam se nalazio na razmeđu, da li poći jednim ili drugim pravcem, stavljen sam bio pred osobni odabir, pa tako i u prihvaćanju ili odbijanju priznanja. Svatko donosi, u takvim trenucima, svoj vlastiti odabir, prema vlastitoj savjesti

Ja sa svojom savjesti nikada nisam bio „u raskoraku“, jer, svakog jutra, kada se brijem, upitam „onog u ogledalu“, je li zadovoljan sa „ovim, s druge strane“. I nikada nisam dobio negativan odgovor. I nikada se nisam „zacrvenio“ pred onim u ogledalu. Tako ni ovoga puta.

velež5

O UZROCIMA RATA I TUŽNOM PORAĆU

Iako sam goparu Darku Kacigi Dubrovčaninu obećao da ću mu, „na dugo i široko“, osobno odgovoriti na pitanja, postavljena u zadnjem dijelu njegove „UMJESTO ČESTITKE“, a kako je bila još jedna slična „zamjerka“ od strane jedne, meni drage osobe, dužan sam, napisati i nekoliko riječi i u ovom tekstu..:

– U SKJ-SKH sam učlanjen, tek na četvrti „poziv“ (gimnazija, studiji, vojni rok), nakon što sam, kao nekomunista i katolik, imenovan direktorom jednog OOUR-a u Brodosplitu, u lipnju 1973. godine, a na prijedlog tadašnjeg „sekretara“, iz razloga potrebe za mojom nazočnosti na raspravama o proizvodnim rezultatima na sastancima Organizacije. Imao sam, tada 28 godina, dovoljno iskusan u životu, kada mi to članstvo ni poradi čega „nije „trebalo“. Pratio sam politička događanja i prije, a pogotovo nakon učlanjenja. Uvijek sam kritički razmišljao, iznosio iskreno svoje stavove, koji su nekad bili i suprotni „stavovima odozgo“ i nikad nisam imao neugodnosti zbog toga. Ponekad, za Titova života, bilo je i nesuglasja između interpretacija političkih događaja i njihovog stvarnog značenja, ali smo to „otvoreno komunistički“ na sastancima Organizacije raspravljali. Nakon Titove smrti, to je već bila druga priča. Jedini koji su se borili za ideale bili su, sada već pokojni, Prof. dr. sc. Stipe Šuvar, pok. prof. dr. sc. Nijaz Duraković i pok. Ivica Račan. Ideale u koje sam i sām vjerovao, ali, oni nisu uspjeli. I na koncu, skončali su od jada. Sva trojica. Nakon raspada XIV Kongresa SKJ, bilo je jasno da „sve ide k vragu“. I otišlo je. A moglo se sve riješiti sasvim drukčije i na miran način. Da se htjelo i da je bilo pameti. Još u drugom razredu osnovne škole, naučio sam jednu pjesmicu, koju i danas dobro pamtim: “Tko bijahu oni divi, koji su nas naprijed zvali, koji su nas poticali, koji su nam krila dali? To bijahu ideali! Malo nas je što bi htjeli, al’ nas jaka sila kreće. Može li tko stići cijeli? Tko posumnja – nikad neće“. Uvijek sam se rukovodio svojim idealima. I borio se za njih „mišlju, riječju i djelom“.

Njezinih se poruka i danas pridržavam. Mnogi je, nažalost, nikad nisu ni učili, niti naučili.

– Moram istaknuti da sam 90-tih prošlog stoljeća imao 46 godina, bio oženjen i imao dvoje djece – dva sina, na koje sam ponosan, imao žive roditelje, obranio doktorat, bio direktor Razvojno-istraživačkog centra u Tvornici zrakoplova „Soko“ u Mostaru, bio nositelj liste SDP-BiH za parlamentarne izbore 1990. godine i izabran za zastupnika u Vijeću građana Skupštine BiH (mada nisam to želio), od 1990. do 1996. godine. Bio sam, kao zastupnik i član Republičkog odbora SDP-BiH u tom razdoblju. Dakle, htio-ne htio, bio sam aktivan sudionik u političkim zbivanjima i previranjima u BiH toga vremena. Slutio sam, zajedno sa mojim drugarima, tada političkim suborcima i istomišljenicima, Nijazom Durakovićem, Bogićem Bogićevićem, Zlatkom Lagumdžijom, Krstanom Maleševićem, Tatjanom Ljujić-Mijatović, Gradimirom Gojerom, Mirom Lazovićem, Borom Bjelobrkom i drugima da se može nešto ružno dogoditi. Pripremali smo se na izbore otvorena srca, priznali javno sve loše strane u vođenju zemlje u proteklom periodu od strane Partije, čije smo naslijeđe upravo mi baštinili. Predlagali smo, popravke i promjene, osmislili dva iskrena – temeljna izborna slogana: “Dobrojutro, komšija“ i „Živjet ćemo zajedno“, kao da smo znali da će se sve to, zabluđivanjem naroda od strane nacionalnih stranaka, srušiti u BiH, kao kula od karata. I došlo je do najvećih urušavanja u toj nesretnoj zemlji i među narodima i među gradovima i među kvartovima, među selima i zaseocima, među komšijama, među brakovima, a što je najtužnije i najgore…među mladima. Bez ikakvih izgleda da se, i nakon 25 godina, barem nešto, barem i malo promijeni. „Jadna majko-jadnijeh svatova“- davno je za nešto tužno i nesretno govorio narod u BiH. Jedina „utjeha“ mogla je biti u tomu što ni na drugim prostorima u okruženju nije bilo ni malo bolje. Razmišljao sam o mogućim rješenjima, o njima sam i javno pisao i govorio za skupštinskom govornicom, ali…moje riječi nisu bile ni shvaćene, niti prihvaćene. Nacionalno „ludilo“, najpogubnije za BiH-višenacionalno tkivo, zahvatilo je veliku većinu svih naroda, koji su bili vođeni ljudima koji su, uglavnom, u svemu gledali samo svoje osobne interese.

U takovim okolnostima osjećao sam se ružno, tužno i poraženo. U zenitu svoje umne i fizičke snage, ljudi poput mene, znalci i patriote, bili su marginalizirani, gotovo izopćeni iz javnog i gospodarskog života i bili primorani otići „trbuhom za kruhom“, ali i spašavati „goli život“.

– Najveća tragedija na prostorima BiH počela je homogeniziranjem narodā po nacionalnoj osnovi i to se, u konačnici, pokazalo pogubnim. Najprije su se homogenizirali Srbi, pod motom „Svi Srbi u jednoj državi“ i „Srpska noga – srpska zemlja“, zatim Hrvati pod geslima „Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“, „Hrvatska strojnica na hrvatskom ramenu“ te „Pomirba svih Hrvata“, a tek, potom, Muslimani-Bošnjaci, želeći imati svoju državu unutar BiH, kao i druga dva „konstitutivna“ naroda, pod parolom „Potpiši Alija, pa nek’ je k’o avlija“ i „Bosna cijela – iz tri dijela“. Tom idejom i stvorena je u Hrvatskoj tzv. „Republika Srpska krajina“ , a u BiH „Srpska republika BiH“ i „Hrvatska republika Herceg-Bosna“ i, da bi, kasnije, Daytonskim sporazumom (jedan sam od šestorice koji su glasovali PROTIV tog Daytonskog „bezrazuma“- kako sam ga tada u svom govoru nazvao) Federacija BiH i „Republika Srpska“ u BiH, koje traju i danas. Potpuno sam bio upućen u stanje nacionalnih homogenizacija 90-tih, koje su, prema mojim prosudbama bile: oko 80% Hrvata je bilo u ili pri HDZ-BiH, čak je oko 95 % Srba bilo u ili pri SDS-u, a tek oko 30 % Muslimana-Bošnjaka bilo je u ili pri SDA, dok je ostatak „nehomogeniziranih“ bio u građanskim strankama, SDP-BiH, Reformskim snagama, Liberalima i drugim, manjim, strankama. Nakon izbijanja prvog rata u Mostaru, 1992. godine Hrvati i Muslimani su se zajednički borili protiv zajedničkog agresora, koga su činile srpske paravojne formacije i tzv. JNA. I kada su ti agresori poraženi u Mostaru, u lipnju 1992. godine, činilo se da rata u BiH više neće biti. Počeli smo organizirati proizvodnju, normalizirati život, sanirati ratnu štetu. A onda je došao taj nesretni svibanj 1993. godine, došlo je do rata između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, što je bila katastrofalna pogreška. Tada su se Muslimani-Bošnjaci počeli još jače homogenizirati, oko SDA i, dijelom, oko SDP-BiH, a ostale, male građanske stranke i strančice, postale su još minornije, uključujući i Uniju Socijaldemokrata, koja je osnovana od strane dijela članova SDP-BiH, nezadovoljnih politikom Zlatka Lagumdžije i SDP-BiH te dijela Reformskih snaga, na čelu sa Mirom Lazovićem i Sejfudinom Tokićem, a kasnije i Nijazom Durakovićem. Kako nisam mogao aktivno sudjelovati u radu SDP-BiH, iz razloga mojeg življenja i rada u Republici Hrvatskoj, a nezadovoljan njihovom politikom, nakon prestanka mojeg mandata u skupštini BiH, septembra/rujna 1996. jednim sam se pismom „zahvalio“ Zlatku Lagumdžiji na daljem članstvu i radu u SDP-BiH. Tada se, po mojoj prosudbi, oko 60% Muslimana-Bošnjaka uključilo u ili pri SDA i Stranku za BiH, Harisa Silajdžića, a onaj ostatak ostao je u Lagumdžijinom SDP-BiH, koja se stranka, svojim djelovanjem, politički sve više približavala SDA i sve je više postaje „sklonija“ modelu „političke trgovine“. Ovome je još više doprinijela i tzv. „vjerska homogenizacija“, s obzirom da su se sve tri konfesije potpuno približile, naravno iz materijalnih interesa, politikama nacionalnih stranaka i postajale njihovim „glasnogovornicima“, po crkvama i džamijama, izuzev franjevaca Bosne Srebrene. Oni su uvijek bili i ostali istinski vjernici, katolici i BiH domoljubi. I sve dok ne dođe do nacionalne i vjerske „dehomogenizacije“, dok se nacionalnim strankama i „strančicama“, barem, ne marginalizira utjecaj u BiH, ali i na svim prostorima bivše države, nema konačnog rješenja. Ali, i dok se „ i crkve i džamije“ ne počnu baviti vjerom, a ne politikom. I to lošom politikom.

– Jedan sam od rijetkih koji u tom vremenu nije bio „na prodaju“ i koji se, usrdno, nadao i vjerovao da će razum prevladati nacionalno ludilo, probuđeno 1990. godine i da do rata neće doći. Jer, moralo je biti jasno da će, ako do njega dođe, rat ući u gradske četvrti, u haustore zgrada, u bračne postelje, u škole…u sve pore života, pogotovo u gradovima poput Mostara, koji je imao 42% miješanih brakova i koji je bio model za „udžbenike o zajedničkom životu različitih naroda i vjeroispovijesti“. Pokušavali smo, barem odgoditi početak rata i djelovanjem putem Kluba intelektualaca Mostara, što smo, donekle i uspjeli. Jer, meni je bilo potpuno jasno da će, ako zarati, najprije stradati gradovi, koji su, glede zajedničkog života i tolerancije, bili za te „udžbenike“. A to su bili, najprije Vukovar, pa Mostar i Sarajevo. Tako je i bilo. Kada je, u Mostaru „pukla cisterna“, u petak, 03.04.1992. (kojom je oštećeno nekoliko zgrada Sjevernog logora), kada sam, kao član Kriznog štaba Mostara, po zadatku, u nedjelju 05.04.1992. sa pok. Ilijom Rodićem (SDS) i pok. Tonijem Peharom (Liberali i Stranka „zelenih“) vidio u Bjelušinama kako se iskrcavaju dva autobusa prepuna bradatih, „kokardastih“ i naoružanih muškaraca, bilo mi je jasno da je početak rata u Mostaru, samo pitanje sata. I zaista, kad smo se, predvečer, nakon obilaska, vratili na sjednicu Kriznoga štaba, ni jednoga člana Štaba iz stranke SDS, nije bilo na sjednici (vjerojatno im je Ilija Rodić rekao da smo Toni i ja vidjeli njihove „aktiviste“ u Bjelušinama). Raspravljali smo, sve do ponoći, o mogućem scenariju. A kad sam se vraćao u stan, par minuta nakon ponoći, 06.04.1992. u gradu je nestalo, odjednom, električne energije, bio je potpuni mrak i počela je pucnjava. Najprije s Planinice, a potom je uslijedio odgovor iz Sjevernog logora. To je trajalo sve do jutra. Znao sam da je počeo rat.

– To je meni bio prvi rat u životu (rođen sam pred sami kraj Drugog svjetskog rata, pa se iz tog vremena ničega i ne sjećam). Imao sam dosta poziva, na samom početku rata, da napustim Mostar, što od rodbine iz USA, što od dobrog poslovnog prijatelja iz Pariza, što od rodbine iz Kanade. Kako sam bio čovjek od riječi i narodni zastupnik, odlučio sam ostati u Mostaru, a ako budem morao iz njega otići – moji putovi mogu biti upravljeni jedino na Korčulu, u Lumbardu. Na odluke moje obitelji su gledali mnogi naši prijatelji i poznanici, a i moji roditelji. Svakodnevno su nas zvali telefonom (dok nije granatirana glavna Pošta, 02.05.1992. i prekinute telefonske linije) „provjeravajući“ što je s nama, i spremamo li se otići iz Mostara, jer je, zaista, bilo nesnošljivo živjeti u svakodnevnom granatiranju, u skloništima podruma, uz ono malo zaliha hrane što je ostalo i sitnog „sljedovanja“ koje je dijelila Civilna zaštita, kojoj sam bio zapovjednik. Ali, ja i moja obitelj nismo ni trunke razmišljali o odlasku iz Grada. I ostali smo, sve do zadnjeg mogućeg izlaska konvojem iz Grada, 13. 05.1992., kada sam suprugu i djecu prebacio, zajedno sa supruginom prijateljicom Azrom (čija su djeca Jesenko i Vedran dan ranije otišli „negdje“ autobusima u organizaciji Dječje ambasade) u Lumbardu na Korčuli i odmah se vratio. Konačno sam napustio Mostar, kao prognanik, 13.10.1993. godine, nakon što su mi „braća“, pisanim rješenjem tadašnjeg glavnog direktora „Soko“-la, Dragana Čovića, najprije dodijelili moj stan jednom HVO-bojovniku, a potom i „tužbom“ htjele ga oduzeti, jer sam, po njima: „napustio Mostar početkom travnja 1992. godine i da je, najvjerojatnije, na neprijateljskoj teritoriji“, (makar da sam ja čitavo vrijeme bio u Mostaru, na svima znanim funkcijama, a još sam bio i zastupnik Skupštine BiH i sudjelovao aktivno na svim sjednicama. Nap. R.M.) kada sam, desetak dana, bio na Korčuli i pokušavao osigurati hranu za svoju obitelj i izbjegle prijatelje nakon drugog rata u Mostaru, kojih je u djedovoj kući u Lumbardi bilo šesnaest. U Mostaru više nisam mogao živjeti, jer me nitko nije htio zaštititi i jednim kamiončićem, kojega mi je osigurao tadašnji Ministar gospodarstva HR-HB, u čijem sam resoru radio i u kojega je stalo nešto bijele tehnike, dva dječja ležaja te moje i dječje najdraže uspomene. Sve je stalo u jedan „Tamić“ od 2,5 tone. Žao mi je, najviše, mojih knjiga (imao sam oko 2.500 naslova), posebice knjiga koje sam dobivao s posvetom, kao jedan od najboljih đaka, od prvog razreda Osnovne škole, do četvrtog razreda Gimnazije) i mojih stručnih bilježnica, koje sam čuvao još od studentskih dana, koje, nakon „povrata“ uništenog stana 2001. godine, nisam zatekao. Moji su roditelji čitavo vrijeme rata ostali u Mostaru, bojeći se da im netko ne provali u stan, što je, na zapadnoj strani Mostara, bila normalna pojava i umrli su, nažalost, 1998. godine, u šest mjeseci, jedno za drugim.

– Sve mi se, u životu „tumbe“ okrenulo. Izgubio sam sve što sam godinama stvarao, od sitne ušteđevine, preko namještaja, velike biblioteke (ručni rad ) sa knjigama, uspomena, dijela poznanika i morao, po treći put u životu, počinjati ispočetka. Ipak, uspjeli smo ostati obitelj čista obraza. Jedno vrijeme sam radio, u Republici Hrvatskoj, kao tehnički direktor brodogradilišta „Inkobrod“ u Korčuli, a polovicom 1994. godine, odazvao sam se zamolbi mog dobrog kolege pok. prof.dr.sc. Špira Matošina, koji je znao da je teško bolestan, da mu dođem pomoći pri održavanju nastave na FESB-u u Splitu, što sam i učinio.

– Danas, iako sam otišao u penziju, na vlastiti zahtjev, u zvanju sveučilišnog redovitog profesora u trajnom zvanju, iako sam mogao raditi još godinu dana, učinio sam to iz razloga napredovanja mlađih kolega, koje sam „odgajao“ ovih dvadesetak godina, ali ne i u mirovinu, jer, zbog potrebe posla, još uvijek pomažem na Studiju brodogradnje Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Splitu, do konca septembra/rujna ove godine. Supruga je u prijevremenoj mirovini od 1998. godine, stariji sin, Damir, završio je studij glume na Akademiji za dramsku umjetnost u Zagrebu, zaposlen je u HNK – Zagreb, glumio je u nekoliko značajnijih predstava i TV-novela i ima pristojnu karijeru, a mlađi, Dragan, doktorirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i izabran za docenta u naslovnom zvanju, na Studiju povijesti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, ali, ni nakon 10 godina rada s njim nije sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme i ostao je bez posla. Trenutno se bavi publicistikom i pisanjem kolumni, kad već nema za njega „mjesta“ ni u Akademskoj zajednici RH, a niti u BiH. I bori se protiv revidiranja povijesti, koliko može. Ja sam, kroz sve to vrijeme uspio obnoviti nešto maslinika pok. djeda i proizvodim svoje maslinovo ulja, proizvodim i svoje vino (plavac mali i grk) za koje sam dobio i nekoliko priznanja i svoju rakiju. Obrađujem, koliko stignem, maslinike i vrtove, odem, ponekad, s prijateljima u ribolov u Lumbardi, restaurirao sam i popravio staro djedovo zdanje, gdje živimo u Lumbardi i…tako. „Duram“- što bi rekli Mostarci.

– Nakon završetka ratova u Mostaru, sve su nam „glave ostale na broju“, a sačuvali smo i ona „dva prsta obraza“, što držim svojim najvećim uspjehom. Čini mi se da ipak, negdje iznad nas, postoji neki pravedni sudac, koji sudi i…dobro – dobrim vraća, a zlo – zlim. Što se tiče mojih prijatelja…moj odnos prema njima ostao je isti. Ni jedan se nije „ocrnio“ u ratu, a dobar dio njih je otišao u „treće zemlje“ i tamo nastavio sa uspješnom poslovnom karijerom ( „Soko“ je bio sjajna i inženjerska i radna škola). Oni su uvijek bili, po mojem sudu, stameni i odlučni, nepromjenljivi u svojim stavovima… vrijedni i pošteni ljudi, takvima su i ostali, svim ratnim užasima, usprkos. Ponosan sam i na njih i na moje sinove.

Sve navedeno, po mojem sudu, dalo mi je „za pravo“ da svakom poštenom mogu pogledati u oči i primiti priznanje MIMAR MIRA.

roko markovina

Zašto sam se „onako“ zahvalio?

Pa, naučili su me, moji profesori i svi moji učitelji, a ja sam to dobro zapamtio, da se „revolucija događa u onom trenutku kada evolucija poprimi neki drugi tok i kada dođe izvan kontrole onih koji njom upravljaju te oni koji su prepušteni toj stihiji njoj se, ili priklone, ili se u njoj utope, ali i da njihov započeti, revolucionaran posao, nastavljaju, dobro se snalazeći u nekim novim uvjetima, njihovi sljedbenici“.

Naučili su me i da „revolucija jede svoju djecu», tj. uništava ih ili proždire“, ali i da „mangupi iz vlastitih redova“ redovito utječu na njezine poraze i razočarenja revolucionara“. To se dogodilo 90-tih prošlog stoljeća i SKJ. I traje do danas. I tko zna dokle će još trajati. I to je odgovor na ključno pitanje gospara Kacige.

Ali, zapamtio sam, a neki su to zaboravili, da, u većini slučajeva, „revolucija zna i promijeniti karakter, principe i osobnost svojih sudionika, posebice pokretača, „vođa“, prvih ljudi. Ona ih, najčešće, pretvara u autoritarce, bez obzira čemu su ranije bili skloni“. Međutim, oni koji su ostali vjerni revoluciji, oni koji su naučili nešto iz grješaka koje su autoriteti počinili i koji imaju prirodno jak revolucionarni duh, iz revolucije izlaze samo malo ranjeni, oni s(p)retniji čak i neozlijeđeni, ali u svakom slučaju – potpuno poraženi“. Jedan sam od tih poraženih.

Stalno mi je pok. otac spominjao fra Zlatka Sivrića, fratra sa Širokog Brijega, koji je 1942. spasio od ustaša srpsko selo Bogodol (Zapadna Hercegovina) u Drugom svjetskom ratu. Fra Zlatko mi je, posebice u ratovima u Mostaru, uvijek bio uzor.

Uvjerio sam se i da „kad počne poplava – govna prva isplivaju na površinu“.

Uvjerio sam se i u onu Andrićevu da „na ovim prostorima, svakih 50-tak godina, pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati“.

Uvjerio sam se, u ovim ratovima, još u dosta toga što sam do tada bio naučio.

A bio sam tada i relativno mlad. Imati 46-47 godina, znači biti u najboljim godinama da bi čovjek bio svjestan svoje „snage, hrabrosti, razuma i obveza“. I svog obraza, e da bi mogao donositi razborite i ispravne odluke. A te su godine, kako zapisa Veliki Meša: „ružno doba, čovjek je suviše mlad da bi imao želja, a suviše star da bi ih mogao ostvarivati“. Povijest je to do sada na tisuće puta dokazala. Ona je, zaista, učiteljica života. I to bi svatko trebao imati pri pameti. Jer, ako iz svoje povijesti ništa ne naučiš…ona ti se ponavlja. Neumitno. A nakon svake revolucije dolazi „doba mraka“, koji traje sve do „uspostavljanja svjetla“. Isto kao što nakon doba življenja, dolazi doba umiranja. To je tako. Tako je govorio i Propovjednik (Biblija, Smrt, 3,1-8), ako to još netko zna. Ili je, možda, zaboravio. Ili, možda, nikada nije ni znao.

Uvjerio sam se i u onu Gibonni-evu „A nije lako bit’ i svetica i kurba – sve pop potribi, kako se namisti u taj čas“.

Ali, što i kako učiti i kako i što govoriti ovdje, u Bosni u Hercegovini…na „brdovitom Balkanu“ (u zemlji „krvi i meda“), u zemlji na razmeđima kultura, vjera, religija, ratova, civilizacija i vječnih dioba…osim istinu i samo istinu? I boriti se za suživot, kakav – takav, jer nam je samo „susmrt“ neupitna. Ne znam?

Ja to stalno pokušavam i ustrajavam, kao, kako reče gospar Kaciga “prototip poštenog jugoslavenskog komunista“ (hvala mu ka komplimentu), ali, kako se može razabrati da se, u listopadu/oktobru 1990., na završnoj Konvenciji SDP-BiH za Hercegovinu, na Stadionu Pod Bijelim Brijegom, na kojoj sam se i ja, kao nositelj izborne liste za Hercegovinu, pored rah. Nijaza Durakovića i inih, osobno obratio skupu od preko 30.000 ljudi, koji su zdušno pozdravljali iskreno „reformirane komuniste“, zapalili upaljače, pjevali i pljeskali gotovo na svaku izgovorenu riječ…a onda na izborima, u Mostaru doživjeli debakl.

„Pučina je stoka jedna grdna“- odavno napisa Vladika Danilo, poznatiji kao Petar Petrović- Njegoš.

Bilo, pa…još nije prošlo, ali…ne ponovilo se. Nikada i nikome.

I ne samo da se rat mogao izbjeći, kako zaključuje gospar Kaciga, već se, naprosto, morao izbjeći. Da je bilo pameti. A kako je to bilo „vrijeme loših đaka“- kako se onda od njih mogla očekivati i pamet? Ali, to zahtijeva dulju elaboraciju, dokumentiranu, pojašnjenu sve do potankosti. A to je zadaća istinskih povjesničara, onih koji ne revidiraju povijest. I onih koji se ne prodaju za novac. Možda će to i moja knjiga „Ruševine“, koju završavam, pokušati temeljitije pojasniti. Poklonit ću jednu i gosparu Kacigi. S posvetom.

I na koncu, malo ću „parafrazirati“ našeg dragog Dum Marina:

„Ja mlijem da ste ovu moju besjedu stavili na pamet,

er nijeste ljudi od ništa, ter da ćete ju uzaznat,

er će tihi i dobri vazesti za dobro ono što im se

dobrijem ponudi, a oni…barbačepi, nenavidni, sime prokleto,

po negromanciji učinjeni, kakvijeh držim da ih, bo, ovdi nije,

od svega će zlo govorit. Er iz zlijeh ustah ne more vengo

zla riječ izić, kakor od zlijeh rukah nikadar ništa harnoga“.

Eto, „napisah i spasih dušu svoju“. Nadam se da sam, konačno, „ispunio dug“ odgovora. Ispričavam se, ako je bilo malo podulje pojašnjavanje. Tematika je osjetljiva, a ja ne umijem drukčije.

mo0101

 

 Fotografije: šg

 

Roko Markovina
Autor 2.9.2015. u 11:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija