Roko Markovina: Velež će preživjeti uprkos svim zlohudim prorocima i „šuftovima“

Roko Markovina
Autor/ica 14.2.2016. u 10:40

Roko Markovina: Velež će preživjeti uprkos  svim zlohudim prorocima i „šuftovima“

“FK Velež kroz 14. februar” naziv je izložbe koja je u subotu uveče otvorena u Centru za kulturu Grada Mostara.

Izložba je upriličena u okviru festivala “Mostarski februar”, kojeg organizuje Udruženja građana “Mostarski Rođeni”.

Prof. dr. Roko Markovina poslao je pismo podrške  koje je pročitano prisutnima!

„Rođeni“ moji,

u nemogućnosti da budem s vama za ovaj „spomen- dan“  i da vam se pridružim u vašem slavlju, skromnom, ali dostojnom i „imena“ i „datuma“, kao što sam to do danas, godinama činio,  slavlju upriličenom prigodom obilježavanja  priče o Veležu -„klubu raje, ljubavi, prkosa i ponosa, klubu svih nas“, kako jednom napisa moj sin Dragan, uspomeni na veležov Februarski turnir, ali i na obilježavanje sjećanja na  Dan oslobođenja Grada od fašizma (iz razloga već planirane operacije, na koju čekam), obraćam vam se ovim mojim „malim slovom“, upućenim vama koji slavite, ali i, još uvijek velikom Klubu i još većem datumu, koji danas, nažalost, proživljavaju „teške dane“ .

I o jednom i o drugom napisane su „zlatne povijesne stranice“ mnogih knjiga, časopisa i publikacija, stranice za nezaborav, ali su najzlatnije one, koje još nisu napisane. One koje nosimo u našim srcima.  A bit će ih još, siguran sam. Ne trebam vam napominjati koliko razloga imate biti ponosnima na ta dva znamena, koje nam naši „stari“ ostaviše u amanet, na čuvanje i upravljanje.  Ne trebam  vam govoriti ni o tome koliko su meni i mojoj Raji, kako onoj preostaloj u Mostaru, tako i onoj „rasijanoj po svim svjetskim meridijanima“ („od USA i Kanade, od vrha Skandinavije do Rta Dobre nade,odakle sve snažnije dopire jeka davnog navijanja „Rođeni, rođeni-Velež živi u meni- mi smo raja iz Mostara, sve nas ista ljubav spaja“) ta dva znamena značila i još uvijek znače, kroz svih naših sedamdeset „i kusur“ godina. Jedan od tih znamena, traje pune 94 , a drugi, traje „tek“ 71 godinu. Prvi je naš „RŠK Velež“, a drugi je datum -„14. Februar“. Oba ta znamena  međusobno su povezana, kao  pupčanom vrpcom, neraskidivo. Povezana su sa 77 poginulih igrača Veleža u Drugom svjetskom ratu  (na pravednoj strani pobjednika nad fašizmom), povezana su sa veležovih 7 narodnih heroja, sa zlatom obrubljenom petokrakom zvijezdom na dresu iznad srca- kao simbolom napretka i bolje budućnosti, sa crvenom bojom dresa, kao simbolom poštenog, radničkog porijekla i nastanka te, konačno i sa velikim i najboljim „Februarskim turnirom“, započetim na „Starom igralištu“ 1965. na kojem se Turniru 28 godina igrao najbolji nogomet „onoga vremena“, a koji je, svih tih godina, slovio kao „najrespektabilniji i najprestižniji nogometni turnir u Evropi“. Zaista ne pretjerujem u ovim mojim kvalifikacijama, jer, još uvijek pamtim dobro, za taj Klub vezan sam još kao mali dječarac iz nogometne „Veležove škole“, koji  je, pored „aut-linije“, dodavao lopte mnogim svjetskim nogometnim veličinama te, kasnije, i svoja dva sina vodio po veležovim utakmicama još od njihovih „malih nogu“. Stoga mi dopustite tek nekoliko podataka, uzetih sa „požutjelih stranica mojih uspomena“:

-Ostalo je zabilježeno da su za 28 godina „trajanja“ Februarskog turnira na njemu sudjelovala 34 domaća i strana kluba; da su gostovale i dvije jake reprezentacije: SSSR i Poljska, da su, pored Veleža, koji  je igrao, kao domaćin, na svakom od turnira, Partizan(Beograd) sudjelovao 13 puta, Željezničar(Sarajevo) 11, Dinamo (Zagreb) i Crvena zvezda (Beograd) po 7, a nešto manje Vojvodina(Novi Sad), Radnički (Niš), Olimpija(Ljubljana) i Čelik(Zenica)…; da je,od 1968., Turnir  dobio međunarodni karakter, dolaskom najprije mađarskog Diosđera, potom slavnog Honveda, pa MTK, Ujpešt Dože i Vašaša… ; da su dolazili su i Sovjeti (Lokomotiva- Moskva, Dinamo- Tbilisi), Austrijanci (Rapid-Beč, Šturm), Švicarci (Lucern), Česi (Slavija), Nijemci (Magdeburg)…; da je igrala i ona reprezentacija Poljske,( 1974.) koja je, nekoliko mjeseci kasnije, osvojila treće mesto na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, u kojoj su igrali i čuveni Lato, Deina, Tomaševski i dr….; da je Velež 15 puta osvajao Februarski turnir, Željezničar i Partizan  po tri puta, a Crvena Zvezda, Hajduk, Rapid, Dinamo i reprezentacija SSSR-a po jednom. Posebno su zapamćene tri visoke pobjede u finalima Turnira. „Rođeni“ su sa po 3:0 pobijedili Crvenu Zvezdu i reprezentaciju Poljske (koja je, dvije godine kasnije, osvojila srebrenu olimpijsku medalju), a 1980. u najefikasnijem finalu pobijedili su sa 9:2 momčad zagrebačkog Dinama (za kojeg su igrali Mlinarić, Kranjčar, Cerin, Zajec i dr….). Tada su po četiri zgoditka postigli  Baka (Slišković) i Taramba (Skočajić). Neponovljivo.

Nikada nijedan turnir na svijetu nije privukao, ukupno, toliko svjetskih zvijezda kao što ih je bilo za tih 28 godina Februarskog turnira u Mostaru, na kojem je igralo preko 200 reprezentativaca. Pored spomenutih Poljaka publika je pod Bijelim Brijegom uživala u majstorijama svojevremeno najboljeg igrača Evrope Olega Blohina, pa Nazarenka, pa najvećih YU- zvijezda od Velibora Vasovića i našeg Mostarca Ivice Ćurkovića, na čelu onog „evropskog Partizana“, pa  do Ivice Osima-„Švabe“, Brane Oblaka, Josipa Katalinskog-„Škije“, Mehmeda Baždarevića-„Meše“, Vladislava Bogićevića- Blekija, Zorana Filipovića, Bore Primorca-„Mande“, Slobodana Santrača, Safeta Sušića-„Papeta“, Dejana Savićevića-„Deje“ i svih drugih…Naše „Rođene“ neću nabrajati. Znamo ih „napamet“ i ponosimo se njima“.

Iz ovih, ali i drugih još značajnijih razloga, moramo i trebamo čuvati i sačuvati ova dva naša znamena  i njihove simbole.  Kroz čitavu povijest Grada, navraćala su, s vremena na vrijeme,  teška vremena. I krize. Ali, uvijek su  i prolazile…jer „ničija nije do zore gorjela“, a mnogima se i prije zore-ugasila. Proći će i ovo „vrijeme-nevrijeme“ i ove današnje krize.  I Veleža i Grada. Siguran sam. Treba ostati i uspravan i ispravan. Visoko uzdignuta čela, znajući da se „kolo sreće-ipak okreće“. Tko bi dolje-sad je gore. I obrnuto. Takav je život. A za svaki uspjeh potrebne su tek četiri „sitnice“: znanje, htijenje, privrženost i spremnost na odricanje. I uvijek,  s pogledom naprijed.

Dragi moji, budite ponosni na ova dva naša znamena i čuvajte ih. I sačuvajte za neka buduća pokoljenja.

Pozdravljam vas na način  na koji, neki dan, pozdravi i mene moja „mala raja“ s Carine (sada negdje u Nizozemskoj)- Dena Behram, putem  interneta, doznavši da trebam ovih dana poći na operaciju: “Tvoje je srce k’o Hum, a februar je bio vazda „naš mjesec. Sve će biti dobro. Siguran sam“. To uvjerenje i nadu upućujem i vama. Tako je uvijek i bilo. I bit će, nadam se.

Jer: „Februari toplo dišu sa pticama iznad vode, što po nebu krilom pišu ime sunca i slobode“- kako naš Mišo zapisa, za nezaborav.

I zapamtite: „Gubitak je lakše podnijeti-nego kajanje“. Svim onim zlohudim prorocima i „šuftovima“, usprkos.

Roko Markovina
Autor/ica 14.2.2016. u 10:40