ROMEO I JULIJA

Ivo Anić
Autor 18.5.2018. u 18:53

ROMEO I JULIJA

Tko nikad nije osjetio rane, taj se ožiljcima smije. O tiho, kakvo li to svjetlo sviće kroz taj prozor? To je istok, a Julija je sunce!

Od ovog što se sa Julijim mladom i Romeom njenim u Veroni zbilo, potresnije priče nikad nije bilo.

William Shakespeare

Samo nas metak može razdvojiti, kažu da je govorila Admira svom Bošku. Na današnji dan, prije točno 25 godina, poginula je na sarajevskom mostu u zagrljaju svoje ljubavi, svog Boška Brkića, Admira Ismić, Julija grada pod opsadom, grada kojeg su masakrirali nama svima pred očima, grada kojem su vadili utrobu iz dana u dan, grada iz kojih su dolazile nezamislive scene pakla, pakla kakvog smo samo mogli zamišljati da postoji na nekom drugom svijetu, nikako na ovom. Sloboda iz grada pod opsadom bila je u samo jednom smijeru, u smjeru Miljacke koju je trebalo prijeći preko tog nesretnog mosta i dokopati se sigurnosti, dokopati se ljubavi u gradu u kojem je prvo ubijen grad, pa njegovi stanovnici, da bi na koncu, baš na tom mostu ubili konačno i ljubav, zadnje uporište jednog grada. Jer grad se obnovi, rane na fasadama se ožbukaju, mostovi poprave pa budu još stariji i još ljepši, ali ljubav kada ubijete gradu, tada od njega više ne ostane ništa. Kažu da je Julijina majka plakala taj cijeli dan, kao da je osjećala da će joj kćeri glave stajati takva nepromišljena ljubav, a njen otac Zijo, mudar čovjek znao je da tu pomoći nema kada ih je vidio kako se drže za ruke i kada je vidio mladog Romea kako mu gleda kćer. Nikada se nije saznalo tko je zapucao prvi, Capuletti ili Montecchi. Nikada. I jedni i drugi znali su da tih pet stotina metara ljubav treba proći, ljubav između zavađenih, ljubav kojoj je trebalo dati šansu za neka buduća, bolja vremena. I jedni i drugi stajali su nijemo dok su se Romeo i Julija vukli kradom zidom koji je razdvajao ulicu do mosta. Svi su znali tko je taj mladi par, i kakvu poruku budućnosti nosi, poruku iz opkoljenog, ranjenog i uništenog Sarajeva. Ljubav čista i iskrena, ljubav bez granica i krvnih stanica, ljubav bez zajedničke mržnje koja je razdvajala jedne i druge, ljubav kao cvijet koji je izrastao usred minskog polja i od njegovog sjemena nikla bi neka nova trava, neki novi bolji i sretniji svijet bez mina, bez granata, bez rata. Svijet onako zelen kako ga samo ljubav zna izgraditi, pa da se u njjemu sakriju dvoje mladih i da se ljube u dubokoj travi dostatni sami sebi, da ih nitko ne vidi.

I tada je odjeknuo rafal.

Rafal koji je proparao srce Sarajeva i zauvijek ga zaustavio. Srce grada koje se nikada više pokrenulo nije, iako krvotok danas ide i pluća mu dišu, iako mu ceste i ruke, dvorišta i ramena skrivaju nove ljubavi, i drugačije i iste, i Capulettie i Montecchie, ali nikada više te ljubavi neće pokrenuti srce grada. Srce Sarajeva ubijeno je te večeri na mostu nad Miljackom. A rafal koji je ispaljen u to srce ispalili smo svi mi zajedno. Svi mi koji smo gledali kako razaraju jedan grad i nismo učinili ništa, svi mi kojima i danas su važniji Capuletti i Montecchi od srca gradova i od ljubavi, svi mi koji šutimo dok i dan danas odlaze djeca, rastaju se ljubavi, nestaju zauvijek u vlakovima, avionima, autobusima koji ih vode u nepoznato. Svi smo mi pucali u to srce Sarajeva i u sva srca Vukovara, Osijeka, Vinkovaca, Dubrovnika i svih gradova kojima se pucalo u srca da nikada više ne prorade. Da istina žive, ali nikada više onako, nikada više sretno, i nikada više sa takvom nadom u budućnost koja se te večeri prostirala jedino preko Miljacke.

Pucali smo svi mi taj dan u srca te djece i u srca tih gradova, te zemlja, pucali smo i pucamo i dan danas kada nam ista ta djeca odlaze, okreću leđa, jer danas imamo svega samo nemamo srca, danas imamo više nego smo ikada imali, a nemamo ono najvažnije što je ubijeno te večeri na Miljacki, nemamo više srca, nemamo više duše.

Kada su pali ostali su zagrljeni.

I tada se zaustavio svijet u vrtnji. Jer i svijet osjeti kada ubiješ grad u ljudima, kada ubiješ srce u gradu ma koliko on mali na karti svijeta bio. Svijet to osjeti i ostane bez jednog važnog srca, ostane nijem, ostane kao ubojica koji shvati što je napravio. Koji shvati da je ubio grad, njegovo srce, ali i puno više od toga.

Da je ubio ljubav i njenu smisao. Da je ubio sve buduće ljubavi iza nje, jer niti jedna više neće i ne može biti onakva. I da je na koncu ubio i sebe. I sve ono što bi trebalo ostati od njega. I to smo mi ljudi moji napravili tu večer na mostu na Miljacki. Pucali smo svi sami u sebe i u svoju djecu.

Djecu koja su pala zagrljena, da bi ostala tako. Kao vječna uspomena na nešto što je moglo biti, a nije, na život koji je mogao biti, a nije, na ljubav koja je mogla biti, a nije i na koncu na zemlju koja je mogla biti, ali jebiga – nije.

Davno je to bilo
u zemlji koje nema više
nešto je prekrilo vrijeme
nešto ljudi zaboraviše

Sjećam se sudbina mnogih
u gradu ispod Trebevića
ali Boško i Admira
to je već bila filmska priča

Oko njih su gorili dani
nisu ni imali šanse
al’ teška vremena uvijek
donesu velike romanse

Nisu bili iz plemena istog
nit’ su imali istoga Boga
al’ imali su jedno drugo
i san o bijegu iz sveg’ toga

Kazu da ljubav može
sva zla pobijediti
ali izgleda da čovjek ne zna
to oružje upotrebiti
Ma kakva Julija, kakav Romeo
niko se nije tako volio
i niko nikad neće
sve dok Miljacka voda teće

I pitaj se kad će još jednom
na svijetu malom, bijelom
da se dotaknu srca dva
i stave ljubav ispred zastava

To se ovdje događa često
postoji neki nevidljivi prag
koji pređeš i anđeo u tebi
odbaci krila i postane vrag

I pred snajperom na Vrbanja mostu
i pred onim sto sve najbolje znam
njih dvoje su stajali sami
na zadnjoj stanici svoga sna

Zato sjetite se njih
svi vi veliki i moćni
sto na retrovizoru umjesto u srcu
držite ljubav, vjeru, sveti lik

Zato sjetite se njih
ne smije biti vam svejedno
zar je nebo jedino mjesto
gdje možemo biti jedno
gdje možemo biti zajedno

 

lupiga.com

Ivo Anić
Autor 18.5.2018. u 18:53

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija