Rusi dolaze!

Viktor Ivančić
Autor 22.10.2022. u 11:20

Rusi dolaze!

Vladar bez neprijatelja je potpuno nezaštićen. Gol kao od majke rođen. Tek kada izmisli odgovarajuću količinu onih koji državi rade o glavi, njegova je glava na sigurnom. Ako se ne zaštiti fabriciranim neprijateljima, riskira da dobije stvarne.

Piše: Viktor Ivančić

“Bravo, Plenkoviću! Bit će od tebe ipak pristojan hadezeovac. Neki su te već bili otpisali, ali ja nisam gubio nadu.”

“Hvala vam, pokojni predsjedniče.”

“Konačno mi se, dok te slušam, čini da čujem sebe. U sjećanje mi naviru oni slavni dani kada sam cijelu oporbu i nezavisnu štampu proglašavao stranim agenturama, plaćenicima bjelosvjetskih centara moći, izdajnicima koji za Judine škude rovare protiv jedine i vječne Hrvatske.”

“Čast mi je, pokojni predsjedniče.”

“Neka si ti napokon shvatio, Plenkoviću, da bi Hrvatska bez neprijatelja prdnula u čabar, što bi rekli Srbi. Država bez neprijatelja ti je kao maslačak na vjetru. Otpušeš je kao od šale. Ali kad je opskrbiš s dovoljno dušmana, kada organiziraš stalnu vanjsku i unutrašnju ugrozu, maslačak preko noći izraste u visok i moćan hrast.”

“Lijepo ste to rekli, pokojni predsjedniče, poetično.”

“Razumijem se u drvnu građu. Zbog toga sam razumio i Hrvate i njihove potrebe. Da im nisam pribavljao onoliko neprijatelja, misliš da bi danas imali svoju državu? Imali bi ku… da ne kažem šta. Ali ja sam prokljuvio da Hrvati ne prave razliku između države i betonskog bunkera u koji će se sakriti kad navale okupatorske trupe. Pa sam im se, logično, nametnuo kao graditelj i šef bunkera. Shvaćaš, Plenkoviću?”

“Shvaćam, pokojni predsjedniče.”

“Da ih nisam okružio neprijateljima sa svih strana, Hrvati ni mene ne bi trpjeli duže od godinu dana. Takva je to sorta. Tajna moje doživotne vladavine ležala je u neprestanoj proizvodnji paranoje. Naradio sam se kao crnac.”

“Pretjerujete, pokojni predsjedniče, Hrvati su vas iskreno voljeli…”

“Ništa ja ne pretjerujem, Plenkoviću. Vladar bez neprijatelja je potpuno nezaštićen. Gol kao od majke rođen. Tek kada izmisli odgovarajuću količinu onih koji državi rade o glavi, njegova je glava na sigurnom. Ako se ne zaštiti fabriciranim neprijateljima, riskira da dobije stvarne. Razumiješ?”

“Razumijem, pokojni predsjedniče.”

“Čovječe, pa ja bez izroda, mrzitelja Hrvatske i stranih plaćenika nisam odlazio ni u zahod. Dobro se sjećam kako su ona orjunaška piskarala pisala da ‘predsjednik opet kenja o državnim neprijateljima’… Mislili su da su duhoviti, a bili su maltene bukvalni.”

“Ta bagra je i danas aktivna, pokojni predsjedniče. Sustavno djeluju na destabilizaciji zemlje.”

“Lijepo je što si to konačno do kraja osvijestio. Ponosan sam na tebe, mladiću. Tek kada sve naše političke protivnike proglasimo rušiteljima Hrvatske, i to za račun mrskih stranih sila, otvara se prostor za vođenje normalne, hadezeovske politike. Ključ demokracije je u demonizaciji. Jedino što me u tvom pristupu malčice brine je prevelika fokusiranost na istok.”

“Na kakav istok, pokojni predsjedniče?”

“Na Rusiju, Plenkoviću! Puna su ti usta ruskih agenata, ruskih špijuna, ruskih plaćenika, suradnika ruskih oligarha, klijenata ruskih banaka… Nije valjda Hrvatska spala na to da joj Rusija bude jedini centar za regrutaciju dušmana?!”

“Nije, pokojni predsjedniče, ali ipak danas…”

“I ne može ti cijela oporba biti proruska. To nije logično. Tko je još vidio tako široki spektar rusofila? A po onom videu što ga je stranka lansirala ispada da u rusofile spadaju i ustašoid Raspudić, i komunistkinja Peović, i truli liberal Beljak, i onaj harlekin s Pantovčaka, Milanković, Milardović, kako li se već zove… U redu je što ih ozloglašavaš kao nacionalne izdajnike, ali nije mudro što se glede izvorišta protuhrvatske zavjere oslanjaš samo na Rusiju.”

“Nego na koga ću, pokojni predsjedniče?”

“Pa šaraj malo, pizda mu materina! Sjeti se kako sam ja upirao prstom i u žute, i u zelene, i u crne vragove. Nisam se držao jedne boje, a crvenu sam čak i izbjegao. Kod izbora državnih neprijatelja treba imati širine, Plenkoviću. Tome se mora pristupati pluralistički. A ti udario tešku monotoniju. Došlo je dotle da si sve strane plaćenike sveo na ruske plaćenike.”

“Znam, pokojni predsjedniče, ali Rusija je sad međunarodno priznati centar zla, da tako kažem. Otkad su napali Ukrajinu…”

“Nemoj me uvlačiti u taj unutarpravoslavni sukob. Ukrajinu, doduše, cijenim jer je dostojno odala počast svojim herojima iz Drugog svjetskog rata… Samo ti napominjem da će Hrvatska biti na klimavim nogama ako je od svih međunarodnih pošasti, od svih tih groza i jeza kojima nema broja, jedino ruski utjecaj za nju poguban.”

“A koji su to još, pokojni predsjedniče?”

“Ne pravi se glup, Plenkoviću! Ti jako dobro znaš da sam ja državne neprijatelje etiketirao i kao američke, i kao njemačke, i kao bilo čije treće agente. Bez premišljanja. Kad sam one jalnuške diletante nazvao Soroševim plaćenicima, uključio sam i Židove. A sad, kao fol, jedino Rusi rovare. Ma molim te lijepo?! Ne može svekoliko antihrvatstvo izlaziti samo ispod ruskog šinjela. To je opasna redukcija resursa.”

“Znam, pokojni predsjedniče, ali kako ću sad na svoje kritičare dizati larmu kao na američke ili njemačke agente ako je Hrvatska u međuvremenu ušla u NATO i Europsku uniju?”

“To je išlo preko mene mrtvog! Ne želim se uopće više nervirati oko te svinjarije. Da mi je više nisi spominjao!”

“Ispričavam se, pokojni predsjedniče…”

“Pokušavam ti objasniti, a tebi nikako da dođe do glave: kad spadneš na samo jednog neprijatelja, izlažeš se velikoj pogibelji. Što ako ostaneš bez njega, a nemaš zamjenu? A? Znaš kako kažu nogometni treneri, da momčad vrijedi onoliko koliko joj vrijedi klupa za rezerve. I što je, uostalom, sa Srbima?”

“Kojim Srbima, pokojni predsjedniče?”

“Onim Srbima, Plenkoviću, koje smo mi još prilikom osnivanja partije i države obilježili kao arhineprijatelje.”

“Oprostite, pokojni predsjedniče, ja tada nisam…”

“Znam, znam, ti si tad još bio mali. Piškio si u pelene… E pa da te naknadno informiram – još kod utemeljenja stranke kojoj si ti danas na čelu donijeli smo jasnu odluku da one koje želimo otpisati kao neprijatelje države najčešće ocrnjujemo kao jugofile, srbofile, srbočetnike, velikosrbe i slično. I toga smo se dosljedno držali. Znači, tko je zucnuo protiv moje vlasti, bio je automatski oglašen srbočetničkom spodobom koja mrzi sve što je hrvatsko i slično. A za tebe su to sad isključivo rusofili. Gdje su ti nestali srbofili?”

“Čujte, pokojni predsjedniče, ne mogu sad dizati hajku na srbofile kad smo sa Srbima u koaliciji.”

“Kakvoj koaliciji, Plenkoviću?!”

“Vladajućoj, pokojni predsjedniče. Njihova vodeća stranka, SDSS, u koaliciji je s HDZ-om. Napuste li nas oni, gubimo vlast.”

“Pa što su ti Rusi krivi što si ti sa Srbima u koaliciji?”

“Kako to mislite, pokojni predsjedniče?”

“Tako što sad Rusi, koliko vidim, kusaju sva govna koja su prije jeli Srbi. Svaka šuša ti je ruski simpatizer, ruski suradnik, ruski element… Mislim, ako već šuruješ sa Srbima, pa ih štediš, što njihov dio malo ne rasporediš i na druge velike nacije?”

“Izvinjavam se, pokojni predsjedniče, ali zbog čega na tome toliko inzistirate?”

“Slušaj me dobro, Plenkoviću. Nekada davno nisam mogao zamisliti doček Nove godine bez Ankičine ruske salate. Pune dvadeset i tri godine sam mučenički čekao da mi se ovdje pridruži i to spremi. I kad je konačno prije neki dan došla, ona priredi svečani ručak za nas dvoje i umjesto moje omiljene ruske, servira mi francusku salatu. Kao, da se ne bi krivo tumačilo. Toliku si nervozu i kod nje stvorio.”

“To nikad nisam uspio shvatiti, pokojni predsjedniče. U čemu je razlika između francuske i ruske salate?”

“Pa upravo ti objašnjavam, budalo. Nema razlike!”

Novosti

Viktor Ivančić
Autor 22.10.2022. u 11:20