SAD pred izborima: Vraća li se svijet u tridesete?

Ešref Zaimbegović
Autor 5.11.2016. u 13:15

Izdvajamo

  • Još uvijek ima vremena da se dokaže da mi možemo krizu globalizacije na koncu bolje savladati – i popraviti to što je stvarno pogrešno urađeno. Ukratko: prije svega riješiti uzroke velikih razlika između bogatih i siromašnih, strahove od globalizacije, dominaciju banaka i zastrašujuće finansijske krize. To su stvari zbog kojih je za naše američke prijatelje bilo najbolje da su izabrali Bernia Sandersa. Umjesto da se zatvaraju granice, celebrira nakaradni nacionalizam i hrane iluzije svetih starih vremena – i time samo ponavlja stara katastrofa. Nažalost to bi u noći na srijedu mogla postati gorka realnost.

Povezani članci

SAD pred izborima: Vraća li se svijet u tridesete?

Foto: DPA  Akcionari pred Njujorškom berzom  (1929)

Naš svijet još uvijek izgleda drugačije nego u vrijeme ranijih krahova i ratova. Međutim ima sve više paralela. Trump kao američki predsjednik mogao bi izazvati novu, globalnu katastrofu.

Kolumnu piše: Thomas Fricke
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović 

Ne bi bilo prvi puta de jedna istorijska katastrofa bude izazvana nečim banalnim. Međutim definitivno novo u istoriji čovječanstva bi bilo da krah bude izazvan e-mailovima koji nisu poslani ispravnim putem. Jedinstveno je i to da u tome ima nešto vica.

Kad Amerikanci u utorak budu birali novog predsjednika mogao bi pobijediti Donald Trump – predsjednik sa suludim idejama izolacije i visokim potencijalom agresije. U normalnim uslovima to bi se moglo shvatiti ali tada Trupm ne bi došao tako daleko. Godina 2016. je nešto drugo.

Ovdje prijeti da rezultat izbora preko noći približe svijet jedan korak bliže tamnom scenariju: ponavljanju drame čovječanstva sličnoj onoj iz tridesetih godina  – drami čiji počeci leže u ekscesima koji su se desili desetljećima ranije. Naravno ne u e-mailovima.

Još uvijek izgledaju razlike sa tim najtamnijim vremenima velike. Samo i tada je svijet tonuo u početku polako a onda iznenada veoma brzo. Već sada pokazuju se skoro neprimjećeno mnoge paralele.

Svijet je već nekada bio isto tako globaliziran kao i danas

Danas kao i tada prethodila su teškim vremenima par decenija naizgled neopterećenog globaliziranja. Prema proračunima ekonomista početkom 20. stoljeća bile su granice tako otvorene i tržišta širom svijeta tako integrirana kao tek poslije tri decenije globalizacije 2000. godine. To je donosilo blagostanje. Ljudi za putovanja nisu trebali čak ni pasoš.

Britanski ekonom John Maynard Keynes napisao je kasnije kako je bilo jednostavno za čovjeka iz Londona dok pije čaj telefonom naručiti stvari širom svijeta koje će mu biti isporučene pred kućna vrata (vjerovatno DHL). A o ratovima je u najboljem slučaju čitao u novinama.

Samo i tada kao i danas sve može imati ekonomski dramatičan obrat. Tada kao i danas stajalo je nasuprot dobitnicima mnoštvo gubitnika koji su u velikim krizama gubili posao, imali su nesiguran posao i uz to malo zarađivali. Ono što djeluje još dramatičnije je to da su bogati zahvaljujući liberalizaciji postali neshvatljivo bogatiji.

Krajem dvadesetih godina imali su deset procenata najbogatijih Amerikanaca prihod u visini skoro 50% ukupnog nacionalnog dohotka, kao što je to izračunao francuski ekonom Thomas Piketty – apsurdno visoka vrijednost koja je (tek) u novom pohodu globalizacije ponovo dostignuta. Tada, na početku 20. stoljeća odgovaralo je privatno vlasništvo u Evropi rezultatu narodnih gospodarstava za šest do sedam godina. Vrlo slično kao – poslije značajnih socijalnih poslijeratnih desetljeća – opet 2010.

Što su liberalnija pravila utoliko je veći uticaj špekulanata

Što je više liberalizma utoliko je veći uticaj finansijskih žonglera – i broj propadanja narodnih gospodarstava uslovljenih špekulacijama. Prema analizama američkih ekonomskih istoričara jako se povećao broj finansijskih kriza već prije kolapsa 1929., slično kao od vremena finansijske liberalizacije osamdesetih godina do kraha Lehmana 2008. –  najvećeg sloma od 1929.

Tada su finansijski žongleri bili tako enormno preplaćeni da je prosječna plata bankara bila više od 50 procenata iznad prosjeka svih zaposlenih – vrijednost koja je nakon rata tendirala prema nuli. A nakon naše finansijske globalizacije opet je tu (i još viša) gdje je bila kod posljednje drame.

Mnogo stvari govore da je u svemu tome i jezgro rastućeg nezadovoljstva u narodu. Što je jači uticaj finansijske sfere utoliko je jači utisak da izabrani političari gube kontrolu. Tada je redovito dolazilo do špekulativnih napada na pojedine zemlje.

Tada kao i u nedavnoj prošlosti važilo je prema vladajućoj ekonomskoj nauci da svako sam mora vidjeti kako će se prilagoditi promjenama. Vlastita odgovornost. Sulud zahtjev u jednom svijetu u kome i vladajući gube kontrolu. Odgovornost se može preuzeti samo za ono na šta se u određenoj mjeri može uticati.

Kako je ovaj zahtjev sulud postaje jasno nakon krahova koji su nastali finansijskim špekulacijama a čije posljedice osjećaju jednako radnici (koji su izgubili posao) kao i poreski obveznici.

Poslije kraha slijedi pomicanje u desno

Međutim poslije toga politika nije hladne glave korigovala nuspojave globalizacije. Umjesto toga slijedila je kaskada fatalnih refleksa koji su manje ili više glupo bili upravljeni prema svemu internacionalnom. Tako su SAD donijele zakone protiv useljavanja – u brizi od evropskih “ekonomskih migranata” i preopterećenošću od “previše evropskih kultura”,  kako je to objasnio britanski istoričar Harold James.

Šta je bilo posljedica: samo još izabrane nacije smiju ući – na što su druge države odgovorile zabranom ulaska Amerikanaca. Danas se događa nešto slično: stalno se pooštravaju zakoni o azilu – ili se odmah podižu žičane ograde i započinju fantazije o zidovima.

Tada je krahu banaka i berze slijedilo skoro svuda u Evropi političko kretanje u desno. Tendencija kao i danas. To nije slučajnost pokazuju sistematske analize istoričara. Prema njima poslije finansijskih kriza dobijaju desničarske partije na izborima u prosjeku dodatnih 40 posto glasova. Koje mogu zahvaliti Trumpu, Le Penu, Hoferu i Petrys.

Tridesetih godina porastao je broj zemalja u kojima su nacionalno – desničarski ili autoritarni političari preuzeli vlast. Danas pokazuju vodeće ličnosti u Rusiji, Turskoj, Mađarskoj i Poljskoj da ovo pravilo izgleda važi i u 21. stoljeću. Ko zna, od slijedeće sedmice možda i u SAD. Alarm.

Ekonomsko politički na krizu liberalizma nisu slijedili pokušaji da se greške u razvoju nekontrolisane globalizacije otklone – slijedili su manje ili više fatalni nacionalni refleksi.

1931. bili su Britanci, prije toga veliki zagovornici liberalizma, ti koji su kao prvi napustili zlatni standard – monetarni savez koji je dugo omogućavao globalizaciju. Može se reći jedan pra – Brexit. To su oni Britanci koji su i ovoga puta u dobrim vremenima zagovarali otvorene granice (i za poljske radnike) da bi sada kao prvi zatvorili granice (i za poljske radnike) i hoće da napuste Evropsku uniju.

Godine 1931. izazvao je pra – Brexit fatalnu lančanu reakciju. Francuzi su za kaznu povećali carine, drugi su devalvirali vlastite monete. Slijedila je utrka u devalviranju i ograđivanju. A onda se desio kolaps svjetske trgovine.

Ako nešto može izazvati jezu to je brzina kojom su tada padale prepreke i pad dobijao na dinamici. Uostalom nije bilo daleko vrijeme kada se uz čaj mogla naručiti roba iz cijelog svijeta – što podsjeća na današnjicu. U jednom momentu preovladalo je mišljenje da “u osnovi treba zaustaviti sve što se kreće preko granica”, kaže Harold James. To je bio kraj globalizacije.

Prema dijagnozi francuskog istoričara Pierre Milza političkoj eskalaciji tridesetih godina doprinijelo je to da se svuda  “srednji sloj radikalizirao iz straha od propadanja (u proletarijat), buržoazija je “htjela nazad u (preobraženi) svijet u kome svako opet ima svoje predodređeno mjesto”, a “elite su se pokazale nesposobnim da reaguju na duboku krizu (liberalizma)”. Ove rečenice mogle bi se uzeti iz  političkih diskusija na njemačkom TV 2016. godine. Ili iz Trumpovog programa bijesa.

Još ima vremena da se kriza ovaj put bolje savlada

Apropo ponavljanja činjenica. U tridesetim je iznenada vrijeđano i sve racionalno i naučno, kaže Pierre Milza. A sada imamo povratak instinkta i regionalnih tradicija. Katalonija, Škotska, Bajern. Sve je ponovo tu. Jezivo.

Jasno je da se još uvijek može naći i mnogo razlika. Naprimjer internet koji danas omogućava sasvim drugačiju internacionalnu povezanost – ali kojim se služe i luđaci. Tu je i nekoliko desetljeća proživljenog evropskog blagostanja. Ali za istoričara Jamesa paralele su danas “zastrašujuće”.

Još uvijek ima vremena da se dokaže da mi možemo krizu globalizacije na koncu bolje savladati – i popraviti to što je stvarno pogrešno urađeno. Ukratko: prije svega riješiti uzroke velikih razlika između bogatih i siromašnih, strahove od globalizacije, dominaciju banaka i zastrašujuće finansijske krize.

To su stvari zbog kojih je za naše američke prijatelje bilo najbolje da su izabrali Bernia Sandersa. Umjesto da se zatvaraju granice, celebrira nakaradni nacionalizam i hrane iluzije svetih starih vremena – i time samo ponavlja stara katastrofa. Nažalost to bi u noći na srijedu mogla postati gorka realnost.

spiegel.de

Ešref Zaimbegović
Autor 5.11.2016. u 13:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija