Saga o vrljičuljcima

tačno.net
Autor 4.1.2015. u 17:59

Saga o vrljičuljcima

Neka vrljičuljci i njihova podla, krhka menažerija znaju da postoji i taj, i takav Mostar. I njima bi neko, jednom, mogao pokucati na vrata. A, kao što maločas rekoh, tada je obično prekasno.

Piše: Goran Sarić

Iako joj se, znam, dopada moj stil pisanja, pretpostavljam da Štefica Galić nije bila oduševljena mojim posljednjim pisanijama: fudbal, šaljivi putopisi, međunarodni odnosi… Urednica portala s kojim, evo, već nekoliko godina lijepo sarađujem preferira domaće, po definiciji žešće teme: red nacionalizma, red korupcije, red šovinizma, pa nepotizam, fašizam… Gorko, gorče – zmijski otrov! Nije joj se ni čuditi. Gdje, je, i s kim živjela, šta sve, sa porodicom, posljednjih godina preživjela… Nisu li je, prije nekoliko godina, usred bijela dana i pred očima ravnodušne gomile, pretukli i time praktično istjerali iz “njenog” Ljubuškog?

A meni, iskreno rečeno, dojadilo da “trljam” o istom. Ta nisam li dvije debele knjige – jedna objavljena a druga, da tako kažem, “u pričuvi”- napunio tekstovima o Ratku, Radovanu, Miletu, ali, bogami, i o ostalim perjanicama našeg nesretnog “đavoljeg trokuta”, iz koga nikako da se iskobeljamo evo više od četvrt stoljeća? Dojadilo da šibam i šibam, a stanje sve lošije! Što bi narod kazao: “Pojeo vuk kenjca”. Osim toga, već dugo ne živim na jugu, na mjestu šovinističkog i tranzicijskog zločina, pa mislim: ima zavičaj dovoljno pametnih i poštenih ljudi za udaranje po, čini se, još neprobojnoj koži nacionalista. Po njihovim tvrdim i neosjetljivim bezobrazima. Pa će, valjda, jednog dana i ta koža pući, taj se prišt u utrobi jedne nekad lijepe zemlje rasprsnuti.

Moji prijatelji i istomišljenici u zavičaju, mišljah, bolje znaju o čemu se radi. Neka oni udare po idiotima.

Štefica se u međuvremenu sa djecom preselila u Mostar i, činilo se, i pored turobne atmosfere podijeljenog grada, uplovila u (nešto) mirnije vode.

No, ne lezi vraže… Ljudska zloba uvijek te iznova čačne, i natjera da sjedneš za tastaturu laptopa.

Novu godinu, uz Prvi maj – moj najveći praznik, sam upravo lijepo proslavljao na sjeveru Zemlje Lala i Kanala, kad mi zet – ispotiha, da se ostatak društva, a naročito naša prijateljica, Mostarka, ne bi narezilio – reče da su u Mostaru napali Šteficu i kolegu joj urednika, mog dobrog i vrijednog druga Amera Bahtijara. I mada to niko nije primjetio, tog trenutka je na moje slavljeničko raspoloženje “pala klapna”. Zalogaji odjednom teški i suhi, vino najednom gorkasto, muzika spora i dozlaboga dosadna. Jedva sam čekao da dođem kući, dočepam interneta i vidim dokle su ovoga puta kreteni otišli u vrijeđanju drugomislećih, ali i ljudskog roda uopšte. Uostalom, uvrijedili su ga čim su se rodili, zar ne?! Evo, prosudite sami. Navode iz “visokointelektualnog” vokabulara trojice pitekantropa posudio sam iz teksta mog zemljaka i prijatelja Amera Tikveše:

„Završit ćete kao Slavo Kukić“; “jel’ vam krep’o Tito?”; “g**na balijska”; “…balijsku majku”. I sve tako. I još gore. U tom stilu.

Naprijed u kameno doba!

A ako mislite da je trojka radila tajno, pod okriljem noći, grdno se varate. Incident se desio u kasno popodne, u centru Grada, ili barem o noga što se zove tako: gradom. U baru tržnog centra Mepas. To jasno govori koliko se drznici plaše tamošnje policije, suda, države, to jest onoga što se tamo zove državom. Nije onda nikakvo čudo što je čaršija odmah “provalila” njihov identitet. Jedan je, kažu upućeni, učesnik demonstracija u Lubuškom 2012. “…koje su rezultirale prijetnjama smrću i fizičkim napadom na Šteficu Galić”. Drugi, pazi sad ovo, “…uposlenik Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA)”!
Govori li (i) to da “nešto je trulo u državi Danskoj”, u tamnom srcu balkanskog “bureta baruta”? Jer, ne bi se ovi idioti – nazovimo ih skupnim imenom vrljičuljci – nikad usudila tu i tako prići Galićevoj i Bahtijaru da nisu znali da u dijelu naroda i “struktura” tog dijela Mostara ne uživaju sigurnu i bezrezervnu podršku. Ne bi, da nisu znali da iza njih ne stoji “naš narod”, kako desničari obično nazivaju njihovu pastvu. Stado. Krdo. Njihovim riječnikom: g**na.

I to je ono što zabrinjava, i što me je, pored dubokog suosjećaja za Galićevu i Bahtijara, opet natjeralo da se pozabavim mračnim temama. Jer, čovjek dugo može ignorisati fašiste,praviti se da ih ne vidi. Dugo. Sve dok mu, kao u onoj strašnoj anegdoti o staljinističkom teroru, neki od ovakvih likova, sramote ljudskog roda, ne pokuca na vrata. A tada je obično prekasno.

U proljeće prošle godine u Mostaru sam imao predstavljanje antiratnog dnevnika “Dobro gore klasici marksizma”. Organizari: nezavisni sajt Tačno. net i Centar Pavarotti. Sjajna ekipa: Galić, Bahtijar, Kazaz, Tikveša, Svetlana Broz, Gojer, vrijedni direktor Centra, Elvedin Nezirović. I, što je možda još važnije: prepuna sala. U nedostatku slobodne stolice, dosta ljudi je prestajalo cijelu promociju. Sve je zaista bilo odlično, ali su za mene najjače bile dvije-tri sekunde tišine nakon govora u kome se oficir Armije BiH, prof. dr. Enver Kazaz žestoko obrušio na islamizaciju vojske u kojoj se časno borio, i to zaista za Bosnu i Hercegovinu svih nas. Onaj kratki trenutak kad niko od nas nije znao da li će se neko iz publike ustati i napasti, ispsovati ga, što bi Hercegovci rekli, “na pasja preskakala”. Ili će se, pak, prolomiti žestoki, antifašistički, pravi staromostarski aplauz.

Srećom, desilo se ovo drugo. Prave ovacije. Te večeri sam, u tom Mostaru, podijelio više potpisa na moju knjigu neko ikada. I znam da su sve one otišle u prave ruke. To je bio jedan od rijetkih momenata nade u godini koju smo netom ispratili.

Neka vrljičuljci i njihova podla, krhka menažerija znaju da postoji i taj, i takav Mostar. I njima bi neko, jednom, mogao pokucati na vrata. A, kao što maločas rekoh, tada je obično prekasno.

tačno.net
Autor 4.1.2015. u 17:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija