Samo Reis i Chuck Norris nikad ne odmaraju

Autor 24.8.2011. u 00:31

Samo Reis i Chuck Norris nikad ne odmaraju

Pioniri maleni, vi ste vojska prava: Reis Cerić s mladim naraštajima

Pioniri maleni, vi ste vojska prava: Reis Cerić s mladim naraštajima

Photo: Stock

„I kada napadate nosioce vjere, vi, zapravo, napadate vjeru“, jedan je od posljednjih Reisovih bizarnih bisera, kojim je ostao tvrdo pri stavu da su svi njegovi kritičari islamofobi. Slijedeći tu logiku, za očekivati je da tokom rasprave unutar IZ, protivnicima uspostave institucije doživotnog reisa, pogotovo u njegovom liku, kao ključni argument, ponudi: „I kada penzionišete nosioca vjere, vi zapravo penzionišete vjeru“

Jedva čekam da pročitam tekst, naslov mi se već sviđa: Reis, stojeći

Photo: Stock

Nedostatak atraktivnih tema u ljetnjoj šemi exjugoslovenskih medija, naročito u sferi entertainment fašizma, uzrokovan godišnjim odmorima nekih od najznačajnijih proizvođača te vrste zabave za široke narodne mase i urnebesno zabavnim „poštovanjem svetog mjeseca ramazana“ od strane vrhovnog bića iz šumskog dijela Tamnog Vilajeta (koje na ovaj način pravda svoju kreativnu blokadu i neugodnu pauzu u produbljivanju kulture dijaloga psovkama, uvredama i prijetnjama), odlučila je efikasno popuniti Islamska zajednica BiH.

RAMAZANSKI LOV U ORGANIZACIJI RIJASETA: Okupirana od strane ekstremnih Reisofila, odnosno pretvorena u jednu od klasičnih ovdašnjih interesnih zajednica koje služe isključivo zadovoljavanju kosmičkih apetita svog čelnika i relativno uskog kruga oko njega (u kome su i brojni otpaci iz vremena potpune sraslosti religije i politike, koji nikad, kao ni Reis, nisu prebolili svoju marginalizaciju unutar „stožerne stranke“ bošnjačkog nacionalizma, na njenom putu od mas pokreta do stranke desnog centra), organizacija koja se predstavlja kao Islamska zajednica BiH, nastavljajući višegodišnje sramoćenje muslimana i Islama, na ovim prostorima, reaktivirala je svoju omiljenu zabavu – lov na islamofobe.

Predstavljajući javnosti četri mjeseca stari „Prvi izvještaj o islamofobiji, diskriminaciji i netoleranciji na području Islamske zajednice u BiH od 2004-2011“ (uzgred, ne postoji nikakvo „područje IZ“, nego samo područje na kome djeluje IZ!), Reisov propagandni štab, za ovu priliku zanimljivo i indikativno pojačan vojnim muftijom oružanih strana BiH (koga bi neko trebao podsjetiti kako je Mesić svojevremeno, kao Predsjednik države i civilni zapovjednik oružanih snaga, reagovao na ambicije vojnih zapovjednika da komentarišu njegove izjave i rad), ozbiljan je društveni problem zlupotrijebio za obračun sa kritičarima aktuelnog Reisa i njegovih saučesnika.

Klasični govor mržnje, eksponenata politika kojima je cilj dovršenje zločinačkih ratnih projekata (jal ‘vako, jal ‘nako), i fizički nasrtaji na vjerske objekte i vjernike, izjednačeni su sa medijskim kritikama prikrivanja i odbrane pedofila u redovima Islamske zajednice, sa kritikom rastrošnosti i sklonosti luksuzu čelnika zajednice čija vjernička masa živi na ivici egzistencije, kritikom makijavelističke politike i pohlepe za novcem, makar on bio i prljav ili krvav (novac lokalnih tajkuna ili svjetskih diktatora), sa kritikom tolerisanja ili podstrekavanja nasilja nad manjinama i zapišavanja teritorija.

Odanost bez granica: Da i mi malo kleknemo ispred dragog Reisa

Photo: Stock

Novinski tekstovi koji, ispunjavajući funkciju medija u demokratskom društvu (kakva su ovdašnja bar deklarativno i formalno), ukazuju na neprihvatljivo ponašanje čelnika IZ, proglašavaju se motivisanim mržnjom prema muslimanima. U ludilu, koje nije religijsko, nego zasnovano na ego tripovima koji su metastazirali u ozbiljnu bolest (a za što, laički, vjerujem, da i u samom šerijetu postoje predviđene sankcije), Reis se izjednačava najprije sa Prorokom Muhamedom a onda i sa samim islamom – Rijaset, naime, čuvenu zabranu crtanja karikatura, sa poslanika Muhameda, širi na Reisa Cerića, a (verbalni) „napad“ na njega sam Cerić javno naziva napadom na samu vjeru. Islamofobima se proglašavaju čak i oni koji samo citiraju Reisa (recimo njegove izjave da su Bošnjaci Turci) ili ga parafraziraju (npr. izjavu da je Karadžić više uradio za Islam u Bosni, nego on za 50 godina). Genocid, ratni zločini, haške presude i evropski islamofobi i ratne izjave Biljane Plavšić i poratne njenog klona Milorada Dodika, stavljeni su u istu ravan sa novinskim komentarima sarajevskih građanskih medija, ljevičarskim ministrima koji su pokušali dirnuti u povlašteni položaj islamskog vjeronauka u sarajevskim školama, sa međunarodnim zvaničnicima, koji su istraživali vezu vrhova IZ sa političkim, medijskim i kriminalnim moćnicima, sa organizacijama za zaštitu ljudskih prava, koja su ukazivala na neprihvatljivo ponašanje čelnika IZ u tom kontekstu… Čime je, faktički, od strane Rijaseta IZ, svjesnom zloupotrebom, obesmišljen sam termin islamofobije i amnestirani stvarni širitelji mržnje, koji Reisa i njegove saučesnike u ovom udruženom zločinačkom pothvatu i ne interesuju, osim kao sredstvo za obračun s ličnim neprijateljima.

Sedamnaest mladih videće Reisa: Omladina u duhovnoj ekstazi

Photo: Stock

KO TO KAŽE KO TO LAŽE DA JE VRH IZ RADIKALAN, KLERIKALAN I DA VRŠI PRITISAK NA MEDIJE: Islamofobija postaje tek prigodan izgovor za pravdanje vlastitog nasilja nad njome tergetiranim neprijateljem, koji s istom nema nikakve veze. Na sličan način na koji se u svjetskoj politici koristi termin terorizma. Pa se borbom protiv terorizma pravda rusko ili izraelsko zatiranje u krvi oslobodilačkih pokreta u Čečeniji i Palestini, Amerikanci kao jedan od izgovora za napad na Irak koriste izmišljene veze režima Saddama Husseina sa Al-Qaidom, Muammar Gaddafi poseže za istom optužbom u libijskom građanskom ratu,… i fali još samo da kineska vlada za terorizam optuži Dalai Lamu, što je taman toliko suludo, koliko i Rijasetovo označavanje, kao islamofoba, recimo, roditelja djece u sarajevskim obdaništima, koji su protestovali zbog ideološkog drila i sofisticiranog segregacijskog nacionalšovinističkog nasilja nad djecom u najranijem uzrastu ili Ureda ombudsmena Federacije BiH, zbog toga što su u svom godišnjem izvještaju o stanju ljudskih prava, ustvrdili da je vrh Islamske zajednice ”radikalan, klerikalan, te, da isti vrši pritisak na medije”, iako svi znamo da je umjeren, demokratičan i posvećen očuvanju i širenju medijskih i svih drugih sloboda, je li?).

I, kao što je nus proizvod zajebavanja sa terminom terorizma, relativiziranje zločina i omogućavanje pravim teroristima da navuku krinku boraca za slobodu, te, omasovljavanja njihovih redova, tako je zajebavanje Islamske zajednice sa terminom islamofobije, dovelo do situacije da se sa tim terminom počne zajebavati u javnom prostoru, odnosno da mu se, u lokalnim okvirima, potpuno izmijeni smisao i da, u građanskim sekularističkim krugovima, postane stvar prestiža biti „islamofob“ (odnosno na nekoj od listi za odstrjel, islamističkih ekstremista ili tek budaletina), jer to, u novom, izmijenjenom značenju tog pojma znači biti označen kao kritičar ili neprijatelj jedne priglupe, nemoralne, kriminogene, ekstremističke politike, koja zloupotrebljava vjeru u najprimitivnije svrhe i nanosi nesagledivu štetu i kompletnom društvu, ali i zajednici koju tvrdi da predstavlja (Slično kao što je propagandna mašina velikosrpskog fašizma, početkom devedesetih, proglašavajući neprijateljima sve redom i zloupotrebljavajući termin ustaša u tom kontekstu, dovela do situacije da, među onima koji joj nisu bili simpatizeri, preporuka za neku novinu, intervju, knjigu ili pozorišnu predstavu, bude da su – „ustaški“).

Druže Reise, mi ti se kunemo: Svečani doček sa cvećem i narodnom nošnjom

Photo: Stock

Pravi islamofobi, zahvaljujući zloupotrebi tog termina od strane IZ, i iz toga nastaloj situaciji terminološkog relativizma, uživaju u trenutku u kome je relativiziranje značenja pojma dovelo i do relativiziranja njihove odgovornosti za produkovanje mržnje i u kome su se nenadeno našli u štulićevskom „srazu ljudskih bića i poganih svinja (sjeme im se zatrlo)“. Priglupa, kratkovida, sitnošićardžijska politika IZ, postavljajući znak jednakosti između mržnje i kritike, nije naštetila Kritici, nego je učinila uslugu Mržnji. Ali,… mržnja za takve projekte nikad nije bila problem, nego poželjan okvir za nesmetano djelovanje.

PRVO SEBI, PA VEHABIJAMA: Demonizacija medijskih kritičara njegovog djelovanja, iako ovih dana privlači najviše pažnje („Bog je prvo sebi stvorio bradu“, valjda), tek je segment u projektu mnogo ambicioznijih i opasnijih namjera, koji ovih dana intenzivira Reis Cerić i odani mu krug oko njega. A čiji su elementi i iznenadna napadna zainteresovanost za verbalne ispade lidera srpskog nacional-separatističkog projekta u BiH, a i šire (u čemu ne bi bilo ništa sporno, da ima ikakav smisao, osim dizanja tenzija), komično dopisivanje s državnim vrhom, savršeno tempirana glorifikacija Reisovog lika i djela od desničarskih organizacija, koje njeguju tradiciju paravojnih formacija, drkanje nacionalnim i vjerskim osjećanjima u zemlji i susjedstvu, uključujući posljednje da „Muslimani na prostoru bivše Jugoslavije neće više poraze, već hoće da bilježe pobjede“ (za pretpostaviti je da bi islamofobijom bio označen pokušaj da se od Reisa dobije objašnjenje humane i mirnodopske komponente ove izjave?).

Radi se o pokušaju ponovnog restartanja omiljenog nacionalističkog mehanizma na ovim prostorima – vladanja proizvodnjom straha i mržnje. I simbiozom njihovih proizvođača. Gdje turbo ambiciozni Reis vidi svoju šansu, usljed praznine nastale političkim sahranjivanjem Silajdžića, koju niko na političkoj sceni, ne pokazuje ambiciju popuniti, a za šta ga je Milorad Dodik, kome je za njegovo funkcionisanje i održavanje na vlasti životno neophodan arhineprijatelj, još davno kandidovao i strpljivo čekao.

Činjenicu da su bošnjački glasači u nekoliko navrata odbacili takvu politiku i, poražavajući njegove favorite (od Izetbegovića, preko Silajdžića, do Radončića), porazili i samog Cerića, njega ne zabrinjava. Jer, s jedne strane, on ne računa toliko na (be)svjest ovdašnje „svjetine“ (zbog čega svoje ekstremističke izjave rađe upotrebljava u Sandžaku, nego u Bosni), koliko na pomoć srpskih (što soft, što hard core) fašista, odnosno na ponovno uspostavljanje savršenog kruga reakcija i na iskustvo da centrifuga mržnje sad-sad ispere mozak mase i promijeni faktičko stanje na terenu (što je, zapravo, i jedini razlog što se ovom karikaturalnom, operetskom udaru, čovjek, koji nije spavao na časovima istorije, ne može slatko nasmijati). A, s druge strane, izbori koje on namjerava dobiti, po svaku cijenu, nisu oni na političkoj sceni, nego unutar Islamske zajednice. Da bi se onda iz te pozicije, vjerskog lidera, bavio politikom. Što je nastavak opasnog antiinstitucionalnog djelovanja Reisa Cerića i njegovog prikazivanja bošnjačkog naroda kao primitivne predpolitičke plemenske zajednice, nalik nekim arapskim, koje predstavljaju ne izabrani političari, nego njen vrač (sjetimo se samo međunarodnih foruma na kojima je među legalnim, izabranim predstavnicima drugih država i naroda, jedino BiH, ni od kog ovlašten, „predstavljao“ – Reis Cerić).

Lijepo je biti Reis: Cerić s mikrofonom

Photo: Epa

REIS ĆE BITI DOŽIVOTAN, A ISLAMOFOBI ĆE TO OSTATI I NAKON SMRTI: Vrh IZ, okupljen oko Cerića, ali hendikepiran nesklonošću sarajevskih medija (čak mu se i nekad odani Fahrudin King Kong Radončić, sa svojim Dnevnim urlikom, zaokupljen problemima vlastitog preživljavanja, usljed promjenjenih pravila u džungli i povratka Tarzana, lagano distancirao od njega), serijom provokacija nastoji izazvati osjećaj ksenofobije i ugroženosti u bošnjačko-muslimanskoj zajednici, od „stranih neprijatelja“ i „domaćih izdajnika“, predstavljajući Reisa kao Spasitelja.

Spisak islamofoba i njegova sveobuhvatnost i širenje teme na genocid, čija je svetost, takođe, ozbiljno narušena stalnim zloupotrebama Reisa i IZ, koji ga koriste kao krunski argument u svakoj raspravi („Šta’š ti meni govorit, kad je na nama izvršen genocid“) i sredstvo za začepljanje usta kritičarima („Mi imamo obavezu da to radimo jer imamo iskustvo genocida“, odgovor je Reisa na novinarsko pitanje o Izvještaju u kome su njegovi kritičari nazvani islamofobima), te spominjanje „poraza i pobjeda“, bez obzira na to što su uslovi sasvim drugačiji i moguće posljedice neuporedivo manje, neodoljivo podsjeća na beskonačne spiskove neprijatelja srpstva, s početka devedesetih, te na instrumentalizaciju Jasenovca i njegovih žrtava, i priče o istorijskim porazima i pobjedama Srba, čemu je cilj bio totalno sluđivanje naroda. Istupi Reisa, sve češće se pretvaraju u parafrazu ranih radova Balkanskog Kasapina i u prevodi glase: „Braćo muslimani, niko ne sme da vas bije!“ (pri čemu poenta nije u batinama, nego u pozicioniranju sebe u ulogu zaštitnika, a „braću“, kasnije ko jebe).

Kao i svaka vrsta fanatika, oni su, dok gaze po drugima, uvjereni da su u pravu dok govore o svojoj ugroženosti. Oni, koji zloupotrebljavaju svoju moć na svakom koraku, koji javno vrijeđaju ateiste, sistematski rade na etničkom čišćenju, sofisticiranim (i manje sofisticiranim) pritiscima „slobodnog ispoljavanja svojih religijskih prava“, koji podstiču nasilje nad manjinama (kao što je queer populacija), koji svojim kritičarima ili onima koji, otklanjajući nepravilnosti u sistemu, dirnu u privilegovani položaj IZ, prijete ekskomunikacijom i zabranom vršenja vjerskih im obreda nad grobom, licemjerno traže poštovanje jednakopravnosti i osudu netolerancije i diskriminacije. Čak se, javno, ljudska prava drugog proglašavaju za ugrožavanje svojih vjerskih prava. Bezobrazno se do te mjere da se, u klasičnoj nacionalističkoj gluposti, ostrašćenosti i sljepoći na teritoriju sa apsolutnom većinom muslimana vide problemi ne manjinskih naroda i vjerskih zajednica, nego muslimana, u zapošljavanju, obrazovanju, pritiscima raznih vrsta.

Hodam, zemlju ne dodirujem: Reis u pokretu

Photo: Stock

Tragikomično je da se čitav ovaj pokušaj opasnog zajebavanja sa nacionalnim i vjerskim osjećanjima, dešava iz krajnje prizemnog razloga – zbog Reisove ovisnosti o moći i odbijanja da napusti funkciju na kojoj se i sada nalazi tek zahvaljujući krajnje sumnjivom i rastegljivom tumačenju zakona. A što već neko vrijeme proizvodi njegove krajnje nervozne reakcije, koje idu čak i do zapjenjenih govora nalik onim u njemačkoj tridesetih, prijetnji masovnim uličnim nasiljem u Sarajevu i svrgavanjem ovdašnjeg Hosnija Mubaraka (mada toj definiciji, da bi stvar bila smješnija, sam ponajbolje odgovara). Sve ovo su tek pripreme za najavljenu poslijeramazonsku raspravu o Ustavu IZ, koji će se pretvoriti u raspravu o omogućavanju aktuelnom Reisu, kome se bliži kraj mandata, da se proglasi doživotnim liderom Zajednice. (Argumenti su „ozbiljni“. Srednjovjekovno-demokratski. „Četvorica halifa nakon smrti poslanika Muhammeda, a. s., birana su u demokratskoj proceduri, ali su ostajali na dužnosti doživotno.“ Što savršeno korespondira sa već navedenim Reisovim poistovjećivanjem sa Poslanikom i vjerom samom.)

I kada napadate nosioce vjere, vi, zapravo, napadate vjeru“, jedan je od posljednjih Reisovih bizarnih bisera, kojim je ostao tvrdo pri stavu da su svi njegovi kritičari islamofobi. Slijedeći tu logiku, za očekivati je da tokom rasprave unutar IZ, protivnicima uspostave institucije doživotnog reisa, pogotovo u njegovom liku, kao ključni argument, ponudi: „I kada penzionišete nosioca vjere, vi zapravo penzionišete vjeru“.

Autor 24.8.2011. u 00:31