SAMOUBOJSTVA POVRATNIKA IZ RATOVA

tačno.net
Autor 10.6.2013. u 14:20

SAMOUBOJSTVA POVRATNIKA IZ RATOVA

Kako je vodnik Andersson završio svoj rat

Priredila: Janja Zec

On je bio heroj. Bio je više puta odlikovan. Našao je svoju veliku ljubav. Na dan njegovog vjenčanja završio se njegov san.

Ovo je slučaj Arona i njegove Cassy, tragedija iračkog rata koja je počela prije deset godina. Eto, tu je on, ratni heroj, na praznom spratu parkinga, s pištoljem na desnoj sljepoočnici. Pištolj Glock 22 poklon je njegovog oca, protivnika rata. Poklon od protivnika rata – ratniku.

Tu je on, vodnik Nils Aron Anderssson, 25. plav, vojnik sa Zapadne obale. Ispred njega Downtown Houston, grad nafte i velikih, osvijetljenih nebodera. Sad je 1.30 sati, zrak još topao, nebo osvijetljeno zvijezdama. Noć kao iz kataloga, njegova svadbena noć.

Prije 17 sati Aron se vjenčao sa Cassy Walton, činovnicom u Banci, specijalistkinjom za investicije u JP Morgan Chase banci. Vojnik oženio bankaricu. To je bilo kao u bajci. No, Aron nije običan vojnik, on je ratni heroj. Dokaz za to ima i napismeno. Nosilac je ordena Bronzane Zvijezde za hrabrost i ranjeničkog ordena Purple-Heart. „Tebam opet ići u rat.“ To je Aron pisao samo prije 4 sata, u 21.18 sati u poruci svojoj najboljoj prijateljici Marshi. „Tamo sam bar imao uspjehe.“ Ali ratovi u ožujku 2007. nisu isto što su nekad bili. U Iraku se rat oteo kontroli, u Afghanistanu također. Aron uzima mobitel u 1.35 sati, tako su kasnije policajci rekonstruirali. On tipka brojeve svoje mlade. Kontakt je uspostavio na njegovoj vlastitoj svadbi u Shay McElroj baru. Sada u najsretnijem danu njihovog života. To su jedno drugom rekli prije 17 sati u uredu za vjenčanje. Sad kaže: „Ja sam u prak-zgradi na stadionu.“ Ona pita: „Šta radiš tamo kog vraga?“ On veli: „Ubit ću se.“

Njen Aron, njen američki heroj, koji katkada emocionalno djeluje, ali ne i labilno. On nije nikada imao problema sa alkoholom ili drogom. Čak ni sa ubijanjem. Ali jest sa životom poslije ubijanja. I sa ratom. Ne s onim u Iraku, nego s onim u glavi.

U prvi mah se Cassy zaprepastila, u ruci joj još uvijek časa šampanjca, na stolovima cvijeće. Čudna scena. Je li svadbena šala, pita se ona? A onda trči još obučena u svadbenoj haljini. „Ja sam sretan kao što odavno nisam bio“, kaže Aron svojoj majci na mobitel, prije samo 15 sati. Ali on kaže još nešto čudno: “ Napuštam armiju.“ Ona nije mogla vjerovati. Ovakve riječi ne kažeš lakog srca kad si sa vojskom oženjen.

U vojsku je Aron otišao sa 20. U Irak sa 21, onda opet sa 23. On je na stotine kuća jurišao, teroriste ubijao, prijatelje spašavao. To je mnogo više nego služiti domovini. Tako nije postao samo čovjek, nego i ubica, spasilac, heroj, veteran. Drugi u tom vremenu postaju bankarski specijalisti.

Američka vojska ga je svemu naučila: disciplini, povjerenju, funkcioniranju. Naučili su ga razgovarati u kratkim rečenicama i razumljive komande. Na primjer: UO – Urban Operacija, otvaraj vrata, naprijed, kućno pretresanje, zatvaraj vrata, u Baghdad, u Felludšu…

A kasnije se sve ponavljalo, sve ispočetka u njegovim snovima. „Ti si se opet prošle noći borio“, kaže mu Cassy izjutra. „Protiv koga?“ „Protiv kreveta.“

 Ponekad i protiv Cassy. Ali to je bio rat, a ovo je Houston, 1.45 sati. Iznad njega zvjezdano nebo, njegov najdraži pogled. U njegovoj domovini Oregon visi pacifička magla ispod neba, a u Texasu svijetli nebo puno zvijezda.

Da li će ona njega tražiti? Svadba bez mladoženje. U istom Shay McElroy baru upoznao je Cassy. Tamo su tada bankari trošili svoje bonuse, tamo sada piju u njegovo zdravlje. Kad bi oni znali?

Vjenčanje izjutra bilo je lijepo, kažu njegovi priajatelji. Potpuno jednostavno, ali sa stilom. Cassy je došla u vjenčanici, on u ratnoj uniformi. Tu istu uniformu nosio je u Iraku. Nosio je i na ulicama Houstona tragajući za mladim regrutima. Uniforma mu je postala kao njegova druga koža. Eto, nosi je i sada u smrti. Poslije vjenčanja otišli su oboje da rade: Cassy u banku, u odjeljenje za financijske ugovore, a Aron u vojsku, Houston-bataljon za regrutiranje.

Njihovi poslovi mogli bi biti kao iz sna, ali i pakleni. Zavisi sve od vremena i konjukture. Ovo je vrijeme krize. Banke gube klijente, vojska nove regrute. Sad je to, zapravo, pakleni posao. Njihovi poslovi su slični. Cassy traži klijente da bi im prodala bezvrijedne derivate. Aron traži mlade ljude da ih regrutira za ratove.

Poslije posla sreli su se u Maliju, gdje su sami sebi napravili svadbeni poklon. Kupili su pribor za pecanje i džip F-150, 250 PS, sa 8 cilindera. Ispunjen je san iz ranog djetinjstva. U njemu sada sjedi Aron u 1.50 sati. Ispaljuje prvo tri hica iz Glocka u auto-radio da bi zašutio. Da li će ga neko čuti?

Taj blaženi mir kad zatvori vrata

 Oko 1.55 sati dolazi Cassy do stadiona. Ona taj put dobro poznaje. Stotine puta je tu vozila. Najprije svom dragom, iz ljubavi. Kasnije kao njegovateljica. On je obolio od raka i godinu dana kasnije umro. Onda je došao Aron. Nazvala ga je spasiocem u potrebi. Njen plavokosi anđeo.

Aron je bio jednostavan tip, kaže njegova majka. Pravi američki momak, plav, 1,85 m visok, plavih očiju, koji je naizgled bio strog, ali mekanog srca, koji je čvrsto salutirao, a vrata je zatvarao potpuno tiho. Toga se ona najviše sjeća. Taj blaženi mir kad on zatvori vrata. Sada ona zatvara oči kao da sluša neku kompoziciju.

Majka Sharlotte Poter, 56, radnica, stoji na vojnom groblju Portland, na Aronovom grobu. Šestog ožujka je šesta godišnjica Aronove smrti. Pokušava govoriti između suza. Njena koža je pocrnjela, ispod očiju veliki prstenovi. Tuga je urasla u njeno lice. Tako izgledaju majke mrtve djece. I one su žrtve ovih ratova: poginulo je 6500 US-vojnika, najmanje 110 000 Iračana i 20 000 Afganistanaca. Sve su to ratne žrtve domovinskog rata.

Majka je poznavala sina prije rata. Poslije ga više nije prepoznavala: bio je lošeg raspoloženja, nepredvidiv. Kao da mu je tenk prošao kroz glavu i sve preorao što je ona nekada zasijala.

Doktori to nazivaju skraćeno PTDS. U Prvom svjetskom ratu zvalo se Shel Shock. U Drugom i u Vijetnamskom ratu, Fatigue. Nazivi su postajali sve anonimniji. Sada je PTSD Post Traumatic Stress Disorder. Jedna smetnja sa 4 slova. Liječnici to objašnjavaju neurološki. To su neuroni koji vladaju desnom stranom mozga, hiperaktivni i u mirujućem stanju.

Aron to objašnjava ovako: u glavi sijevaju svjetlice, u organizmu struja visokog napona. Kad on priča o ratu, djeluje kao da je u njemu velika oluja.

Aron nije mnogo pričao o ratu. Njegovi zubi su najbolji svjedoci njegovog stanja, svi su oštećeni od noćnog škripanja. „Šta si radio u ratu?“, pitala ga je majka. „Moj posao“, odgovorio je kratko. „A šta je bio tvoj posao?“ pitala je opet. „Bolje ti je da ne znaš.“ Dalje ga nije htjela ispitivati. Nekada majka mora prestati biti majka, mislila je ona. Ta rečenica je nikada nije napustila: prestati biti majka. „Da li vi sebi prebacujete da ste nešto pogriješili u vaspitanju, gospođo Poter?“ pitao je novinar. Tad se njen glas počeo gušiti: „Nikad se nisam oslobodila osjećaja da sam kriva. Trebala sam ga drmati, izvući iz armije. Ali on više nije pripadao meni. Pripado je armiji.“

Nešto tiše ispričao je Aron svom ocu. Bob Andersson, ćelav, 59-ogodišnjak, radnik u gradskoj upravi. On stanuje u Eugeneu, u Oregonu, u najliberalnijoj državi u Americi. Eugene je potpuno suprotan od Houstona. Tu se bore ljudi protiv nepotrebnog upotrebljavanja energije. Tu su se borili i protiv rata u Vijetnamu. „Ja sam vidio moje prijatelje kako su se upropašteni vraćali iz rata“, pričao mu je otac.

 To je Aron morao slušati kad se odlučivao za armiju. Vijetnam više nije bio važan. Ali on je čuo i drugu priču. Ta je bila puna heroja. To mu je pričao njegov djed. Djed Andersson bio je padobranac pri 82. Airborne diviziji. D-dan, slijetanje u Normandiji. Invazija Berlina. Drugi svjetski rat bio je jedan od najboljih američkih ratova. Sad Aron stoji između dvije verzije, između oca i djeda. Između protivnika rata i ratnika. Između dva čovjeka njihovog vremena. Onda je došao 11. septembar 2001. Tu više nije bilo razmišljanja, tad je Aron bio čovjek svog vremena. On nije otišao u bilo kakvu vojsku. Otišao je u 82. Airborne, kao padobranac. Kao djed. Za invaziju otišao je odmah u Bagdad, pješadija, kompaniju C, 3. bataljon. Prvi puta u inostranstvu, istovremeno početak rata. Bronzanu zvijezdu dobio je već poslije dva tjedna. Jednom rukom pucajući oslobađao je sebi put, drugom je spasio dva ranjena prijatelja.

Aron je uvijek bio čovjek prvog trena. On je u mladim godinama preživio tako mnogo ratova, da je drugima ustupao prednosti. Kod leta u Black-Hawk helikopteru ustupio je svoje stalno mjesto kod prozora svom prijatelju Christopheru Sissonu. Onda se helikopter srušio. Aron je preživio sa ogrebotinama, Sisson je poginuo sa 20 godina. Zašto nisam ja? Tako se pitaju svi vojnici kada gledaju svoje umiruće prijatelje. U njegovoj drugoj turi za Irak, Aron je imao probleme. Počeo je razmišljati. On je odjednom vidio ljude kao ljude. Ranije su bili Iračani, teroristi. Sad ljudi. O tome neprestano razmišlja. Onda je počeo pisati: Irak 23. 8. 2005: „Ne znam šta je moj problem. Budim se 5 do 6 puta noću i mislim da čujem pucnje. Ali nisu pucnji.“

Jednom su na pecanju sjedili otac i sin zajedno. To je bilo na Aronovom domovinskom desetodnevnom odmoru. Odjednom je Aron sam od sebe počeo da priča: „Tata, mi smo ubijali i žene i djecu. Jednom je jedan kamion vozio na moju kontrolnu tačku. Bio je pun protiv-iračkih snaga. Ali i žena i djece. Mi smo to vozilo morali zapaliti.“

Zapaliti, mislio je otac. Tek kao cigaretu!?

Oružje je dobio od oca

Tamo na rijeci pričao je Aron o ratu, kao mšukarac muškarcu. Sin je pričao kao starac. Otac je slušao kao dijete; kako se ubija, kako se pali. „Šta si tu naučio?“, pitao ga je otac. „Da ima više načina kako se ljudi ubijaju.“ „I kako ti to podnosiš?“ Tad je ratnik zašutio.

Andersson stoji u podrumu svoje kuće u Aronovoj dječijoj sobi. Tu leže netaknute uniforme, vojni nož, patrone, u ormaru s ključem oružje. Ali i pištolj marke Glock. „To je neobična priča s tim pištoljem, gospodine Andersson. Zašto ste mu baš Vi, protivnik rata, poklonili oružje?“  „Iz očeve ljubavi. Ja nikada nisam volio pucanje, ali volio je Aron. Htio sam mu pokazati: tebi poklanjam Glock iz ljubavi.“ „Taj iz kog se ubio?“ „Da, upravo, taj.“

Tišina, nepodnošljiva tišina. „Kako živite s tim sjećanjima?“ „Nije dobro, nikako nije dobro.“ Tu se lome njegove riječi. Tijelo počinje da drhti. Andersson uzima na brzinu tabletu. Iste takve antidepresivne uzimao je i Aron. Verbutrin. Na neki način ih to povezuje. Danas on glasa za slobodu naoružanja. „Zato što je Aron to želio.“ To je još jedino što otac može za sina da uradi, vjeruje on. On se mora odlučiti između sina i pacifizma. Tu on nema dileme.

Tj Glock je Aron stavio na sljepoočnicu u 2 sata ujutro. Patorone je kupio u Walmartu, 50 komada za samo 8.99 dolara. Taj dobri stari Glock nije ga nikada iznevjerio.

Kratko poslije 2 sata stiže Cassy u parking zgradu. Prvi kat, ništa. Drugi kat, nema Arona, stigla je na krov. Tu stoji kao u katalogu novi džip F-150. U njemu njen mladoženja u uniformi. Na slijepoočnici rupa iz koje curi krv. U policijskoj izjavi stoji da je pokušala Arona povratiti u život. Sjela je na njegovo krilo i vrištala: „Zašto si to napravio?“ Policajci koji su stigli doživjeli su svašta. To je država Texas. Na prvom mjestu po osuđivanjima na smrtne kazne. Na prvom mjestu po samoubojstvima vojnika. Ali ovako nešto još nisu doživjeli. Mrtvi mladoženja. Šta se mora desiti da neko u svadbenoj noći izvrši samoubojstvo, pitaju se policajci. Roditelji. Prijatelji. Armija. Kasnije: generali, senatori, i jedna komisija. U 2.05 sati, šestog ožujka Aron je mrtav. Počinju istrage.

Uvijek smireno, vojniče

Texas je Cassy Waton domovina. Rođena je u Texasu. U Texas je išla u školu. Texas je bio: sloboda, nogomet, kauboji. U Texasu je napravila test svoje ličnosti. Rezultat: „Ti si kao Georg Buš.“ Texašanka. Nije loše, radovala se ona. U Txasu je željela zasnovati brak, u Taxasu je željela umrijeti. Prvo joj je uspjelo.

Dan poslije vjenčanja kreće na bračno putovanje. Aron i Cassy htjeli su otputovati u Oregon novim F-150 džipom. Htjeli su zečeve ubijati, ribe pecati. Cassy nosi krvave fleke na vjenčanici. Zove Aronovu majku.

Charlotte Porter je smrt u ratu uvijek očekivala. Svako jutro molila se Bogu da se vojni auto nikada ne zaustavi ispred njene kuće. Da nikada oficir personalac, koji donosi obavijest o smrti, ne zakuca na njena vrata.

„Ja sam Cassy, Aronova supruga“, kaže ona kroz suze. „Aronova supruga?“, pita Aronova majka. „Da, supruga, mi smo se vjenčali.“ „Vjenčali?“ „Da. Jučer. Aron je mrtav. On se ubio. Jako mi je žao.“

To je previše za jednu majku. Vjenčanje, smrt, samoubojstvo. Sve u 20 sekundi objašnjeno. „Ja to nisam mogla shvatiti“, kaže ona danas. Ona nije imala vremena ni da shvati. Onda kaže Cassy: „Ja idem za njim u smrt.“ „Bože moj, Cassy gdje si ti sada?“ „Kod kuće.“ „Sama?“ – „Da.“ „Tebi pod hitno treba pomoć.“

Aronova mjaka zove u 6.30 sati Cassyevu prijateljicu Amandu Powell. Amanda juri kod Cassy u Texas, Avenue 909. Kao zadnju pomast skida Cassy Aronovu krv sa haljine i maže sebi po tijelu. Ona priča bez prestanka o samoubojstvu. Amanda je bez prestanka odgovara. Jedan sat se tamo vodi rat za život i smrt. Napokon se Cassy prijavljuje u bolnicu Sveti Josip, medicinski centar za psihijatriju.

Cassy Walton, 28 godina, 1.70 visoka, plavokosa. Porijeklom Španjolka, Indijanka, Francuskinja. Ona sebe naziva Mješankom. Mlada žena, puna života, pričaju prijatelji. Žena od karijere, igračica pokera, rajska ptica. Mrzila je nekulturne ljude. Uvijek se plašila smrti u familiji. Njena uzrečica bila je: Uvijek smireno, vojniče! Samo neke stvari bile su čudne. Kad su je prijatelji pitali kako se slaže sa roditeljima, rekla je: „Dobro, oni su mrtvi.“ kad su je pitali kako želi umrijeti, rekla je: „To vam neću reći, ne želim vas prepadati.“

Cassy je već bila na terapiji u psihijatriji kad je njen otac, koji je bolovao od raka, umro. I još jednom kad je majka izvršila samoubojstvo prije 4 godine. Sjela je u auto i zapalila se. Cassy je našla izgorjelu majku u autu. „Od tada je Cassy bila psihički labilna“, tvrdi njena sestra Cindy Walton. „Ona je bila prava majka-dijete. Nikad više nije bila stara Cassy.“

Vjenčanje sa Aronom trebao je biti novi početak za Cassy. Iza nje nije samo ostala roditeljska smrt, nego i godine teškog posla, ali i veselja. Pritisak u JP-banci Morgan postao je nepodnošljiv. Trka za novim klijentima, prodavanje bezvrijednih papira. Predigra za krizu. Danju je radila, a noću je po barovima ispijala svoje uspjehe, ali sve više i neuspjehe.

Armija ga nosi na savjesti

Možda je to njihova tragedija. Casssy i Aron su našli svoju veliku ljubav, ali to je bila ljubav njihovg vremena. Jedno vrijeme puno ratova i finacijske krize. Ljubav u zadnjoj fazi američkog doba.

U 6.15 sati zvoni telefon Boba Anderssona. Armija to ne može biti, u to je on siguran. Armija ne zove telefonom. To je policija iz Houstona, mrtvozornik. Sin je mrtav. „Ubijen na parkingu, iz svog pištolja Glocka?“, pita Andesson. „Da, iz Glocka“.

Otac je očekivao smrt. S tim je on živio dan za danom godinama. „Nije bio šok“, kaže on danas. „Najgora vijest, ali ne šok, jer rat vodi u smrt“ to je ugravirano u njegovo mišljenje. Potom on zove svoga oca: „Aron je mrtav.“ Djed se ne može snaći: „Kako, šta? Gdje?“ „U ratu“, kaže Andersson. „U ratu.“ Aronov djed je živio još 8 tjedana, a onda je i on umro od srčanog udara.

Armija nosi Arona na savjesti, u to je Andersson siguran. On zove bataljon za regrutaciju. Želi sam da prenese vijest o smrti svoga sina.

„Ja sam otac vodnika Arona.“ „Aron nije došao na posao“, odgovara seržant Young. „On neće više ni doći. Ubio se.“ „Ubio se?! O Bože moj!“ Young zove majora Finklea. Ovaj mrmlja: „Sranje! Kako se ubio? Oduzeli smo mu oružje?“

To zna Bob Andersson. On osjeća da na drugom kraju telefona niko nije tužan ali da su u strahu. Ono što on ne zna je to da je Aronovo samoubojstvo već treće u bataljonu za regrutaciju. Samoubojstva u armiji su stigla do novog rekorda. Samo u blizini Fort Hooda ih je dvadeset. Taj vojni aparat, najjači na svijetu sa 1.4 miliona vojnika, 600 milijardi dolara troškova, sada strahuje.

Odgovor mora doći, i to brzo. Rat je kriv za Arnoldovu smrt. U to vjeruju otac, majka i njegova udovica. Samo Aronova najbolja prijateljica vidi to drugačije. Ne samo rat, nego život poslije rata, taj trud oko regrutiranja mladih ljudi.

Prijateljica Marša Maxey, 45, živi u San Antoniju, 2 sata zapadno od Houstona. Ona je bila Aronova zaručnica prije Cassy. Po povratku iz Iraka Aron je išao od djevojke do djevojke, kao da ide u sljedeću borbu. Uvijek u potrazi za nečim novim. Marša je bila jedina s kojom je intenzivno razgovarao o ratu. Ona pokazuje cijele stranice Aronovih e-mailova. 17. oktobar 2006: „Ja sam monstrum kao Saddam. Moram svijet od sebe osloboditi“. 19. siječanj 2007: „Nemam više ništa što mi nešto znači. Ljubav sa Cassy će se ohladiti.“ 5.ožujak 2007: „Veruješ li ti da sam ja obični hororčovjek, koji ne zaslužuje da živi?“

Jednom se desila strahovita saobraćajna nesreća, sjeća se Marša.“ Aronov auto se prevrnuo, ja sam mislila da je mrtav. Ali on je izašao iz polupanog auta skoro nepovrijeđen. Bio je ljut.“ To je bilo neshvatljivo. Što je više dolazio u dodir sa smrću, sve je više tražio njenu blizinu. Što se više udaljavao od rata, on mu je više nedostajao. U PTSD on nije vidio bolest, nego neprijatelja. Zato je vodio rat protiv samoga sebe. Armija ga nije poslala u bolnicu, nego u najtežu misiju: u regrutni bataljon u Houston. U prestižni dio grada, River Oaks. Misija za ratnog heroja. Ko u River Oaksu psjeduje kuću, taj pripada najbogatijim Taxašanima. Ko ovdje ide u školu, taj može birati između Harvarda i Yalea, ne između armije i ljudi bez zaposlenja. Aronova je zadaća ovdje bila: tražiti nove regrute za sljedeće ratove. Najmanje dva mjesečno, tako je napisano u ugovoru. U Iraku je bio Aron uvijek prvi kad je trebalo pretresati kuće. Sad je prvi koji traži kuće, ne da bi tražio teroriste, sad traži patriote. Ali neprijateljstvo ostaje isto.

Zajedno sa svojim prijateljem Rodriguezom Chrisom dolazio bi u školska dvorišta. Držali su predavanja u školskim prostorijama. Pozivali su dječake na nogomet, na košarku, na fliper, i td. Vrebali su u trgovačkim centrima mlade ljude. Onda su im govorili: „Hej, tvoja domovina treba takve ljude kao što si ti. Evo, ja ću platiti to što si nakupovao. Jesil ti ikada razmišljao o služenju vojske?“

Klinički dapresivan, ali ne opasan

Ali uvijek bi dobio isti odgovor: „Ne, nisam spreman ići u ratove.“ Za nagovaranje je imao na raspolaganju čitav arsenal naoružanja. Pristup armiji za početak bila je premija od 60.000 dolara, besplatno zdravstveno osiguranje, besplatno studiranje na univerzitetu. On je mogao propisivati i lijek za čišćenje organizma, tako da bi drogirani regruti prošli kroz testiranje korištenja droge. US armija uzima i kažnjavane drogeraše i šalje ih u kompleksne ratove u islamske zemlje. „Traži ti mlade“, naređivao mu je njegov šef. „Traži siromašne. To je najstariji izvor od kada ratovi postoje. Mladi su najbolji ratnici, zato što ratove ne poznaju. Siromašni su najbolji borci, zato što ih je život već navikao na borbu.“

„To Aron nije radio“, kaže Rodriguez. „Drugi nagovarači za regrutiranje služili su se rečenicama: „Mogu te odvesti u Irak, tamo možeš par muslimana poubijati. Imali smo sreću da nas roditelji tih maldih nisu prijavili novinarima.“

Pritisak je postajao sve veći. Armija nije uspjela ostvariti postavljeni cilj: 80.000 novih regruta godišnje. Aron je radio po 16 sati dnevno, 6 dana u tjednu. Mjesec za mjesecom nije uspio ispuniti obavezu. Njegov šef mu je uskratio čin višeg vodnika. Naređenje je došlo da mora pisati sam svoje kaznene izveštaje: „Ni u veljači nisam ispunio svoju obavezu, opet sam zakazao, jer nisam regrutirao dva nova mladića za armiju.“

„Pritisak je bio neizdrživ. Svi smo uzimali lijekove protiv depresija. Svi bi mi tisuću puta rađe bili u ratu u Iraku.“ Jednom su stajali zajedno u baru. Pričali su o samoubojstvima. „Ja to ne bih mogao učiniti“, rekao je Rodriguez. „Ne bih ni ja“, rekao je Aron. „Bio sam siguran da on to nikada neće napraviti“, kaže Rodriguez. „Nosilac Bronzane Zvijezde ne upire oružje u sebe samoga.“

Prijatelj Cris Rodriguez, 30 godišnjak, 1.70 m visok, bez posla. Stoji kod svog džipa u Austinu, u Texasu. Preradio je džip u mali tenk. To mu je sjećanje na Irak. I na Arona. I Rodriguez je razmišljao o samoubojstvu. I u njegovoj glavi vodi se rat. Ali on još probava sa životom izaći na kraj. U Afganistanu, on želi da rat još dugo traje. Priča o ratu kao o prijatelju, jedinom koji ga razumije.

O Aronovom neuspjehu u regrutiranju, armija nije poznavala pravi razlog. Aron je dječacima pričao istine o ratovima: „Ti moraš s tim moći živjeti, sa saznanjem da si ljude ubijao.“ Svojoj majci pisao je: “Mama, oni dolaze nedorasli iz škole. Oni nisu dovoljno zreli za rat. Oni su sada kao ja nekad.“

Njegov otac bi bio ponosan na sina sabotera. Ali Aron mu nije nikada o tome pričao. Možda bi trebalo ovako pretpostaviti njegovu buru u glavi: u Iraku je bio heroj jer je ubijao. U regrutiranju neuspješan jer je pričao istinu. To se kosi s moralom.

Jedne noći ustao je Aron iz kreveta. Stojeći, derao se na Maršu: „Kurvo, kujo“, vikao je kao van sebe. Stavio si je Glock u usta i derao se opet: „Ja sam čudovište, sad se moram ubiti.“ Marša je nazvala njegovog oca, otac je nazvao armiju, armija Arona. Stavili su ga pod promatranje, oduzeli mu službeno oružje. Ali jedno su mu ostavili: pištolj Glock.

Onda je Aron nazvao oca: „Hvala, tata, što si cijelu moju egzistenciju uništio. Ja sam sad svu svoju sigurnost izgubio.“ „Jako mi je žao“, rekao je otac. „Ali ako ti sebi nešto napraviš, ja više neću moći živjeti.“

To je bilo za Arona neoprostivo: antiratnik je upropastio karijeru ratniku. Otac svom sinu.

Armija je poslala Arona u vojnu bolnicu u San Antonio, na psihijatriju. U vojnim dokumentima na trećoj strani piše doktor psihijatar: „Vodnik Andersson je klinički depresivan, ali nije opasan za samoga sebe.“ U tim dokumentima piše i to, da mu je armija uskratila dva sljedeća termina terapije. Poslije kratke pauze poslali su ga opet na ulicu u lov na regrute. U to vrijeme upoznao je Aron Cassy. Oni su imali sličan posao, i njihove psihe bile su slične, izranjene kroz teške borbe. Odlučili su da jedno drugom pomognu. Tražili su uvijek nove trikove. Kupili su sebi luk i strijelu, za lov. Vozili su se na degustiranje vina kroz državu. Bili su kao Cassyeve bankarske mušterije: pozajimali su svoju sreću. Bili su kao Amerika – iznajmljuju sreću dok ne propadnu.

Cassy nije znala da je na dan njihovog vjenčanja Aron zakasnio u svoju jedinicu River Oaks. Šef mu je rekao da je obični gubitnik: „Tvoji prijatelji u Iraku i Afghanistanu nemaju dovoljno ljudi da bi u borbi opstali. Zato što si ti zatajio.“

To je za Arona bilo previše. Osjećao se kao otpadnik. Na dan vjenčanja otišao je još jednom na kliniku. Psihijatrica Margo Restrepo sanirala mu je teške traume. Preporučila mu je da odmah napusti armiju. Propisala mu je mnogo lijekova. Propisala mu je i novi način života.

Aron je izašao na ulicu st. Joseph Parkway, nedaleko od kancelarije. Osjećao se kao da je bez domovine. Armija je bila njegova familija. Ona mu je dala Orden heroja. Tek se obavezao na slijedeće 4 godine. Sad se plaši nečasnog otpuštanja. To je bilo previše za njega u jednom danu: ženidba, klinika, kraj karijere. Sve to u samo jednom toplom danu, 5. ožujka.

Kratko prije smrti napisao je kratku poruku: „Želim samo da se sve završi. Ovo strahovito boli. Mislio sam da mogu početi sve iznova.“

Njegova supruga je usamljena

U 20.30 sati napustila je Cassy psihijatriju svojevoljno, 14 sati prije nego što je to zakonski propisano. Ona moli majora Finklea da je odveze kući. Tog istog majora što je maltretirao Arona.

Ja sam mislila da je Klinika dužna potencijalne samoubojice 24 sata zadržati u bolnici“, kaže Cassy sestra danas. Inače bih je ja dovezla kod mene. Ja nju ne bih nikada predala u ruke armije.

Cassy sjedi sama u bračnom krevetu svoga potkrovlja. Oblači krvlju natopljenu Aronovu uniformu. Na zidovima njihova kratka sreća na slikama. Ispred nje bilježnica za Aronovu sahranu u Oregonu. Cassy planira svaku malenkost: muziku, cvijeće, govor. Jedan vojnik treba pjevati: „Bože, blagoslovi Ameriku“.

Idućeg jutra u 9.30 sati dolazi jedan oficir, zadužen za smrtne slučajeve. On objašnjava Cassy smrt u armiji. Bit će održana vojna ceremonija. I preostali članovi familije dobit će smrtnu premiju od 100.000 dolara. Ali Cassy nije kod armije kao supruga registrirana. Uz to, ima Aron i životno osiguranje u visini od 400.000 dolara. Ali po zakonu, za samoubojice to ne važi. Onda oficir ponovo preračunava sve troškove i premije. Za Cassy dolazi na rezultat: nula. On odlazi i ostavlja Cassy samu.

Ona odlazi u sportsku prodavnicu na ćošku ulice, kupuje sebi pištolj: Glock 19. Taj mali Glock, funkcionira bez problema. Dozvolu za oružje ne treba, dovoljna je samo vozačka dozvola.

U 11.55 Cassy piše u Myspace: „Zašto si me napustio, ti moja ljubavi? Moj život je tako prazan. Ti si tako mnogo sreće i radosti donio u moj život. Uvijek ću te voljeti. Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti. Tvoja ljubljena supruga Cassy.“

Onda je nazvala Aronovog oca. Poklanjača oružja, ratnog protivnika. Kaže mu da je kupila Glock, i da će se i ona ubiti. Otac ne kaže ništa. On više ne može ništa ni da kaže, njegove riječi se zaustavljaju u grlu. On moli svoga sina Džona da alarmira policiju u Houstonu.

U 19.15 sati stižu policajci u Texas, Avenue 909. Zvone na vratima, ali nema reakcije. Kucaju, ništa. Viču. Onda čuju pucanj. Policajci obijaju vrata i ulaze. Nalaze Cassy u bračnom krevetu, obučena u Aronovu uniformu. Oko vrata joj njegova identifikacijska armijska pločica broj 543234390. U glavi krvari rupa koju je napravio mali Glock.

U 19.45 sati Cassy je mrtva. Samo jedan dan poslije Aronovog samoubojstva. Samo dva dana poslije njihovog vjenčanja. Samo tri dana u ožujku 2007.

I ovaj slučaj mogao je nestati u zaboravu kao i mnoga druga samoubojstva. Ali ovo duplo samoubojstvo nikako se ne zaboravlja. Taj je događaj tragičniji od ostalih. Ta samoubojstva nalaze put u lokalnim medijima, u lokalnoj politici. Na pitanja novinara, armija najprije šuti. To se istražuje, vele oni. Tako to ide godinama.

Ali republikanski senator Džon Cornyn reaguje. On prijeti parlamentarnim pretragama. Onda je armija postavila jednog generala, koji treba „rak-rane da sanira.“ General brigade dolazi u istrage. AR 15-6 priznaje na kraju, da je je armija kriva i za smrt Arona. Turner piše na strani 9: Bataljon se godinama loše vodi. Jedini cilj bio je regrutiranje mladih ljudi. Bez obzira na prave potrebe.“

Da, taj slučaj bi mogao definitvno nestati. Ali on ide dalje preko granica Texasa. Sad se uključuje vojna odbrana u Washingtonu. Konačno su objavljeni i istinski brojevi samoubojstava US-vojnika. Više vojnika umire ubijajući se, nego u ratovima. PTDS je glavni uzrok za slanje u psihijatrijske vojne bolnice. Admiral Mike Mullen, predsjednik Joint-Chiefs of Staff, ujedinjenih štapskih šefova, priča o samoubojstvima i o “potrebama“. I šef psihijatar Walter Army Medical Center. Bradlay tvrdi: „Kad naši vojnici dođu kući iz rata, sposobnosti koje im pomognu da rat prežive, naprave ih besfunkcionalnim ljudima u civilnom društvu. A komentare koje od nas dobiju su: Vi niste više normalni.“

Ožujak 2013. Slučaj Anderssona je završen. Jedan oficir izjavljuje familiji saučešće. On priča o velikoj grešci armije. Ali napismeno to ne čini. Armija ne želi lavine sudskih procesa.

Opomena svim regrutima

Familija nema snage za procesuiranja. I sami su traumatizirani. Majka, otac, sestra, prijatelji. Svi uzimaju lijekove protiv depresije. Veterani domovinskog fronta. Šta je ostalo poslije rata dugog više od 10 godina? Daleko više od 100.000 poginulih, 500.000 ranjenih i traumatiziranih. Događaji Aron i Cassy su najtragičniji primjer ovoga rata.

Treba samo jedno priznanje, kaže umorna majka. Jedno historijsko priznaje najmoćnije armije svijeta: rat pravi bolesnike, tri riječi. Opomena svim regrutima: rat čini ljude smrtno bolesnima.

tačno.net
Autor 10.6.2013. u 14:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija