SAMOUBOJSTVOM DO POBJEDE?

Tomislav Jakić
Autor 1.5.2022. u 12:41

Izdvajamo

  • Da bude do kraja jasno: misli li u Evropi zaista netko da se pobjeda nad Rusijom može ostvariti samoubojstvom Staroga kontinenta? Zar su svi zaboravili, ili se naprosto prave kao da nikada i nisu znali kako živimo u globaliziranom, međupovezanom, ali i međuovisnom svijetu? Jer, dosljedno provođenje sankcija, hitno prekidanje uvoza energenata iz Rusije, što se sve glasnije traži, ali i prekidanje uvoza još mnogo toga drugoga, ‘ranit’ će Rusiju, to je nedvojbeno, ali ‘ubit’ će Evropu. Odnosno: nastojeći da ‘ubije’ Rusiju, Evropa će ubiti samu sebe.

Povezani članci

SAMOUBOJSTVOM  DO  POBJEDE?

Savezna Republika Njemačka bilježi rekordnu stopu inflacije – 7,4%, najviše u posljednjih četrdeset (40!) godina. Posljedica je to, suvišno je i govoriti, bumerang učinka sankcija što ih je Zapad nametnuo Rusiji zbog rata u Ukrajini. Ta ista Njemačka napravila je upravo kopernikanski obrat u svojoj politici izvoza naoružanja; od načela da ne prodaje oružje nikome tko je uključen u aktualni sukob, došla je do toga da isporučuje teško naoružanje Ukrajini, zemlji koja je već dva mjeseca u ratu s Rusijom. No da, da ne zaboravimo: ceterum censeo – Rusija je napala Ukrajinu i time prekršila međunarodno pravo i Povelju Ujedinjenih naroda. Jasno? Jasno.

Piše: Tomislav Jakić

Idemo onda dalje. U njemačkom Bundestagu, u raspravi o slanju oružja Ukrajini zastupnici se upravo natječu u – s jedne strane – optuživanju donedavne vlade (čitaj: Angele Merkel) zbog toga što je vodila politiku suradnje s Rusijom, a – s druge strane – u samohvalama o tome tko je i kada podržao sankcije Rusiji, zatražio još žešće sankcije, ‘shvatio’ kako nema nikakve budućnosti u suradnji s Moskvom (koja se, tvrde danas u očitoj suprotnosti s onime što se u realnosti zbivalo, godinama spremala na prekidanje svih veza sa Zapadom), te tko je i kada, a dok savezna vlada to još nije željela, tražio da se Ukrajini šalje oružje, pa i ono teško. Najmilitantniji su članovi vladajuće koalicije socijaldemokratskog kancelara Scholtza Liberali i Zeleni. Kršćanski demokrati (CDU/CSU) perfidno koriste cijelu situaciju ne bi li uzdrmali same temelje koalicije, a Socijaldemokrati (SPD) cijelo se vrijeme ‘peru’ od optužbi (koje dolaze i od nekih članica EU) da nisu na vrijeme pokazali spremnost pomoći napadnutoj Ukrajini.

Na dnevnom je redu, dakle, rat i samo rat.

O svemu što je prethodilo ruskom vojnom upadu ne progovara se ni riječ. O onima koji su, u interesu Amerike i Zapada, upozoravali na kobnu pogrešnost politike širenja NATO prema istoku, šuti se. Velikane američke vanjske politike, poput Henrya Kissingera, ili Zbignewa Brzezinskog, ne spominje se ni omaškom. Kada se pak spomene ruskog predsjednika Putina, onda to nije da bi se podsjetilo na to koliko je puta kroz niz godina (da, niz godina!) upozoravao kako je Zapad prevario Moskvu šireći Atlantski pakt prema ruskim granicama, a što je bilo suprotno onome što su posljednjem sovjetskom predsjedniku Gorbačovu obećali i Amerikanci i Zapadni Nijemci kada se pregovaralo o ujedinjenju Njemačke (a o čemu postoje i pisani dokumenti, mada glavni tajnik NATO, Stoltenberg, mirno tvrdi kako nitko nikada nije dao takvo obećanje!). Ne, Putina se spominje samo onda kada ga se proglašava jedinim i isključivim krivcem za rat u Ukrajini (istina, on ga jest počeo, ali . . .) i kada se, kao što je ovih dana ultimativno formulirala visokopozicionirana političarka njemačke Liberalne stranke, traži da Zapad nikada više s njime ne sjedne za pregovarački stol.

NATO najavljuje kako se sprema godinama podupirati Ukrajinu u ratu s Rusijom (svime, samo ne svojim vojnicima, za sada barem), sve češće se govori, pa i u Njemačkoj, kako je krajnji cilj pobjeda Ukrajine. Koliko ironično, toliko i razumno pitanje nekadašnjeg grčkog ministra financija, Varoufakisa, znači li to kako se očekuje da Ukrajinci osvoje Moskvu, može se čuti samo u programu kineske televizije u kojem Varoufakis konstatira i nešto, o čemu na Zapadu nitko ne govori, naime da je ukrajinski predsjednik Zelenski nekoliko puta već naznačio spremnost Ukrajine da prihvati status neutralne zemlje, ali – a to je ono važno – da se tako nešto još ni jednom nije moglo čuti ni iz Washingtona, ni iz neke od evropskih metropola.

Tu je, ponovimo još jednom, na dnevnom redu rat i samo rat.

Pa se slavi notorno neonacističku višenacionalnu vojnu formaciju Azov koja u golemom kompleksu čeličane u Mariupolju očito drži stotine civila kao ‘živi štit’ i pravo je čudo što je još nitko nije proglasio pandanom internacionalnim brigadama iz građanskog rata u Španjolskoj, a koje su se borile upravo protiv onoga čime se borci Azova inspiriraju, naci-fašizma.

U toj euforiji izricanja sankcija, slanja oružja, vlastitog naoružavanja, pripremanja na višegodišnji rat, u opijenosti do sada nezabilježenom utrkom u naoružanju, u predviđanjima – iz dana u dan – najprije gospodarskog, potom vojnog sloma Rusije, a onda i smjene Putina, nikoga – osim vrlo rijetkih što gospodarstvenika, što analitičara – kao da ne zanima ima li Evropa uopće snage izdržati posljedice mjera kojima želi baciti Rusiju na koljena. A to je ključno pitanje – ne samo za Njemačku. Ključno je pitanje, dakle, hoće li Evropa počiniti samoubojstvo, ne bi li pod američkim vodstvom, što ga se nitko ne usuđuje dovesti u pitanje, odnijela prevagu u ratu koji je sve samo ne rusko-ukrajinski?

Da bude do kraja jasno: misli li u Evropi zaista netko da se pobjeda nad Rusijom može ostvariti samoubojstvom Staroga kontinenta? Zar su svi zaboravili, ili se naprosto prave kao da nikada i nisu znali kako živimo u globaliziranom, međupovezanom, ali i međuovisnom svijetu? Jer, dosljedno provođenje sankcija, hitno prekidanje uvoza energenata iz Rusije, što se sve glasnije traži, ali i prekidanje uvoza još mnogo toga drugoga, ‘ranit’ će Rusiju, to je nedvojbeno, ali ‘ubit’ će Evropu. Odnosno: nastojeći da ‘ubije’ Rusiju, Evropa će ubiti samu sebe.

Energetska kriza što je već započela nije rezultat ruskog politiziranja izvoza energenata, nego zapadnih sankcija nametnutih Rusiji. Kriza hrane na koju neće trebati dugo čekati nije rezultat toga što je navodno Rusija ‘ukrala’ stotine tisuća tona pšenice iz Ukrajine, nego onemogućavanja ruskog izvoza pšenice (a Rusija je najveći svjetski izvoznik pšenice, dok je Ukrajina na drugome mjestu).

Francuska se oslanja na svoje atomske elektrane, no one mogu proizvesti struju, ali ne mogu nadomjestiti mnogo toga drugoga što se uvozi(lo) iz Rusije. Najteže će, međutim, biti u Njemačkoj i zlosretni kancelar Scholtz dobro zna što se sprema njegovoj zemlji, mada nema snage oduprijeti se tome. Plinovod Sjeverni tok 2 već je otpisan, prije no što je i proradio (što je bio jedan od ključnih američkih zahtjeva i prije početka rata, mnogi će reći i onaj pravi, dublji uzrok samoga rata). Pitanje je trenutka, kada će Berlin popustiti pritisku i zatvoriti i Sjeverni tok 1, jer pokušaj da se s Rusima ispregovara plaćanje plina i nafte u rubljima (umjesto u dolarima) promptno je došao pod udar Evropske unije. A trenutni prekid uvoza plina, nafte i ugljena iz Rusije (što nije samo teoretska mogućnost, nego ono na čemu inzistiraju pobornici ‘rata za demokraciju’ kako u samoj Njemačkoj, tako i u dijelu Evrope), značit će da će širom Njemačke doći do prekida opskrbom električne energije. Da, širom Njemačke! Neće biti interneta, mobiteli i laptopi ispraznit će baterije za dva dana, neće više funkcionirati bankomati, neće se moći podići novac u bankama, jer neće raditi računala, čak ni oni koji će raspolagati s gotovinom, ništa neće moći kupiti, jer neće raditi blagajne u trgovinama. Regali u trgovinama će se isprazniti, opskrbni će lanci biti prekinuti – naravno, zbog nestašice benzina.

Fantazija, ruska propaganda, sijanje panike? Ništa od toga, tek realna slika vrlo moguće sutrašnjice. I što je najgore, oni koji zagovaraju višegodišnji rat s Rusijom, najprije preko leđa Ukrajinaca,  a onda ostalih Evropljana, oni koji traže prekidanje svih veza s Rusijom i javno se kaju što su ikada i pomišljali da se s Rusijom može surađivati, oni sve to dobro znaju. Baš kao što to znaju i u Washingtonu, gdje vjerojatno zadovoljno trljaju ruke svjesni toga da će Evropa, ‘oslobođena’ ovisnosti o ruskim energentima, biti prepuštena na milost i nemilost Americi.

E sada, nisu u pitanju samo energenti. Iz Rusije se uvoze metali: nikal, titan, aluminij, a bez njih je nemoguće ostvariti brzi prijelaz na korištenje ‘zelene’ energije (solarne ploče, vjetroelektrane, baterije za elektroaute), dakle da bi se ostvarila neovisnost o ruskim energentima, potreban je uvoz metala (i ne samo metala) iz – Rusije. A evo podatka o kojemu bi valjalo dobro razmisliti prije no što se izgovori još samo jedna, jedina riječ o spuštanju nove, nepropusne željezne zavjese između Zapada i Rusije: oko 56% uvoza metala potrebnih gospodarstvima Evropske unije, Velike Britanije, ali i Sjedinjenih Država, otpada na uvoz – pogađate već – iz Rusije. Pa je onda tu još umjetno gnojivo, nezaobilazno u poljoprivredi, pa je tu suncokretovo ulje, o sudbini automobilske industrije, kemijske industrije (ne samo u Njemačkoj) da uopće ne govorimo.

Stane li Njemačka, neće trebati dugo da stane i Evropa. To nije nikakvo zloguko predviđanje, to nije nikakvo širenje straha, to je naprosto tako. Njemačka je do nedavno bila politički i gospodarski oslonac evropske stabilnosti. Na putu je da prestane biti i jedno i drugo. Naravno, ne treba zaboraviti ni Francusku, Italiju ili Španjolsku, ali ono što će se dogoditi u Njemačkoj, dođu li zagovornici krajnje tvrdog kursa prema Rusiji na svoje, prenijet će se (famozni domino efekt) i na ostali dio Evrope. Pitanje je samo vremena. Neka će zemlja izdržati dulje, neka kraće. Pošiljkama ukapljenog plina Amerika, kažu eksperti, može pokriti samo 10% evropskih potreba, zemlje OPEC-a odbijaju povećati proizvodnju nafte, a čak i da ima (u Americi, Kuvajtu itd) dovoljno ukapljenog plina, nema flote specijalnih tankera i nema mreže LNG terminala koji bi osigurali funkcioniranje Evrope u slučaju trenutnog prekida uvoza energenata iz Rusije. I zato su oni koji tako nešto zagovaraju ne samo krajnje neodgovorni, oni su pobornici samoubojstva Evrope.

Može li se samoubojstvom ostvariti pobjeda nad protivnikom? Ne može.

Jesu li evropski političari do te mjere izgubili moć prosuđivanje, jesu li američki stratezi toliko beskrupulozni, da će izvrći riziku paralize i neminovnih socijalnih nemira s potpuno neizvjesnim posljedicama cijeli jedan kontinent, samo kako bi se u suludom planu globalnog preslagivanja i vraćanja unipolarnog svijeta u vremenu kada je realnost multipolarni svijet, Rusiju svelo na ono što je još Obama nazvao ‘tek nekom tamo regionalnom silom’ i pripremilo teren za obračun s Kinom? Razuman bi čovjek odgovorio: ne, to nije moguće. Realan bi, međutim, čovjek u današnjim prilikama morao reći: da, i to je moguće.

Umjesto bilo kakvog zaključka, prepisujemo s interneta komentar anonimnog čitatelja ispod jedne analize rata u Ukrajini, prethistorije toga rata i mogućeg razvoja događaja (u čemu se ne smije isključiti ni mogućnost upotrebe nuklearnog oružja): ‘In the long run we’re all dead . . .’, u prijevodu: dugoročno gledano, svi smo mi mrtvi.

.

Tomislav Jakić
Autor 1.5.2022. u 12:41