SAN DORIANA GRAYA

Autor 26.1.2012. u 14:44

SAN DORIANA GRAYA

“Statistika tvrdi da bi novac utrošen na kozmetiku dostajao da se riješe problemi svih gladnih na svijetu. Ostaje pitanje tko će se zbog plemenite svrhe odreći krema za lice? Nitko. Ne bih ni ja.”


Pokazuje mi fotografiju. Na fotografiji su djeca iz njezina razreda snimljena na kraju školske godine. Upire prstom u jedno lišce.

— Dorica je najljepša u razredu – kaže. 

Dorica je plavokosa i dugokosa djevojčica. Moja osmogodišnja nećaka je smeđokosa i kratkokosa. Bulji u fotografiju, ali se sva pretvorila u uho. Razmišljam što da joj odgovorim. Znam da s protupitanjima (A je li Dorica pametna? Je li dobra?) ionako neću uspjeti proturiti svoju poruku. Da joj odgovorim, ne, meni si ti najljepša, ne bi pomoglo. U razredu vlada opći koncenzus da je Dorica najljepša i zato nema načina da je razuvjerim.Virus nesigurnosti već se uvukao u nju.

— U pravu si, Dorica ima lijepe uši – odgovaram, iako se uši na fotografiji ne vide.

Lokizam (lookism) određuje se kao jedna od najraširenijih i najsnažnijih predrasuda koja se temelji na fizičkom izgledu osobe. Postoje pokušaji, neuspješni, dakako, da se lukizam stavi u isti red s rasizmom, klasizmom (classism), seksizmom, heteroseksizmom i dobnom diskriminacijom (ageism). Esteticizam, fizikalizam, appearance discrimination — sve su to sinonimi za istu diskriminacijsku praksu: debeli ljudi, niski muškarci, previsoke žene, ostarjeli ljudi, “ružni ljudi” istiskuju se iz života i stjeruju u kut.

Kada sam bila u njezinim godinama i meni su se druge djevojčice činile ljepšima. Lidija je imala crvenkastu kosu i guste trepavice, Zlatica svijetlu, prozirnu put kroz koju su se providjele plavkaste žilice, Jasminka punašna usta i okruglaste zubiće koji su se sjajili poput “svilenih” bombona. I već tu, u osnovnoj školi, sve smo mi popile nauk da je najljepša djevojčica ujedno i najbolja djevojčica. S vremenom će rutina svakidašnjeg života potisnuti bolnu temu fizičkog izgleda s liste prioriteta. San o žabi koja se pretvara u princezu i one tisuće before-after slika koje smo kao žedne spužve upijale putem, obavljat će paralelan posao i podsvjesno nas gurati prema maglovitoj budućnosti u kojoj će mizerno before ostati iza nas, a poželjno after trajati zauvijek. 

A u međuvremenu su mali brojevi postali još manji, mršave žene još mršavije, kozmetička kirurgija popularnija i novčano dostupnija, odjeća za debele rjeđa i skuplja. Da nije srušen Berlinski zid, skupa talijanska modna dizajnerica Marina Rinaldi bila bi prisiljena da zatvori dućan. Njezinu odjeću danas grabe postarije evropske “Istočnjakinje”, čiji su se muževi, ili one same, u međuvremenu obogatili. Rinaldi ima svoje butike diljem Istočne Evrope, čak i u Podgorici, gdje kupuju Ruskinje koje se tu zateknu preko ljeta, i pokoja solventna i fizički moćna Crnogorka. Debljina je klasni marker. Samo siromašni ljudi su debeli. Debljina je ružna jer je i siromaštvo ružno. Dok se siromašni se tove, bogati su elegantno gladni. Statistika tvrdi da bi se svaki drugi Amerikanac rado razveo od svoje debele žene. Nigdje milosti prema debelima. Bloomingdales u New Yorku, odnedavno je fuzionirao odio odjeće za plus-žene s odjelom odjeće za bebe, sugerirajući tako da debele žene mogu biti samo trudnice ili one nesretnice koje odmah nakon poroda nisu uspjele uskočiti u broj Victorie Beckham. Sax Fifth Avenue, njujorška robna kuća, uskoro će zatvoriti svoj Salon Z, mjesto utjehe za debele imućnije žene. Poruka je jasna: debljina je (pored pušenja) nedopustivo društveno zlo. Na njujorškim ulicama može se ponegdje vidjeti fatalan spoj: ako itko puši, to su debele djevojke.

Otkada ljepota više ne leži u oku promatrača, i standarde nameće tržište, svijet je, budimo iskreni, postao dosadan. Sve je manje raznolikih lica, zanimljivih “nosina” i “kuka”, iščezle su mnoge tvorničke greške. Nema više muškaraca koji smrde na cigarete, češnjak i znoj, nema više dlakavih prsa, pivskih trbuha i rakijaških podočnjaka. Dovoljno je samo baciti ovlašan pogled na galeriju istaknutih Rusa, tih koji danas drmaju Rusijom i šire. Bivši “kagebešnik” Aleksander Lebedev, današnji ruski oligarh, novi vlasnik engleskog Evening Standarda i Independenta, miljenik britanske televizije, naočit je muškarac s inteligentnim naočalama s tankim okvirima na nosu. Više sliči na intelektualca, nego na bivšeg “policajca”. Iako je u nekoj televizijskoj emisiji iz čista mira krvnički nokautirao svoga sugovornika, iako je izjavio da neka svatko tko nema milijun gori u paklu, Lebedev izaziva poštovanje ruske i internacionalne publike. Aleksandar Mamut, nekadašnji Jelcinov savjetnik, vlasnik LiveJournal-a i odnedavni vlasnik knjižarskog lanca Watersones, izgleda kao inteligentni ruski post-perestrojka književnik. Vladimir Doronin (dečko Naomi Campbell), Roman Abramovič, pa čak i Mihail Gorbačev, ostarjeli izumitelj perestrojke, a danas model koji reklamira Louis Vuitton putne torbe – sve su to muškarci koji su se prestrojili. Nitko više ne izgleda onako kao što bismo očekivali da izgleda, ili drukčije: svatko danas izgleda onako kako bismo očekivali da izgleda. Ostvario se san Doriana Graya. Mihail Hodorovski, ruski oligarh, koji, navodno, ni kriv ni dužan sjedi u zatvoru, čovjek ljepušnoga lica s naočalama tankih okvira na nosu, postao je inspiracija i ikona milosrdnog kapitalizma, pa je poznata ruska književnica Ljudmila Ulickaja objavila knjigu prepiske s kapitalističkim mučenikom i novim svecem, a estonski kompozitor skladao je simfoniju, koju je posvetio nevinome oligarhu. Hrvatski taksist, bivši gastarbajter, koji se vratio u Hrvatsku i, gle, zaradio milijune preko noći, uzurpirao javni prostor, ubio troje ljudi (jednog automobilom, dvoje jahtom), i još uvijek je na slobodi – i on je vitak, preplanuo i nosi inteligentne naočale na nosu. Pa ipak, rodoljubno-homo-erotska ljubav prema osuđeniku Haškoga suda za ratne zločine, bivšem legionaru i hrvatskome generalu Anti Gotovini, kao i umjetnička proizvodnja posvećena njegovom liku i djelu, zasada je bez konkurencije. Ante Gotovina je Hrvat i zgodan muškarac, što je već samo po sebi dokaz bezgrešnosti.

Danas su svi lijepi. Uspješne tenisačice su i lijepe tenisačice, a lijepe tenisačice su i uspješne tenisačice; uspješni izvođači klasične glazbe lijepi su; lijepi su violinisti i violinistice, čelisti i čelistice; operne sopranistice konkuriraju foto-modelima; lijepe su skakačice u vis; nogometaši su seks simboli; čak su i bacačice kugle radikalno popravile svoj izgled. Jer estetski kapital presudan je za uspjeh. Beauty pays, nedvosmisleno poručuje naslov knjige Daniela Hamermesha. Isto tvrdi i Catherine Hakim, autorica bestsellera Honey Money, The Power of Erotic Capital. Istraživanja potvrđuju: lijepi ljudi zarađuju više od ružnih. Lijepe žene lakše nalaze bogate partnere. Statistika tvrdi da bi novac utrošen na kozmetiku dostajao da se riješe problemi svih gladnih na svijetu. Ostaje pitanje tko će se zbog plemenite svrhe odreći krema za lice? Nitko. Ne bih ni ja. 

Da, ima gladi, ali zato nema straha. Otkada su standardi fizičke ljepote postali jasni i opće prihvaćeni, svatko može, samo ako to hoće, biti lijepim. Ovu masovnu “bjutifikaciju” mogao bi potkopati jedino faktor dosade. Možda je i to razlog zbog kojeg se žene odnedavno posvećuju svojim stražnjicama. U New Yorku, na primjer, žene najradije nose tajice. U elastičnim, pripijenim uz tijelo tajicama (koje podsjećaju na ronilačka odijela) lijepa stražnjica izazvat će daleko veću pažnju od lijepoga lica. Na domak Centralnog Parka ugledala sam jednu takvu i pridružila se grupici ljudi koji su zastali i pogledima punim poštovanja puzali za stražnjicom. Koračajući kraljevskim korakom, vlasnica stražnjice ušetala je u Centralni Park. Bila je subota, mlada žena izvela je svoj zadivljujući erotski kapital u šetnju. 

 

Maribor 2012 – zivljenjenadotik

Autor 26.1.2012. u 14:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija