SAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM

Izdvajamo

• Kao i svako prigodničarenje, obilježavanje Dana Europe i Dana pobjede nad fašizmom ispražnjeno je od značenja i napunjeno ridikuloznom ritualizacijom. Europa današnjice, u EU i izvan nje, bliža je Krležinoj Europi iz 1933., nego bilo čemu drugom. Kapital, profit, hipokrizija, defektna demokracija i ustoličeno zlo. No, danas je zloćudni tumor metastazirao, te potencijalnih Hitlera i njegovih jurišnika imademo na svakom koraku
• crnokošuljaški batinaši marširaju Rusijom, Europom, Amerikom, a njihovi vođe, stranke, simpatizeri, suputnici sjede u parlamentima, na čelima vlada i država diljem Europe i svijeta. Primjerice, to da bivši gradonačelnik Splita Ivo Baldasar, neopravdano optužen da je ljevičar, 9. svibnja svojedobno obilježava kao dan pobjede nad antifašizmom, a današnji gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka, neutemeljeno osumnjičen za ingenioznost, na isti taj dan prošle godine slavi pobjedu nad antifašizmom, gospon Freud bi nam objasnio kao omaške koje odaju podsvjesnu motivaciju govornika. Osobno, držim da Zeitgeist, taj dobriduh vremena, progovara kroz usta gospode Baldasara i Skake, potvrđujući njihovo autentično europejstvo, po mjeri današnjeg historijskog revizionizma i anti-antifašizma.

Povezani članci

• Dobro jutro Banja Luci, Sarajevu i Mostaru
• Kome još trebaju zakoni: Kako su vlasti od malih hidroelektrana napravile veliku prevaru!
• “Država to sam ja (fr. L’État, c’est moi), posle mene potop”
• KNJIGE KOJE GOVORE
• Čega se Srbija treba više plašiti – pandemije ili radikalskog refleksa autokrate?
• Slavna redateljica Jasmila Žbanić: Mediji sabotiraju revoluciju, laž je da je uništen Arhiv

O fašizmu danas, nizozemski kulturalni filozof, esejist i uvjereni antifašistički aktivist, Rob Riemen, kaže: „I otrovna biljka koja iznova niče mora narast prije no što rasprostre svoj otrov. Mi smo tek na početku suvremenog fašizma koji ne treba uspoređivati s krajem fašizma iz XX. stoljeća, već s njegovim  početkom“.

Piše: Kristijan Ivelić

Europa današnjice i EU bliže su Krležinoj Europi iz 1933., nego bilo čemu drugome. Kapital, profit, hipokrizija, defektna demokracija i ustoličeno zlo (kancelar Hitler u Reichstagu).

No, danas je zloćudni tumor metastazirao te potencijalnih Hitlera i njihovih jurišnika imade na svakom koraku; crnokošuljaški batinaši marširaju Europom, Rusijom i Amerikom, njihovi vođe, stranke, simpatizeri, suputnici, sjede u parlamentima, na čelu vlada i držav diljem Europe i svijeta.

Znadem tek da je bila 1990. godina – no ne znam je li baš mjesec svibanj? – jer, vara me sjećanje prethodnog života, da zlorabim stihove Czeslawa Milosza. Primjerci tiskovina u kojima sam tada pisao odavna su već izgorjeli u utvarnu svjetlomraku crnih zima- u željezom, mržnjom i  smrću opkoljenom Sarajevu.

SMRT JUGOSLAVIJE –  SMRT PRVE EU

Urednici sarajevskog magazina Walter express i tjednika Nedjelja, Nihad Đozić i Zlatko Dizdarević, željeli su intervjue s Aleksandrom Sašom Tijanićem, Živojinom Žikom Pavlovićem, Srđom Popovićem i Milanom Mladenovićem.

U spavaćem vagonu vlaka  JŽ, na putu za Beograd sam provodim večer i noć, naizmjence spavajući, slušajući pjesme Ekatarine Velike, čitajući ulomke Tijanićeve knjige Šta će biti s nama i Pavlovićeve Ispljuvak pun krvi. „Poznanstvo“ sa Sašom Tijanićem započelo je mojim iščitavanjem Tijanićevih posttenžerijanskih kolumni te njegova prvog, ukoričenoga uratka Ispod koša.

Ova je knjiga osebujan ispovjedni životopis Dražena Dalipagića Praje, ali i romansirana monografija exjugoslavenske košarke. Mostar, Zadar, Tuzla, Čačak, Pula i Beograd – imena su jugoslavenskih gradova iz kojih je dolazio naraštaj svjetskih košarkaših čarobnjaka: mlađi čitatelji teško da doista znadu tko su bili Dražen Dalipagić, Krešimir Ćosić, Mirza Delibašić, Dragan Kićanović, Željko Jerkov, Zoran Slavnić. Košarka je jedan od stamenih stožera jugoslavenske mitologije: ekipa je na parketu prašila Istok i Zapad, samo su NBA- profesionalci bili  „relativno bolji“  od  nas, a Sovjetima smo pod obručima višeput očitali lekciju koja se ne zaboravlja: na crti neupitnog uvjerenja da s nama prolaze onako kako bi prošle Staljinove horde- od kojih je drhtao cijeli planet!- eda su se drznuli 1948. krenuti na Titove partizane. Titula klupskoga prvaka Europe šest puta je završavala- od 1979. do 1991.- u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Jugoslavensko košarkaško čudo ponovilo se i ponavlja, kao postjugoslavenski odjek, tek u dvojici čudesnika s ovih prostora: u prekratkom životu vječnog dječaka, Šibenčanina Dražena Petrovića te u, još doslovce dječaku, Bišćaninu Džananu Musi, rođenom pred Dan Europe, 8. svibnja- pred jedva devetnaest godina.

Pisao sam i čitao o europski i svjetski relevantnom filmskom crnom valu u Jugoslaviji, o unutarnjim jugoslavenskim disidentima i buntovnicima, kritičarima svega postojećeg: Živojinu Žiki Pavloviću, Krsti Papiću, Želimiru  Žilniku, Dušanu Makavejevu, Bati Čengiću, Aleksandru Petroviću. Žika Pavlović, najsvestraniji od njih, bio je filmski redatelj, pisac, esejist i slikar. Bit će to moj prvi i, nažalost, posljednji susret s njim, u njegovu stanu u beogradskoj ulici Majke Jevrosime 39. Na tom broju, tik do ulaza u stubište, danas stoji spomen ploča kao banalna podsjetnica na iznimnog i intrigantnog umjetnika.

Na intervjue sam uvijek, paranoično, nosio tri diktafona. U ovom posljednjem predratnom posjetu Beogradu nosim „samo“ dva- i oni su otkazali poslušnost nakon snimljenih razgovora s Tijanićem i Pavlovićem. Tih nekoliko sati druženja sa Srđom Popovićem i Milanom Mladenovićem tako je iščeznulo u vremenu. To je možda bila i crta razdjelnica- u godinama što slijede Milan i cijeli EKV odlaze u smrt i mit, uza svu kolateralnu štetumitomaniziranja i naknadnog učitavanja značenja. Mogući kasniji novinski intervju sa Srđom Popovićem izgubio je smisao. U prosincu 1990. u  Umijeću življenja pod dirigentskom palicom Suade Kapić – emisiji koja je uživo emitirana iz Sarajeva za cijelu Jugoslaviju- Popović je, očekivano, bio konkretan, elokventan i beskompromisan sugovornik u talk show sesiji  koju su vodili Tijanić, Dragan Babić i Mirjana Bobić-Mojsilović.

Neslavno se, tih dana, okončalo i moje trogodišnje opsjedanje Dragoša  Kalajića – a u to doba vodila se maratonska utrka između njega, Dobrice Ćosića i  Milića od Mačve. Neizvjesno je, naime, bilo tko će od njih trojice zauzeti  mjesto velikosrpskog Mesije-križanca Gentilea, Evole i  Raspućina. U  iznimno jakoj konkurenciji predprosvjetiteljskih, protofašističkih i nacijurodivih mistika, Kalajić  se ipak izdvajao.

Podjednako su ga voljeli ruski neofašisti, europski crnokošuljaši i američki suprematisti, nazivan je ideologom nove srpske i europske desnice. U vojsci nije nikad bio niti je rovu prismrdio, ali je slavio ratne klaonice ljudskog mesa halucinantnom skribomanijom i logorejom maloumne heroike. Dvojbeni poliglot i erudit, najbolji diplomant rimske Accademie di Belle Arti, slikar, književnik, publicist i novinar, estetizira u stilu jungerovskih „čeličnih oluja“ u mesarnicama Prvoga svjetskog rata; poetizira u staroj fašističkojj maniri Marinettija, slaveći ulazak na tenku najprevođenijega europskog pisca Eduarda Limonova u „oslobođeni Vukovar“ te junačko Limonovljevo pucanje snajperom i sijačem smrti po Sarajevu s vrha Trebevića. Iako me je gledao podrugljivo, kao tek jednog nadobudnog balavca- slijepa mržnja prema Sarajevu zapravo sve objašnjava. Jer, nedugo kasnije, Kalajić će u Radovanu Karadžiću prepoznati poslednjeg evropskog viteza, novog kralja Artura, a u ožujku 1993. Dragoš sramežljivo otkriva svoje dirljive ljudske slabosti em radosti: Kad sam video kako se Sarajevo puši i gori, moram priznati-  osetio sam radost.

Poslije ovakve rečenice ostaju samo benjaminovska gorčina i mučnina pred onim što je Walter Benjamin zvao „ljudskim samootuđenjem pred slikama (ljudskog) uništenja“. Natčovek u pokušaju– kako ga zove redakcija Betona– samoporoglašeni duhovni aristokrat raskrinkao se kao šuplja etička ništica i, neizbježna kob svih fašista, moralni kakistokrat.

Nerealizirani polihistor, hedonist, ženskar i bon vivan, nesporno se ostvario kao rasist, mizogin i homofob. U valjda posljednjem intervjuu, Kalajić fenomenološki analizira duh vremena: … muškarci masovno dezertiraju u pedere, pa su žene prisiljene spavati sa crncima.

Ništa tih dana u Beogradu nije odavalo da se već dogodilo ukazanje Miloševićevo, da su godine 1987. i 1989. najava krvave kupelji za Jugoslaviju, usuprot svemu što je uslijedilo, s rušenjem Belinskog zida, u Istočnoj Europi i SSSR-u.

No, iako ne posjedujem primjerke tjednika Nedjelja i magazina Walter express, sjećam se rezignacije obojice sugovornika, Tijanića i Pavlovića, u redakciji NIN-a i ulici Majke Jevrosime na broju 39.

Dvije Tijanićeve rečenice, kao ključne, pamtim iz razgovora s njim, te ih ovdje navodim, dakako parafrazirajući. Na moj upit o sve glasnijim javljanjima povampirenih četnika i ustaša u Srbiji i Hrvatskoj, odgovorio je:

O tim nabeđenim četnicima i ustašama ne bih trošio mnogo reči. Jer, kad bi se sad među  njima, u Beogradu i  Zagrebu, u onom crnom Pullman mercedesu sa šestora vrata pojavio Tito, ovi bi se vampiri razbežali glavom bezobzira.

Izostao je, međutim, Titov drugi advent. Njegovo nadrealno pojavljivanje – Tito po drugi put među Srbima – em je bilo prekasno i separatno, em inscenirana epifanija glumca Dragoljuba Ljubičića (film Želimira Žilnika iz 1993. godine).

A na pitanje neće li rata ipak biti, unatoč bučnom optimizmu na sve strane koji slutnje rata vidi kao floskule i širenje panike, Tijanić je kratko zašutio, a onda, uz karakteristično mrštenje i dramatično širenje ruku, odgovorio:

U tom slučaju, bojim se da nam sledi međusobno istrebljenje, ne verujem da će nam iko pomoći. Evropa će pustiti da iskrvarimo.

Zlatko je Dizdarević zadnju Tijanićevu rečenicu uzeo za naslov intervjua, sa Sašinom fotografijom preko cijele naslovnice Nedjelje. U svijetlom i prostranom stanu Žike Pavlovića, s diskretnim razmještajem pokućstva, slika i knjiga, proveo sam sate u dugom razgovoru, prije i poslije intervjua.

Više od nenametljivosti interijera, dojmila me se Pavlovićeva blagost i jednostavnost; niti traga velikim gestama od nekoga okruženog aurom buntovnika, ili pak teatralnenarcisoidnosti- možda  i očekivane od umjetnika koji je autoironično oponašao ekshibicionizam španjolskoga nadrealista Salvadora Dalija na fotografijama i autoportertima.

Pavlović, buntar protiv suludosti jugoslavenske komunističke opresije, kazao mi je, opet navodim tek po sjećanju, otprilike:

I ovo sve, nakon pada Berlinskog zida, je prolazno. Neće proći dugo, žaliće se za komunizmom, naročito ovde,  za onim kakav  je bio u Jugoslaviji.

Nije dvojio niti oko vlastita umjetničkog i intelektualnog rodoslovlja, oko predšasnika koje bi priznao za svoje učitelje:

Nisam sklon idolatriji bilo koje vrste. Ali sve što sam naučio o životu, svetu, umetnosti, duhu pobune, o zlu u čoveku i istoriji, naučio sam od Miroslava Krleže. I nikad ga ne prestajem nanovo čitati.

Na odlasku, nosim i poklon – prvo, zabranjeno izdanje Pavlovićeve knjige Ispljuvak pun krvi iz 1984., živopisnu, iscrpnu kronologiju studentskog bunta u Beogradu 1968.

Već sam bio na izlazu kad mi je kazao:

Vi ste mlad čovek, ne znam možete li to osetiti, ali  ja, poučen životom i Krležinim rezignacijama, nemam iluzija i mislim da ova država neće preživeti.

Razgovoru sam dodao i ovu rečenicu. Ne sjećam se je li Nihad Đozić i nju, neizmjenjenu, pustio u Walter express – ne zbog cenzure, već očajničkog optimizma tih dana.

EUtanazija  ILI  VJEČITI  POVRATAK  FAŠIZMA

Godina je 1933., Živojin Pavlović je tek došao na svijet, a u zajedničkoj im domovini, Kraljevini Jugoslaviji, četrdesetogodišnji Miroslav Krleža objavljuje, u zanosu dobro znane vulkanoidne rebelije, esej pod naslovom Evropa danas, iz kojeg kradem tek ulomak:

…Evropa je danas rafinirano bezglava: s jedne strane pametna… s druge slijepa kao staromodna lumbarda, a istodobno izazovna kao kakav velegradski izlog, puna raznovrsnog i skupocjenog besmisla… sve se prodaje u Evropi za novac, i mjesto čovjeka, moneta je danas jedina mjera, jedina vaga i jedina svjedodžba ljudskih svojstava… Evropa tako tapka smrtno ranjena na jednom mjestu… a danas sto i trideset godina poslije Kanta (i njegove utopije o vječnom miru) u njoj sjedi kancelar gospodin Hitler.

Upravo tako: dok Krleža ispisuje ovaj esej, Hitler sjedi kao kancelar u Reichstagu, a njegova NSDP u koaliciji s DNVP (Njemačka nacionalna narodna stranka) u njemačkom parlamentu ima većinu.

Na cijelu ovu priču potaknula su me jezgrovita i nikad novinarski površna razmišljanja Predraga Lucića u intervjuu koji je dao crnogorskom portalu Analitika, pred nepune dvije godine.

Točnije, ponajviše Lucićevo gledanje na Jugoslaviju i Europsku uniju:

…Jugoslavija je bila naša prva EU. Sa svim svojim dobrim i lošim stranama. I nju su, kao i EU, sanjali najbolji. A srušili najgori…

Istinabog, Europu, jedinstvenu, Novu Europu, sanjali su i najgori: Karlo Veliki, Napoleon, Hitler, Mussolini, Franco. U predodžbamasvih današnjih europskih ultradesničara, onih sklonih ujedinjenju, jest doslovce takva Europa – sinkretična tečevina mračnih vizija navedenih velikih „Europljana“.

Hiperbirokratizirani mastodont EU administracije Bruxellesa, kao ni prethodno spomenute natražnjačke i košmarne neonacifašističke vizije, sa snovima najboljih nemaju ništa.

Jedan od istinskih sanjara drukčije i moguće Europe, francuski sociolog i kulturolog Edgar Morin, u knjizi Misliti Europu esejistički putuje kroz europsku povijest i kulturu.

Iz revidiranog izdanja eseja 1990., izdvajam zadnju rečenicu:

Napuštajući zauvijek ulogu povlaštena središta svijeta, Europa može postati središtem razmišljanja i inovatorstva koji bi pacificirali ljudski rod, stvorili ili obnovili prijateljstva, civilizirali našu Zemlju – Domovinu.

Kao i svako prigodničarenje, obilježavanje Dana Europe i Dana pobjede nad fašizmom ispražnjeno je od značenja i napunjeno ridikuloznom ritualizacijom. Europa današnjice, u EU i izvan nje, bliža je Krležinoj Europi iz 1933., nego bilo čemu drugom. Kapital, profit, hipokrizija, defektna demokracija i ustoličeno zlo. No, danas je zloćudni tumor metastazirao, te potencijalnih Hitlera i njegovih jurišnika imademo na svakom koraku; crnokošuljaški batinaši marširaju Rusijom, Europom, Amerikom, a njihovi vođe, stranke, simpatizeri, suputnici sjede u parlamentima, na čelima vlada i država diljem Europe i svijeta. Primjerice, to da bivši gradonačelnik Splita Ivo Baldasar, neopravdano optužen da je ljevičar, 9. svibnja svojedobno obilježava kao dan pobjede nad antifašizmom, a današnji gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka, neutemeljeno osumnjičen za ingenioznost, na isti taj dan prošle godine slavi pobjedu nad antifašizmom, gospon Freud bi nam objasnio kao omaške koje odaju podsvjesnu motivaciju govornika. Osobno, držim da Zeitgeist, taj dobriduh vremena, progovara kroz usta gospode Baldasara i Skake, potvrđujući njihovo autentično europejstvo, po mjeri današnjeg historijskog revizionizma i anti-antifašizma.

A gdje smo i kako smo, u kojem vremenu živimo, što se događa s Europom i Europskom unijom – ne zaboravljajući nikako, pri tom, Rusiju i Ameriku- preciznu i lapidarnu dijagnozu u svojoj knjizi Vječiti povratak fašizma (Zagreb, 2011., Tim press, prijevod Snježana Cimić) daje nizozemski kulturalni filozof, esejist i uvjereni antifašistički aktivist, Rob Riemen:

„… I otrovna biljka koja iznova niče mora narasti prije no što rasprostre svoj otrov. Mi smo tek na početku suvremenog fašizma koji ne treba uspoređivati s krajem fašizma. Iz dvadesetog stoljeća, već s njegovim početkom.“

Nagradno pitanje glasi: hoće li se Europska unija raspasti kao što se raspala naša- što bi rekao Predrag Lucić- prva EU, iliti Jugoslavija?