Sandi Blagonić: O diskriminaciji diskriminatora: Utjerivanje katolicinizma u kosti

Autor 13.7.2011. u 10:02

Sandi Blagonić: O diskriminaciji diskriminatora: Utjerivanje katolicinizma u kosti

Neposredno prije Božića, 1990., u godini za koju će jedan hrvatski akademik ustvrditi kako je upravo tada Duh Sveti sišao nad Hrvatsku, hrvatski se predsjednik Franjo Tuđman spremao za odlazak na polnoćku. Iako je u crkvu mogao bez sankcija ići više od dva desetljeća, otkad mu je komunistički represivni aparat uskratio osnovna ljudska prava i društveno ga ostracirao, Tuđman je do samog početka devedesetih ostao krajnje nezainteresiran za transcendentna pitanja, barem kad je o institucionalnoj razini riječ. Krajnje skromna znanja o misnim pravilima, neposredno prije bogoslužja nazvao je Antuna Vrdoljaka i pozvao ga da mu se pridruži u zagrebačkoj katedrali kako bi, sjedeći pokraj njega, odigrao ulogu svojevrsnog suflera, eksperta za dizanje i spuštanje tijekom mise.

Taj trenutak Tuđmanova uprizorenja smjerna katolika jedan je od dojmljivijih simboličkih toposa koji je zorno označio katolicizam kao novi izvor društvene legitimacije. S druge strane, iako je u Hrvatskoj, kao i u ostalim tranzicijskim zemljama, znatan dio elita bio regrutiran iz komunističkih partija, pa u tom smislu one velikim dijelom i nisu bile nove, ateizam i agnosticizam su se, zajedno s partijskim članstvom, gotovo potpuno povukli iz njihovih službenih životopisa i intervjua, uopće iz javne sfere. Komunističko je razdoblje, u novim društvenim uvjetima, zagubljeno upravo ondje gdje se i jedino može zagubiti – u (komunističkom) mraku. U tom smislu, Hrvatska još uvijek čeka na studiju službenih (auto)biografija iz tog razdoblja, izbrisanih pripadnosti Komunističkoj partiji, a naglašena katoličanstva i s njim gotovo organski povezana hrvatstva.

U zagrljaju nacionalističkih pokreta

Kako je na području bivše Jugoslavije konfesionalna pripadnost, za razliku od većine europskih etnonacionalnih zajednica, bila presudan etnodiferencijacijski čimbenik, marker razlikovanja Srba, Hrvata i Bošnjaka, institucionalna je religija imala snažan politički i mobilizacijski potencijal. Crkve su, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH i Srbiji, tu činjenicu potpuno iskoristile, bacivši se u zagrljaj nacionalističkih pokreta. Iako je obožavanje države i etnosa, koje je najbolje sadržano u izjavi Gojka Šuška da je u životu vođen trima vrijednostima, rangiravši pritom na treće mjesto obitelj, na drugo Boga, a na prvo Hrvatsku, bilo, iz strogo teološkog kuta, zapravo poganstvo, Crkva je – u nekim dijelovima i sama radikalno nacionalistička – prelazila preko takvih manifestacija “vrućeg nacionalizma” (kakve je Vatikan osudio u enciklikama Non abbiamo bisogno iz 1931. i Mit brennender Sorge), videći u nacionalnom pokretu na čijem je čelu bio HDZ prije svega demontažu komunizma.

Nakon što je Tuđman za predsjedničke inauguracije 1992., prisežući izgovorio sintagmu: “Držat ću se Ustava i zakona!”, a zatim nekoliko rečenica dalje to isto prekršio samoinicijativno završivši s: “Tako mi Bog pomogao!”, ta je rečenica naknadno ušla u službenu verziju prisege, čime se do danas krši ustavna odredba o Hrvatskoj kao sekularnoj državi. Bila je to samo jedna od niza simboličkih gesta koje su jasno ukazivale na proces desekularizacije hrvatskoga društva i religizacije politike, a u kojem se katoličanstvo uspostavlja kao milje “iznad svih drugih kriterija” (Milan Ivkošić), što je diskriminacija svih onih koji mu deklarativno ne pripadaju.

‘Državni službenici’

Vrh Crkve mora biti svjestan da stvaranje osjećaja ugroženosti može dodatno mobilizirati skupine spremne na diskriminaciju i nasiljeVrh Crkve mora biti svjestan da stvaranje osjećaja ugroženosti može dodatno mobilizirati skupine spremne na diskriminaciju i nasiljeObostrane transakcije na razini Crkva – Država, materijalne i simboličke, postat će konstanta 90-ih. Otvorenu podršku HDZ-u Crkva kapitalizira ugovorima Hrvatske s Vatikanom. Već je Nacrt ugovora otvorio niz prijepora. Hrvatska se, zbog eksproprijacije crkvenih dobara, obvezala Vatikanu isplaćivati 168 milijuna kuna godišnje, a da nije definirano dokad će se taj iznos isplaćivati, kao što nije specificirano o kojim je to posjedima ranije oduzetima Crkvi riječ. Sociolog Darko Polšek svojedobno je ukazivao na bizaran podatak prema kojem bi siromašna Hrvatska, prema Nacrtu ugovora sa spomenutih 168 milijuna kuna sudjelovala s nevjerojatno visokim udjelom u godišnjem budžetu Vatikana koji je 1998. iznosio 175,5 milijuna dolara. Na kraju se Zakonom o potvrđivanju Ugovora definiralo da će navedena svota (koja u to vrijeme odgovara četvrtini svih izdvajanja za nezaposlene ili pak rashodima za poslove i usluge zdravstva) ipak biti isplaćivana Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Za Vatikan i Crkvu u Hrvata vrlo povoljnim ugovorom svećenstvo je danas de facto u poziciji državnih službenika, a Crkva je izuzeta iz poreznog sustava, čime do danas ima privilegiran položaj u odnosu na ostale vjerske i humanitarne organizacije.

Četnici i mudžahedini

Iako je i Crkva na samom početku zagovarala uvođenje predmeta religijske kulture (protiv kojeg danas negoduje), u škole je uveden vjeronauk, za koji će donedavni državni tajnik u mjerodavnom ministarstvu Nevio Šetić ustvrditi da je riječ o predmetu koji je kičmeni stup hrvatskoga obrazovnog sustava. Taj stup, u jednom od udžbenika za srednje škole, uči i to da je za korupciju u hrvatskom društvu kriv praktični ateizam. Iz takve, prema nizu parametara, privilegirane institucije, rogoborenja o položaja katolika i Katoličke crkve čula su se i 90-ih, kao kada je jedan svećenik nedjeljne aktivnosti zagrebačkog “pauka” oko crkava prokazao kao protukatoličku djelatnost, a djelatnike te službe kao četnike i mudžahedine, ili kada se jedan sveučilišni profesor i svećenik žalio na odnos prema religioznosti u medijima afirmirajući komunizam u odnosu na društvo bez kulture totalitarnom tvrdnjom: “…kad ljudi nemaju kulture, onda je dobro da ih barem drži režim.” Ti glasovi, međutim, nikad nisu bili toliko frekventni i, što je posebno važno, toliko dramatični i upućeni iz samog hijerarhijskog vrha Katoličke crkve kao prošle godine. Prvo je kardinal Josip Bozanić ukazao na širenje “diskriminacije, netolerancije, prezira, omalovažavanja i podcjenjivanja, što se se očituje prema pripadnicima kršćanske vjere i prema zastupnicima katoličkih stavova u našoj javnosti”.

Čipkasto donje rublje

Tako nam Bog pomogao. Svima (Jadranka Kosor i Josip Bozanić)Tako nam Bog pomogao. Svima (Jadranka Kosor i Josip Bozanić)Na istu se temu oglasila i Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax iskazujući “zabrinutost zbog sve učestalijeg izražavanja i sve otvorenijeg iskazivanja netrpeljivosti i nasilja prema katolicima u RH”, dok se između dva stožerna glasa Katoličke crkve na istu temu, među ostalima, javljaju neke katoličke organizacije pokretanjem akcije “Stop kršćanofobiji” i saborska zastupnica Marijana Petir. Ta aktualna zagovarateljica “tradicionalnih vrijednosti” koja je svojedobno hrvatsku javnost, putem jednog političkog tjednika, imala potrebu obavijestiti da nosi isključivo čipkasto donje rublje (ta slika saborske zastupnice u čipki i s neizostavnim križem oko vrata zahvalna je građa za temu političke pornografije i ovdje je ne treba dalje elaborirati) deklarira se ovih dana kao “žrtva niza oblika diskriminacije i govora mržnje” potaknutih njezinom katoličkom pripadnošću. Na to se prije nekoliko dana nadovezao glavni urednik službenog glasila Katoličke crkve u Hrvatskoj tvrdeći da “manjina koja kroz većinu medija i na druge načine ideološki terorizira i marginalizira neospornu katoličku većinu i pripadnike te većine u suvremenom društvu jasno očituje da joj je bitno svojstvo sektaštvo i totalitarizam te je jasno da je ona zapreka stvarnoj demokratizaciji hrvatskoga društva i poštivanja dostojanstva, savjesti, slobode svakoga.”

Bijela lutka

Kako je moguće da članovi takve privilegirane institucije, pritom u postotku koji ih čini brojčanom većinom, budu sve više, kako se tvrdi, diskriminirani, omalovažavani, podcjenjivani, prezreni, izloženi iskazivanju netrpeljivosti, nasilju i govoru mržnje? Ovih se dana može primijetiti, u demokratskom bi društvu to trebalo značiti da katolici diskriminiraju sami sebe, odnosno da je riječ o fenomenu unutargrupne diskriminacije, koja se, na primjer, zrcali u onom jednostavnom eksperimentu u kojem su afroameričkim djevojčicama ponuđene na izbor crna i bijela lutka kojom će se igrati. Afroamaričke djevojčice mahom su posezale za bijelom lutkom. Istraživanjima je također pokazano da se unutargrupna diskriminacija uglavnom odnosi na manjinske skupine i znatno je rjeđa u većinskim, odnosno dominantnim skupinama kakva su, prema nizu pokazatelja, katolici u Hrvatskoj. Ukratko, ono što je bijela lutka u SAD-u, to je u Hrvatskoj heteroseksualni, Hrvat, katolik.

‘Uznemirujuće skupine’

Marijana Petir, nositeljica tradicionalnih vrijednosti i čipkastog rubljaMarijana Petir, nositeljica tradicionalnih vrijednosti i čipkastog rubljaSuprotno onomu što tvrdi vrh Crkve u Hrvatskoj, ne postoji nijedno znanstveno istraživanje koje bi potkrijepilo njihove dramatične navode. Zadržimo se na rezultatima dvaju od relativno brojnih istraživanja socijalne distance kao indikatora kohezije u hrvatskom društvu. Riječ je o istraživanjima iz 1999. i 2008. provedenima unutar projekta “Europske studije vrednota”. U jednom od prezentiranih rezultata projekta, u članku “Desolidarizacija hrvatskoga društva” Stjepan Baloban, Gordan Črpić i Ivan Štengl, među ostalim, putem rezultata trećeg stupnja Bogardusove socijane skale (“Koje skupine ljudi ne biste htjeli imati za susjede?”) navode da su najmanje poželjni susjedi “uznemirujuće skupine”, da su na sredini te ljestvice politički, lijevi i desni, ekstremisti, uz Rome i muslimane, dok su na samom dnu te ljestvice kršćani. (Vidi tablicu.)

Navedeni članak koji je jasno locirao položaj kršćana u hrvatskom društvu i izjava iz HBK koja detektira “sve otvorenije iskazivanje netrpeljivosti i nasilja prema katolicima” na krajnje bizaran način povezuje jedna osoba. Sociolog Gordan Črpić koautor je spomenutog teksta u kojem se ispravno tvrdi da je “razvidno, naime, da prema određenim kategorijama ljudi i dalje postoji iznimno visoka socijalna distanca i da se te kategorije ljudi doživljavaju kao društveno nepoželjne”, a iz kojeg je jasno da kršćani spadaju u krug najmanje ranjivih skupina. No Gordan Črpić, sada tajnik HBK, suprotno zaključcima vlastitih, a i niza istraživanja svojih kolega, pred širom javnošću stao je braniti izjavu HBK o sve otvorenijem iskazivanju netrpeljivosti i nasilja prema katolicima dodajući da su “katolici u Hrvatskoj sociološka manjina”. U točki gdje se, suprotno svakom, pa i vlastitu istraživanju, bez ikakve argumentacije, za potrebe institucije od koje je plaćen, izgovaraju ocjene suprotne vlastitim nalazima, i gdje se čudnom alkemijom, prema nizu indikatora, dominantna skupina proglašava “sociološkom manjinom”, cijela priča postaje krajnje opscenom.

‘Vrijeđanje Pape’

"Ljudi u koloni nakon Oluje djeluju normalno, djeca se smiju i vesela su", rekao je svojedobno Adalber Rebić, poznati hrvatski teolog-homofob; Photo: Slavko Midžor/PIXSELL“Ljudi u koloni nakon Oluje djeluju normalno, djeca se smiju i vesela su”, rekao je svojedobno Adalber Rebić, poznati hrvatski teolog-homofob; Photo: Slavko Midžor/PIXSELLUz istraživanja socijalne distance, dostupni statistički podaci o diskriminaciji u Hrvatskoj ukazuju da izjave HBK, Bozanića i tajnika Črpića nisu utemeljene u stvarnosti. Prema podacima iz istraživanja, nositelj kojeg je Centar za mirovne studije, a u kojem je sudjelovalo više organizacija civilnoga društva, 2009. zaprimljen je 1101 slučaj diskriminacije, od čega se najveći broj zaprimljenih slučajeva odnosi na diskriminaciju na spolnoj osnovi (609 slučajeva) te na invaliditet (262). Od 1101 prijavljenog slučaja diskriminacije ni jedan se ne odnosi na vjersku diskriminaciju. To izvješće nipošto nije reprezentativno, ali manja vidljivost diskriminiranosti nekih skupina ne može se odnositi na katolike, nego jedino na stigmatizirane skupine koje teže prijavljuju slučajeve diskriminacije.

Ni Hrvatski helšinski odbor nije naišao na slučajeve koji bi opravdali izjavu Komisije HBK, ukazujući tek na slučajeve u kojima se prosvjedovalo zbog tretmana katolika u javnosti: jedno se odnosi na, prema reakciji udruge „Vigilare” na uvredljiv prošlogodišnji uskršnji prilog na HRT-u, na vrijeđanje pape Benedikta XVI. te na tekst portala Index.hr: “Dragi biskupe Lastan, činim li grijeh ako šamaram majmuna?”

Dominantna manjina

Osim očita nastojanja da se očito dominantna grupa prikaže kao manjinska, kako bi time kapitalizirala takvu, ranjivu poziciju, posljednja se medijska ofenziva s Kaptola, formom i sadržajem, može dovesti u kontekst s možda najkontroverznijom rezolucijom izglasanom od Generalne skupštine UN-a u 21. stoljeću. Riječ je o rezoluciji koja se odnosi na borbu protiv vrijeđanja religija (defamation of religions), od Vijeća za ljudska prava UN-a usvojenoj na prijedlog islamskih zemalja, a koja predlaže zakonsku zabranu kritike religija kako bi se one, time, zaštitile od kleveta i uvreda. Rezolucija je, osobito na Zapadu, snažno kritizirana upravo stoga što se kosi s konceptom ljudskih prava, napose slobode govora. Transparent “Stop kršćanofobiji” koji se mogao vidjeti na nedavnom prosvjedu u Zagrebu, “Dosta islamofobije, antisemitizma i kršćanofobije”, posebno u kontekstu priopćenja Komisije HBK u kojoj se na četiri mjesta od represivnih državnih tijela traži reakcija po službenoj dužnosti (pritom bez konkretnih primjera) zbog protuzakonitih ataka na katolike, čini se da je posve na toj liniji. Najnoviji se istupi mogu čitati upravo kao pokušaj da se legitimni kritički diskurs spriječi, odnosno delegitimira kao “uvreda za katolike”, a onda, po mogućnosti, transformira u diskurs o diskriminaciji i govoru mržnje koji je u djelokrugu represivnoga državnog aparata. Pritom vrh Crkve mora biti svjestan da stvaranje osjećaja ugroženosti može dodatno mobilizirati one skupine spremne na diskriminaciju i nasilje koje to isto nasilje nerijetko legitimiraju upravo obranom „tradicionalnih vrijednosti”, katolicizma i nacije.

Cinizam Katoličke crkve

U hrvatskom je društvu bilo toliko povoda da se snažno, nedvosmisleno ukaže na nasilje i osudi ga se, ali nikada, ni za jednu ranjivu skupinu, Katolička crkva nije reagirala tako pregnanto i dramatično, uznemirujuće i glasno, kao sada kad brani one kojima pomoć nije potrebna. Seksualno iskorištavanje djece u Brezovici Kaptol je prozvao komunističkom medijskom konstrukcijom, istaknuti teolog Adalbert Rebić o izbjegličkoj je koloni nakon “Oluje” izvijestio da “ljudi u koloni djeluju normalno, djeca se smiju i vesela su”, dok je za verbalne i fizičke napade na povorku Gay pridea lakonski ustvrdio da su “dobili što su i tražili”. Istodobno o ratnom generalu, među ostalim, optuženom za usmrćivanje srpske starice metkom u zatiljak, biskup Marin Barišić izjavljuje da “bez obzira gdje se on sada fizički nalazio: on je u našim srcima, u našim mislima, u našim molitvama.” Izreći, nakon toliko šutnje, okretanja pogleda, odobravanja, pa i poticanja na nasilje tvrdnju da su katolici diskriminirani, omalovažavani, podcjenjivani, prezreni, izloženi iskazivanju nesnošljivosti i nasilju, izraz je krajnjeg cinizma vrha Katoličke crkve.

tekst prenosimo sa nacional.hr

Autor 13.7.2011. u 10:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija