SANDOKAN

Ivo Anić
Autor 15.12.2017. u 11:03

Izdvajamo

  • I srce ti prepukne kada ti mali Sandokan kaže da bi od svih darova na svijetu za ovaj Božić htio struju, da mu se bolesna sestra i majka ogriju, da nije toliko hladno, a sve svijetli oko njega i nema tog konobara koji bi u Zagrebu donio poliestersku deku malom Sandokanu, kao što nema ni hrabrosti, ni ljudskosti, ni srca, u svim onim zaduženima da je imaju, a odnijeli su darove djeci koja imaju svu toplinu ovoga svijeta, darove koji ionako nikada nisu bili namjenjeni njima, već mom Sandokanu.

Povezani članci

SANDOKAN

379. metara, od najveličanstvenijeg adventa u Europi živi Sandokan, dijete koje bi za ovaj Božić voljelo dobiti struju. Da se ugrije. Da proradi televizija. Da mu majka skuha nešto toplo. A Sandokan je čudo od djeteta. Taj maleni dječak od nepunih deset godina svjestan je u kakvom gradu i u kakvoj zemlji živi. I nikoga ne krivi zbog toga. Moj Sandokan jedno je od pedesetoro djece, navest ću vam i u brojkama, (50.) romske djece koja žive 379. metara od vašeg blještavog adventa i od vaše savjesti.

Adventom u Zagrebu danas se ponosi čitava Hrvatska. Svjetski je, ističu portali, ističu turistički djelatnici, ističu građani koje se, sa ove ili one televizije, pita. Advent u Zagrebu spektakularan je i toplinu ovih dana kada ljudska srca zaboravljaju na to koliko su u cijeloj godini bila besćutna, zamjenjuje kajanje. Kajanje zbog svih onih koji nemaju u ovom zimskom, zagrebačkom adventu istu tu toplinu i isti taj osjećaj. No nisu svi, niti su sva srca ovih dana puna te čudne empatije koju u nama bude ovi dani, dani pritajene radosti, dani puni konzumerizma i dani puni želje da se bude s prijateljima, obitelji, da se jednostavno bude sretan. Da se bude sretan, zapamtite dobro te četiri riječi, jer one su okosnica i poanta ovog teksta. Biti istinski sretan u ovo vrijeme adventa, bila ta sreća u bilo kojem gradu naše domovine, jer svi smo mi na koncu ljudi, a ljude se nekako ovo vrijeme, poruke koje nosi, podsjeća upravo na to, da budu ljudi. Barem ovih dana, ako to već ne mogu ostalih.

Zagrebački advent uistinu je veličanstven, ljudi su sretni, druže se i Ilica odiše blagdanskim raspoloženjem. Biti čovjek, biti milosrdan, biti dobar poruka je koju šalje ovaj grad okupan milijunom lampica, blještavih izloga, zagrljenih ljudi koji su sretni, ljudi koji se raduju ovim danima, kao i njihova djeca. No može li se uistinu biti sretan uronjen u tu posvemašnju idilu, može li se uistinu biti sretan ako znaš da si sit, da tvoja familija ima struju, okićen bor, poklone ispod njega, sigurnost, sreću i zadovoljastvo? Može li se biti sretan u današnjem adventu u Zagrebu,okružen prijateljima, kuhanim vinom, toplinom iz plinskih grijalica i poliesterskim dekicama koje vam uljudno, konobari dodaju uz piće?

Možete li dragi moji prijatelji u Zagrebu ili Splitu, svejedno uistinu biti sretni? Sretni što vam je život, ova država, omogućio da budete sretni, da radite, da provlačite svoje kartice, da pijete kuhano vino i da vas savršeno boli kurac što se događa u Plinarskoj ulici, točno 379. metara od vas, mater im jebem i metrima i mater joj jebem i ironiji? Točno 379. metara od blještavila zagrebačkog adventa živi Sandokan i živi Kasandra. Sandokan je dobio ime od svog blesavog oca koji je volio Sandokana, gusara i junaka iz kasnih sedamdesetih, a Kasandra od majke koja je voljela princeze i bajke, kako to već djeca od sedamnaest vole, kada zatrudne i kada misle da će, ako već njima život nije bio bajka, isti taj život njihovoj djeci jednom postati. Svoju adventsku sreću potražio sam kod Sandokana i Kasandre, dvoje djece u Plinarskoj ulici, mater joj jebem i ulici točno 379. metara udaljenoj od ponosnog zagrebačkog adventa, istog onog kojim se ponosi grad Zagreb, čitava Europa koja ga reklamira, gradonačelnik Milan Bandić i svi ljudi u ovoj zemlji koji sebe još uvijek, iz meni nepoznatih razloga nazivaju – ljudima.

Romska zajednica u toj ulici, ulici u kojoj joj je za vrijeme izbora Milan Bandić još tamo daleke 2005. godine obećao struju živi u sjeni blještavog zagrebačkog adventa na rubu gladi. Kako nemaju struju, tako nemaju ni grijanje, a Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu skrb ignorira manjine kojima uskraćuje čak i sredstva iz programa Europskih socijalnih fondova koja su izdašna, ali završavaju uglavnom u finim i toplim, blagoslovom podarenim katoličkim vrtićima, u kojima djeca ionako dobre materijalne i socijalne skrbi, dobiju poklone namjenjene mome Sandokanu i mojoj Kasandri. Priča je obišla Hrvatsku, priča je nekoliko dana bila hit na društvenim mrežama i mnogi, uključujući i mene, upitali su se kakvi su to ljudi, ljudi koji poklone nose dobrostojećoj, katoličkoj djeci, a ne mome Sandokanu i mojoj Kasandri? Isprva vas obuzme bijes, pa mislite kako su ti ljudi besćutni i kako ništa ljudsko u sebi nemaju, ali onda shvatite da nije stvar u njima, već u mnogo većim stvarima od njih, a oni kao ljudi, nisu u stanju da budu ljudi, jer se boje, za svoja radna mjesta, za svoje položaje. Država i politika su od tih ljudi učinili neljude, i to je shvatljivo, ali nije prihvatljivo. Nije kada te ljude vidiš kako radosno slave advent, pale svijeće i svojoj obitelji skrbe sve što im je ova država dala da ovaj Božić imaju sve. A moj Sandokan nema ništa. Hoće li se ti ljudi sjetiti mog Sandokana veliko je pitanje, pitanje koje je majka svih pitanja u ovoj zemlji, jer mnogi su od nas zatvorili oči, zavarali sebe da su ljudi, ugodno u svom konformizmu. I mnogi će od nas, a tu uključujem i sebe, ovaj Božić blagovati sa svojim prijateljima i rodbinom, piti kuhano vino i slaviti svoj život, život i blagdan u kojem nas je sam Krist pitao – kakvi smo mi to ljudi? 379. metara, od najveličanstvenijeg adventa u Europi živi Sandokan, dijete koje bi za ovaj Božić voljelo dobiti struju. Da se ugrije. Da proradi televizija. Da mu majka skuha nešto toplo. A Sandokan je čudo od djeteta. Taj maleni dječak od nepunih deset godina svjestan je u kakvom gradu i u kakvoj zemlji živi. I nikoga ne krivi zbog toga. Moj Sandokan jedno je od pedesetoro djece, navest ću vam i u brojkama, (50.) romske djece koja žive 379. metara od vašeg blještavog adventa i od vaše savjesti.

Problem je vjerojatno što su Romi, što nisu lijepi, mirisni i bogati Hrvati, u finim katoličkim vrtićima u kojima bi dobili poklone da su samo igrom sudbine umjesto od oca Ševke, rođeni od oca Milana, istog onog koji im je obećao struju prije dvanaest godina kada je u svojoj predizbornoj kampanji posjetio romske obitelji na rubu siromašta u srcu Zagreba.

I srce ti prepukne kada ti mali Sandokan kaže da bi od svih darova na svijetu za ovaj Božić htio struju, da mu se bolesna sestra i majka ogriju, da nije toliko hladno, a sve svijetli oko njega i nema tog konobara koji bi u Zagrebu donio poliestersku deku malom Sandokanu, kao što nema ni hrabrosti, ni ljudskosti, ni srca, u svim onim zaduženima da je imaju, a odnijeli su darove djeci koja imaju svu toplinu ovoga svijeta, darove koji ionako nikada nisu bili namjenjeni njima, već mom Sandokanu.

I srce ti prepukne pred tim pametnim djetetom koje ne krivi nikoga za svoju bijedu i siromaštvo, djetetom koje zna da je Božić i da želi da mu Djed Mraz, sv. Nikola, bilo koji kurac donese sa neba struju, ali jebiga, tu istu struju, kako mi je rekao njegov otac Ševko potražit će u Njemačkoj u koju se uskoro spremaju. Idući advent grad Zagreb biti će čist, ugodan i europski, više nitko od turista koji odluče pišati 379. metara od zagrebačkog adventa neće naići na mrak, nevolju, potleušice i na mog Sandokana koji sjedi i sa suzama u očima gleda to blještavilo. Iduće godine Plinarsko naselje će se poravnati jer u njemu više šezdeset romskih obitelji neće biti. Shvatili su i oni da ih ova država ne želi, kao i ovaj narod kojima ne trebaju. Jer da ih želi, netko bi se u ministarstvu nečega sjetio da unatoč strahu, treba biti čovjek, pa i toj djeci odnijeti kakav poklon, sitnicu, bilo što, tek da unatoč strahu, unatoč politici, odlučiš biti čovjek, a to je izgleda u ovoj zemlji najteže.

I srce ti prepukne kada te Sandokan zagrli i kaže ti da si dobar čovjek. I suze ti nekako same krenu. Ne iz suosjećanja. Već iz nemoćnog bijesa. Bijesa koji svjedoči svom bijednom licemjerju ove države. U svih tih 379. metara, mater im jebem i metrima.

I tada saznaš, sasvim slučajno, kako je Andrija Vrbanić, župnik iz Ivanovca kraj Osijeka, svećenik, sebe za ovaj Božić podario luksuznim Mercedesom, od nećete vjerovati, 379. tisuća kuna. Automobil uopće nije nov, rekao je župnik koji prati trendove, posebno u autoindustriji i koji se čudom čudio kako nekome takva stvar u ovo adventsko vrijeme smeta, kao što se uvažena ministrica čudila kako ikome normalnome u ovoj zemlji smeta da djeca u privatnim katoličkim vrtićima dobiju poklone namjenjene mom Sandokanu.

379. metara mater im jebem i 379. tisuća kuna, toliko Hrvate kao narod izgleda da dijeli razdaljina od toga da budu ljudi i da budu životinje. Životinje koje uživaju u tih 379. više ni ja ne znam čega, nego u empatiji, u istinskoj sreći koju ti može pružiti samo zagrljaj malog Sandokana kojem si donio bombone i ništa više. U tom djetetu ima više Božića i Krista nego što će ikada biti u svima vama.

No najljepše u cijeloj toj priči jest što vas to dijete ne osuđuje. Kao što Krist nije osuđivao nikoga. Već vas to dijete žali. Jer niste ljudi, a mogli ste biti, jer blagujete i trošite, a ne vidite svoju najmanju braću koja nemaju struje, jer ste samozadovoljni i samodopadni, bogati, a prije će deva (onu koju grli predsjednica) ući u kraljevstvo nebesko nego li vi. Ja znam da je ono osigurano za moga Sandokana.

Sandokana.

Dijete koje će jednom tih 379. metara pretrčati i postati olimpijski ili svjetski prvak svijeta.

I slavit će ga cijela Njemačka.

SANDOKAN

Lupiga.com

Ivo Anić
Autor 15.12.2017. u 11:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija