Sanja Modrić: Jak je hrvatski narod, jak kao konj,kada je mogao da izdrži vladavinu Franje Tuđmana

Autor 15.1.2012. u 11:13

Sanja Modrić: Jak je  hrvatski narod, jak kao konj,kada je mogao da izdrži vladavinu Franje Tuđmana

U Papui Novoj Gvineji otkrivena je nova vrsta žabe, oftamolog iz Kalifornije otkrio je svijetu zbog čega pticu djetlića ne boli glava, u Danskoj je otkriveno da držanje stopala u rakiji neće uzrokovati pijanstvo iako su mnogi ranije tvrdili da hoće, a u Hrvatskoj je otkriveno da je Franjo Tuđman pisao poeziju. Tridesetak njegovih pjesama datira iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je imao između 50 i 60 godina i bio, dakle, u punoj snazi, a nađene su u njegovim dnevnicima. To je upravo senzacionalno otkriće jer predstavlja konačni i nepobitan dokaz da je budući hrvatski predsjednik već tada, na žalost, bio posve lud. 

    Za sada smo, doduše, dobili priliku vidjeti samo jednu pjesmu iz te intimne zbirke, ali već je i ta jedna posve dovoljna da se spoznaju razmjeri tog posebnog duševnog i intelektualnog stanja koje je, doduše, pobuđivalo određene sumnje da predsjedniku nisu sve koze na broju kad je Tuđman dobio u ruke državu. Moramo tu pjesmu citirati iz politoloških razloga, pa evo je.    
    Biti i mniti svemiropolisno          Univerzalnost svekolike kakvoće:
    duhovnosti neopredmećene,
    ljepote neotuđene, neosiljene mirnoće.
    U sazviježđima su snovi i slutnje
    uljudbe (drevne i) nove:
    u sukladnosti samobitnosti i sveopćosti
    da obzorja svemiropolisa zamamna
    na orisu horizonta još maglena
    u vidozorju duhovnih muževa
    što stazama trnja otrovanih ruža
    ustrajahu u raspeću svoga duha
    do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.         Jao, jao! Vjerojatno će se naći dosta ljudi koji će reći da je Franji Tuđmanu ova nakarada iz zlobe podmetnuta i posvema izmišljena, ali em nije, em, kad se malo bolje promisli, sve tek s ovim sjeda na svoje pravo mjesto. Jer, samo mozak koji tako nekontrolirano ključa u isparavanjima svojih »maglenih vidozorja«, »neosiljene mirnoće« i »slutnje uljudbe« mogao nam je prirediti desetljeće mrklih ideološko-političko-financijskih čudesa koje će se pamtiti kao košmaran san. A samo narod tako smrtno preplašen za svoju sudbinu u onim prevratnim i zastrašujućim vremenima mogao je odabrati baš ovakvu figuru za svoga vođu i vojskovođu. U nekom posve normalnom i običnom dobu, Tuđman – »duhovni muž«, koji »ustraja u raspeću svoga duha do zrenja sveta« – ostao bi u svom naslonjaču da škraba o svojim povijesnim zbiljnostima i poetskim prikazama, neotkriven i nepoznat. Ali, ponekad se situacije sarkastično poigraju narodima i sudbinama.  
   Jedna tako ubojita karakterna kombinacija kakva je bio Franjo Tuđman, u kojoj se neutaživa ambicija i sumanuti osjećaj mesijanstva naslanjaju samo dezorijentaciju, prazninu, pompu i duhovnu banalnost, mogla je, sa onolikom totalnom i željeznom vlašću, upropastiti ovu zemlju za jedno stoljeće. Treba samo bogovima zahvaljivati što se, u tako nesretnom spletu povijesnih okolnosti, našla Hrvatskoj na pomoći sretna zvijezda koja joj je dala snage da i s takvom osobom na predsjedničkom položaju izbaulja iz bespuća i ostane na nogama. Jak je, stvarno, hrvatski narod, jak kao konj

Novi list

Autor 15.1.2012. u 11:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija