Sarajevski atentat: Povodom 100-godišnjice Sarajevskog atentata (II)

tačno.net
Autor 30.5.2014. u 11:16

Sarajevski atentat: Povodom 100-godišnjice Sarajevskog atentata (II)

“Uvjeren sam da Sarajevski atentat nije izazvao rat, već je on bio tek zublja koja je potpalila složenu lomaču ukrštenih interesa.” (Sudac istražitelj, g. Leo Pfeffer)

Piše: Hamdo Čamo

Dva atentata

Atentate na Franju Ferdinanda izvršili su, članovi „Mlade Bosne“. Prvi atentat nije uspio, ali jeste Gavrilu Principu. Tačno na Vidovdan 28. juna 1914. Meci koje je ispalio Gavrilo Princip pogodili su cilj, jedan metak pogodio je prestolonasljednikovu suprugu Sofiju.

Franjo Ferdinand, austrougarski prestolonasljednik, rođen u Gracu 18.12.1863., sin Karla Ludviga, po starini drugog brata cara Franje Josifa, i sin princeze Marije Anunciata, kćeri kralja obje Sicilije, Ferdinanda II. Nakon samoubistva kronprinca Rudolfa, 1889., Franjo Ferdinand je došao u poziciju carskog nasljednika. Franjo Ferdinand 1900. godine na nezadovoljstvo mnogih, tako i vlastite majke ženi dvorsku damu Sofiju Čotek, kojoj car potom daje titulu Vojvotkinje od Hohenberga. U tom braku rođena je jedna kćer i dva sina. Franjo Ferdinand je brzo shvatao biće Monarhije zaokupljajući se razvojem mornarice, naroda i narodnih problema. Malo je poznato zalaganje prestolonasljednika za veća prava i davanje širih autonomija po jezičnim zonama i granicama zemalja Balkana. Planirane reforme uključivale su stvaranje trilijarne osovine Beč-Budimpešta-Zagreb za koju se čvrsto zalagao.

Austrougarska Monarhija je Berlinskim kongresom ‘dobila pravo’ na Bosnu i Hercegovinu, da upravlja i da je anektira kako su to velike sile svog vremena dogovorile. Hadži Lojina buna je bila veliko iznenađenje za Evropu i za samu Monarhiju. Ugušena je u krvi, a Hadži Lojo će biti poslan u češki zatvor Terezin, čije ćelije će čekati Gavrila i druge pripadnike „Mlade Bosne“.

Tvrdnja da je ‘Princip ubio okupatora’ u suštini i pravno ništa ne mijenjaju, on jeste ubio, on je to ubistvo, kako ćemo vidjeti iz izvještaja saslušanja na suđenju priznao.

Zadatak suđenja je da utvrdi činjenično stanje. Suđenje pripadnicima „Mlada Bosna“ izbacilo je na vidjelo činjenice od kojih su mnoge u to vrijeme ostale neobjavljene iz osjetljivih političkih razloga, ali se u dokaznom postupku dokazalo kako nije riječ o jednom, već da su postojala dva atentata. Prvi, koji je izveo Nedjeljko Čabrinović bacivši aktiviranu bombu. Poslije neuspjelog atentata, povorka dolazi do Gavrila Principa koji nanosi smrtne povrede čime se, nakon potvrde glavnog optuženika, dolazi do konstatacije da je on ubio prestolonasljednika i njegovu ženu.

Gavrilo Princip i drugovi u Srbiji dobijaju podršku od tajnih terorističkih organizacija, kao i oficira srbijanske armije, u naoružanju, obuci, u rukovanju oružjem, što dokazuje umiješanost Srbije i njene pogubne propagandne politike iz njenih najviših javnih i političkih krugova, čime nikakva revizija historije ne može promijeniti činjenice utvrđene u dokaznom postupku.

Koncentrišući se na čin atentata sa događajima u pozadini, u dokaznom postupku utvrđeni su lični motivi atentatora i pripadnika „Mlade Bosne“ zadojenih i upakovanih u ruho velikosrpske ideje iza koje se krije državna politika Srbije: javno, riječju i slovom objavljivana u državnim, političkim, akademskim i književnim krugovima.

Velikosrpska ideja je svijetu prevelik objavljeni monument da bi se mogao sakriti iza ličnih motiva pojedinaca. Ako je riječ o ličnim motivima pojedinaca, nadahnuća su dolazila od državničkih, akademskih i književnih krugova od kojih će, poput državne religije proisteći kasnije nacionalističke političke upute iz koje će se izroditi konačno i sama državna politika Srbije.

Garašaninovo „Načertanije“, Njegošev „Gorski Vijenac“, bezbrojna literatura iz kojih će se kulturno i politički napajati generacije pojedinaca odrastajući uz agresivnu nacionalističku velikosrpsku politiku izraženu na način pomenutih primjera.

Čabrinović će na ispitivanju priznati:“Nacionalistom sam postao usljed balkanskih događaja i literature pok. Jovana Skerlića“. Osim toga, tu su klimavi mitski stubovi koji su Veliku Srbiju doveli do ruba propasti. Mnoge od njih se baziraju na namjerno smišljenim malim lažima, koje vremenom prerastaju u velike laži, poput Kosovske bitke. Srbija dobro zna da je prije njih i njihove države na tom prostoru bio i postojao neko drugi. Neko kome je Kosovo prije njih pripadalo i danas pripada. Kosovo dakle nije Srpsko, već je privremeno zaposjednuto i kao takvo pripadalo tertoriji nekog prijašnjeg vladara i kraljevstva. Kao što je kao provincija privremeno pripadalo teritoriji Rimskog Carstva, ali više ne pripada. Ništa nije vječno, kao što upornom vatrenom nacionalističkom politikom opisuju mitovi na kojima se uporno grade krhki temelji i kolijevka Srpske države. To je opasno gradivo koje poput mlijeka zadaja i krivo uči mlade generacije koje uzaludno otežavaju život sebi i drugima oko sebe, dovodeći sebe i druge u samouništavajuće pozicije već viđenih krvavih historijskih scenarija i opasnih izbora – ubij ili nestani. Potencijali takve politike i regali puni literature srpskih nacionalista atomska su bomba u sistemu obrazovanja koja prazne glave puni srpstvom i srpskim mitovima. Takva literatura poslužiće kao idejni osnov kasnijih kontinuiranih genocida, kako nad narodima u Srbiji, tako i narodima susjednih država.

Kao što slijedi, nije riječ samo o prvom atentatu kobnog Vidovdana, 28. juna 1914. u 10 sati i 15 minuta koji je izvršio Nedeljko Čabrinović bacajući aktiviranu bombu, niti o drugom pola sata kasnije, uspjelom atentatu Gavrila Principa. Obadva atentatora su bili državljani Austrougarske Monarhije, srpske nacionalnosti, tjelesno iskompleksirani i načetog zdravlja svjesno se žrtvujući, ne za Bosnu, već za srpske nacionalne ciljeve, za Dušanovo Carstvo, za Kraljevinu Srbiju. U javnosti je malo znano, da su iste tajne terorističke organizacije srpskih patriota i anarhista imale više atentata i napada na slobodu i život ličnosti tog vremena.

Historijat koji prethodi atentatu

Vrijedna pomena, svakako je činjenica, da je borba legalni oblik protiv ugnjetačkog režima. Ipak, atentati i ubijanje ljudi su, kao što je poznato nadasve kažnjivi zakonom.

Kako je riječ o mladim ljudima koji su prije svega željeli biti heroji, ciljevi njihovih političkih ubjeđenja brižno su birani. Prvi u nizu junaka-mučenika i atentatora bijaše depresivni student iz Hercegovine po imenu Bogdan Žerajić. Došao je u Sarajevo na dan otvaranja prvog Bosanskog Sabora 1910. godine, ispalivši pet hitaca u vojnog namjesnika dok je ovaj odlazio sa svečane ceremonije, ali je promašio svih pet puta, a onda se šestim metkom sam ubio.

U ljeto 1912. godine ‘Hrvat iz Bosne’, Luka Jukić pokušao je ubiti hrvatskog bana u Zagrebu. Nešto ranije te iste godine Jukić je sudjelovao u organiziranju protestnih demonstracija đaka u Sarajevu, zajedno s Gavrilom Principom i još nekoliko mladića koji će biti upleteni u Principove atentatorske planove 1914. godine. Ovom prilikom, kako je zapisao jedan dječak u svom dnevniku, “Princip je išao od razreda do razreda i prijetio metalnim bokserom svima koji su se kolebali da dođu na nove demonstracije.”

Na dan 18. avgusta 1913., na rođendan Austrougarskog cara Franje Josifa, Stjepan Dojčić izvršio je atentat na komesara Hrvatske dr. Ivu baruna Skerletza. Skerletz je imenovan banom usljed sporazuma sa srpsko-hrvatskom Koalicijom.

Ali ljudi nisu ni 1914. godine, izašli na ulice iz straha od Principova boksera nego zbog dramatičnih događaja koji su se zbili istočno i južno od Bosne i Hercegovine. U oktobru su Crna Gora i Srbija navijestile rat Turskoj i, uz pomoć Bugarske i Grčke, istjerale turske oružane snage iz Novopazarskog sandžaka, s Kosova i iz Makedonije. Brzina i razmjeri srpskih i crnogorskih pobjeda u Prvom balkanskom ratu izazvali su veliko uzbuđenje među antihabsburškim aktivistima u Bosni i Hrvatskoj. Mnogi članovi “Mlade Bosne” pohrlili su da služe kao dobrovoljci u Srpskoj vojsci; među njima je bilo čak i muslimanskih mladića. Oni ili nisu znali ili nisu marili za činjenicu da Srbi i njihovi saveznici ubijaju albanske muslimane po selima, tjeraju na desetke tisuća slavenskih muslimana da bježe iz Makedonije i silom pokrštavaju muslimane koji govore bugarski. U proljeće 1913. godine silno su se zaoštrili odnosi između Austro-Ugarske i Srbije. Srbija je osvajanjima maltene udvostručila veličinu svojih teritorija, a kad bi se domogla i dijela albanske obale, kao što je stvarno i namjeravala, mogla je ugroziti strateške interese Austro-Ugarske na Jadranu. Budući da se činilo da je rat neizbježan, vojni namjesnik u Bosni general Poćorek poduzeo je energične mjere sigurnosti. Na dan 2. maja proglasio je izvanredno stanje, raspustio Sabor i suspendirao građanske sudove, zabranio mnoga srpska udruženja i uzeo u svoje ruke upravljanje svim školama u Bosni i Hercegovini. Neposredna kriza je prošla kad je Prvi balkanski rat okončan 30. maja Londonskim ugovorom o miru.

Kad je riječ o veleizdaji koja se negira, nasuprot leže neke činjenice koje govore drugačije. Aktivnosti koje su predhodile atentatu, a tiču se propagande, političkih uputa, poziva i odlazaka mladića iz Bosne u dobrovoljačke jedinice u Srbiju, takozvane komite. Uvod u stanje tog vremena koje će utjecati na kasnija dešavanja djelomično su vidljiva iz spisa 388-16a Dragoljuba Kesića, koji je poput svjedoka preslušan 31. jula 1914., da je on „godine 1910. prešao u Srbiju, gdje je bio do 1909. kao sluga. Godine 1910. pošao je opet u Beograd na Sveslovenski novinarski kongres. Godine 1911. održavao se u Kragujevcu Antialkoholičarski kongres na kojem je bilo oko 300 Bosanaca. Za Beograd kaže, bio je pun Bosanaca.“

(Često spominjanje naziva ‘Bosanac’ u ovom spisu vrijedno je i za kasnije historijske tvrdnje i događaje iz kuhinje velikosrpske propagande, da u Bosni i Hercegovini ne žive Bosanci ortodoksi, već Srbi. Pored naziva Bosanac u izjavama sa suđenja u Sarajevu često se susreću nazivi Srbin iz Bosne, bosanski Srbin, Hrvat iz Bosne, bosanski Hrvat. Osim toga, spominje se da je zakonom srpska crkvena zastava priznata kao narodna. Vrijedno napomene radi budućih događaja, kako je riječ o godinama s kraja i početka XX stoljeća. op.a.)

U izvještaju 907/1914, Pr. B,H, akt Zajedničkog ministarstva finansija, poslanog od poglavara Bosne i Hercegovine generala Poćoreka, izjavu Dobroslava Jevđevića „smatra vrlo važnom u nizu svojih optužbi zvanične Srbije“ za navodno učešće u organizaciji Sarajevskog atentata. Depeša je poslana u Beč šifrovanim telegramom 10. jula 1914. “Po izjavi Jevđevića, on je Principu rekako kako se u Beogradu sastaje i viđa sa ‘visokim osobama’, te da je jednom pozvan za stol gdje su sjedili profesor Marković, sekretar Narodne odbrane. U Narodnoj odbrani naime, pored predsjednika postoji sekretar i tajnik, ‘što po funkciji treba razlikovati’. Posebnim aktom je o tome obaviješten i sam car Franjo Josif.

Spis 388-14a Vladimira Milića, sina Lazarova preslušanog kod Okružnog suda 25.jula 1914. poput svjedoka. „Oko 3. oktobra 1912. prije proglašenja rata (Prvog Balkanskog rata op.a.), otišao je u Srbiju u Beograd da se prijavi kao dobrovoljac. Pošto ga nisu primili kod 7. pukovnije, otišao je Narodnoj odbrani. Slučajno je saznao da je jedan dio dobrovoljaca otišao u Prištinu. On se prijavio, dobio opanke, pušku i bajonet i otišao s njima. S njima je bio i neki Stevo Sarajlija. Uostalom i Vojo Tankosić se hvalio da su u njegovoj četi sve sami Bosanci. Kad je obolio vratio se u Beograd. Tu je dobio od svog strica izrezak iz Sarajevskog lista u kojem se veli, da oni, koji su prešli u Srbiju da služe kao dobrovoljci, ne smiju se vratiti, to jest, da će biti kažnjeni.“ Iz ovog spisa je vidljiva ‘kažnjivost’ odlazaka u borbu za drugu državu, koja ima direktnog utjecaja na kategoriju opravdanosti optužbe atentata kao čina veleizdaje. Tu su i potvrde o djelovanju Narodne odbrane za koju će na ispitivanju Čabrinović tvrditi „Narodna odbrana je prosvjetno i kulturno društvo čiji je zadatak i političko jedinstvo.“ Očigledno je, kako je tu riječ o srpskom političkom jedinstvu koja isključuju sva druga jedinstva ili su vješto prikrivena i umotana u njih.

Pogledajmo ‘Brošuru’ Narodne odbrane tiskane u Beogradu koju je napisao Vladimir Gaćinović. „U njoj se glorifikuje Bogdan Žerajić koji je 1910. godine izvršio atentat na poglavara BiH genereala Varešanina. Poslije neuspjelog atentata Žerajić (student prava) izvršio je samoubistvo. Osim toga tiskane su i brošure za Hrvatsku kako bi se izazvali nemiri koji bi se koristili kao paravan i razlog da Srbija pređe granicu i okupira Bosnu i Hercegovinu.“ Brošura Narodne odbrane iznosi da je „razvijanje kulturno i fizičko samo sredstvo, da je Austro-Ugarska Monarhija najjači neprijatelj Srbije i da Srbija treba uzeti Bosnu.“ Čurbilović će na ispitivanju primijetiti „ova je brošura pisana više za Srbiju i oni za sebe smiju pisati kako hoće“, zaboravljajući kako je riječ tek o jednom od mnogih izvora velikosrpskih političkih nadahnuća iz kojih mladi crpe ideje koje granice Srbije odavno prelaze s drugu stranu rijeke Drine. Princip će na ispitivanju potvrditi:“Ukoliko bi se moglo, ja bih uništio cijelu Austriju.“ Osim toga u uvodu Brošure stoji izričito, „Narodna odbrana ima još drugih sredstava na drugom polju, o kojima ne može ništa kazati.“

Dragutin Dimitrijević Apis je u Sarajevo poslao tri čovjeka – Gavrila Principa, Trifka Grabeža i Nedeljka Čabrinovića i svakom od njih je dao po pištolj tipa „Brovning“ belgijske proizvodnje, po dvije bombe kragujevačke proizvodnje „i malu količinu cijanida uz naređenje da izvrše samoubistvo čim nadvojvoda bude ubijen kako bi se eliminisala svaka mogućnost otkrivanja kako je ubistvo organizovano.“ Kako su sva trojica patila od tuberkuloze bili su svjesni kako neće dugo poživjeti, pa su bili voljni da polože živote za svoje priznate političke ciljeve. Koliko je Narodna odbrana uzela učešća u veleizdaji pokazju izjave na suđenju koje potvrđuju informacije Petra Klarića i Vasilija Grđića (pominju se imena majora Todorovića i Vasića, Jankovića, Šarca, Jovanovića, Manojlovića, Popadića, Savića, Janjića, Ciganovića, Tankosića, Kazimirovića i dr.), prilikom susreta sa atentatorima „da je u Bosni i Hercegovini organizovano već puno ljudi, bićemo sretni ako Bosna i Hercegovina pripadne Srbiji.“ U slučaju rata, početak diverzija ugovoren je lozinkama Narodne odbrane, starom „Stojan Kovačević“, a onda i novom koja glasi „Avala“.

Mousset u svojoj tendencioznoj knjizi o odgovornosti Srbije u Sarajevskom atentatu “Stenogrami sa suđenja Sarajevskim atentatorima“, djelomično baca svjetlo na pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa nazivajući ga „specijalistom za atentate na suverene“, a organizaciju „Ujedinjenje i smrt“ naziva „Tajnom prevratnom organizacijom“. Nazivajući Apisa „internacionalnim teroristom“ onog vremena, „ne samo da nesumnjivo stoji iza organizacije atentata u Sarajevu“, on stoji iza zavjera „protiv srbijasnkog regenta Aleksandra radi koje je strijeljan u junu 1917. g. na Solunskom frontu“. Mousset završava riječima „zar je čudo ako je on umiješan u organizaciju protiv austrougarskog prestolonasljednika Franje Ferdinanda, kada eto taj internacionalni terorista organizuje atentate ne samo na srpskog prestolonasljednika regenta Aleksandra, već i na bugarskog, grčkog kralja i t.d.“

Nikola Pašić je bio upoznat o svemu, ali nije poduzeo da se atentat obznani ili spriječi. Uz brojne ključne dokaze, izjave optuženih učesnika atentata, provedenog organizovanja i priprema atentata kao i atentatora u Beogradu, učestvovanja srbijanskih državnih činovnika, Apisa, Ciganovića, majora Tankosića i ostalih, uz znanje i djelovanje Srbijanske Vlade i Dvora u atentatu, pripreme istog, logistike, veće količine novca, naoružavanja, obuke, načina organizovanja i djelovanja, dobrim dijelom kroz štamparijska preduzeća, bezbrojnih izjava „Tikva je dozrela. Pokazali smo Turcima, Bugarskoj, pa ćemo pokazati i Švabi“, dokazano je postojanje velikosrpske propagande i veleizdaje sjedinjene u činu izvršenja samog atentata u Sarajevu na Vidovdan 28. juna 1914.

Po izjavama svjedoka (Miloš Pura, Grđića, Klarića) i optuženih atentatora (Princip, Čabrinović, Grabež), nakon povratka atentatora iz Srbije uveliko se „govori o velikom oduševljenju Srbije za Bosnu“,“Srbijanci misle na Bosnu kao na svoju zemlju“, „Bićemo sretni ako Srbija dobije Bosnu i Hercegovinu“, „da je Bosna puna (srpske) vojske“,“da je Srbija sva homogena u mržnji prema Austriji“, “u Srbiji je narod oduševljen za vojni pohod na Bosnu” čime je pojam “oduševljenje” u kontekstu upotrijebljen i nedvojbeno formulisan kao planiranje vojne agresije i napada Srbije na Bosnu i Hercegovinu, što je u paketu pojednostavljno i upakovano ‘kao izraz narodne volje tadašnje Srbije’. Iz ovog konteksta proizilazi postojanje, a) potvrde o uroti i b) postojanje veleizdaje.

Iz izjava svjedoka i atentatora proizilazi konstatatacija da je državno-pravna srpska ideja radikalno gravitirala i težila, nacionalistički generirala unutar granica Austrougarske Monarhije, ciljano završivši atentatom na Austrougarskog prestolonasljednika u Sarajevu, inicirajući stvaranje Dušanovog carstva van okvira Austrougarske Monarhije. Srbija je počinila djelo veleizdaje „hoteći naime otrgnuti i pripojiti teritorij Bosne i Hercegovine od Austrougarske Monarhije.“ Srbija se time uveliko razlikovala od Hrvatske državno-pravne ideje koja se zalagala za uslovnu samostalnost, doduše lojalno i legalno – i u okviru Monarhije. Proces suđenja dvadeset i dvojici učesnika upletenih u atentat nije bio tek proces atentatorima, već i sudski proces veleizdaji u kojem su se preplitali i mnogi drugi antidržavni procesi.

U kontekstu sudskog procesa, antidržavnog djelovanja, atentata, veleizdaje, urote Srbije, njenog planiranja vojnog pohoda i napada, na ovom mjestu izvjesno je pomenuti put mandata Monarhije nad Bosnom i Hercegovinom koji vodi preko San Stefanskog mira. San Stefanski mir nastaje nakon Rusko-turskog rata i poraza Turske, Hercegovačkog ustanka i drugih burnih vremena koja vode do Berlinskog Kongresa 1878. godine na kojem članom XXV Austrougarska Monarhija dobija mandat „sudjelujućih velevlasti“ za vojnu okupaciju i administraciju Bosne i Hercegovine.

Vrijedno pomena je i to da su članovi revolucionarne organizacije „Mlada Bosna“ često dolazili u kontakt sa poznatim srbijanskim javnim radnicima, književnicima, slobodnim zidarima, mističnim vjerskim duhovnicima, naučnicima, političarima i veznim ljudima iz Vlade u Beogradu. Konastatacija o veleizdaji dokazuje kako nije riječ o hiru mladih političkih balavaca i zanesenjaka, već Velikosrpstvom zadojenoj, dobro organizovanoj tajnoj organizaciji sa jakom propagadnom podlogom i logistikom za izvršenje atentata u Sarajevu iz najviših krugova Srbije.

Predočavanje teze o multietničkom karakteru jedne eminentno terorističke organizacije, čiji članovi su obučavani pod patronatom „Crne ruke“, tajne srpske organizacije poznate i pod imenom „Ujedinjenje ili smrt“, odnosno njenog vođe Dragutina Dimitrijevića Apisa, s poznatim ciljem stvaranja Velike Srbije, pada u vodu. Cijeli projekat se pokazuje kako je bio u funkciji Garašaninovog „Načertanija“, što kao činjenicu uopće nije teško dokazati.

Kontinuirano isticanje jednog od članova „Mlade Bosne“ Muhameda Mehmedbašića zvanog Jole, koji bi prema takvim koncepcijama i pogledima u cijelom slučaju imao simbolizirati garanciju multietničkog kakaktera organizacije, ravno je stajalištu da su falange Ratka Mladića u pohodu prema Srebrenici bili multietnička vojska, s obzirom da su u njenom sastavu bili Dražen Erdemović, kao Hrvat i Franc Kos, Slovenac?! Kako su se osjećali Erdemović i Kos, kakvi su ih nacionalni osjećaji prožimali, nije poznato, ali da se Muhammed Mehmedbašić ne samo izjašnjavao nego i osjećao kao Srbin, to je činjenica u koju ne može biti bilo kakve sumnje?! Njegov izbor, naravno, u koji se niko nema pravo miješati. Ali, s kojim pravom onda posmrtno vrijeđati njegova nacionalna osjećanja i pretvarati ga u Bošnjaka i muslimana, pisaće javni mediji.

Naravno, u ovakav tok misli, odnosno razumijevanja konteksta zbivanja, ne uklapaju se Gavrilovi pucnji. Jasno je da nalogodavci izvršioce nisu opterećivali ideološkim premisama, pogotovo ambicioznim velikosrpskim planovima s Bosnom, jer mladost je za tako nešto bila nepodesna. Ona je trebala poslužiti samo kao topovsko meso, potrošni materijal sa kratkim rokom upotrebe. Uvažavajući njihove godine bili su „nepodobni“ za tako važne informacije o vlastitoj ulozi u cijelom projektu. Ali, kako to u ljudskoj povijesti često biva, čovjek je na zemlji da snuje, a Bog dragi da određuje, planovi su se izjalovili. Zahvaljujući Božijoj providnosti prijestolonasljednik je zaobišao Mehmedbašića, ali i lošu procjenu nalogodavaca, te naletio na Principa, koji je pucnjevima ozvaničio početak austrijskog napada na Srbiju, a ne iskaljivanje bijesa na Bosni, kako je u srpskom štabu prvotno bilo zamišljeno.

Kako su bili mlađi od 21 godine, sva trojica su izbjegli smrtnu kaznu. Osuđeni su na po 20 godina robije i poslani u češki zatvor Terezin na izdržavanje kazne. Kao što je poznato umrli su od tuberkuloze i njihovi posmrtni ostaci pokopani su u zajedničkoj grobnici u kapeli Vidovdanskih heroja u Sarajevu.

Za jedne je Gavrilo Princip terorista, za druge borac za slobodu. Ipak, Gavrilo Princip je, ma kojoj ideologiji pripadao, i za današnje pojmove ubio nevine ljude postavši ubica.

Trebalo je izgledati, da je Bosna i Hercegovina, nezadovoljna okupacijom i samovoljom Austrougarske Monarhije, pripremom i izvođenjem atentata na Franju Ferdinanda odgovorna za veleizdaju. Međutim, na vidjelo je od ‘stanja-trebalo’, na površinu isplivalo ‘stanje-jeste’.

Bibliografija:

1) Dedijer Vladimir, Sarajevo 1914., Prosvjeta, Beograd 2) Jurić Ivan, Franz Ferdinand, Gradsko kulturno središte, Metković, 2006., str. 50 – 63. 3) Malcom Noel, Povijest Bosne, 126. – 128.
4) Pavlović Stevan, Istorija Balkana 1804. -1945., Beograd, 2004.
5) Ćorović Vladimir, Istorija Jugoslavije, Beograd, 1933.
6) Viktorovich Yevgeny Tarle, Istorija Novog veka, Beograd, 2008.
7) Illustrierte Kriegschronik, Leipzig, 1914
8) Forum.burek.com/mlada-bosna.t423737.wap2.html
9) Skupina autora, Povijest; svezak 16; Prvi svjetski rat i posljeratna Europa, Jutarnji list, Zagreb, 2008.

tačno.net
Autor 30.5.2014. u 11:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija