Sarajlijice

tačno.net
Autor 4.5.2014. u 09:12

Sarajlijice

Samo, nemojte nas vrijeđati. Jer ne vrijeđamo ni mi vas. Iako bi možda i imali dovoljno razloga.

Piše:  Zvonimir Nikolić

Zaista ne mogu da se sjetim kada sam prvi put čuo taj izraz. Mislim neke 1993. godine, od jednog vojnika iz moje jedinice. Možda zbog načina na koji je to izgovorio, možda zbog izraza njegovog lica tog trenutka, taj izraz sam doživio kao jako uvredljiv. Poslije sam isti taj izraz čuo nebrojeno puta. I uvijek ga jednako doživljavao. Kao ubod iglom u oko. I uvijek su ga izgovarali oni „sa strane“. “Vjerovatno pokušavajući u ratu naglasiti veličinu njihove borbe u odnosu na našu i kao pokušaj naglaska, da bez njihove podrške mi ne bi opstali. Ili kao pokušaj nametanja važnosti svoje uloge u jednoj sasvim novoj sredini i nametanja svoje „hrabrosti“ kao jedine prisutne, usput bezrazložno nipodaštavajući našu.. Ili kao pokušaj srozavanja naših muka u odnosu na njihove?

Poslije rata pokazati da su njihovi navijači hrabriji i srčaniji od naših. Ili kako oni i dan danas imaju veće ono među nogama od nas? Vremenom sam čini mi se shvatio da je to nekako pandan izrazu papak. A u Sarajevu (bar tamo gdje sam ja rastao) nikada papak nije bilo mjesto rođenja. Nego način života. Ponašanja. Moj stric koji i dan danas živi u Trebinju, Pero Nikolić, je vjerovatno veći gospodin, veći džentlmen i veći Džek od 90% rođenih Sarajlija. Tako da ta teorija o mjestu rođenja nekako pada u vodu. Ali…postala je jedini odbrambeni mehanizam nas koji smo tu rođeni. I tu ostali. Kad me neko nazove Sarajlijicom i uz to u brk mi iskezi zube, šta da mu odgovorim? Kad moj komšija frljakne punu kesu smeća dva metra pored kontejnera i kaže: Đe si Sarajlijice? Šta da mu kazem nego: Gdje si papčino?

Još jedna stvar mi diže ovo malo kose na glavi. Mi koji smo došli smo vas odbranili? Ko je bolan nas odbranio? Ko vas je zvao da nam pomažete? Pa kažu: Potjeralo nas. Pa „potjeralo je i mene“ pa sam samo prešao Miljacku na drugu stranu. Nisam otišao u veći grad. Niti sam se uvalio u nečiji stan. Ispade da se mi sami ne bi odbranili? Eto, da nisu ovi „sa strane“ potjerani, da nisu nama došli da nas brane, mi bi sada živjeli u Velikoj Srbiji? Vjerovatno se istim „herojstvima“ diče i oni koji su odlazili iz ovog grada na drugu stranu. Ostavljali svoje stanove u Centru, nove, tek napravljene stanove u vojnim zgradama. Vjerovatno su i oni bili puno veći „borci“ neko oni lokalci u Foči ili Banja Luci. Vjerovatno je njihova borba bila puno teža. Pa mi čak ni u ratu nismo bili ravnopravni. Iako smo i mi pobjegli sa najlon kesom, kao i većina protjeranih, mi smo u svom gradu bili „raseljena lica“ a oni „izbjeglice“. Samim tim i njihova prava su bila veća. E sad, ja sam imao gdje da se vratim. U svoj totalno uništeni stan na Grbavici. 65 kvadrata renovirati 2,5 godine znači da si renovirao sam. Popravljao sam. Bez donacija. Bez pomoći države. Jer mi nismo bili povratnici. Mi smo bili samo „raseljena lica“. Da, to raseljeno lice je moralo ispočetka kupiti prvi komplet escajga, prve šerpe, prve tanjure, prvi kauč…da ne nabrajam dalje. Još ako imaš „sreću“ pa si u miješanom braku, u startu halali pomoć neke humanitarne organizacije. Naročito vjerske. Jer „takvi“ nikome nisu valjali. Mislim, ne valjaju ni sada, ali eto je tema za drugu priču. I šta sad? Treba da se stidim što sam tu rođen? Treba da se izvinjavam kada me neko uvrijedi sa Sarajlijicom? Koju reakciju trebam imati kada me neko tako nazove? A Sarajlijica je zapravo SARAJLIJA, osoba, lice, koje treba pisati velikim slovima. Zasluženo. Radi samog ostanka u svom gradu kada je bilo najteže…ne bježeći od zla, već mu se suprotstavljajući.

Ovaj grad su gradom napravili ljudi, I starosjedioci. A i došljaci. I moj otac je trbuhom za kruhom pedesetih godina došao u Sarajevo iz Trebinja. Imao je sreću da je upoznao moju majku, rođenu Bistričanku. I odgajali su nas da budemo ljudi. Da se ne razlikujemo. Ni po imenima ni imovinskom stanju. Oni koji će se kroz ovaj tekst sjetiti mog oca, znaju da je i u garažu išao u bijeloj košulji i kravati. Dakle, prihvatio je stil života grada. Postao u svakom pogledu Sarajlija. Možda bih tridesetak godina kasnije ja trebao biti više ogorčen, jer nisam svojevremeno mogao upisati željeni fakultet. Nedostajalo mi je nekoliko bodova. Uprkos savršeno urađenom prijemnom ispitu. Tih nekoliko bodova su otišli nekome „sa strane“. Jer on je imao prednost. Da ne spominjem um ljudi koji izlaze u grad sa nožem ili pištoljem u džepu. Mi smo se svojevremeno takmičili ko će imati ljepšu hemijsku olovku ili upaljač. Kakav nož? Ne pamtim da je u mojoj mladosti ikad iko bio izboden? Ubijen iz pištolja? Sjeo na bombu?

Dobrom dijelu ljudi je dolazak u Sarajevo bio veći kulturološko-urbanistički šok, nego odlazak bilo kojeg sarajlije u New York ili Paris. Gospodo, vi koji nas nazivate Sarajlijicama, mi nemamo „ranč“ koji ćemo posjećivati vikendima. Mi sve ono što vi donesete nedjeljom naveče u vrećema „sa ranča“ (obično po mraku), moramo kupiti ponedjeljkom na pijaci. Otkud ta nesretna potreba vrijeđanja i pokušaj ponižavanja svega što su, uslovno rečeno, starosjedioci Sarajeva? Otkud potreba psovanja svetinje Sarajeva Markala? Otkud uopšte te priče da sve ide u Sarajevo, da je Sarajevo povlašteno, da je ovdje predivno a kod vas sve zapušteno? Pare i pomoć koje uporno spominjete nisu dobile Sarajlije. Dobili su ih oni za koje ćete glasati na izborima. Oni koji su vam omogućili „američki san“ u Sarajevu. Zato i pobjeđuju uvijek jedni te isti. Jer vama je dobro. Ali ono „baš dobro“.

A nekad je bilo drugačije. Poštovalo se starije. Takmičili smo se ko će se prije ustati u tramvaju? Ko će pomoći komšinici iznijeti cekere sa pijace? Ko će pomoći starijim da pređu ulicu? Nismo čak ni igrali lopte u mom dvorištu od 2-4 da pustimo komšije da se odmore sa posla. A takav je i bio kućni red. Koji nije bio napisan, potpisan, ovjeren i okačen u svakom haustoru kao sada. Tom redu su nas prvenstveno učili roditelji. Tom redu su nas odgajali u školama. Čuvali smo tramvaje kao da su naši. Za 50 godina u Sarajevu nikad nisam ni inicijal zapisao flomasterom u nekom autobusu. A kamo li isjekao sjedište nožem, razvalio vrata ili prebio revizora? Nekad se moji roditelji nisu brinuli kada uđem u tramvaj, jer šta mi se to moglo dogoditi u tramvaju??? Od opštine centar me je dijelio samo Koševski potok. A sada u toj istoj opštini znam samo jednog čovjeka. Senada. I šta treba? Da budem ogorčen što svako „sa strane“ ima nekoga koji radi tamo? I što svaki od njih može puno prije nego ja završiti potrebne papire kod „zemljaka“? Nisam. I neću biti.

Ali nemojte ni Vi nas vrijeđati. Nismo zaslužili. Dobili ste naše gostoprimstvo, poslove, stanove, fabrike, parkove, škole, tramvaje, autobuse, ulice….Sve to su naši djedovi, naši roditelji, pa i mi plaćali. Bar nismo zaslužili uvrede.

1. maj

Bolest u kući nas je spriječila da odemo negdje. Kao što smo uvijek praktikovali za prvi maj. Obično je to bio odlazak u Dubrovnik. Simbolično otvaranje sezone mora. Proveli smo ga u Sarajevu. Koje je u vrijeme praznika uvijek nekako tiho, lijepo, svečano…

Nema otvorenih prozora na automobilima i zvuka guljenje kože s leđa neke novokomponovane pjevaljke, niko se ne ubacuje ispred tebe na bočnom semaforu, svaki vozač uspori kada vidi lokvu pored pješaka, niko ne razvaljuje vrata na tramvajima, nema onih što leže dok voze turirani golf 2 sa auspuhom širim od solunara, nema parkiranih džipova na trotoarima, nema izbodenih u hitnoj pomoći…

E sad, ima li to kakve veze sa praznikom? Sa odlascima na „rančeve“? Ili sa odlascima u Dubrovnik, nije na meni da sudim.

Samo, nemojte nas vrijeđati. Jer ne vrijeđamo ni mi vas. Iako bi možda i imali dovoljno razloga.

tačno.net
Autor 4.5.2014. u 09:12