Sasvim osobno

Tomislav Jakić
Autor/ica 8.2.2022. u 17:24

Izdvajamo

  • Za neobjavljivanje, po mojoj skromnoj, sasvim osobnoj procjeni, mogu postojati samo dva razloga. Ili ime autora, ili sadržaj. Dobro, može postojati i treći razlog: i ime autora, i sadržaj. Što god od toga bilo, mislim – i opet: sasvim osobno – kako bi bilo uznemirujuće da smo dotle došli. Ne uznemirujuće za mene, ja tu (više) uopće nisam važan, nego uznemirujuće za društvo. Jer to bi značilo da smo došli dotle da se neke stvari ne mogu javno reći (uz iznimku, naravno, govora mržnje, odnosno pozivanja na linč pojedinaca, ili skupina), odnosno da postoje neki ljudi koji ne mogu, barem u kontroliranom javnom prostoru, izreći (napisati) ono što misle.

Povezani članci

Sasvim osobno

Dakle: sasvim osobno, lično, u vlastitoj stvari, kako Vam drago. Bilo kako bilo, naslov ovoga teksta ‘ukrao’ sam iz podnaslova zbornika objavljenoga u Zagrebu početkom ove, 2022. godine, a čije je priređivače primio i predsjednik Republike Hrvatske. Značajna stvar, dakle. I zbornik, i činjenica da one koji su ga pripremili prima prvi čovjek Države. I, dobro, što je tu sada osobno? Evo što.

Prije nepunih godinu dana telefonski mi se javlja jedan/na od priređivača zbornika sjećanja, tako mi je objašnjeno, što se priprema u povodu 30. obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske. I kaže da bi u zbornik koji po njihovoj zamisli mora biti snažno obojen osobnim sjećanjima (notom) autora, svakako htjeli uvrstiti i moj prilog. Zahvaljujem, ali istodobno i oprezno primjećujem kako nisam siguran da mi je mjesto u takvoj knjizi, jer u vrijeme međunarodnog priznanja Hrvatske bio sam novinar, dakle nisam imao u tome nikakvu ulogu. Ne, ne, objašnjavaju mi dalje, 30. obljetnica priznanja tek je povod, a oni žele sakupiti sjećanja više od stotinu ljudi koji su imali aktivnog udjela u formiranju hrvatske vanjske politike u protekla tri desetljeća.

Tu nemam više što primijetiti. Jer, u tih trideset godina bio sam (s prekidom) punih sedam i po godina savjetnik za vanjsku politiku Predsjednika Stjepana Mesića, (dio prvoga mandata i cijeli drugi) što me čini vanjskopolitičkim savjetnikom šefa države s najduljim stažom u povijesti neovisne Hrvatske. Pa još jednom zahvalim, kažem kako shvaćam na što misle kada me upozoravaju da sjećanja moraju biti ‘posve osobna’, prihvaćam i nekoliko dana nakon toga, u travnju (aprilu) godine 2021. šaljem na e-mail adresu koju su mi dali traženi prilog. Pod naslovom ‘Nediplomatski diplomat’ napisao sam tekst što slijedi u nastavku.

U diplomatskim sam se vodama našao stjecajem okolnosti, odnosno temeljem odluke Predsjednika Stjepana Mesića koji me s početkom godine 2001. imenovao na mjesto svojega savjetnika za vanjsku politiku. Mada mi međunarodna scena nije bila nepoznata, pratio sam je prethodno četvrt stoljeća kao novinar, savjetnička je pozicija bila nešto drugo, nešto novo. Prihvatio sam izazov, odlučivši da ću na novoj dužnosti koristiti sve što sam do tada naučio kao novinar, ali prije svega i iznad svega da se neću ponašati kao dužnosnik male, jedva nekome zanimljive zemlje čije su stanovišta u svijetu irelevantna.

S jedinim čovjekom kojemu sam na tome poslu odgovarao, s Predsjednikom Mesićem, nikakvih problema nisam imao. Prihvatio me kao nekoga tko zna, prije svega, misliti i razmišljati vlastitom glavom, a potom i kao odgovornog čovjeka koji zna što radi. Sa stranim ambasadorima koji su me redovno posjećivali (što na svoju inicijativu, što na moj poziv) uspostavljao sam prvi kontakt uvijek s istom rečenicom: “Gospodine ambasadore, ja nisam profesionalni diplomat, a imam loš običaj da govorim ono što mislim.” Da li se svima to svidjelo, ne znam, ali da su me kao takvoga prihvatili – jesu. Uoči nekih ključnih Predsjednikovih vanjskopolitičkih istupanja znao sam u jednome danu primiti i petoricu stranih ambasadora. I nikada ni jedan nije odbio poziv na sastanak.

Nisam se nimalo dvoumio kada je nekom ambasadoru trebalo reći: ne, mi, dakle Hrvatska, mislimo drugačije. Istina, iz izvještaja američke ambasade u Zagrebu, što ih je objavio Wikileaks, ustanovio sam kasnije kako je američki ambasador Bradke smatrao da nije dobro što Mesić ima savjetnika poput mene, uz dodatak da su moji stavovi “iskreni, mada zastarjeli”. Naravno, velikoj se sili teško pomiriti sa savjetnikom Predsjednika male zemlje koji kaže: “Hrvatska ne prihvaća zahtjev SAD da američke građane izuzme iz nadležnosti Stalnoga međunarodnoga suda, ali nitko Vam se to ne usuđuje u lice reći, pa Vam – eto – ja kažem. I ujedno dajem hrvatski protuprijedlog, formuliran u Uredu Predsjednika.” Niti mi je bilo teško ruskome ambasadoru, kada smo pripremali Konferenciju o energetici zemalja jugoistočne Evrope, na njegovu primjedbu da predsjednik Putin neće doći prije 11 sati, odgovoriti: “Dobro, konferencija će početi u 9 sati, a Vaš će se Predsjednik uključiti kada dođe.” Što se upravo tako i dogodilo. I nikakvih diplomatskih incidenata nije zbog toga bilo. Moj je posao bio zastupati, kao savjetnik Predsjednika, Hrvatsku i to sam činio na način za koji sam bio duboko uvjeren da je primjeren onoj i onakvoj Hrvatskoj u kojoj sam želio živjeti. Demokratskoj, slobodnoj zemlji, svjesnoj svojih međunarodnih obveza, ali još više svjesnoj svojih potreba i interesa.

Sedam i po godini kao “gost” u diplomaciji na mjestu vanjskopolitičkog savjetnika Predsjednika Republike jedinstveno je iskustvo.

To je, dakle, bio moj ‘sasvim osobni’ doprinos knjizi što je početkom godine 2022. objavljena pod naslovom ‘Diplomatski pečat’ i podnaslovom ‘Sasvim osobno’. U knjizi, među 105 priloga ljudi raznih profila koji su svi igrali neku ulogu u formiranju hrvatske vanjske politike, mojega priloga nema.

Za neobjavljivanje, po mojoj skromnoj, sasvim osobnoj procjeni, mogu postojati samo dva razloga. Ili ime autora, ili sadržaj. Dobro, može postojati i treći razlog: i ime autora, i sadržaj. Što god od toga bilo, mislim – i opet: sasvim osobno – kako bi bilo uznemirujuće da smo dotle došli. Ne uznemirujuće za mene, ja tu (više) uopće nisam važan, nego uznemirujuće za društvo. Jer to bi značilo da smo došli dotle da se neke stvari ne mogu javno reći (uz iznimku, naravno, govora mržnje, odnosno pozivanja na linč pojedinaca, ili skupina), odnosno da postoje neki ljudi koji ne mogu, barem u kontroliranom javnom prostoru, izreći (napisati) ono što misle.

 Znači li?

Tomislav Jakić
Autor/ica 8.2.2022. u 17:24