Schengenski bumerang fijuče prema Zagrebu

Marijan Vogrinec
Autor 6.10.2019. u 12:31

Izdvajamo

  • Sada se krivci i jataci - kao perjanice u Banskim dvorima i na Pantovčaku koji smjerno odrađuju prljav posao za Uniju na granici s BiH i Srbijom te prijateljuju sa zazornim Srednjoeuropljanima među „trima morima“ (sic transit), odnosno bljutavo se ulizuju redikuloznom zidaru s Rio Grandea  - žele žilet-žicom i policijskim pendrecima obraniti od nezadržive selidbe unesrećenih ljudi s bijedom/beznađem okovanog Juga na bogati Sjever. Ma koliko se još trsila HDZ-ova kolicijska vlast zaraditi Schengen na tom bujajućem u Uniji ksenofobnom/populističkom valu, te „zasluge“ neće biti dovoljna politička cijena za ulaznicu u tzv. zonu slobodnog kretanja. Za zona već sada - makar zbog iskakanja Mađarske, Slovenije, Slovačke, Češke, Poljske, pa i samog RH iz disfunkcionalne politike EU-a u odnosu na izbjegličke/migrantske izazove - nije ni što je bila do jeseni 2015., a pogotovo ne kakvom je zamišljena ili kakvom će biti, ako će još postojati kao i Unija kada i  ako sve zemlje u Vijeću dignu hrvatskom Schengenu palac gore. I susjede i one gore što sada bacaju bumerang Zagrebu.

Povezani članci

Schengenski bumerang fijuče prema Zagrebu

Foto: EPA-EFE/FEHIM DEMIR

Početak listopada, uz meteorološke najave gadnih vremenskih poremećaja, nanio je s europskih prostora iznenadne schengenske kumulonimbuse Plenkovićevom političkomu mainstreamu. „Sve se vraća, sve se plaća“, prognozirao je predsjednički kandidat Zoran Milanović. „Iz iskustva sam vidio što će se dogoditi Hrvatskoj nakon one politike tijekom dijeljenja funkcija u Europskoj komisiji (hrvatski premijer, jedan od dvojice pregovarača u ime Europske pučke stranke (EPP), odigrao je ključnu ulogu u korist Ursule von der Leyen, op. a.). Sada će nam vratiti neke od tih država, neće nam zaboraviti što smo radili, kako smo rušili njihove kandidate, a naš cilj nije zbrinuti Andreja Plenkovića i Dubravku Šuicu u Bruxellesu. Naš cilj je Schengen, a sada ćemo vidjeti kako će nam se to obiti o glavu“ 

Marijan Vogrinec 

Kaže mudar pûk: tko s vragom tikve sadi, obiju mu se o glavu, a bivši premijer RH i sada predsjednički kandidat SDP-a za nasljednika tzv. prve hrvatske predsjednice Zoran Milanović još nije zatvorio usta u opsežnom „Intervjuu tjedna“ televizije N1 Hrvatska, a medijski je već jako odjeknula vijest iz „dobro obaviještenih izvora“ u Bruxellesu da RH barem još dvije godine neće dobiti europsku ulaznicu za schengenski prostor. Na koju aktualna HDZ-ova koalicijska vlast i sâm premijer Andrej Plenković javno polažu sve političke karte, smatraju Schengen – europska zona slobode kretanja, kao unutar jedne države – „prioritetom nad prioritetima RH“. I, dakako, nije nepoznato kako se već neko vrijeme komunicira iz Banskih dvora javnosti da je pitanje Schengena, eto, gotova stvar: tehnički uvjeti su uglavnom ispunjeni, a politički ne bi smjeli biti problem budući da je i odlazeći s dužnosti predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker potvrdio prijatelju Plenkoviću „manje-više gotovu stvar“ te se ovaj hrabro odao nadi bez utemeljenog pokrića kako će schengenski prostor natkriliti RH već za njezina predsjedanja EU-om u prvoj polovici 2020. godine.

Početak listopada, uz meteorološke najave gadnih vremenskih poremećaja, nanio je s europskih prostora iznenadne schengenske kumulonimbuse Plenkovićevom političkomu mainstreamu. „Sve se vraća, sve se plaća“, prognozirao je Milanović u rečenom intervjuu. „Iz iskustva sam vidio što će se dogoditi Hrvatskoj nakon one politike tijekom dijeljenja funkcija u Europskoj komisiji (hrvatski premijer, jedan od dvojice pregovarača u ime Europske pučke stranke (EPP), odigrao je ključnu ulogu u korist Ursule von der Leyen nakon debakla tzv. spitzenkandidata Manfreda Webera, a protiv nizozemskog socijalista Franca Timmermansa, op. a.). Sada će nam vratiti neke od tih država, neće nam zaboraviti što smo radili, kako smo rušili njihove kandidate, a naš cilj nije zbrinuti Plenkovića i Šuicu u Bruxellesu. Naš cilj je Schengen, a sada ćemo vidjeti kako će nam se to obiti o glavu.“ I to je taj udarac mokrom krpom po unaprijed razigranom jeziku koji je, je li, medijski uslijedio netom što je predsjednički kandidat Zoran Milanović izgovorio prognozu schengenskog kumulonimbusa, koji donosi nevrijeme, kišu, tuču, grmljavinu, munje…

Privatni honorar

Jutarnji list je prenio Hinino izvješće iz tzv. neimenovanih diplomatskih izvora u Bruxellesa o tomu zašto „Hrvatska barem još dvije godine neće biti dio schengenske zone nakon što Europska komisija sljedeći mjesec (u listopadu, op. a.), najvjerojatnije, potvrdi da je ispunila tehničke uvjete za Schengen. Više je razloga za to, a jedan od njih je i da se, osim Slovenije, ulasku Hrvatske u Schengen, prema dostupnim informacijma, protive Nizozemska, Njemačka i Francuska“. Plenkovićeva pregovaračka uloga u dvije ključne bruxelleske noći, koju je dio domaćih političara i medija nazvao „premijerovim privatnim“ angažmanom, jamačno je stala na žulj i nekim utjecajnim EU-članicama tzv. prve brzine, pa će uzvratiti RH baš tamo, gdje najviše boli? Na schengenskom pitanju? Po onoj da se sve vraća i sve plaća? Ako doista bude tako, za dvije godine ili više – kad se u RH izredaju svi izbori od predsjedničkih do parlamentarnih – tko živ, tko mrtav. Politička/upravljačka konfiguracija u Bijednoj Našoj možda više neće ni sličiti sadašnjoj, kao što ni Unija više neće biti kakva je sada. Slijedi li uistinu revanš utjecajnih EU-članica tzv. prve brzine, vidjet će se uskoro. Nije daleko od pameti da je možebitno već sada uputno razmisliti – premijeru i njegovim najbližim suradnicima, prije no inima – je li privatni honorar od Plenkovićeve prijateljice iz EPP-a i njegovom zaslugom nove predsjednice Komisije Ursule von der Leyen potpredsjedničkim mjestom za Dubravku Šuicu vrjedniji od višegodišnje schengenske čekaonice?

Jer, birokratska pozicija jedne od osmero potpredsjednika/povjerenika u Europskoj komisiji, tzv. vladi EU-a – bez direktorija ispod sebe, programa,  opisa posla, proračuna, izmišljenog resora demokracije i demografije (sic transit) za bivšu srednjoškolsku nastavnicu engleskog i njemačkog jezika iz demokratski/demografski izrazito nekonsolidirane zemlje – vrijedna cca 150.000 kuna plaće, za građane je RH, ali i za ostale Europljane tek slika  bez tona. Lijepo se vidi, a ne čuje se. Ničem ne koristi. Biti u Schengenu, to je premija svakom građaninu, slobodan je kretati se kamo želi po EU. To se ne dâ uspoređivati s mjestom osme povjerenice Komisije. Šuica ne može niti smije ikako/ičim gurati hrvatski interes mimo europskog, niti ima znanja, vještine i alate za bildati demokraciju i natalitet ni u svojoj, kamoli u tuđim zemljama. Protivila se EU-nakani sankcioniranja zemalja, npr. Mađarske, zbog drastičnog kršenja demokracije i, za razliku od Von der Leyen, majke sedmero djece, s jednom je kćeri primjer demografske neosviještenosti, a imala bi – Europi čak! – soliti pamet baš o demokraciji i demografiji. Rame uz rame s Mađarom Lászlom Trócsanyjem (resor susjedstva i proširenja, a dolazi iz ksenofobnog bunkera ograđenog žilet-žicom čak od prvih susjeda RH, Slovenije i Srbije) i Talijanom Paolom Gentilonijem (portfelj ekonomije, a Italija ima ekonomski rast nula posto).

„Iako su se donedavno hrvatski dužnosnici ‘nabacivali’ izjavama o vrlo skorom ulasku Hrvatske u Schengen“, navodi se u rečenom izvješću, „sada su u predviđanjima neodređeni. Jučer (u subotu, op. a.) je u Bruxellesu i premijer Andrej Plenković potvrdio da je ‘za Hrvatsku politički važno da dobije pozitivnu ocjenu Europske komisije o spremnosti za ulazak u Schengen, koja se očekuje uskoro’, a sada je nemoguće predvidjeti kada će ući u prostor bez unutarnjih kontrola na granicama.“ Pozitivna ocjena nije bila sporna ni bivšem predsjedniku Komisije Jean-Claude Junckeru, koji se znao „našaliti“ hvatajući prijatelja Plenkovića za debelo meso pred tv-kamerama, niti će biti sporna Ursuli von der Leyen, jer nije daleko od pameti zaključiti da su i potpredsjedničko/povjereničko mjesto Dubravki Šuici i rečena pozitivna ocjena tehničkoj spremnosti RH za ulazak u schengenski prostor dio deala u EPP-u, odnosno honorara premijeru RH za vrhunski odrađen pregovarački posao u Bruxellesu, koji je rezultirao uspješnom podjelom među „članovima obitelji“ najvrjednijeg plijena n razini upravljanja Unijom sljedećih pet godina.

Ali, ne lezi vraže, bumerang nezadovoljnih tim ishodom i Plenkovićevim zauzećem za privatnu stvar europskih pučana – s kojom interes hrvatske države nema niti treba imati ikakve veze – zloslutno leti prema RH. Mediji su se tim povodom dohvatili i mlađahne Plenkovićeve političke uzdanice i posinka Vladimira Šeksa, HDZ-ovog eurozastupnika Karla Resslera ne bi li iz druge-treće, ako već ne iz prve bruxelleske ruke saznali što je, je li, točno ili bar približno točno sa stanjem hrvatskom schengenske stvari. Budući da je Ressler član europarlamentarnog Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove, koji se opisom posla mora baviti i Schengenom, prava je adresa, s koje stiže indikativan odgovor o tomu da je „u ovom trenutku nezahvalno procjenjivati kada bi Europsko vijeće moglo odlučivati o ulasku Hrvatske u Schengen“. Očito i on nešto znâ, a ne smije reći javnosti, o zloslutnom fijuku schengenskog bumeranga od Bruxellesa prema Zagrebu. Europsko vijeće odlučuje konsenzusom, a kako su u njemu i zemlje „osvetnice“, tehnički i stručni kriteriji neće biti ni približno teži od političkih. A politički uistinu podrazumijevaju svašta.

Nezadovoljni Macron

Slovenski premijer Marjan Šarec i ministar vanjskih poslova Miro Cerar ne žele, zasad, izravno kazati da će Slovenija uložiti veto na ulazak RH u schengensku zonu, ali se iz formulacije da će „Slovenija djelovati politički donese li Europska komisija političku odluku u hrvatsku korist“ samo to i dâ zaključiti. Jer, slovenski je argument ne samo to kako „Hrvatska ne primjenjuje arbitražnu sudsku odluku o granici između dviju država“ već i da „RH ima neriješena granična pitanja sa svim svojim susjedima, osim s Mađarskom“. Slovenija je i tužila RH Sudu EU-a zbog neprimjenjivanja odluke Arbitražnog suda o međudržavnoj granici, a Hrvatska pak ne priznaje tu odluku zbog slovenske kompromitacije arbitražnog postupka. Politička se Dežela lani suprotstavila i primanju RH u OECD. I Mađarska će ustati vetom protiv RH zbog „neprimjenjivanja arbitražne odluke u slučaju Ina-MOL“, koji je postupak Hrvatska izgubila.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron nije bio zadovoljan izbornom igrom europučana, pa ni Plenkovićem u vezi s tzv. spitzenkandidatom i svim što se oko toga motalo. Ispod i iznad pojasa, dakako. Nizozemci mu neće oprostiti Fransa Timmermansa, etc. Hoće li Andrej Plenković poentirati u Europskoj komisiji negdje sredinom listopada, vjerojatno 16. u mjesecu, jer mu je to Jean-Claude Juncker obećao (odlazi s dužnosti 31. listopada)? Ako poentira, bit će lijepo čuti, a hrvatska će se javnost do sita naslušati hiperbolizirajućih „zasluga moje vlade“, ali do finiša, punopravnog članstva bit će još itekako mnogo jahanja na brzom konju, jer o tomu odlučuju države članice u Vijeću EU-a. Moraju sve biti za.

Premijer Plenković je nedavno u Šibeniku, na margini međunarodnog skupa na kojem su bili i slovenski predsjednik Borut Pahor i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, kazao da je „Hrvatska članica Unije i ne može ju se blokirati unedogled. Imamo mehanizme, dovoljne“. E sad, to unedogled je jako relativan pojam, što najbolje znaju Rumunjska i Bugarska koje su odavno dobile priznanje da su ispunile sve tehničke uvjete za Schengen, ali već godinama čuče u čekaonici. Protivve se upravo najmoćnije, države tzv. prve brzine, pače osnivačice EU-a Francuska, Njemačka, Nizozemska… Iste što sada bumerangom gađaju službeni Zagreb? HDZ-ovom ili samo Plenkovićevom krivnjom? Doduše, RH nema nikakav europski monitoring kao neki iz čekaonice i, ilustrira ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, „po svim segmentima i po svih osam područja važnih za Schengen ispunjava sve kriterije“, što je potvrdio „Odbor za Schengen Europske komisije poslao početkom rujna Komisiji takvu preporuku. Ne radi se ni o kakvoj nagradi, jer nitko dosad nije imao za ispuniti tako stroge kriterije“.

Činjanica je, međutim da Vijeće EU-a, kojim će prvih pola 2020. godine predsjedati RH, neće odlučivati o hrvatskom ulasku u Schengen, što je potvrdio i premijer Plenković. Ne bi bio ni red, u zemlji predsjedateljici. E sad, što će se događati poslije, ne bi predvidjela – da nije umrla kolovoza 1996. u Sofiji – ni slavna Vangelia Pandeva Dimitrova Gušterova „Baba Vanga“. Da se i ne govori o našoj vidovnjakinji koja navodno dolazi i u tzv. Visoki dom, gdje ima zahvalne klijente. Tim više, jer je RH dvaput primio po 120 milijuna eura iz EU-a ne bi li čim kvalitetnije ispunio uvjete za ulazak u Schengen. Taj je novac utrošeno za prilagodbu graničnih prijelaza, opremu za nadzor državne međe i obuku ljudi. Schengenski prostor obuhvaća 26 zemalja od koji h Norveška, Švicarska, Lihtenštajn i Island nisu članice EU-a. Među članicama Unije, još nisu u Schengenu – zoni s 400 milijuna žitelja, koja funkcionira kao jedna država – Bugarska, Rumunjska, Hrvatska, Cipar, Irska i odlazeća iz „obitelji“ Velika Britanija.

Izbjeglička/migrantska kriza s jeseni 2015. godine – kad se RH, povijesno izbjegličkog/migrantskog naroda, globalno proslavio imidžem primjerno humane i susretljive zemlje u kojoj policajci nose malu djecu na rukama, a žitelji dijele nesretnim ljudima vodu, hranu i odjeću, za razliku od danas imidža policijsko-batinaške države s ksenofobnim političarima na vlasti – ubrzo je prokazala svo licemjerje i najglasnijih zagovornika schengenskih principa slobode kretanja ljudi i toksičan mentalitet zatvaranja, žilet-žice, željeznih vrata, rampâ i dugih cijevi tzv. civilizirne Europe. Imperijalni pak megakorporativni kapitalizam made in USA & comp. sirovom je vojnom silom razorio (američka vojska, zloporaba NATO-a, subverzivne akcije tajnih službâ, etc.) te ekonomski/neokolonijalno zasužnjio resursima bogate i geostrateški važne dijelove globusa i izazvao teroristički otpor. Floskulom o tzv. obrani demokracije, zapadnih vrijednosti i našeg načina života (sic transit; u svijetu sasvim drukčijih kultura, običaja i tradicija!?) i zloporabom NATO-a dignuto je na izbjegličke/migrantske noge (tvrdi UN) cca 72 milijuna ljudi s osiromašenog/opljačkanog Juga na bogati Sjever.

Politička cijena

Sada se krivci i jataci – kao perjanice u Banskim dvorima i na Pantovčaku koji smjerno odrađuju prljav posao za Uniju na granici s BiH i Srbijom te prijateljuju sa zazornim Srednjoeuropljanima među „trima morima“ (sic transit), odnosno bljutavo se ulizuju redikuloznom zidaru s Rio Grandea  – žele žilet-žicom i policijskim pendrecima obraniti od nezadržive selidbe unesrećenih ljudi s bijedom/beznađem okovanog Juga na bogati Sjever. Ma koliko se još trsila HDZ-ova kolicijska vlast zaraditi Schengen na tom bujajućem u Uniji ksenofobnom/populističkom valu, te „zasluge“ neće biti dovoljna politička cijena za ulaznicu u tzv. zonu slobodnog kretanja. Za zona već sada – makar zbog iskakanja Mađarske, Slovenije, Slovačke, Češke, Poljske, pa i samog RH iz disfunkcionalne politike EU-a u odnosu na izbjegličke/migrantske izazove – nije ni što je bila do jeseni 2015., a pogotovo ne kakvom je zamišljena ili kakvom će biti, ako će još postojati kao i Unija kada i  ako sve zemlje u Vijeću dignu hrvatskom Schengenu palac gore. I susjede i one gore što sada bacaju bumerang Zagrebu.

Nitko ne zna hoće li – ako hoće, kada – prsnuti turski (tri milijuna ljudi) i grčki izbjeglički/migrantski čir, odnosno eskalirati sredozemna ruta iz sjeverne Afrike prema Italiji i Španjolskoj, otvoriti se obilazni pravci iza i preko Bugarske i Rumunjske. Kako sada stvari stoje s klimoglavcima na vlasti, koji hodočaste po svoje mišljenje u Bruxelles i Washington, a na granici s BiH također raste opasan čir željnih skrasiti se „u Njemačkoj“, nije isključena ni mogućnost da RH umjesto u Schengenu, koji će se krizno hermetički zatvoriti, zaglavi kao hot spot odredište. Povijesno, ne bi to bilo prvo žrtvovanje za velmože iz „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ (sic transit). Unija nije jedinstvena u toj krizi, jer nisu sve zemlje jednako na udaru izbjegličkog/migrantskog vala niti jedinstvene u odnosu na problem prihvata i zbrinjavanja tih ljudi. U biti, Schengenski se ugovor počeo urušavati. Recimo, Austrija, Njemačka, Švedska, Norveška i Danska ponovno u uvele kontrole kretanja na svojim granicama. Dvije članice EU-a, Slovenija i Mađarska, međusobno su se ogradile žilet-žicom, a što će biti kada – pitanje je samo vremena – kriza eskalira do te mjere da kretanje milijuna unesrećenih prema boljem životu više neće biti kadra zaustaviti nikakva žica, pendreci, pa ni vojne duge cijevi?

„Previše je zemalja koje nisu svjesne što se događa sa Schengenom“, kazala je slovenska europarlamentarka Tanja Fajon za Deutsche Welle, „a to je situacija u kojoj šest zemalja nezakonito produljuju kontrole na unutarnjim granicama koje su trebale biti privremene, za što više nemaju razloga. Sada smo u nekakvom limbu u kojem zemlje članice EU-a nisu složne s tim što učiniti sa Schengenom. Postoje dva ideološka tabora, svi žele Schengen, a s druge strane žele više suverenosti.“

Marijan Vogrinec
Autor 6.10.2019. u 12:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija