Sedam institucija kulture u Sarajevu i njihov status

Autor 24.10.2012. u 12:19

Sedam institucija kulture u Sarajevu i njihov status

Za Koaliciju piše: dr. Enes Kujundžić, Filozofski fakultet u Zenici

Zatvaranje Zemaljskog muzeja u Sarajevu za javnost 4. oktobra tekuće godine samo je dio ledenog brijega niza neriješenih pravnostrukturalnih pitanja u sektoru kulture u postdeytonskoj i tranzicijskoj Bosni i Hercegovini. Po problemima sa pravnim statusom i nedostatku finansiranja za normalno funkcioniranje, sa kojima se suočava Muzej, slični su još i: Biblioteka za slijepa i slabovida lica, Istorijski muzej Bosne i Hercegovine, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, Nacionalna i univerzitetska biblioteka,  Kinoteka – filmski arhiv BiH, Umjetnička galerija BiH. To je ono što je vidljivo. Ono što je manje vidljivo i o čemu se malo, ili skoro nikako ne govori u javnosti je izostanak legislativne aktivnosti u sektoru kulture posebno u Federaciji BiH u čitavom periodu poslije 1995. godine.

S druge strane nedavno je obilježen završetak predzadnje faze u obnovi Vijećnice, čiji se okončanje očekuje 2014. godine, a da pri tome uopće nije bilo spomena niti naznaka da ovaj posao prati projekat rekonstitucije dragocjenog bibliotečkog sadržaja koji je u Vijećnici bio pohranjen prije njenog razaranja u avgustu 1992. godine.

Inače svijest o kulturnoj  baštini, kao neodvojivom dijelu ukupne humanističke tradicije jednog društva,   pa time i briga o njenom očuvanju, promociji  i kontinuiranom trajanju u velikoj mjeri je ovisno  o postojanju odgovarajućih institucija koje UNESCO naziva institucijama memorije (muzeji, biblioteke, arhivi, galerije, kinoteke i slično). 

Metodološku i intelektualnu potporu razumijevanju i istraživanjima kulturne tradicije pružaju već odavno etablirana  područja ljudskog znanja i iskustva kao što su arheologija, arhivistika, bibliografija, etnologija, filologija, filozofija, folkloristika, historiografija, književnost i književna kritika, teologija, umjetnost i njena historija, koji su sa svoje strane nezamislivi bez dokumenata sa zabilježenim sadržajem neovisno od formata na kome se on pojavljuje.

Dokumentarnu osnovu svekolikih istraživanja u humanistici obezbjeđuju bibliotekari, arhivisti, muzejski radnici i općenito kustosi koji po prirodi svoje misije organiziraju memoriološku građu, predstavljaju je javnosti i nastoje da joj osiguraju  mjesto kako u sadašnjosti tako i u budućnosti. Sve to ne bi  bilo moguće da na raspolaganju  nema arhivske građe, knjiga (rukopisnih i štampanih), grafičkog zapisa, slike, muzičkog zapisa i artefakta i u najnovije vrijeme digitalnih objekata koji su svakodnevno u procesu generiranja, ili su na ovaj ili onaj način sačuvani iz prošlosti.

Cjelokupna intelektualna djelatnost ostala bi bez kontinuiteta da nije bilo i da danas nema dokumentirane memorije kao fizičke osnove za trajanje i vitalnost kulture pamćenja.

Inače, nivo razvijenosti  kulture pamćenja unutar neke zajednice posvjedočen je njenim konkretnim odnosom prema sačuvanim zapisima prošlosti. Pri tome treba podsjetiti da  kulturu samu, nije jednostavno definirati. Ne postoji opća  saglasnost među učenjacima, filozofima i sociolozima šta bi taj pojam trebao sadržavati. Dosta rasprostranjen i široko prihvaćen je koncept kulture onako kako je on artikuliran u zapadnoevropskoj naučnoj i filozofskoj tradiciji dvadesetog stoljeća. Treba znati da i u drugim dijelovima svijeta sa razvijenom  kulturnom tradicijom nije teško prepoznati elemente od kojih je sagrađeno i zapadnoevropsko mišljenje o kulturi pamćenja. Pri tome treba podsjetiti da elementi učenog ponašanja pa i pogleda na svijet nisu i ne moraju na svim geografskim meridijanima biti oblikovani na istovjetan način.

Britanski antropolog Edward B. Tylor je 1871. godine u svojoj knizi Primitive Culture (Primitivna kultura) postavio teorijski okvir za razumijevanje kulture  čije neke odrednice u savremeno doba prepoznajemo i kao osnovu za definiranje kulturnog nasljeđa, određujući je kao:

“Kultura… je ona složena cjelina koja obuhvata znanje, vjerovanja, umjetnost, moral, zakone, običaje, i svaku drugu sposobnost i ponašanje koje čovjek usvoji kao član društvene zajednice”.

Za razumijevanje odnosa kulture i kulturne baštine, kao njenog fundamentalnog dijela, neophodno je imati u vidu da je kultura i sama nešto što se nasljeđuje. Njena suština je društveno uvjetovana, jer je to u osnovi pojam koji se odnosi na sistem na osnovu kojega neko živi – dakle na strukturu življenja, dok je kulturno nasljeđe nešto što se prenosi sa generacije na generaciju. Jedna od opasnosti  shvatanja kulturnog nasljeđa svedenog samo u okvire nečega što je naslijeđeno,  uronjeno dakle  u prošlost, sadržana je u činjenici da je ono kao takvo bez stvarnog vlasnika što za posljedicu dovodi u pitanje njegovu kontinuiranu egzistenciju. Dakle, kulturna baština je aktuelna i životna činjenica naše svakodnevice, bez obzira  kakav  subjektivni stav o tome neko imao.

Za preciznije određenje pojma kulturno naslijeđe kao dijela sveukupne humanističke tradicije jednog društva, kao i evoluciju te sintagme u dvadesetom stoljeću  uporište je moguće naći u normativnim instrumentima koje su u posljednjih nekoliko decenija kreirale međunarodne institucije i profesionalne  asocijacija kao što su UNESCO, Vijeće Evrope, Međunarodna asocijacija bibliotečkih društava – IFLA, Međunarodni savjet arhiva – ICA, Internacionalno vjeće za muzeje – ICOM, Međunarodni savjet za spomenike i lokalitete – ICOMOS, Evropska naučna fondacija – ESF, Međunarodna federacija filmskih arhiva – FIAF, Međunarodna organizacija za standardizaciju – ISO, zatim Izvršna agencija za obrazovanje, audiovizuelni sektor i kulturu – EACEA, Fondacija za identifikaciju digitalnih objekata – DOI, Međunarodni centri za ISBN i ISSN, itd.

Ove organizacije su i same nastajale u prvom redu kako bi se na adekvatan način odgovorilo kako na pustošenja kulturnog ambijenta Evrope i svijeta do kojega je došlo tokom Drugog svjetskog rata, tako i na tehnološke promjene i zahtjeve koje je nametao društveni napredak u drugoj polovini dvadesetog stoljeća.

Inače, interes za sudbinu bosanskohercegovačke kulturne baštine, njen sadašnji status, i načine i metode njenog očuvanja i prezentiranja, neophodno je  smjestiti u širi kontekst kontinuiranog dijaloga među pripadnicima raznolikog bosanskohercegovačkog kulturnog habitusa što zagovara i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Vijeća Evrope.

U aktuelnom bh. društvenom kontekstu, institucije pamćenja, pored toga što imaju teškoća da ostvare osnovne postulate svoje misije,  suočavaju se i  sa neophnošću prilagođavanja tehnološkim promjenama koje snažno utječu na njihovu djelatnost, a tiču se nečega što se već izvjesno vrijeme naziva digitalnom paradigmom, koja je sve prisutnija, ne samo u  komunikaciji ideja i znanja nego i u promociji cjeline, posebno kulturne baštine.

Međutim, kako vrijeme protiče sve više smo svjedoci da kulturna i naučna komunikacija danas  više ne zavise isključivo od usluga kulturnih institucija, kakve smo naslijedili iz prošlosti, nego je sve više i više oslonjena na različite segmente nečega što se već izvjesno vrijeme naziva umreženim svijetom.

Kako dalje:

U rješavanju statusa pomenutih sedam institucija kulture trebalo bi poći od odgovora na slijedećih nekoliko pitanja:

– Da li od 1995. godine do danas uopće bilo ikakve legislativne aktivnosti u sektoru kulture, i na nivou Federacije BiH i na nivou države BiH? Pa slobodno se može reći da uglavnom nije. Barem ne u Federaciji BiH u kojoj su konstitutivni i Srbi i Hrvati i Bošnjaci. Postoji dakle skoro potpuni prekid u kreiranju zakonskih propisa, smjernica za sektor kulture u jednom dijelu BiH u kome se nalazi Sarajevo i u kojem se nalazi sedam spomenutih kulturnih institucija. U međuvremenu odvijao se neprekinut začuđujući rast ravnodušnosti organa vlasti prema sudbini, ne samo prema sedam spomenutih institucija, nego i prema drugim segmentima kulturnog sektora.

– Može li se savremena uloga baštinskih ustanova, posebno muzeja, biblioteka i arhiva, reafirmirati i to upravo zahvaljujući napretku informacijske tehnologije uz pomoć koje se umnožavaju mogućnosti pohranjivanja, obrade, korištenja i kreiranja sve šire lepeze kulturoloških sadržaja u digitalnoj formi?

– Može li se status institucija kulture i njihovih stručnjaka i resursa kojima raspolažu dovesti u vezu sa tekućim reformskim procesima na  univerzitetima koji se suočavaju sa neophodnošću veće zastupljenosti humanističkih nauka, a posebno tema iz kulturne baštine na teorijskoj i praktičnoj razini u inoviranim nastavnim planovima i programima?

– Može li se na duži rok ignorisati bitne značajke i za pojedinca građanina i za bh. društvo u cjelini neka od bitnih svojstava  kulturnog blaga – kao javnog dobra – njegova  raznovrsnost i raznolikost  koji su plod kako   vlastitih tradicija svakog pojedinog naroda u BiH, tako i rezultat   mudrosti i iskustva zajedništva  i  vjekovnih prožimanja divergentnih utjecaja koji su dolazili kako sa Istoka tako i sa Zapada.

– Da li je uopće potrebno  preispitivanje  aktualnog u osnovi nedovoljno afirmativnog odnosa prema takvom kulturnom dobru ili ga treba prepustiti silnicama zaborava i osporavanja?

– Da li građani  u BiH trebaju pristati da ostanu bez očiglednih u kulturu utkanih  svjedočanstava o vlastitom postojanju?

 

 

Koalicija 143 nastala je iz potrebe da u komplikovanom bosanskohercegovačkom institucionalnom uređenju vlast približi narodu i učini je odgovornijom prema građanima/kama zagovarajući jasnije, transparentnije i efikasnije primjere upravljanja državom u svim njenim segmentima.

Koaliciju 143 čine slijedeće organizacije: UNSA Geto, Oštra Nula i Transparency International BiH (Banja Luka); Centar za građansku suradnju (Livno); Nansen Dialogue Centre (Mostar); Alternativni Klub (Trebinje); Biro za ljudska prava i Revolt (Tuzla); Asocijacija Alumni Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije,Akcija Građana, Centar za ljudska prava, Centar za zastupanje građanskih interesa, Zašto Ne, Pokret DOSTA!, Sarajevski otvoreni centar, Cure i Crvena (Sarajevo).

Autor 24.10.2012. u 12:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija